Plinski ratovi na jugoistoku Europe

Washington Mail

Jugoistočna je Europa zatečena usred sve jačeg nadmetanja između Rusije i Europske Unije u opskrbi Europe prirodnim plinom. Za ruskog predsjednika Vladimira Vladimiroviča Putina energenti su strateško oružje za pridobivanje saveznika i kažnjavanje protivnika. Kao glavni opskrbljivač Europe plinom, otprilike četvrtinski, Moskva nastoji produbiti međunarodnu ovisnost.

Energetska ovisnost osigurava ekonomsku ranjivost i mehanizam je kako za financijski profit, tako i za potencijalni politički utjecaj. Energetski i drugi strateški resursi mogu se prekinuti na važnim spojevima radi pritiska na pojedine metropole. Štoviše, ruski otkupi kompanija i vlasništvo nad energetskom infrastrukturom, uključujući cjevovode, rafinerije i skladišta, dodatna su moskovska poluga.

Zemlje s manje alternativnih resursa ranjivije su na energetsku ucjenu i visoke cijene. Bugarska, Makedonija, Srbija te Bosna i Hercegovina najgorljiviji su pristaše ruskih energetskih projekata, ali plaćaju najviše cijene plina. Te zemlje imaju i golem udjel energetskih postrojenja što su ih stekle ruske kompanije. Moskovski ekonomski prodor ograničeniji je u zemljama koje posjeduju vlastite zalihe nafte i plina poput Rumunjske i Hrvatske.

PUTIN JE PONIŠTIO PLAN ZA PLINOVOD Južni tok na isteku 2014. zbog troškova, koji su u nacrtu iznosili oko 30 milijardi dolara, kao i zbog pravnih sporazuma Europske Unije o razdvajanju vlasništva. Gazprom, ruskog energetskog diva, EU je doveo pred sudište jer je propustio odvojiti svoju kontrolu nad opskrbom od vlasništva nad opskrbnim mrežama. Bugarska je postala glavnim Gazpromovim kamenom spoticanja kad je vlada desnog centra odlučila poštovati svoje obveze prema EU-u radije nego da podlegne mamcima Moskve.

Obnavljajući svoje energetsko oružje, Kremlj sad pokušava mobilizirati mali krug saveznika polažući temelje za alternativni plinovod “Turski tok”. Prema Putinovu planu, Turski tok vodio bi preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije prema Mađarskoj i drugim zemljama Europske Unije. Stoga je ruska regionalna politika sada usredotočena na te države. Turska nastoji financijski profitirati od bilo kojih cjevovoda preko svog teritorija. Kalkulacije Ankare prije su materijalne nego strategijske i njen prezir prema regulativi EU-a djelomice je odgovor na to što je permanentno isključena iz članstva u Uniji.

Grčka je u očajničkim financijskim tjesnacima i teži za bilo kakvim prihodima bez obzira na političke troškove ili svoja savezništva u sklopu EU-a. Premijer Alexis Tsipras navodno se složio s tim da će Turski tok prijeći na teritorij EU-a preko grčke granice. Zauzvrat, Atena nastoji dobiti nekoliko milijardi dolara predujma od Moskve, što izgleda kao cjevovodni san s obzirom na financijske tegobe same Rusije. U Makedoniji se pak Kremlj ulaguje napadanom premijeru Nikoli Gruevskom kao potencijalnom novom savezniku. Kalkulira da će ostracizam, kojemu je Gruevski podvrgnut sa Zapada zbog navodnih vladinih zlouporaba vlasti, gurnuti Skopje u u rusko naručje i Makedoniju učiniti dverima za ruske cjevovodne sheme.

Srbija je već godinama ruski suigrač i, premda joj je Rusija već nekoliko puta podvalila u vezi s kupnjom naftno-plinske kompanije NIS (Naftna industrija Srbije) i neispunjenim obećanjima što se tiču koristi od Južnoga toka.

Mađarski premijer Viktor Orbán podvrgnut je širokom ostracizmu unutar EU-a zbog svojih političkih manevara na koje se gleda kao na stvaranje neliberalne države usred Europe. Njegova bliskost s Putinom također se negativno percipira jer ga čini podložnim raznim mutnim energetskim nagodbama i uobičajenim podmićivanjima iz Kremlja. Unatoč fanfaronadama i obećanjima iz Kremlja, ostaju dvojbe o izvedivosti Turskoga toka. Rusija je sankcionirana izostankom zapadnjačkog kapitala, tranzitne zemlje oskudijevaju gotovinom, Bruxelles neće financirati koja krši pravno obvezujuće ugovore, a malo će koja (ako ikoja!) zapadnjačka korporacija biti voljna participirati ako Rusija ostane pod financijskim sankcijama.

Ipak, dok god postoji neka perspektiva da će biti izgrađen Turski tok, on sprečava suparničke projekte jer stvara neizvjesnost i otežava privlačenje investitora za alternativne projekte. Turski tok također namamljuje vlade koje očajavaju zbog oskudnih prihoda, kojima pak Moskva obećava da će biti sljedeće regionalno “energetsko čvorište”. To potkopava njihovu posvećenost regulativi EU-a. Alternativni plan za prirodni plin, koji bi povećao porast europske neovisnosti o jedinom resursu, jest Južni koridor. Njegova je svrha da osigura opskrbu plinom iz zemalja Kaspijskoga bazena, koja može zaobići Rusiju.

AZERBAJDŽAN JE KLJUČNA TOČKA U TOM PROJEKTU i već se posvetio izgradnji Transanadolijskog (TANAP) i Prekojadranskog (TAP) plinovoda koja bi počela 2019. Taj će plinovod prolaziti kroz Tursku, Grčku i Albaniju do Italije. Iako su početno planirane količine plina relativno skromne, one će rasti tijekom sljedećega desetljeća i mogla bi biti dodana međučvorišta duža obale Jadrana. Moskva vidi Azerbajdžan i druge zemlje s izvorima energenata, poput Turkmenistana i Uzbekistana, kao takmace koje valja obuzdati. S obzirom na Putinove agresivne odgovore kad god se njegovi susjedi okrenu prema Zapadu, nije isključeno da bi isti taj Putin mogao htjeti prekinuti planirane plinovode, osobito stoga što azerbajdžanska opskrbna linija mora proći kroz Gruziju, koju je Moskva djelomice već raskomadala. Novi rat, ovaj put zbog plinovoda, mogao bi biti sljedeće žarište duž ruskih granica. U široj slici, opskrba energentima samo je dio strateškog rata između Rusije i Zapada. Turski tok i Južni koridor sad su u središtu te borbe za moć, resurse, prihode i utjecaj. Dok Moskvi padaju prihodi od energenata, a gotovinske joj zalihe rapidno osiromašuju, ona si ne može priuštiti gubitak zapadnjačkih investicija. Ali kako god bilo, s europskom energetskom sigurnošću na kocki, Zapad si također ne može priuštiti da izgubi Rusiju. Scena je spremna za veliki energetski rat.

Komentiraj

PODIJELI