Ta tamnica naroda, mrska Jugoslavija, za koju je PREDSJEDNICA tako silno željela da nestane s lica zemlje, pružila joj je besplatan studij u Zagrebu, što su joj njeni roditelji iz provincije tada, za razliku od mnogih roditelja danas, mogli omogućiti

Badava premijer Plenković sitno vez”o šokačko kolo i pokušavao se spontano približiti narodu, kad događanje naroda koje mu se uskoro sprema u Vukovaru spriječiti neće. Puno bolja u plesanju kola, pjevanju Thompsonovih hitova i ostalim estradnim djelatnostima, ionako je predsjednica Kolinda, koja se na svojim turnejama ljepote i kiča – ili okupljanjima katoličkih obitelji – narodu približava stalno. Osobito najdesnijem biračkom tijelu HDZ-ta, koje Plenkiju već dulje sapuna dasku i sprema jogurt revoluciju.

A KAD SMO VEĆ KOD JOGURTA, u mrskoj Jugoslaviji navodno nije bilo voćnog jogurta s ribizlom, žalila se rvacka predsjednica austrijskom tisku, ali se zaboravila pohvaliti time da zato sada, u neovisnoj i demokratskoj Rvackoj, za osuđene ratne zločince ima toplica. Pola ljeta u top terminu! Doduše, oni koji nisu osuđeni ratni zločinci, već branitelji bez posebnih obilježja ili, nedajbože, penzioneri vulgaris, o takvom raskošnom državnom tretmanu mogu tek sanjati. Prošloga tjedna saznali smo, međutim, da se Tomislav Merčep – vođa ozloglašenih Vitezova Pakračke poljane koji su, isključivo iz osobne svireposti, odvodili, mučili i ubijali nevine srpske civile te priznali ubojstvo obitelji Zec i male Aleksandre, baškari u toplim bazenima za naše pare. I to nije sve! Osuđeni ratni zločinci mogu računati i na besplatni teren za izgradnju turističkih apartmana, kao i na javnu rehabilitaciju i srdačne pozdrave prilikom proslava obljetnica vojnih akcija. A mogu i uspješno razvijati zaštitarski biznis i zarađivati milijune. Ta što bi drugo radio, na primjer, Mirko Norac, koji je pucao u glavu srpskoj starici i naredio likvidaciju desetaka nevinih srpskih civila, nego u miru čuvao rvacke civile i njihovu imovinu. Logično je da takvi provjereni kadrovi uspješno posluju s Gradom Zagrebom i državom, zlu ne trebalo. Eto, to je nama naša borba dala! Svega toga nije bilo dok je vrhovna zapovjednica, najpoznatija svjetska nogometna navijačica Kolinda, trčala po grobničkim livadama i odrastala u neslobodnoj državi koja ju je još u gimnaziji poslala na razmjenu u obećanu zemlju Ameriku. Ta tamnica naroda, za koju je tako silno željela da nestane s lica zemlje, pružila joj je besplatan studij u Zagrebu, što su joj njeni roditelji iz provincije tada, za razliku od mnogih roditelja danas, mogli omogućiti.

IGRANJE NA KARTU ŽRTVE KOMUNISTIČKOG REŽIMA i jeftino zarađivanje političkih bodova na reviziji vlastite prošlosti, možda prolaze kod desničarske populacije u Austriji, no ne i kod svih u Hrvatskoj. Jer, na Predsjedničinu veliku žalost, pripadnici generacija koje su odrastale u isto vrijeme u istoj državi, još uvijek nisu pomrli. Pa ni oni koji su početkom navodno mračnih osamdesetih na različite načine, a osobito kroz glazbu, književnost, medije i građanski aktivizam, digli svoj glas i počeli se boriti za drugačije uređenje jednopartijske države. Ne za voćne jogurte, kojih je bilo raznih vrsta i bili su dostupniji sirotinji nego danas, već za slobodu javne riječi, višestranački sustav i opću demokratizaciju ondašnje Hrvatske. U kojoj si, ako si imao muda, mogao djelovati unutar različitih studentskih, intelektualnih i medijskih inicijativa i podrivati sustav – ne iznutra, kako tvrde da su činili mnogi bivši komunisti, a sadašnji članovi HDZ-ta, već izvana.

NO MLADA STUDENTICA KOLINDA koja je, ako me račun ne vara, 1988. imala 20 godina, nije se prepoznala među takvim bundžijama protiv nedemokratskog sistema. Barem se mi koji jesmo toga ne sjećamo. Možda se, ambiciozna kakva jest, nikako nije željela zamjeriti Savezu komunista Hrvatske, koji je ipak birao provjerene kadrove koje će zaposliti na određenim pozicijama. Zato je valjda i slijedila taktiku – ne talasaj! Sve dok nije otkrila HDZ, kroz čije sito već preko dvadeset godina u javne i državne službe ne može proći nitko tko nije nji”ov. Iz prave stranke i ispravnog porijekla.

Oštro osudivši i samu pomisao da u Hrvatskoj jačaju nacionalizam i krajnja desnica, predsjednica u istom intervjuu Kleine Zeitungu nije osjetila potrebu osuditi slavljenje vlastitih ratnih zločinaca, kao što je to uvijek i s pravom spremna učiniti kada se radi o Srbiji. A po čemu smo onda različiti? Svakom normalnom čovjeku povraća se na pomisao da se pretili četnički vojvoda s poremećajem ličnosti, ideolog Srpske radikalne stranke, promotor ideje o velikoj Srbiji i inspirator protjerivanja i mnogih najgnjusnijih pokolja hrvatskih i muslimanskih civila, slobodno šeće Srbijom i kao izaslanik sjedi u Narodnoj skupštini. I bljuje i dalje mržnju po vascelom regionu. No u Hrvatskom saboru sjedi za ratne zločine optuženi Branimir Glavaš, a osuđeni ratni zločinac Mirko Norac doživljava ovacije na svečanostima kojima prisustvuju šefica države i ministar obrane Damir Krstičević.

Opijena vlastitom samopromocijom, vrhovna zapovjednica Kolinda nije primijetila ni da se u Vukovaru sprema skup, navodno zbog nedjelovanja institucija u otkrivanju ratnih zločinaca, na kojem će se nesreća i stradanja vukovarskih heroja i pobijenih civila pokušati iskoristiti za demonstraciju sile najcrnje desnice. One koja se svim sredstvima bori protiv Plenkovića i njegove, za njihov ukus, nedovoljno desne i nacionalističke politike.

NAJVEĆA JE TO DO SADA PRIJETNJA anemičnom predsjedniku HDZ-ta i Vlade, kojeg smo s ovog mjesta više puta upozoravali da će ga političke glave doći jastrebovi iz njegovih redova, a ne jalova ljevica u nestajanju. Da se barem onda, kada je s 90 tisuća glasova uvjerljivo pobijedio na unutarstranačkim izborima, sjetio rečenice koju je razjareno ispalio pred kamerama prije nekoliko dana: “Neće meni nitko, pa ni braniteljske udruge, određivati s kim ću graditi većinu u Saboru!” Budući da to nije učinio na vrijeme, notorni Velimir Bujanec, Marko Perković Thompson i neizbježna Željka Markić vjerojatno će pokušati iskoristiti momentum za nove otrovne manipulacije otrovanog i osiromašenog naroda i prozivanje HDZ-ova koalicijskog partnera SDSS-a. Bez kojega ne bi bili na vlasti ni u državi niti u Županiji.

I MA KOLIKO IVAN PENAVA, gradonačelnik Vukovara, objašnjavao kako demonstracije koje planira nemaju veze s rušenjem ove vlade, već s nezadovoljstvom nesretnih obitelji ubijenih i nestalih, teško se oteti dojmu da se upravo u tu svrhu manipulira mrtvima. Uostalom, Tomislav Josić, savjetnik gradonačelnika za branitelje, isti je onaj vođa pobune protiv ćirilice i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji je organizirao dvije kolone na Danu sjećanja 2013., kada je napadnut tadašnji državni vrh, označivši početak kraja Milanovićeve vlade. I trasirao put Karamarkova uzleta prema vlasti. Nije li scenarij poprilično sličan?

U tom smislu znakovita Plenkijeva rečenica “Svatko snosi posljedice svog političkog odabira”, kao nesumnjiva najava mogućih sankcija prema gradonačelniku Penavi unutar HDZ-ta, došla je puno prekasno. Mogla bi se isto tako primijeniti i na anemičnog premijera, koji je imao mogućnost političkog odabira kada je preuzimao stranku. Da je imao muda, na listama za Sabor i lokalne izbore ne bi bilo ni Zlatka Hasanbegovića, ni Brune Esih, ni Željka Glasnovića, ni Steve Culeja. I ne bi se našao u situaciji da ga od odmetnika iz vlastite stranke brani za ratne zločine optuženi Branimir Glavaš, koji zaziva prijevremene parlamentarne izbore.

KAO DA IZ PUSTIH KALKULACIJA kojima se bavi u Rvackoj ništa nije naučio, premijer to isto čini i na europskoj sceni. I za razliku od dviju trećina europskih pučana koji su stali u obranu europskih vrijednosti i glasali za negativno izvješće o Orbánovoj diktaturi, njegovi su zastupnici u EU parlamentu glasali – protiv! Teško objašnjivo, čak i najblagonaklonjenijim Europćanima koji Plenkovića cijene kao vrhunskog diplomata. Što je možda trebao i ostati, a možda će opet postati.

Za razliku od njega, ne čudi što je Predsjednica kojoj su jogurti, čini se, u bivšem životu bili najveći problem, u svom intervjuu Austrijancima iskazala veliko razumijevanje za politike problematičnog, da ne kažemo fašistički nastrojenog talijanskog ministra od nutarnjih stvari Mattea Salvinija i mađarskog diktatora, inače njenog velikog obožavatelja. Jer Orbánova demokratura vjerojatno je oblik demokracije kojoj ona intimno teži. Nakon jogurt revolucije.

Komentiraj