Jutro nakon izborne noći učlanio sam se u Most. Prije izbora jalovo sam se uvaljivao Bandiću, htio pokrenuti Bandićevu mladež, vjerovao da ću u toj stranci moći napravit nešto za kulturu. Ali sad nakon ovog spektakularnog uspjeha Mosta na izborima, shvatio sam koja je Bandić luzerana. Most me totalno digao. Skoro isto koliko prošli mjesec novougrađeni zubni most s ravnim zubima moju dotad krivozubu curu Stojku.

S Prgometom sam se napio na šanku saborskog kafića onaj isti dan kad su ga nogirali iz HDZ-a, dok sam honorarno konobario u saborskom bircu… Tu smo večer nastavili cugat u doživotnom predsjedničkom uredu kod Stipe Mesića. Mesić je tad uvjeravao Prgometa da uvijek u Hrvatskoj postoji šansa za treći put, pokušavao mu to dokazat na svom primjeru. Prgomet je tada bio malodušan, nije vjerovao ni u šta. Govorio je da se samo želi kao Proust zatvorit u plutom obloženu sobu, čitat knjige i pisat blog… I, evo ga sad: uzdigao se iz pepela! I svima nama odbačenim oportunistima, usamljenim marginalcima dao osjećaj da se ipak i mi možemo ponovo aktivno uklopit u društvo, politiku!

TAKO NABRIJAN I S NOVOM ČLANSKOM ISKAZNICOM U DŽEPU, odjurio sam na Interliber. Na to knjiško pojilište svih nas individualaca koji miris knjige volimo isto koliko Kolinda miris baruta nakon gađanja iz malokalibarske NATO puške. Nadao sam se da ću tamo zateći Prgometa kako sa Stipom Petrinom gmizi od štanda do štanda i pokazuje pomalo narodski prostodušnom Stipi koje sve knjige treba pročitati da bi od beskompromisnog prevratnika postao malo umireniji intelektualac spreman trijezno, smirene glave pregovarat s SDP-om i HDZ-om oko podjele vlasti.

Ali umjesto na Prgometa i Petrinu, kod štanda Školske knjige nabasao sam na Anju Šovagović. Natrpala je vrećice sabranim djelima Marije Jurić Zagrorke.

“Buduća ministrica kulture, a čita takav, što bi rekao Krleža, šund za kravarice… Možemo bivšoj ministrici Zlatar prigovorit na mnogočemu, ali ne i na tome da nije imala ukusa u književnosti”, nisam se suzdržao da joj ne dobacim.

Sijevnula je pogledom. Napravila trzaj dlanom kao da će me dohvatit điju đicu zahvatom. Instinktivno sam, u strahu pred udarcem, dlanovima pokrio glavu kao nekad kad su me tukli u razredu jer sam umjesto uobičajenih crnih papuča nosio bijele balerinke koje mi je stara po skupoj cijeni kupila u Trstu, misleći da su to gospodske papuče kakve po školama nose bečki osnovci.

“Ajde, šta si se uplašio… Kad si mi se već obratio, daj mi pomozi ove vrećice odnijet do auta”, gurnula mi je u ruku najtežu vrećicu čija se ručka pod težinom knjiga stanjila do razine žiletne oštrice. U trenu mi je zaparala kožu, iz prstiju mi je prokapala krv. Uz mukli vrisak, ispustio sam vrećicu. Zagorkini romani rasuli su se po podu. Krv iz mojih prstiju pokapala je naslovnicu Krvavog mosta.

“Koliko u ovome ima simbolike! Hadezeovka mi uvalila vrećicu sa Zagorkinim stokilaškim romanima u kojima se stalno poziva na neko prosipanje krvi za hrvatsku grudu! I sad meni, članu Mosta, potekne iz prstiju krv po Krvavom mostu! Ovo je neki užasan predznak, kao ono kad se u Lovcu na jelene prolije crveno vino po mladenkinoj vjenčanici!” zgroženo ću.

“Ajde, šta si se toliko uspaničio oko to malo krvi… Šta bi da si bio u ratu? S ovakvima ko ti Srbi bi devedesetih ušli u Zagreb bez ispaljenog metka. Danas bi njhovi štandovi s ćirilicom bili ovdje u glavnom paviljonu…” posprdno će Anja.

“Evo, opet vi o krvi, Srbima, ćirilici! Baš ko ta prdljiva Zagorka i njezine male revolucionarke, Gordane… Nećete od našeg pitomog Mosta napravit krvavi most! Nećete nam u kulturu ponovo uvest tu Zagorkinu poetiku tla, krvi i odurno sladunjave domoljubne retorike na koju se pale ženturače po Zagori dok hrapavim, žuljavim rukama muzu koze i lopataju po gumnu!” zajapurio sam se.

“Ne bi ti bilo loše da malo za promjenu uzmeš lopatu u ruke… Vidiš kako ti se, ovako nježne, lako raskvare pod najmanjim teretom. Sigurno si jedan od onih Zlataričinih salonskih ljevičara koje je za nagradu za besplatno pisanje u Zarezu uhljebila u Ministarstvu. Tamo nisi morao podići ništa teže od…”

“Kunderinih kratkih romana! Upravo tako… Kunderu treba čitati, težiti nepodnošljivoj lakoći postojanja. Evo, umjesto tih sto kila Zagorke, pročitajte si novi Kunderin roman ‘Praznik beznačajnosti’, nema ni osamdeset stranica… Naučite se lakoći življenja, leptirskom lepršanju iznad cvjetova zla raznoraznih ljevičarsko-desničarskih ideologija! To leptirsko lepršanje je Most! Postavljanje pontonskih mostova od jedne do druge ideologije… Pontonski most, on omogućava ispreplitanje s raznim ideologijama, ali i brzi bijeg prema nekoj svojoj individualnoj obali… Opasnoj obali koju zapljuskuju valovi bijesa!”, sasjekao sam joj.

“DIVAN OPIS BESKIČMENJAKA. Baš kao i taj Kundera. Nakon pravednog, hrabrog kritiziranja komunističkog sistema u Češkoj, utaborio se u Parizu i tamo u hladovini potpuno promijenio poetiku, počeo pisat nekakve beznačajne, kvazifilozofske romane o prednostima beznačajnosti. Prigovorio mu je na tome i Čomski…”

Zamislio sam se nad tim Anjinim riječima, promrsio sebi u bradu:

“A ta njegova nekad komunistička Češka postala je raj za desničare. Iz jedne u drugu krajnost, koje su zapravo iste. Ali mi smo sagradili Most za bijeg iz tih krajnosti!”

“Da bi završili u toj kunderijanskoj beznačajnosti”, Anja je s gađenjem odgurnula Kunderin knjižuljak i bez pozdrava jedro oteglila knjige prema izlazu iz zagušljivog paviljona.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.