Prisvajanje Ininih naftnih polja u Siriji Povjerljivi dokument otkriva kako se u posljednjim tjednima premijerskog mandata Ive Sanadera planirala pljačka vrijedna 12 milijardi dolara, što bi se svakako pretvorilo u najveću aferu iz Sanaderove vladavine

Nacional je dobio na uvid povjerljivi dokument koji otkriva kako se u zadnjim tjednima premijerskog mandata Ive Sanadera planirala pljačka vrijedna 12 milijardi dolara, što bi se svakako pretvorilo u najveću aferu iz Sanaderove vladavine, a vjerojatno i u povijesti moderne hrvatske države. Sadržaj tog dokumenta otkriva da se ta pljačka planirala istodobno kada su se, kako otkriva optužnica Uskoka, dogovarali detalji o tomu kako će predstavnici mađarske naftne kompanije Mol isplatiti Sanaderu deset milijuna eura mita da zauzvrat preuzmu dominantna upravljačka prava u Ini.

Povjerljivi dokument koji je Nacional dobio na uvid pokazuje kako su predstavnici mađarskog Mola naumili započeti konzumirati tako stečena dominantna upravljačka prava – poslali su Ini ponudu kojom su tijekom lipnja 2009. praktički htjeli oteti polovicu suvlasništva u izuzetno bogatim naftnim poljima u bloku Hayan u Siriji, čija se vrijednost procjenjivala na 23 milijarde dolara. Vlasništvo nad polovicom tih naftnih polja Mol je htio platiti tek 200 milijuna dolara.

MOŽDA JE UPRAVO TA PONUDA bila kap koja je prelila čašu i koja je utjecala na to da Sanader pod još nerazjašnjenim okolnostima početkom srpnja 2009. napusti premijersku funkciju.

Sporni dokument otkriva da je mađarski Mol tadašnjoj Upravi Ine poslao ponudu za kupnju 50 posto udjela u naftnim poljima Hayan u Siriji koja je razradila i eksploatirala tvrtka Naftaplin, tada u sastavu Ine.

Ponuda je u ured jednog od članova tadašnje uprave Mirka Zelića stigla 1. lipnja 2009., samo nekoliko dana prije nego što je 10. lipnja smijenjena dotadašnja Uprava, a na čelo Ine umjesto Tomislava Dragičevića sjeo je predstavnik Mola Laszlo Geszti.

MOL JE U DOPISU NAZNAČIO kako ponuda vrijedi mjesec dana, odnosno do prvog srpnja 2009. Izvor blizak Upravi Ine potvrdio je za Nacional da je Uprava dvaput raspravljala o toj ponudi, da tijekom tih rasprava ona nije prihvaćena i da se potom o njoj nije raspravljalo. O tom se prijedlogu nije raspravljalo ni na sjednicama Vlade zato što se vrijeme zaprimanja mađarskog dopisa podudara s turbulentnim trenucima neposredno uoči odlaska tadašnjeg premijera Sanadera. Rok od mjesec dana je istekao, a Mol nije dobio odgovor na svoju ponudu.

  • SPORNI DOKUMENT OTKRIVA da je mađarski Mol tadašnjoj upravi Ine poslao ponudu za kupnju 50 posto udjela u naftnim poljima Hayan u Siriji, koja je razradila i eksploatirala tvrtka Naftaplin, tada u sastavu Ine

Sadržaj spornog dokumenta možda dosad najpreciznije ocrtava mađarski pogled na hrvatsku naftnu kompaniju – za njih je ona prvenstveno bila i ostala plijen nad kojim treba ovladati u funkciji provođenja mađarske energetske politike. Na tom putu, usporedo s tehničkom realizacijom isplate mita Sanaderu, naumili su od Ine preuzeti imovinu tada vrijednu 12 milijardi dolara, a za to platiti svega 200 milijuna američkih dolara.

Tadašnji predsjednik Uprave Tomislav Dragičević koji je s te pozicije smijenjen samo 10 dana nakon što je sporni dokument pristigao u Inu, za Nacional je potvrdio kako se sjeća da se Uprava “na jednoj ili dvije sjednice natezala oko te ponude” jer je već u to vrijeme mađarski dio Uprave stavljao veto na brojne odluke o kojima se raspravljalo. Dvije već tada razjedinjene strane nisu se mogle dogovoriti i Mađarskoj je, kaže Dragičević, poslan negativan odgovor na ponudu.

Dragičević je potom napomenuo kako je Ina neposredno prije Molova potpunog preuzimanja upravljačkih prava u kompaniji, koje se dogodilo nakon potpisivanja drugog ugovora između Ine i Mola sredinom 2009., pred Upravu iznijela prijedlog o podizanju kredita kojim bi se jednim dijelom modernizirale dvije domaće rafinerije, iako je još prvim ugovorom između Ine i Mola iz 2003. tu obvezu preuzeo mađarski Mol, a drugi dio novca iz spomenutog kredita trebao je biti uložen u nabavu opreme i za potrebe poslovanja naftnih polja Hayan u Siriji.

PREMA DRAGIČEVIĆEVIM TVRDNJAMA, mađarska strana Uprave nije se složila s tim prijedlogom i blokirala je podizanje kredita, uz objašnjenje da je “Ina prezadužena i da nijedna banka neće dati kredit za te namjene”, što je bilo prilično čudno jer je Ina u to vrijeme, kada su naftna polja u Siriji već počela donositi respektabilne prihode, bila izrazito likvidna kompanija. I tadašnji član Uprave Mirko Zelić izjavio je kako tvrdnja Mađara da nijedna banka neće biti voljna financirati Inin kredit ne odgovara istini. “Upstream, odnosno istraživanje nafte i plina tada je bio unosan posao i sigurno bi se našla banka koja bi ga htjela financijski poduprijeti. Ja sam tada imao informacije da bi se našla takva banka”, izjavio je Zelić za Nacional.

Vrlo kratko nakon toga, Mol je Ini poslao prijedlog za otkup polovine udjela u Hayanu. Zelić se nije htio decidirano izjasniti na pitanje je li mađarski Mol pokušao ucijeniti Inu i “trampiti” odobrenje za podizanje kredita za polovinu naftnih polja u Siriji. Zanimljivo je i to da je Mirko Zelić bio izrazito protiv toga da se ikoji udjel u bloku Hayan proda Mađarima, no kratko nakon toga on je smijenjen, a novu Upravu Ine preuzelo je mađarsko vodstvo na čelu s Laszlom Gesztijem.

Početkom ovoga stoljeća, kada su Naftaplinova eksperimentalna bušenja u Siriji – prvo na bloku Hayan 2002., a potom i 2004. na bloku Aphamia – potvrdila izdašna nalazišta nafte i plina, vrijednost rezervi nafte i plina na tom nalazištu procijenjena je na ekvivalent nafte u vrijednosti od 80 milijuna tona, što je tada iznosilo 23 milijarde dolara, potvrdio je za Nacional Stanko Kadija, operativni geolog koji je aktivno, kao nadzornik za geologiju, sudjelovao u Naftaplinovim istražnim bušenjima u Siriji.

Ugovor koji je potom sklopljen sa sirijskom državnom naftnom kompanijom General Petroleum Company Ini je sve do kraja 2011. donosio redovne mjesečne prihode od 70 do 80 milijuna dolara. Prema nekim izvorima, zadnja uplata iz rujna 2011. iznosila je čak 90 milijuna dolara. Ali krajem te godine ratno stanje u Siriji zatvorilo je gotovo sve naftne platforme, svjetske su kompanije napustile zemlju, a redovne mjesečne uplate na Inin konto prestale su stizati, pa se već u ožujku 2012. sirijski dug Ini popeo na 400 milijuna dolara. Već i površna usporedba te brojke s iznosom od 200 milijuna dolara koliko je Mol tri godine prije toga ponudio za polovinu udjela u bloku Hayan, posve jasno govori o podcjenjivačkom stavu Mađara prema hrvatskoj kompaniji.

U ponudi koju Mađari nazivaju “neobvezujućom i indikativnom” o kojoj se moglo dalje pregovarati, Mol je Ini ponudio otkup 50 posto udjela u bloku Hayan, u čijem je sastavu šest izdašnih polja bogatih naftom, plinom i kondenzatom te navodi namjeru da ponuđeni iznos od 200 milijuna dolara plati jednokratno i u gotovini. Ali nevjerojatan je način na koji su Molovi stručnjaci objasnili kako su došli do iznosa od 200 milijuna dolara. Pri izračunu su se, kako se navodi u dokumentu, vodili isključivo izračunima utemeljenima na aktualnoj cijeni plina od 2,5 američkih dolara za mmBTU-a (1 milijun BTU, međunarodno prihvaćena mjerna jedinica za toplinsku vrijednost plina) na svjetskom tržištu plina u trenutku podnošenja ponude, dok je stvarna vrijednost rezervi u bloku Hayan – a ona je samo koju godinu prije procijenjena na 23 milijarde dolara – posve prešućena i jednostavno preskočena.

U IDUĆEM STAVKU MOL “velikodušno” Ini nudi da se u ugovor uvrsti i klauzula koja bi osigurala podjelu 50 posto ekstra profita koji bi Mol ostvario prodajom plina u slučaju rasta cijene tog energenta iznad ugovorenih 2,5 dolara za mmBTU. Ipak, mađarska ‘’velikodušnost’’ doseže vrhunac u idućem, 3. stavku 1. članka dokumenta, u kojem se Ini nudi mogućnost ponovnog otkupa spomenutog udjela od 50 posto vrijednosti bloka Hayan (tzv. European Call Option) od Mola i to nakon isteka pet godina od važenja ugovora (Buyback Interest), ali ovoga puta po tržišnoj vrijednosti ugovora, ali pritom se ne navodi koji će se konkretni parametri uzimati u obzir prilikom procjene njegove tržišne vrijednosti.

Vrlo jednostavna računica kaže da bi, da je kojim slučajem Ina prihvatila Molovu ponudu i da rat u Siriji nije privremeno poremetio poslovne planove naftaša, odnosno da je sirijska vlada nastavila redovno plaćati svoje obaveze od prosječnih 80 milijuna dolara na mjesec te da rat u toj zemlji nije poremetio poslovanje, mađarski Mol sljedećih pet godina od svoje polovine bloka Hayan uprihodio iznos od oko 2,5 milijardi dolara. A u slučaju da je Ina prihvatila Molovu ponudu i prodala polovinu svojeg udjela u Hayanu, pa je nakon isteka pet godina odlučila ponovno otkupiti, svoj bi ugovor platila gotovo dvostruko skuplje jer je sredinom 2014. cijena plina na svjetskom tržištu iznosila oko 4,5 američkih dolara/mmBTU. Dakle, zaključak je jednostavan: kako god se okrene i na koji god parametar se osloni, Ina bi izgubila, a Mol dobro zaradio.

ZANIMLJIVO JE I TO KAKO SU sredinom 90-ih godina Mađari također provodili preliminarna bušenja u Siriji, i to u neposrednom susjedstvu bloka Hayan, ali nakon nekoliko probnih bušotina koje nisu dale očekivane rezultate otišli su uz konstataciju kako tamo “nema ništa” i kako polja u Siriji nisu perspektivna. A samo nekoliko godina nakon njih Inini su stručnjaci na istom tom području došli do posve suprotnih rezultata, kaže Kadija. Mol kao naftna kompanija u to vrijeme nije imao mnogo iskustva u “upstreamu”, odnosno u istraživanju i eksploataciji nafte. Mol je osnovan 1992. i to isključivo kao kompanija koja se bavila trgovinom naftom i naftnim derivatima, dok u području istraživanja i eksploatacije ugljikovodika tada nisu imali ni stručnjake ni dovoljno iskustva. Po svoj je prilici upravo neiskustvo kumovalo negativnom rezultatu istražnih bušenja, ali način na koji je Mol nakon podbačaja napustio zakupljena istražna polja stavio ih je na “crnu listu” nepoželjnih naftnih kompanija u Siriji, tvrde upućeni poslovni izvori.

Ostane li na vlasti sadašnji sirijski predsjednik Bašar al Asad, moguće je da Mol ni nakon smirivanja ratnog stanja i eventualnog povratka naftnih kompanija u zemlju neće moći računati na nikakvo poslovanje na tom području. Još je jedan neovisni izvor za Nacional iznio tvrdnje da Mol zbog svojeg neprofesionalnog ponašanja i poslovanja nije dobrodošao u još nekoliko zemalja Sjeverne Afrike. Kadija je za Nacional potvrdio da je upozorenje o namjeri Mola da se dokopa udjela u bloku Hayan u Inu stiglo i od sirijske vlade preko predstavnika Syrium Petroleum Company u Damasku. Sirija je tada prepoznala uporna nastojanja Mola da na svaki način pokuša doći do nafte i plina iz Hayana, a kako zbog “crne liste” nije mogao legalno kupiti nijedan eksploatacijski blok u zemlji, to je po svemu sudeći pokušao učiniti posredstvom Ine.

Mol je 2003. za svega 505 milijuna dolara kupio 25 posto udjela u Ini i tako postao strateški partner hrvatske vlade. Nekoliko godina nakon toga, kada je Mol po svemu sudeći mitom isplaćenim bivšem premijeru Sanaderu već preuzeo upravljačka prava u Ini praktički izguravši hrvatskog suvlasnika iz odlučivanja o poslovanju kompanije, upravo je Kadija javno obznanio da je Naftaplin iz još uvijek nerazjašnjenih razloga 2002., samo nekoliko mjeseci prije nego što je hrvatska vlada s Molom u siječnju 2003. potpisala ugovor o strateškom partnerstvu, zatajio otkriće bogatih rezervi ugljikovodika na bloku Hayan. Probne su bušotine tada, objasnio je Kadija, ukazale na vjerojatne rezerve od 80 milijardi tona ekvivalenta nafte (1200 kubičnih metara prirodnog plina je ekvivalent 1 toni nafte), informacije su redovnim kanalima proslijeđene Upravi Ine, ali je netko u vrhu kompanije odlučio prešutjeti informaciju i zatajiti vijest o pronalasku bogatih izvora nafte i plina.

ALI ČINI SE DA JE ISTA INFORMACIJA na jednako čudan način vrlo brzo završila i u Molu. Naime, mađarska tvrtka Geoinform u to je vrijeme na polju Jihar 1, jednom od šest polja bloka Hayan, za Naftaplin izvodila završna elektrokarotažna mjerenja, čijom se interpretacijom dobiva mnoštvo podataka o stijenama, njihovim fizikalnim, kemijskim i mehaničkim karakteristikama, o sadržaju i vrsti fluida te brojni drugi podaci koji ukazuju na prisustvo ugljikovodika i izdašnost bušotine. Mađari su dobivene podatke, osim u Naftaplin po čijoj su narudžbi radili mjerenja, rezultate vjerojatno proslijedili i u Budimpeštu, čime bi nesumnjivo prekršili i kodeks o tajnosti podataka između naručitelja i izvršitelja.

Kako su informacije o pronalasku rezervi nafte na bloku Hayan u Inu stigle tijekom 2002., tvrdi Kadija, bilo je sasvim dovoljno vremena da se već započeti pregovori o prodaji 25 posto udjela u Ini zaustave ili barem odgode. Ali to nije učinjeno. Otkriće je prešućeno, za njega nisu znali ni austrijski OMV ni ruski Rosneft koji su također predali svoje ponude, ali jest mađarski Mol. Gotovo 10 godina kasnije u javnosti će se pojaviti neslužbene informacije kako je Mol, za razliku od austrijskog i ruskog konkurenta, izgleda bio obaviješten o Naftaplinovu otkriću u Siriji te je hrvatskoj vladi ponudio veći iznos za kupnju četvrtine Ine, čime je stekao po nekima nezakonitu prednost pred konkurentima. O svemu je, potvrdio nam je Kadija, obaviješten i DORH, no tadašnji državni odvjetnik Mladen Bajić po svemu sudeći nije poduzeo ništa.

  • SADRŽAJ DOKUMENTA možda najpreciznije ocrtava MOL-ov pogled na Inu koja je za njih prvenstveno bila i ostala plijen nad kojim treba ovladati u funkciji provođenja mađarske energetske politike

MOLOVA PONUDA OD 505 MILIJUNA DOLARA za četvrtinu kompanije koja je netom prije otkrila rezerve nafte vrijedne 23 milijarde dolara i koja je u to vrijeme imala neprocjenjivo vrijedne stručnjake za “upstream” i 60-godišnje iskustvo u istraživanju i eksploataciji nafte, posve izvjesno plaćanje mita od 10 milijuna dolara bivšem premijeru Sanaderu za protuzakonitu kupovinu upravljačkih prava u Ini, još jedna jednako uvredljiva ponuda od 200 milijuna dolara za polovinu mađarskog udjela u bloku Hayan samo su dio argumenata koji sugeriraju da bi sve državne institucije trebale iznimno voditi računa kako zaštititi državne interese kada je Mol u pitanju.

Nakon dolaska na vlast nove vlade javno se počelo sve učestalije tvrditi da se odnosi između Hrvatske i Mađarske bitno popravljaju, ali ti odnosi u jednom dijelu izgleda opet postaju netransparentni. Visoki izvor iz Vlade ispričao je za Nacional da su mađarska i hrvatska strana nakon nedavnog susreta ministara vanjskih poslova Mire Kovača i Pétera Szijjárta odlučile da o sadržaju razgovora koji su vodili o otvorenim pitanjima, neće izlaziti u javnost.

To je visoki izvor iz Vlade ponovio i kada je Nacional postavio konkretno pitanje povezano s izgradnjom LNG terminala, a što je mađarska strana iz posve neobjašnjenih razloga na tom sastanku uvrstila među otvorena pitanja između dviju zemalja.

To se doznalo nedavno, nakon posjeta novoimenovanog ministra vanjskih poslova Mire Kovača Mađarskoj, gdje se susreo s kolegom Szijjártóm. Nije to bio jedini susret visokih predstavnika dviju zemalja posljednjih nekoliko dana, što sugerira da su otvorena pitanja između Hrvatske i Mađarske na vrhu liste prioriteta aktualne vlade.

Politički tajnik HDZ-a Tomislav Čuljak tako se 4. veljače u funkciji potpredsjednika saborskog Odbora za međuparlamentarnu suradnju sastao s mađarskim veleposlanikom Józsefom Zoltánom Magyarom.

“Nadamo se otvaranju novog poglavlja u hrvatsko-mađarskim odnosima koje će u okviru suradnje na državnoj razini uključivati i međuparlamentarnu suradnju, a osobito ponovno pokretanje tradicionalnih prekograničnih susreta hrvatskih i mađarskih parlamentaraca”, rekao je Magyar. Kao primjer poželjnog i dobrog mehanizma regionalne suradnje naveo je Višegradsku četvorku, a naglasio je i raspoloživost mađarskog ministarstva vanjskih poslova za suradnju oko pitanja migracija i manjina. Čuljak i mađarski veleposlanik konstatirali su i to kako je između Hrvatske i Mađarske došlo do porasta trgovinske razmjene u prvih jedanaest mjeseci 2015., i to od 22 posto. Kao prioritetne sektore gdje tu suradnju treba dodatno ojačati, naveo je upravo energetiku i turizam.

DVA DANA RANIJE SUSRELI SU SE Kovač i Szijjártó, a sve se to kroz dio hrvatskih medija, posve lišeno konteksta višegodišnjih hrvatskih frustracija zbog sumnji u kriminalno ponašanje Mola u okviru partnerstva s hrvatskom državom u Ini, počelo tumačiti kao pozitivan signal kojim je Zagreb želio poručiti Budimpešti da u odnosima dviju zemalja nastupa novo vrijeme. S mađarske, pak, strane bio je primjetan jednako snažan optimizam, iako su se intenzivno spominjala neriješena pitanja.

Svega nekoliko dana kasnije uslijedili su i susreti Tomislava Karamarka i premijera Tihomira Oreškovića s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom u Bruxellesu. Sve to pokazuje da bi se uskoro na dnevnom redu mogla naći i otvorena pitanja u vezi strateškog partnerstva Ine i Mola, a možda se o tomu već i počelo diskutirati. Otkriće Nacionala o dosad nepoznatim detaljima kako je Mol htio preuzeti od Ine unosna nalazišta nafte i plina u Siriji pokazuju da bi o tim pitanjima trebalo pregovarati s velikim oprezom, ali i pred očima javnosti, a ne sadržaj tih razgovora tajiti, kako su to visoki politički dužnosnici dviju zemalja naumili.

Komentiraj

FOTO:PIXSELL
PODIJELI
Sandra Carić Herceg, rođena 1963. godine u Zagrebu, dugogodišnji novinar sa profesionalnim iskustvom u dnevnim i tjednim listovima, novinskim agencijama i na portalima. Kao novinar radila u Slobodnoj Dalmaciji, surađivala u nekadašnjem tjedniku Nedjeljna Dalmacija, te kao dopisnik iz Hrvatske izvještavala za nezavisnu novinsku agenciju Beta (Srbija). Radila kao novinar na portalu Index, te kao glavni urednik web stranice Nautica Portal. Uže područje interesa: energetika.