OTROVNA POLITIKA Vapaj za dobrim, starim saborskim kokošinjcem

Kada je farsa završila mucanjem zbunjenog čičice Podolnjaka, došlo mi je da plačem ne samo za Lekom, nego i za barba Lukom s Neretve i za rumenim Šeksom

E, blažena vremena kad je jedan od omiljenih kulturnih djelatnika neumrlog predsjednika Franje Tuđmana, Zlatko Vitez, nazvao hrvatski Sabor kokošinjcem. Ne zato što je tadašnji Sabor izgledao bolje od potencijalnog 8. saziva koji se – nakon mjesec dana jalova ucjenjivanja heterogene nakupine inkompatibilnih jedinki pod nazivom Most, prema prognozama – nije konstituirao, nego zato što smo se tih davnih devedesetih iskreno nadali da će Sabor 2015. biti nešto više od kokošinjca.

To najviše predstavničko i zakonodavno tijelo u Hrvata imalo je više no zanimljivu povijest i kroz njega su prošli slikoviti likovi: od bivšeg vozača autobusa i švercera kave, bageriste i generala Ljube Ćesića Rojsa koji je ušao u legendu pozivom izvjesnim HDZ-ovim zastupnicima da izađu iz ormara “Ako jesi peder, jesi, budi muško i priznaj, jesam peder”, ili pak profesora doktora Ante Kovačevića koji je ustvrdio da žene nisu stvorene za mudraca, nego za madraca i kako mu je ‘’draža rodnica nego prknenica’’. Na istom tragu bili su i vapaji miljenice Crkve Marijane Petir koja se, boreći se rukama i nogama protiv umjetne oplodnje pitala “a tko će čuvati frižidere s fetusima”? I konačno, ne možemo ne spomenuti još jednog profesora doktora, uvaženog radiologa Andriju Hebranga koji je mrtav-hladan konstatirao kako “nikada ne laže, samo povremeno ne govori istinu, što je puno pristojnije”. Bilo je tu svega i svačega, izgovorila se gomila nebuloza koje su analitičari svrstali u vrh političke gluposti, ali jedno moramo priznati – koliko god gluparali, ipak smo znali kojem svjetonazoru pripadaju i čemu se možemo od njih nadati, za razliku od ideološki i svekoliko rasutih Mostovljana, u čijim je rukama naša sudbina, a koji nas svakoga dana u svakom pogledu sve više iznenađuju.

U očekivanju raspleta saborskog grupnjaka u kojem je Zoka Milanović svojim prijedlogom ispao veći spletkar od spletkara i majstorski nataknuo Tomu Karamarka, ne mogu s određenom dozom nostalgije ne primijetiti da su predsjednici svih dosadašnjih saziva Sabora, slagali se mi s njima ili ne, uglavnom bili ljudi s nekim političkim i javnim iskustvom kojima je bilo manje-više jasno što rade i što se od njih očekuje. I Žarko Domljan, i Stipe Mesić, i Nedjeljko Mihanović i Vlatko Pavletić, i Zlatko Tomčić, i Vladimir Šeks i Luka Bebić i Boris Šprem i Josip Leko bili su poštovanja vrijedne političke figure i u odnosu na nesuđenog Roberta Podolnjaka, ex Jovanovića – kao što bi rekao moj kolega s radija – dom kulture s dva vodoskoka.

TOG NESRETNOG ČETVRTKA kada su se upicanili novi i stari narodni izabranici, isfenirali frizure, navukli kostime, nabacili sinjske kapice i dalmatinska odijela i prvi put došli u punom sastavu od 151., bilo mi je nekako žao, a istovremeno i neugodno gledati Mostovljane kako se nervozno meškolje na mjestima koje su jedva ulovili i iskreno ne znaju što bi sa sobom. Ništa suvislije nije djelovala ni Sandra Perković, za koju bi bilo bolje da je taj dan bacala kuglu, umjesto da se, sređena kao za disco, vrpoljila u saborskom stolcu, dok je Ivan Vilibor Sinčić u ulozi Isusa Krista ipak obukao crno odijelo i sumnjičavo gledao uokolo. Nesalomljivi Božo djelovao je više no prestravljen novom ulogom u životu, a kada je nakon 31 minute farsa završila mucanjem zbunjenog čičice u prevelikom odijelu, Roberta Podolnjaka ex Jovanovića, kako “on bi, a ne bi, a ipak bi, ako bi i HDZ-ovci, al inače ne bi”, prihvatio funkciju predsjednika Sabora, došlo mi je da plačem. Da plačem ne samo za iskusnim Lekom, nego i za barbom Lukom Bebićem i njegovom stamenom osobnošću pjesnika s Neretve koji je pisao i recitirao haiku stihove i povremeno razbucao Sabor svojim zajedljivim primjedbama. Priznajem, požalila sam i za rumenim Vladimirom Šeksom, tvorcem Ustava koji je saborski poslovnik imao u malom prstu, pa čak i onda kad je u veselim izdanjima izjavljivao “držite se pristojnosti ko što se držite štange”! Oni barem iz oportunizma nisu mijenjali ni prezimena ni stranke, za razliku od gospodina ex Jovanovića koji je, prema dostupnim informacijama, osim prezimena do sada promijenio pet stranaka. Stremeći sve desnije i desnije.

DA NE SPOMINJEMO da je skoro dvadeset godina nakon završetka Domovinskog rata u hrvatski Sabor ponovo izabran optuženi ratni zločinac, Branimir Glavaš, dok je drugi optuženi ratni zločinac, protiv kojeg se vodi proces, Tomislav Merčep, bio među uzvanicima. Đuro Glogoški, kojem je najveći grijeh šator u Savskoj, za njih je mala beba.

I da upotpunim sliku karaktera ljudi koji će nam, ako trgovina oko mandatara nekim čudom ipak uspije, ubuduće donositi zakone, birati ustavne suce, ravnatelja Hrvatske radio-televizije, donositi odluke o sudjelovanju naše vojske u savezničkim akcijama protiv ISIL-a ili odlučivati o načinu rješavanja procedure prekomjernog deficita s Europskom komisijom, evo malog uvida u urnebesnu prepisku načelnika Primoštena Stipe Petrine s institucijama ove države. Recimo, onaj Općinskom sudu u Šibeniku, upućen n/r predsjednik suda Ljudevitu Zoričiću. Citiram: “Goni se u pristranu pičku materinu i ti i sudski ovršitelj Florijan Pavić i pristrana prasica na mjestu zapisničarke koja je vrijeđala opunomoćenika općine Primošten. Smrade jedan od predsjednika Suda i govno od čovika”! U potpisu Stipe Petrina, načelnik općine Primošten. Citat završen.

Znali smo da je čovjek direktan, ali da je ovako konkretan i u pisanom obliku i nas je iznenadilo. Ako će mu takve biti i rasprave, saborski čuvari imat će pune ruke posla.

Nikako ne treba zanemariti ni posljednje izljeve iskrenosti predstavnika Domoljubne koalicije Ladislava Iličića, onoga koji nikad nije masturbirao, a koji je, sad kad je već izabran u Sabor, pustio s lanca sve obzire i napokon priznao što zapravo misli o izbjeglicama i muslimanima i općenito drugačijima, od kojih bi se branio bodljikavom žicom, a po mogućnosti i plinom: “Mi ne razmišljamo o tome da će ti ljudi preplaviti Europu i da su oni biološki jači od Europljana jer imaju puno djece. Važna je i kulturna politika. Njihova djeca su jednako vrijedna, ali nisu ista. Trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun muslimana. Oni imaju drugačiji mentalitet, to će promijeniti kulturu.” Eto, to je ta nova snaga u najvišem hrvatskom domu koja će nas voditi u reforme i bolji život. Tako nam Bog pomogao!

DA ILIČIĆ ZAPRAVO NIJE REKAO što je rekao potrudio se objasniti koalicijski partner mu Karamarko koji sve više izgleda kao tužni pas tragač s obješenim ušima. Kao da sluti da će mu lovina uteći, možda i zato što u svojim redovima više nema lukavog prerijskog lisca Vladu Šeksa koji veselo ispijajući šampanjac po saborskim hodnicima, likuje nad Tominim taktičkim greškama i lagano mu uzgaja nasljednika ili -cu? Osveta je jelo koje se poslužuje hladno, zar ne?

Bilo kako bilo, za Sabor, ako se nakon pustih konzultacija kod stožerne predsjednice ipak konstituira, ne možemo više reći ni da je kokošinjac. Jer – da se poslužimo životinjskim rječnikom – koka više nema, zastupnica nikad manje, spale su na 15 posto, a među alfa pijetlovima niti jedan za sada nije dominantan. Više spadaju u pjesmu Đorđa Balaševića “Imo sam strašnog petla, bio je pravi đavo”. Ili da posegnem za još jednim citatom iz onih vremena: “Svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo”. Pa dokle? Možda do novih izbora? Želimo li ih stvarno?

Komentiraj