OTROVNA POLITIKA Sumrak demokracije

Mrak se nadvija nad Hrvatskom, a jedini glasovi koji se čuju s ulice su isti oni koji su upozoravali na Tuđmanovu autokraciju

Možda je i bilo zabavno pratiti preslagivanja i naguravanja ministara in spe po Sheratonu i Panorami, nagađati tko će koga uguziti na koju poziciju, tko već slavi pa drugog dana tuguje, tko se zaletio s izjavama medijima pa otpao. Ali sada više uopće nije zabavno. Sada se Hrvatskoj ukazuje mrak crnji od najcrnjeg koji smo uopće mogli zamisliti – kombinacija provincijalnih stranačkih moćnika i pretorijanskih boraca protiv hrvatskih izdajnika, pojačana predsjednikom Nadzornog odbora Počasnog blajburškog voda zagledanog u mračnu prošlost, dominira u novom sastavu Oreškovićeve vlade. U kojoj, očekivano, žene postoje tek u naznakama. Sanaderova vlada iz 2007. u kojoj su bili Jadranka Kosor, Božo Biškupić, Ivan Šimonović, Marina Dropulić, Slobodan Uzelac, Vesna Škare Ožbolt, Damir Bajs, Dragan Primorac, Božidar Pankretić te ostali iskusni političari, među kojima su bili i profesori i intelektualci s reputacijom, danas izgleda kao space shuttle u usporedbi sa ovima koje smo dobili 2016. Indikativno je da je malog Hasana, kako su novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića iz milja zvali njegovi Bad Blue Boysi u Zapruđu, osim radikalnog povjesničara iz redova HSP AS-a Ivana Tepeša, pred demonstracijama Platforme 112 vrlo glasno i vidljivo branio optuženi ratni zločinac Branimir Glavaš. Koji je okupljenima pokazao srednji prst i lijepo ih poslao u krasni kurac. Izdajnički! Osim te dvojice uvaženih podržavatelja, mali Haso ima još jednog vatrenog navijača – koji je možda i sam želio postati ministar kulture. Ali, eto, ima kriminalni dosje pa valjda ipak nije išlo. Pogađate – radi se o voditelju i uredniku Velimiru Bujanecu, u čijim emisijama mali Haso često sudjeluje.

ZBOG SVOJIH INTIMNIH VEZA s velikim Tomom, predsjednicom Republike, kao i s čovjekom na čelu ministarstva koje je nadležno i za medije, Bujanec će, vjerujem, i u budućnosti biti zaštićen od bilo kakvih sankcija koje bi troma Agencija za elektroničke medije možda konačno mogla upotrijebiti protiv njega i njemu sličnih. Sumnjam, doduše, da bi to ikada napravila sama od sebe, iako bi morala po službenoj dužnosti jer je i na divljački govor mržnje i kršenje Ustava od strane jednog drugog urednika i voditelja – Marka Juriča – reagirala tek kad je dobila 60 prijava bijesne publike! Umjesto vlade stručnjaka, dobili smo ministra pravosuđa s dvije godine sudačkog iskustva u Metkoviću, ministra gospodarstva koji je izgleda krao stiropor u Baumaxu i ministra kulture koji negira antifašizam i kulturne djelatnike naziva komesarima.

MRAK SE NADVIO NAD HRVATSKOM, a jedini glasovi koji se čuju s ulice su isti oni koji su prije dvadeset i kusur godina upozoravali na Tuđmanovu autokraciju, kršenje ljudskih i manjinskih prava i slobodu medija. Tada su ih Europa i Amerika slušali. Danas što se njih tiče – Tomo, Tim i Božo mogu raditi što im padne na pamet. Kao i Fico, Orban, Kaczyński, Marine Le Pen i slični desničarski istomišljenici diljem Europe. Kojoj prijeti novi fašizam, osobito popularan u novim državama članicama. Na tom tragu, jedina istina na koju se smijemo pozivati u budućnosti jest ona nastala u Domovinskom ratu. I nemojte da se netko usudi pozivati na antifašizam ili pobjedu u Drugom svjetskom ratu na strani saveznika, jer to je zabranjena tema zbog koje ne samo da ćete završiti u registru izdajnika, već bi vas možda moglo i progoniti. Poželjno je misliti onako kako kažu Tomislav Karamarko i Mijo Crnoja, koji se javno dive dostignućima nove poljske vlade koja je zbog kršenja osnovnih europskih vrijednosti upravo potaknula dijalog o aktiviranju članka 7. Europskog ugovora, kojim bi se Poljskoj ograničilo pravo glasanja i odlučivanja unutar EU. To su uzori kojima streme stručni ministri vlade promjene, vlade okrenute budućnosti o kojoj je zborio naš novi premijer Tim. Njega inače jako nervira bavljenje ustašama, partizanima i prošlošću dok se on bavi brojevima. Zašto se nije raspitao o javno izrečenim stavovima svog naprednog tima? Ako je tako neinformiran i okrenut budućnosti, zašto ga nije zasmetalo protivljenje dijela javnosti i polovice Sabora imenovanju upravo takvih ljudi koji nepovratno produbljuju podjele u hrvatskom društvu? A Tim, navodno, baš te podjele želi izbjeći, goreći od želje da svakoga dana nauči nešto novo i stekne saznanja o stanju i stavovima nacije. Možda je za početak, prije no što se primio uloge premijera, mogao pročitati Ustav pa bi mu neke stvari bile jasnije. Utoliko su iritantnije američke floskule kojima nas je obasuo u svom nastupnom obraćanju, citiranje Kennedyja i pozivanje na generala Pattona – je li moguće da ne zna da su se ti ljudi borili upravo protiv ovakih kakve je dijelom stavio u svoju vladu?

PRIZNAJEM DA NISAM NAJBOLJI poznavatelj unutarstranačkih prilika u HDZ-u, no po izrazu lica Tome Karamarka, koji je nakon predstavljanja Timova tima izgledao kao da je upravo zagrizao jako kiseli limun, može se naslućivati da strah od stranačke giljotine koja mu se izgleda sprema više nije u stanju racionalno kontrolirati. Nije ni čudo da strepi od trenutka kad će ga Vaso odvaliti šakom u glavu, a Anja Šovagović mu iskopati oči. Ovoga puta, rekla bih, s pravom, iako se s tih dvoje dosadašnjih Tominih konfidenata baš ni u čemu ne slažem. No da sam na mjestu Domagoja Miloševića, Jasena Mesića, Damira Krstičevića, Ivane Maletić, Dinka Čuture, Tomislava Čorića, Gorana Marića i još nekih stručnih ljudi koji su doista mogli bez prevelike muke i bruke preuzeti ministarska mjesta (o europarlamentarcima Plenkoviću i Stieru da ne govorimo) – smaknula bih Tomu bez pardona na prvoj stranačkoj konvenciji i unatoč stranačkoj stezi, odbila glasati u Saboru za proračun koji će biti prvi test sloge i efikasnosti novoizabrane vlade. Pa što možete izgubiti, dragi vojnici HDZ-ove partije, a da već niste izgubili? Isplatili se to? Cijena dolaska na vlast bez premijerske pozicije, uz žrtvovanje stručnih stranačkih kadrova, možda bi se dugoročno ipak mogla pokazati previsokom? Nakon jedva iskamčena 83 glasa u Saboru, u kojem se do zadnjeg trena nije znalo hoće li Timov tim proći, ozbiljne znakove nervoze Veliki Toma pokazao je već na prvom stranačkom skupu gdje je, skinuvši masku pripitomljenog demokršćanina, opet počeo pričati o lustraciji, pokradenim izborima, nehrvatskoj vlasti na brežuljcima koju su smaknuli i medijima koji su navodno tijekom kampanje radili protiv njih. I tako se, dvadeset godina nakon demonstracija za Stojedinicu, čini kako primitivizam pobjeđuje civilizaciju, ruralno gazi urbano, a Hrvatska, kao nova članica Europske unije, zatire svoje antifašističke korijene. Čak bi se i Franjo Tuđman u grobu okrenuo da vidi tko predstavlja njegovu sljedbu. Vladu Gotovca, istinskog domoljuba, pjesnika i filozofa koji je robijao za Hrvatsku i na čiji se lik i djelo pozivaju Darinko Kosor i šačica neprepoznatljivih HSLS-ovaca da i ne spominjem.

No možda je to zapravo i dobro. Ovako barem nema puno dvojbe o tome tko nam je zapravo zasjeo u vladu i koliko opasne namjere ima. Ovako je barem sve jasno, nadam se, i onim umjerenim članovima HDZ-a koji bi jedini mogli utjecati na to da se nastalo stanje ne pogoršava.

U DOLINI SUZA, u koju bismo tek trebali zagaziti do grla, baš kao što nam je i predvidio bavarski IFO institut, slabašna preostala nada počiva na neslozi i krajnjem nezadovoljstvu zapostavljenih mostovljana koje su zaobišla ministarska mjesta. Čini se da će do njihova neminovna raskola i raspada ipak doći. Lovrinovićev istup po svemu sudeći tek je početak. Moja drugarska kritika drčnom Zoki Milanoviću, koji sada bije bitke u vlastitim redovima, jest: Kriv si! Kukuriku koalicija i njeni bahatost, cinizam i nesposobnost da pokrene pozitivne snage u Hrvatskoj i okupi svoje, kao i bol u preponama za civilno društvo i nezavisne medije, doveli su takve na vlast u Hrvatskoj. Jedino što mogu poručiti svim tim čuvarima demokracije, obespravljenim novinarima, odbačenim lijevim intelektualcima i zanemarenim kulturnjacima koji će nesumnjivo završiti u registru izdajnika jest izjava Johna Kennedyja, citirana u krivom kontekstu Timova obraćanja: Ako ne mi – tko? Ako ne sada – kada? Zar opet, dragi izdajnici hrvatske države?

Komentiraj