Ove sezone u francuskoj nogometnoj ligi dominiraju dvije priče: jedna je vezana uz Olympique Lyonnais, a druga uz Brest. Lyon je sredinom sezone doslovno dotaknuo dno prvenstvene ljestvice osvojivši 16 bodova u 17 utakmica da bi se u drugom dijelu, pod vodstvom novog trenera, strelovito dignuo i osvojio 25 bodova u 12 utakmica te se sada čak nalazi i u poziciji za borbu za Konferencijsku ligu. No priča ovogodišnjeg francuskog prvenstva je Brest.

Taj klub smješten u istoimenom gradiću s populacijom od 140 tisuća stanovnika na najzapadnijoj točki Francuske, tik uz Atlantski ocean, proživljava najbolje razdoblje od svog osnutka, daleke 1950. godine.

Brest se nalazi na trećem mjestu lige, s bodom prednosti ispred prvog pratitelja Lillea, što je pozicija koja im osigurava nastup u Ligi prvaka iduće sezone. Brest nikada nije igrao u Ligi prvaka, odnosno nikada nije igrao niti jedno europsko nogometno natjecanje iz jednostavnog razloga – Brest nikada nije završio na tako visokoj poziciji na kraju sezone u Ligue 1 da bi se u njega uopće kvalificirao.

Do danas njihov najbolji rezultat na kraju sezone u prvoj nogometnoj francuskoj ligi bilo je osmo mjesto koje su osvojili 1987. Kada gledamo iz te perspektive, ono što je Brest već do danas rezultatski uspio ostvariti za svaku je pohvalu, jer osim što su postali pobjednička momčad, to su uspjeli napraviti i uz relativno skroman financijski budžet. Prema podacima s internetske stranice fbref.com, Brest se nalazi na četrnaestom mjestu klubova po isplati plaća svojim igračima.

Naime, ovaj klub iz sjeverozapadne Francuske na tjednoj bazi na plaće igračima potroši 268.654 eura, odnosno na godišnjoj razini nešto malo manje od 14 milijuna eura. To ga smješta u kategoriju s klubovima kao što su Le Havre, Metz, Montpellier i Reims koji se ove sezone u prvenstvu rezultatski nalaze debelo iza Bresta.

Za usporedbu, Monaco na tjednoj razini potroši 1,1 milijun eura na plaće, odnosno 58,4 milijuna godišnje; Marseille tjedno odvoji 1,4 milijuna eura na plaću igračima, odnosno 73,7 milijuna godišnje; dok je na vrhu, logično, nedodirljivi Paris Saint Germain koji tjedno svojim igračima isplaćuje 5,6 milijuna eura, odnosno na godišnjoj razini potroši gotovo 293 milijuna eura.

Ako proračun Bresta uspoređujemo s ligama izvan Francuske, s engleskom Premier ligom, talijanskom Seriom A, njemačkom Bundesligom ili španjolskom La Ligom, došli bismo do zaključka da bi se on u svakom od tih natjecanja našao među posljednja tri kluba po ukupnoj isplati plaća. Njegova plaća igračima gotovo je upola manja od one koju svojim igračima isplaćuje Luton u Engleskoj, čija je plaća u toj ligi najmanja od svih klubova.

Brest se, dakle, s pravom može smatrati “malim” francuskim klubom koji trenutno ima vrlo izgledne šanse naći se u najelitnijem nogometnom europskom natjecanju iduće sezone i to onome koje će biti povećano na 32 kluba prvi put u svojoj povijesti. No čak i da se format Lige prvaka od iduće sezone ne mijenja, da ostaje isti kakav je bio i do sad, Brest bi se – u slučaju da na kraju zadrži treću poziciju u ligi – kvalificirao za to natjecanje.

Eric Roy nije imao osobitog iskustva kada je u siječnju 2023. postavljen za trenera Bresta, ali je uspio stvoriti momčad koja će igrati u nekom od natjecanja UEFA-e sljedeće godine. FOTO: Federico Pestellini/imago sportfotodienst/Profimedia

Kako bi se dobila potpuna slika o tome koliko je Brest daleko premašio čak i ona najoptimističnija očekivanja prije početka ove sezone, moramo se vratiti malo u prošlost, točnije u osamdesete godine kad je klub imao svoje najbolje razdoblje. Tada je njegov predsjednik bio François Yvinec, kontroverzni poduzetnik koji se nalazio na čelu kluba punih deset godina – od 1981. do 1991.

Njegova vladavina ostala je zapamćena po dvije stvari: činjenici što je Brest ostvario najbolji plasman na kraju sezone, spomenuto osmo mjesto te strmoglavom padu koji je uslijedio vrlo brzo nakon toga, a u konačnici rezultirao potpunim bankrotom i izbacivanjem kluba u amaterski format ligaškog natjecanja.

U povijesti francuske lige ta je epizoda ostala zapamćena do danas, jer se radi o zbilja nevjerojatnom nizu događaja. Nakon što je završilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Meksiku 1986. na kojem se Paragvaj prvi put u svojoj povijesti plasirao u eliminacijsku fazu natjecanja, Yvinec je osobno otišao u Kolumbiju dovesti Roberta Cabañasa u Brest. Pored njega u klub su također došle još dvije zvijezde tog prvenstva – Argentinac José Luis Brown te Brazilac Julio César.

Na trenersku klupu sjeo je Raymond Kéruzoré, jedan od legendarnih igrača Rennesa pod čijim je vodstvom Brest naredne sezone ostvario svoj povijesni uspjeh. No odmah potom između predsjednika i trenera zaiskrilo je i to kada je Kéruzoré u jednom intervjuu tvrdio da je njegova uloga za uspjeh Bresta važnija od one predsjednikove.

S Yvinecom nije bilo nikakve rasprave – on je bio taj koji je morao biti zvijezda i glavni vođa kluba. Kéruzoré je podnio ostavku, a vrlo brzo klub je izgubio i svog tadašnjeg glavnog sponzora pa je uslijedio strmoglavi pad.

Iduće sezone ispali su u drugu ligu da bi se, pod vodstvom tada mladih igrača u usponu Corentina Martinsa, Davida Ginole te kasnijeg svjetskog prvaka Stephana Guivarc’ha vratili u prvu.

Godine 1991., ujedno i posljednje godine Yvinecova predsjednikovanja, Brest je zauzeo jedanaestu poziciju lige, ali zbog velikog financijskog deficita administrativnom odlukom je izbačen u niži rang natjecanja i cijela priča završila je bankrotom, odnosno dugovima procijenjenima na današnjih od 20 do 25 milijuna eura.

Nakon proglašenja bankrota, profesionalni klub se raspustio, igrači su otišli u druge klubove, a za Brest su nastupale rezerve koje su se natjecale u amaterskim ligama punih deset godina. Tek 2000. godine Brest je ušao u treću francusku ligu i ponovno zaigrao nogomet na profesionalnoj razini naredne četiri sezone.

Klub se polako, ali sigurno financijski oporavio pa je 2004. pod igračkim vodstvom tada mlade zvijezde Francka Riberyja ušao u Ligue 2 i zadržao se do sezone 2009./10. kada se, nakon skoro dvadeset godina izbivanja, vratio u prvu francusku ligu. U narednom desetljeću Brest je više sezona proveo u drugoj nego u prvoj ligi, ali od 2019./20. do danas više nije ispao iz prvorazrednog natjecanja.

Ove sezone Brest je doživio svojevrsnu kulminaciju dobrih igara i kvalitetnog vođenja kluba, jer su odigrali trinaest utakmica zaredom bez poraza i oborili vlastiti rekord, a nedavnom pobjedom nad rivalima Rennesom rezultatom 4:5 u ludoj utakmici konačno su i matematički osigurali nastup u nekom europskom natjecanju za iduću sezonu pa su već sad ostvarili povijesni uspjeh. Jedino je pitanje hoće li to biti Liga prvaka ili Europa liga.

Brest godišnje na plaće igračima potroši manje od 14 milijuna eura. Za usporedbu, Marseille potroši 58,4 milijuna eura, a PSG 293 milijuna eura

Jedan od najzaslužnijih ljudi za uspon Bresta je njegov trenutačni predsjednik Denis Le Saint. Rođen je 1. ožujka 1964. godine u Brestu, a riječ je o francuskom poduzetniku koji od 1998. sa svojim bratom Gérardom vodi obiteljsku tvrtku Le Saint, nacionalnog lidera u distribuciji svježih proizvoda – voća i povrća. Tvrtku je daleke 1958. osnovao njihov otac Louis de Saint sa svojom suprugom Yvonne, a djeca su tijekom posljednja dva i pol desetljeća nastavila širiti kompaniju, prvenstveno modernizacijom poslovanja.

Toliko je uspješna da tvrtka na kraju godine ostvari više od 800 milijuna eura prometa, što je čini drugim najvećim distributerom voća i povrća u Francuskoj. Kada je u svibnju 2018. preuzeo upravljanje klubom, francuskoj javnosti Denis Le Saint bio je gotovo potpuno nepoznat: “Nogomet sam počeo igrati sa 7 godina, a završio s 40”, izjavio je u jednom intervjuu.

Cijelu igračku karijeru proveo je u amaterskom klubu Gars de Saint Yves de Bourg-Blanc koji se nalazi u malom gradiću Bourg Blanc, smještenom 15-ak kilometara od Bresta s tek nešto više od tri i pol tisuće stanovnika, gdje je Le Saint i odrastao. Za Brest navija od malih nogu kao i njegov brat Gérard s kojim sve radi zajedno, pa se tako obojica nalaze na visokim pozicijama u klubu – Denis je predsjednik, a Gérard savjetnik.

U sedam godina koliko mu je predsjednik, Brest je promijenio četiri trenera, a Denis Le Saint je kao svoj glavni cilj na početku mandata zadao povratak navijača na stadion. Slijedom toga, u ožujku ove godine najavio je izgradnju novog stadiona na kojem bi Brest trebao igrati već od 2027.

“Nedavno smo održali sastanak i u prvom tjednu lipnja ove godine predat ćemo sve papire za dobivanje građevinske dozvole. Do kraja svibnja obavit ćemo administrativne procedure, a onda krećemo u proces kako bismo mogli početi graditi stadion na kojem nam je želja da naši igrači igraju već od 2027. godine”, za L’Equipe je sredinom ožujka izjavio Le Saint. Stadion bi se, prema njegovim riječima, trebao započeti graditi iduće godine, a procijenjeni troškovi izgradnje iznose 106,5 milijuna eura.

Lijevi bek Bradley Locko ima 21 godinu, lani je kupljen od Reimsa za samo pola milijuna eura, a sad je jedan od najboljih igrača Bresta. FOTO: Federico Pestellini/Panoramic/Bestimage/Profimedia

Pored predsjednika, velike zasluge za ovosezonski uspjeh kluba idu i treneru Ericu Royu. Ovaj bivši francuski igrač Nice, Lyona i Sunderlanda u Brest je stigao u siječnju prošle godine u trenutku kada se klub grčevito borio za opstanak osvojivši tek 13 bodova u 17 utakmica.

Međutim, unatoč činjenicama što je prije početka ove sezone prodalo svog najboljeg (i najplaćenijeg) igrača Francka Honorata koji je otišao u Borussiju Mönchengladbach za 8 milijuna eura te sveukupno na transfere u ljetnom prijelaznom roku potrošilo poprilično smiješnih 3,5 milijuna eura, vodstvo Bresta na čelu s Ericom Royem uspjelo je nadmašiti sva očekivanja.

Prije nego što je zasjeo na klupu Bresta, Roy je nekoliko godina bio sportski direktor Nice s kojom se 2012. rastao na poprilično ružan način – uručen mu je izvanredni otkaz nakon čega je odlučio tužiti Nicu te u konačnici dobio spor pa mu je sudskim putem bivši klub morao isplatiti dodatnih 300 tisuća eura.

Pet godina nije radio nigdje, da bi se vrlo kratko vratio u ulogu sportskog direktora, najprije u Lensu, a potom i u Watfordu prije nego što je prihvatio posao trenera Bresta. Ideja je bila da on bude trener tek onoliko vremena koliko bi predsjedniku Denisu Le Saintu bilo dovoljno da pronađe nekog iskusnijeg.

U prva dva mjeseca otkad je sjeo na klupu, Roy je ostvario tek jednu pobjedu, ali je uz pomoć vlastitih eksperimenata te prenamjenom određenih igrača – pogotovo u obrani – uspio pronaći kreativni način kako od određenih igrača izvući maksimum, “Svi su ispunjavali svoje uloge, nismo se svađali, a ja sam bio taj koji je donosio odluke o tome tko bi bio najbolji stoperski par. U konačnici smo uspjeli zbog toga što je dinamika jako dobra.

Svi igrači jako naporno rade, a sve nam je to pomoglo da dođemo do samopouzdanja”, izjavio je Roy za službenu stranicu Ligue 1. Pronalaskom adekvatnih rješenja u igri, rezultati na terenu su stigli pa je Brest najprije uvjerljivo osigurao opstanak u ligi prošle sezone, da bi ove napravio strahoviti korak naprijed i stigao među tri najbolje momčadi.

Brest ima šestu najstariju momčad u ligi, prosjek godina igrača iznosi 26. Isto tako, to je klub koji ima najmanje stranaca u svojoj ekipi, tek šestoricu

Za razliku od ostalih klubova iz Ligue 1, Brestova politika dovođenja igrača nije temeljena isključivo na otkrivanju mladih nogometnih talenata, nešto po čemu je francuski nogomet najpoznatiji. Brest ima šestu najstariju momčad u ligi, a prosjek godina igrača iznosi 26. Isto tako, to je klub koji ima najmanje stranaca u svojoj ekipi – njih tek šestoricu.

“Kad sastavljam momčad uvijek to radim tako da pronađem ravnotežu s određenim brojem iskusnih igrača te s drugim mladim igračima koji na teren donose svoju energiju, dinamiku i, naravno, mladost”, izjavio je sportski direktor Bresta Grégory Lorenzi u intervjuu za The Guardian.

Prema trenutačnim podacima s internetske stranice Transfermarkt, trojica najvrjednijih igrača Bresta su ujedno i tri defenzivca: obrambeni vezni Pierre Lees-Melou, stoper Lillian Brassier i lijevi bočni Bradley Locko. Svaki od njih vrijedi 10 milijuna eura, nakon čega slijede veznjak Mahdi Camara i lijevo krilo Romain Del Castillo koji vrijede 9 milijuna eura.

Locko i Camara jedini su igrači koje je Brest prošlog ljeta platio kako bi ih doveo; svi ostali koji su došli, a redovito nastupaju u prvoj postavi, stigli su ili putem besplatnih transfera kao slobodni igrači ili su posuđeni iz drugih klubova, što je još jedan pokazatelj koliko je trener Eric Roy kvalitetno odradio sinergiju različitih tipova igrača te od jedne ekipe bez prosperiteta uspio pronaći formulu i pretvoriti je – kad se u obzir uzmu proračun kluba i veličina brenda – u možda i najveću ovosezonsku nogometnu senzaciju.

Denis Le Saint predsjednik je Bresta, a njegov brat Gerard je savjetnik. Najavio je izgradnju novog stadiona koji treba biti dovršen 2027. godine. FOTO: Icon Sport/ddp USA/Profimedia