Miroslav Gašparović, ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, jedne od najstarijih muzejskih institucija u državi, nedavno je u Zagrebu od talijanskog predsjednika primio odličje Viteza reda talijanske zvijezde (Cavaliere dell’Ordine della Stella d’Italia) za promicanje suradnje i prijateljstva s Italijom.

[quote_box_center]

  • ‘ZA KOMPLETNU MUZEJSKU djelatnost u 2015. MUO je dobio 105 tisuća kuna, a za kapitalnu izložbu o klasicizmu 10 tisuća. Što da radim s tim? Je li to kazna?’, pita se Gašparović.

[/quote_box_center]

Odličje mu je uručila talijanska veleposlanica u Hrvatskoj Emanuela d’Alessandro, upravo u obljetničkoj 135. godini od osnutka muzeja. Miroslav Gašparović jedan je od najistaknutijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, muzealaca, kustosa i likovnih kritičara, autor brojnih stručnih i znanstvenih radova, članaka i eseja o likovnoj umjetnosti. Za posebne zasluge u kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Od 2012. predsjednik je Udruge ravnatelja hrvatskih muzeja, a na tu ga je funkciju izabralo četrdesetak kolega, ravnatelja muzeja iz svih krajeva Hrvatske. Za sjedište Udruge izabran je Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu. Ovih je dana podržao kolege iz Društva povjesničara umjetnosti i drugih muzeoloških krovnih institucija u vezi s neprihvaćanjem novog Prijedloga zakona o muzejskoj djelatnosti. U razgovoru za Nacional objasnio je zašto se u tom prijedlogu zakona isključivo radi o profesionalnim i strukovnim propustima a ne o politici, kako se nosi s čestim neuvažavanjem glasa struke i zašto se boji da će novi Zakon o muzejskoj djelatnosti, ako prođe na Vladi, unazaditi kvalitetan razvoj muzeja u Hrvatskoj.

Miroslav Gasparovic 03

NACIONAL: Uručeno vam je odličje Viteza reda talijanske zvijezde kao kruna za suradnju na izložbenim projektima talijanskih umjetnika u Muzeju za umjetnost i obrt. Tijekom cijele karijere pokazivali ste kontinuitet proučavanja talijanskih slikara. Je li i taj podatak bio za njih važan?

Da, postoji taj kontinuitet, što nije nebitno. Moje veze s Italijom i interes za talijansku kulturu za svakog su povjesničara umjetnosti prirodne, to je ipak jedna od najvažnijih kolijevki umjetnosti i europske civilizacije, od Etruščana do danas. Mnogo sam putovao po Italiji s roditeljima kao dijete, a naravno i kasnije te sam dobro upoznao i zemlju i njezinu kulturu. Na početku karijere bio sam kustos Zbirke talijanskog slikarstva u Strossmayerovoj galeriji pa sam se posebno bavio tom materijom, a dobio sam i jednu stipendiju za Veneciju. Ondje sam imao čast upoznati i dijelom surađivati s Rodolfom Pallucchinijem, jednim od najznačajnijih povjesničara umjetnosti uopće, i izvan Italije. Ne mogu se nazvati njegovim đakom, jer je ta suradnja bila prekratka, ali to mi je bio važan događaj. Italija nam je ipak prva susjedna zemlja čija je kultura snažno utjecala na hrvatsku umjetnost u svakom pogledu, od arhitekture i povijesti do današnjih dana. I prije nego što sam postao ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt radio sam nekoliko projekata u Italiji, izložaba, surađivao s talijanskim umjetnicima, tako da je to životni kontinuitet koji nije bio svjestan i namjeran, ali se tako dogodilo.

NACIONAL: Mislite na reprezentativne izložbe Caravaggia i Guercina?

Da, posebno zadnjih godina, kad sam zahvaljujući tim kontaktima i suradnji s Talijanskim veleposlanstvom u RH mogao ostvariti neke snove i želje, poput izložbe slikara Caravaggia “Večer u Emausu”, a posebno izložbe slikara Guercina, koja je ostvarenje mojih davnih želja, da kao kustos Strossmayerove galerije napravim izložbu jednog velikog talijanskog slikara. Caravaggio je bio zaista savršeno napravljen i organiziran kao izložba i tu moram istaknuti veliku pomoć i razumijevanje Grada Zagreba. Rijetko imate prilike reći za neki projekt: tako sam ga zamislio i tako je ostvaren, a to je upravo bio Caravaggio. Guercino je bio još složeniji jer se ipak radilo o 35 radova, no nekim čudom naša publika nije u dovoljnoj mjeri shvatila koliko je to vrijedna i značajna izložba. To je problem našeg kulturnog mentaliteta, prepoznaju se samo veliki brendovi, a ne prava kvaliteta. Caravaggio je veliko ime, ali u smislu cjelokupnog kulturnog značenja, izložba Guercina bila je puno značajnija za Zagreb i Hrvatsku, pogotovo ako imamo na umu da smo dobili sedam najboljih od njegovih ukupno desetak “top” remek-djela koja uopće postoje. Ipak, čudno je to pitanje recepcije, to ostavlja upitnik nad glavom, jer nikad u hrvatskoj povijesti dosad na tako visokom nivou nije bio predstavljen jedan renesansni ili maniristički ili barokni slikar, i toliko ekstenzivno. Kao da se ne prepoznaju prave vrijednosti. No, sama činjenica da su se te izložbe dogodile u MUO nakon Rembrandta, Riznice Thyssen-Bornemisza pokazuje kontinuitet i ozbiljan međunarodni ugled muzeja.

NACIONAL: Mislite li da je to posljedica toga što kod nas publika snažno reagira na zanimljive biografije umjetnika, živućih ili preminulih, poput Picassa? Vole afere, dekadenciju, kontroverze u nečijem životu, žutilo koje se prelijeva u umjetnost iz sfere javnog života?

Ima nešto u tome, no to nije svojstveno samo našem društvu. Suvremeno društvo jest društvo spektakla u cijelom svijetu. Ne osporavam apsolutnu genijalnost Caravaggia, ali značajan doprinos fami o njemu njegov je vrlo osebujan život. Guercinov hendikep je to što je bio normalan čovjek, sjajan slikar, nije radio ekscese, živio je urednim građanskim životom, bavio se svojim poslom i bio iznimno uspješan u slikarstvu. No nije ubio, silovao, kartao i slično kao Caravaggio pa nam je zato manje “zabavan” ili spektakularan. Žutilo svakako daje dodatnu priču. U pravoj kultiviranoj sredini trebalo bi biti dovoljno što je netko sjajan umjetnik, ali to očito na žalost, nije. Namjerno se iz Rima vratio u svoje malo mjesto, Cento, gdje se ipak uspio etablirati kao jedan od najznačajnijih europskih slikara onoga doba, što dokazuje i posjet slavnog španjolskog slikara Velásqueza, ili švedske kraljice Kristine koji su posjećivali samo najveće umjetnike tog vremena.

NACIONAL: Još se jedno veliko priznanje dogodilo istoga dana kad ste primili talijansko odličje, potpisan je ugovor o donaciji za Muzej za umjetnost i obrt s velikim slovenskim umjetnikom i dizajnerom Oskarom Kogojem, koji nije toliko poznat hrvatskoj javnosti, ali je relevantan u svjetskim razmjerima. Kogoj je veliki prijatelj Hrvatske i ovo je posebna čast, zar ne?

Apsolutno. Malo starije generacije kod nas znaju tko je Oskar Kogoj. On je jedan od najeminentnijih slovenskih i europskih dizajnera. Imao je prije nekoliko godina izložbu u zagrebačkoj Gliptoteci u suradnji s Nenadom Fabijanićem, ali svijest o njegovu značaju u mlađim generacijama ne postoji. Ovo je rezultat dugogodišnjeg prijateljstva koje se proteže na nekoliko generacija. Oskar Kogoj izlagao je u Muzeju za umjetnost i obrt 1970-ih i 1980-ih, za vrijeme bivših ravnatelja gđe Munk, g. Putara i g. Malekovića, ja sam zapravo preuzeo štafetu, zadržavajući te dobre odnose s njim. Tu donaciju namjerno smo vezali uz proslavu 135. rođendana Muzeja za umjetnost i obrt, kako bismo mu se adekvatno zahvalili, ali i da pokažemo kako je naš muzej i internacionalni, a ne samo hrvatski i regionalni. Ova donacija je početak jednog projekta koji je u nastajanju i za koji se nadam da će se realizirati u idućih godinu-dvije, a radi se o Kogojevoj velikoj izložbi koju bismo radili s kolegama iz Slovenije i Italije. Ta bi izložba imala zagrebačku premijeru, a onda bi išla u Ljubljanu, a nakon toga u Italiju.

NACIONAL: Planirate li u dogledno vrijeme suradnju s bečkim Muzejom za umjetnost i obrt, odnosno primijenjene umjetnosti, MAK-om?

Da, upravo u lipnju imamo sastanak jedne inicijative o kojoj već godinama razgovaramo. Dijelom sam njen začetnik, zajedno s kolegama iz Budimpešte i Praga, kako bismo zajedno s MAK-om objedinili muzeje s područja bivše K.u.K. monarhije, zato jer je naš muzej, kao muzeji istog tipa i koncepcije nastao gotovo u isto vrijeme kad i praški, budimpeštanski ili muzeji u Brnu, Lavovu, Krakówu. Naš je među najranijima – što je vrlo zanimljivo – jer tada je od svih tih gradova Zagreb bio najmanji, ali smo imali genijalnog Isu Kršnjavija i Hermana Bolléa koji su to uspjeli ostvariti. Ta se inicijativa sada još više proširila i na tom će sastanku biti kolega ravnatelj bečkog MAK-a i ravnatelj Victoria and Albert Museuma u Londonu, prvog i najvećeg muzeja primijenjene umjetnosti i dizajna na svijetu. Želimo uspostaviti mrežu suradnje među našim muzejima, od kojih svaki ima neku svoju posebnu sudbinu i priču.

NACIONAL: U svom radu prezentirate najsuvremenija kretanja u muzeologiji, zalažete se za princip kombiniranja starog i novog u postavu, kroz povezivanje stalnog postava s recentnim izložbama suvremenog primijenjenog dizajna, slikarstva… Poznati ste po velikoj fleksibilnosti i kreativnosti muzeološkog svjetonazora?

Danas je Muzej za umjetnost i obrt puno više nego što mu ime govori, a tako je i u svijetu. Naš je muzej popunio prazninu koja danas postoji u našoj muzejskoj kartografiji, a to je nedostatak nacionalnog muzeja. Postali smo ono što u drugim zemljama vrši funkciju takvog muzeja. No nije tako samo od mog mandata, to je počelo praktički od osnivanja muzeja, a posebno od vremena ravnateljice Zdenke Munk, vremena Novih tendencija i suvremenog dizajna i umjetnosti, kojima je muzej bio jedno od utočišta. Ta se sjajna tradicija nastavila s kolegom Vladimirom Malekovićem i smatrao sam da je logično i neophodno da se to nastavi. Muzej ovog tipa trebao bi puno više biti blizak suvremenosti nego što je to percipirano u javnosti, ali bez zanemarivanja tradicije koju ima ova kuća. Jednako kao što naš HNK u susjedstvu može imati radikalne suvremene postave komada, ali istovremeno mora imati temeljnu dramsku i opernu literaturu. Tako doživljavam i Muzej za umjetnost i obrt: moramo biti utemeljeni u kvalitetnoj tradiciji ove zemlje i institucije, a onda poduzimati suvremene iskorake.

NACIONAL: Kakvi su planovi za budućnost, s obzirom na nedostatak prostora za depoe, restauratorskih radionica – primjerice za papir; radite već neko vrijeme na planovima za dvorišno proširenje i nadogradnju muzeja pod motom “muzej za XXII. stoljeće”“? Koliko ste s tim daleko odmaknuli s obzirom na probleme financiranja?

S jedne smo strane jako daleko odmaknuli na razini razrade koncepcije, idejne skice, koju je arhitektonski artikulirao kolega Željko Kovačić. Znamo točno što nam treba. Imamo dvije varijante: Muzej za umjetnost i obrt I, odnosno, za XXI. stoljeće, u okvirima prostornih gabarita u kojima smo sada, s nužnom nadogradnjom centralnog depoa muzeja. Projekt MUO za XXII. stoljeće temelji se na proširenju muzeja na cijelu njegovu palaču. Jer, iskreno, prostori koje mi sada zovemo depoima po pravilima i standardima muzeološke struke to nisu. To su mjesta gdje odlažemo stvari i donekle, relativno kontroliramo situaciju. Taj novi projekt omogućio bi rasterećenje gotovo najljepših prostora koji uopće postoje u gradu Zagrebu, jer je zaista smiješno da su neki prekrasni prostori u ovoj palači zapravo skladišta. A da ne govorim o lošim uvjetima. Zgrada je starija od 130 godina, nije nikada temeljito obnovljena, a fundus raste strahovitom brzinom, što je pokazala izložba novih akvizicija muzeja za razdoblje 2003.-2013. u kojemu smo, što otkupom, što donacijama, primili oko 12-13 tisuća predmeta. To je ogroman muzej! I naša temeljna misija. Ne mogu i ne smijem reći da neću primiti neki prvorazredni umjetnički predmet, sliku ili vrhunski komad stilskog namještaja jer nemam mjesta. Radije ćemo obustaviti ili smanjiti neke druge djelatnosti koje nisu temelj muzeja ako nemam izbora, a to je prikupljanje i čuvanje naše umjetničke i nacionalne kulturne baštine, našeg hrvatskog i europskog umjetničkog i kulturnog identiteta. Izložbe onda padaju u drugi plan. Nadam se ipak da do toga neće doći. Borimo se da uđemo u europske fondove, zajedno s palačom Gvozdanović koja je dio Muzeja za umjetnost i obrt, i da od tamo dobijemo sredstva, ali imamo u vezi s tim strahovitih problema tu kod nas doma.

NACIONAL: Kako je to moguće i kako to tumačite?

Ja to jednostavno ne znam tumačiti! Ima jedna teza koju sam nekoliko puta čuo iz različitih, čak visokih izvora i koja mi je bizarna, a glasi da “nećemo ulagati u cigle, ulagat ćemo u kreaciju i ljude”. To je fantastičan slogan, ali što ćemo onda s kreacijama i fundusima kad nam se sruše kazališta i muzeji?! Vratit ćemo se u shakespeareovsko doba pa glumiti i raditi izložbe na nekoj ledini? Bez temeljne infrastrukture nema ničega. Da nije Iso Kršnjavi sagradio ovaj muzej i druge važne institucije kulture, pa mi ne bismo do danas imali ništa! Što ne znači da ne treba ulagati u ljude, jer bez kvalitetnih ljudi i najbolja infrastruktura ne vrijedi ništa. Apsurd ovog trenutno popularnog slogana je u njegovoj isključivosti, jer se postavlja kao “ili-ili”, a jedino prihvatljivo i razumno je “i-i”. Stara kineska poslovica, koju je popularizirao -bizarno – diktator Mao Ce Tung, kaže “Neka raste tisuću cvjetova”.

NACIONAL: Palača Gvozdanović u Visokoj 18 je objekt koji spada u europsku kulturnu baštinu, ne samo hrvatsku.

Pa jasno. Projekt za njenu obnovu kompletno je gotov već dvije godine, do zadnjeg zareza. A radi se o investiciji od nekoliko milijuna eura. Radije ću da to pokušamo dobiti iz europskih fondova, nego da to mora dati Grad Zagreb. No padamo na nekakvim tajanstvenim, kafkijanskim administrativnim zavrzlamama. Angažirali su se čelni ljudi Grada Zagreba da to riješe – i opet ne ide! Nevjerojatno. Taj je projekt već plaćen i ta investicija propada, a palača Gvozdanović je sada zatvorena za javnost, program Salona Gvozdanović je odgođen. Stanje instalacija je takvo da svaka upotreba tog objekta dovodi do opasnosti od požara. Novi projekt predviđa sadržaje koji su takvi da bi nakon obnove palača postala gotovo samoodrživa i ne bi u budućnosti predstavljala veće opterećenje za gradski budžet.

NACIONAL: Ta palača ima potencijal paralelnog, alternativnog reprezentativnog prostora palači Dverce za primanja na najvišem nivou, zar ne?

I to, jasno. Prema novom projektu dobili bismo novu multifunkcionalnu dvoranu, s tim da zadržimo muzejsku funkciju. Imali bismo dva mala kafića, s terasom prema Dubravkinu putu i s pogledom na Visoku. Da ne govorim koliko bi to obogatilo ionako jadnu ponudu Gornjeg grada, ne samo turističku. Apsurdno mi je da to nije prioritet, a govorimo stalno o proširenju muzejskih sadržaja. Taj prostor je “zlatna koka” koja sama sebe može održavati.

NACIONAL: Ima li Muzej za umjetnost i obrt neke gospodarske partnere i sponzore pomoću kojih preživljava u ovo teško vrijeme?

Tradicija ove kuće već tridesetak godina jest da smo u vrlo kvalitetnim odnosima s mnogim vrlo jakim sponzorima, poput PBZ- a, Croatia osiguranja, Europlakata i drugih. No danas je puno teže nego prije šest-sedam godina kad je počela kriza i kad je to bilo puno lakše. Danas čak i velike kompanije poput T- coma i VIP-a ne izdvajaju mnogo. To je strahoviti problem. Vani je prosječan budžet za jednu ozbiljnu izložbu minimum 150.000 eura. Usporedbe radi, to je više nego što Muzej za umjetnost i obrt dobije za cjelogodišnja programska izložbena sredstva. Izložba Guercina Hrvatsku je koštala 60.000 eura, a samo procijenjena vrijednost te izložbe je iznad 100.000.000 eura, a i ta se investicija gotovo u cijelosti pokrila. Zato ću uvijek reći da su naši kolege muzealci čudotvorci.

NACIONAL: Jasno ste i glasno podržali kolege povjesničare umjetnosti i muzealce u vezi s Prijedlogom novog Zakona o muzejima, slažete se s njima da se radi o vrlo opasnim presedanima koji se žele nametnuti. No u najnovijim priopćenjima za javnost Ministarstva kulture čak možemo pročitati kako je vaša inicijativa da se Prijedlog ne prihvati reakcija druge interesne kulturne skupine, čak se imputira povezanost s drugim političkim opcijama. Kako to komentirate?

Da. No, za mene to nema veze s politikom. I to nije bio moj razlog za reakciju. Nisam bio, niti ću ikada biti pripadnik niti jedne političke stranke, što naravno ne znači da nemam politički stav, ali to sa Zakonom o muzejima zaista nema veze. Reagirao sam jer mi se čini da, ako se radi zakon o muzejima, on se ne može temeljiti na nečemu što se zove Europska direktiva o otvorenom tržištu, a pazite, ja nemam ništa protiv tržišta, ovaj muzej kroz sadržaje muzejskog dućana i restorana to ima vrlo aktivno. Ili, ako je to zaista nužno kako nam kažu, onda to mora biti primjenjivo i za kazališta, glazbu, obrazovanje, sport, zdravstvo, odnosno sve one javne usluge koje su djelomično i na tržištu, što bi značilo da nam predstoji velika reforma zakonodavstva za sva nabrojena područja! Nisam o tomu ništa čuo, a vi?! Kvalitetno poslovanje je nužnost. Kulturna ustanova mora nastojati poslovati pozitivno, ali ona ne postoji radi materijalnog profita, njezin je profit negdje drugdje – u obrazovanju, kreaciji, stvaranju i očuvanju nacionalnog identiteta. One moraju sačuvati svoju bit, zadržati svoju osnovnu misiju, a to je temeljni posao očuvanja kulturne baštine. Godinama govorim i upozoravam na ogroman gospodarski i turistički potencijal koji imaju naši muzeji i galerije i izvan Zagreba, da su zanemareni ili neiskorišteni u dovoljnoj mjeri. Divno mi je bilo pročitati Marshallov plan za spas muzeja u jednom tjedniku o tome kako Tate galerija sjajno funkcionira. Zamislite, ima puno kafića. A o postavu i izložbama tamo – ni riječi. Usput, ti restorani nisu u vlasništvu Tate galerije. Bio bih sretan da se u hrvatske muzeje u zadnjih 5-10 godina investiralo onoliko koliko je investirano samo u Tate galeriju, uključujući tu i gradnju Muzeja suvremene umjetnosti. Uostalom, gdje je otvoren prvi muzejski dućan kod nas? Upravo u Muzeju za umjetnost i obrt! Nesretan sam što je taj dućan tako malen, a za novi veći iz Kovačićeva projekta nemamo sredstva i tu se vraćamo na početak. Gdje je otvoren prvi muzejski restoran u Hrvatskoj? Opet tu kod nas. Dakle, ne može mi se predbacivati da sam protiv tržišta. No razrada novog Prijedloga zakona o muzejima u daljnjim člancima je nejasna. I što ćemo onda raditi? Investirati velika javna sredstva u muzejske restorane i kafiće, kupovati svako jutro grincajg i ribu? Kao student sam radio i kao konobar. Volim ići na plac, ali da sam to htio raditi išao bih u ugostitelje i bavio se restoranima. Vjerujem da postoji mnogo ljudi koji to znaju raditi bolje od mene pa su možda stoga više kvalificirani za suvremenog ravnatelja MUO. Smatram da se jednostavno svatko treba baviti onim za što je osposobljen, jer to onda i može raditi dobro.

NACIONAL: To je ona druga, realna strana poslovanja u koju nemamo uvid?

Da, nije to nimalo lijepo. Imaju i drugi muzeji prostore za kafiće i restorane koje ne iznajmljuju jer se pokazalo da im je to prevelik teret, mnogo veći od koristi. Imate za to nekoliko primjera i u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj. To uopće nije tako jednostavno. Jedna od najtežih stvari s kojima se borim otkad sam na čelu ove kuće u zadnjih desetak godina upravo je restoran.

NACIONAL: Fascinantna je teza koja se širi iz Ministarstva, a to je da krovne udruge i institucije muzealaca i kustosa u Hrvatskoj ne razumiju Prijedlog. Dakle, kolege koji stalno pohađaju međunarodne muzealne seminare, godišnje inozemne skupštine, imaju čak i pravna znanja… Kako to komentirate?

Očigledno smo glupi i ne razumijemo taj zakon. Jesmo! Evo, ja taj zakon ne razumijem, znači – glup sam i ne znam svoj posao, što se dokazalo u ovih 12 godina. Ja to ne znam!

NACIONAL: Zato su vam Talijani i dodijelili ovo visoko odličje?

Očito! No sva sreća da sad imamo nekog tko će nam objasniti kako sada treba voditi muzeje. MUO je samo prošle godine imao oko 130.000 posjetitelja i poslovao više nego uspješno u svakom pogledu. Svi podaci o našem poslovanju su javni i dostupni svakom tko to želi. Da ne kažem da smo u proteklih godinu i pol na portal Europeane – digitalizirana europska kulturna baština s nekoliko desetaka milijuna predmeta – stavili skoro pedeset tisuća digitaliziranih predmeta. Do tog časa Hrvatska je bila zastupljena sa samo 5000 predmeta. Imali smo Guercina i 18 drugih, ne manje važnih, izložbi u Hrvatskoj i Europi. Toliko o upitima koji su se čuli sa saborske govornice. Odakle se također moglo čuti o “misterioznom” sastanku u MUO “nekih tamo nekompetentnih šesnaestak ravnatelja zagrebačkih muzeja”. Očito se radilo o urotničkom sastanku muzejske Al Kaide koja sprema atentat na spasitelje hrvatskih muzeja! Da razjasnim, na tom “misterioznom” sastanku bilo je riječi o novom Prijedlogu zakona o muzejima koji je već u tom času prošao Vladu, saborski Odbor za kulturu i trebao dan nakon tog sastanka biti predstavljen Saboru, a nitko od prisutnih, kao i ostalih kolega izvan sastanka, nije znao za to. Odnosno, saznali smo to kuloarski i kada smo vidjeli Prijedlog koji je otišao na Sabor shvatili smo da je to neki drugi dokument, bitno različit od onog o kojem se raspravljalo prije nekoliko mjeseci. Stoga je možda i naša žešća reakcija i razumljiva.

NACIONAL: A to se sada povezuje s ovim Prijedlogom?

Da, o svemu o čemu sada govorimo nije bilo ni slovca, nego se ovo sve negdje pojavilo kao nejasna mogućnost. Tada smo upozorili, prije pola godine, da je opasnost u nejasnoćama po točkama. Moja je osnovna primjedba da je Zakon nejasan, a nejasni zakoni omogućuju različite interpretacije. Primjerice, u starom Zakonu o muzejima bila je jedna vrlo kvalitetna rečenica, da ravnatelj muzeja mora naravno zadovoljavati određene stručne kriterije, ali i da može biti ugledni kulturni djelatnik. Svi smo znali radi koga je to napisano: radi dvije osobe iznimnog ugleda i značaja za hrvatsku kulturu u to doba, i to je bilo vrlo logično jer su ti ljudi zaista bili vrlo uspješni ravnatelji muzeja. Ali s obzirom na to da to nije kasnije bilo jasno definirano, to je dovelo do apsurda da je u jednom vrlo važnom muzeju ravnatelj bio zubar! Već su mi se javili kolege iz manjih sredina i mjesta koji su sada zbog ovog novog Prijedloga pod pritiskom svojih gradonačelnika koji već gledaju na muzeje i galerije kao na trgovačka društva! To nije dobro. Po toj logici ja mogu biti šef kirurgije jer poznam par kirurga i bio sam na par operacija – i eto ti kvalifikacije. Zato zakon mora biti jasan.

NACIONAL: Osjećate li već i vi posljedice zbog svojih istupa o tom zakonu?

Osjećam, kako ne. Dobio sam fino upućena, tobože kolegijalna upozorenja “da taj postupak baš nije kako bi trebalo”. Nikoga nisam napadao i vrijeđao. A s druge strane, na nas se vrši pritisak da se složimo s nečime o čemu ništa nismo znali. Informacija o Prijedlogu zakona je došla u Hrvatsko muzejsko društvo nakon što su materijali otišli u Vladu, a navodno, prema dva različita iskaza, materijali nisu bili ni na hrvatskom Muzejskom vijeću pri Ministarstvu. Ne znam, nisam bio prisutan, ali tako se govori među kolegama. Što je onda problem? Da smo dali primjedbe prije šest mjeseci na nešto što je išlo u sasvim drugom smjeru, a nova varijanta Zakona ne podudara se s prvom. Naravno da je struka digla glas. Pa i sad je sasvim slučajno ova druga varijanta procurila u stručnu javnost, nakon što je već bila u Saboru. Naše krovno udruženje nije bilo na vrijeme informirano pa nije moglo ni nas obavijestiti. Nije bilo konzultacija, iako je – ako sam dobro shvatio – formalnopravno Ministarstvo kulture poštovalo proceduru. Navodno je novi Prijedlog Zakona bio na internetu. Podsjeća me to na moj omiljeni roman “Vodič kroz galaksiju za autostopere”, u kojem zli Vogonci dolaze na Zemlju i odluče ju srušiti pa se Zemljani pobune, a oni im odgovore da što sad gnjave kad na udaljenoj Alfa-Kentauri već pedeset godina u Ministarstvu graditeljstva visi obavijest o tome i zašto se nisu bunili kad je za to bilo propisano vrijeme. Brojni kolege to nisu vidjeli! Evo, to mi smeta. A mala smo sredina, svi se dobro poznajemo. Ovo sada sve prelazi na razinu osobnih animoziteta. Gospođa Jurić Bulatović je moja dugogodišnja suradnica i prijateljica protiv koje nemam apsolutno ništa, niti ću ikad imati protiv bilo koga u Ministarstvu. Nisam Don Kihot, svađalica, to ne volim. Dakle, istupam radi ključne stvari naše struke za sljedećih dvadeset godina. Zakoni se ne mijenjaju kao čarape i zato ako smo već krenuli u to, iskoristimo sve resurse koje imamo da napravimo zaista kvalitetan zakonski prijedlog za muzeje 21. stoljeća bez dubioza i nejasnoća.

NACIONAL: Vidite li izlaz iz ove situacije?

Htio bih kolegama reći: ljudi, stanimo. Razgovarajmo u miru, bez loše volje. Treba iskoristiti dobru volju ljudi koji su najveći stručnjaci za pitanja muzeja. Nema osobnog rata, ali, na žalost, to je tako shvaćeno. Ne znam zašto je krimen upozoriti da nešto ne valja, argumentima. Ali čini se da jest.

NACIONAL: Neki vaši uvaženi kolege već komentiraju popis odobrenih sredstava za muzejsko-galerijsku i vizualnu djelatnost iz Ministarstva kulture koji se pojavio prije nekoliko dana, na temelju kojeg su sigurni da su kažnjeni za negativan istup o Zakonu. Možemo li ići tako daleko?

Da, vidio sam ga. Trebao je biti objavljen 15. veljače, a ne 11. ožujka, za početak. Želio bih vjerovati da je to slučajnost, ali Muzej za umjetnost i obrt za svoju je kompletnu muzejsku djelatnost za 2015. godinu dobio 105.000 kuna, što je u prosjeku, ovisno o godini i prijavljenim projektima, tri do pet puta manje. To je dovelo u pitanje jedan kapitalni projekt, izložbu “Klasicizam u Hrvatsko”, za koji smo od Ministarstva dobili 10.000 kn. To je projekt koji je procijenjen na vrijednost od gotovo milijun kuna. Je li to kazna? Ne bih to komentirao, iako činjenice same govore. Svota za muzejsku djelatnost svih muzeja manja je za oko 2.500.000 kn, ali nadam se da nismo došli dotle da se novostvoreni osobni animoziteti slamaju preko institucija, jer neke stvari sam izjavio ja, a ne Muzej za umjetnost i obrt ili moji djelatnici. Koliko znam, za sada ne postoji verbalni delikt za institucije, već se čini da postoji samo za privatne osobe. Pa kaznite onda mene, a nemojte ugrožavati nacionalnu instituciju. I nekada je bilo sukoba s Ministarstvom kulture, znali smo se žestoko zakvačiti, ali to se nije odražavalo na svote. Sve drugo ide na profesionalnu savjest onih koji – i ako – stoje iza toga.

NACIONAL: Dugo ste bili i član stručne komisije Vlade za revalorizaciju umjetnina u vlasništvu države. Imate li još te ili slične ingerencije?

Ta komisija više ne postoji, odnosno, možda je čak u mirovanju. Godinama smo nekoliko puta radili velik i zahtjevan posao popisivanja umjetnina u državnim institucijama. Započeli smo oko 2000. i smatram da je velika šteta što taj posao nije dovršen. Popisali smo Visoku 18, Predsjedničke dvore, Vladu na Markovu trgu – što je bila sreća, jer kad se dogodila ona pljačka prije nekoliko godina, postojali su naši precizni popisi i procjene koji su bili temelj za tužbu. Bilo je bizarno da je dotadašnja procjena slika u Vladi po inventarnim knjigama bila 93 lipe. Ne možeš tužiti nekoga da je ukrao 0,93 kune!

NACIONAL: Kako je to moguće?

Nije to počelo s novom državom, to smo naslijedili. Moja intencija i intencija članova te komisije bila je da se pregledaju sve državne institucije, da se stvori baza podataka o umjetninama. Da se vrijednosti revaloriziraju i po potrebi ažuriraju, da se zaista o tome počne voditi briga. Mnoge institucije imaju zaista respektabilne zbirke. Imaju komade za koje javnost, niti mi povjesničari umjetnosti ne znamo, nego možda slučajno saznamo od kolega koji su opet slučajno to vidjeli. Bila nam je namjera da stvorimo državnu zbirku umjetnina i da se ona pazi i vodi, bilo preko nekog muzeja ili nekog ureda, jer su to ogromne vrijednosti. Danas se o tome zapravo brinu domari tih institucija, ali nemojte me pogrešno shvatiti, mnogi od tih ljudi zapravo su spašavali te zbirke u nekim okolnostima. Nažalost, djelatnost te komisije je zamrla. A to je naša nacionalna umjetnička baština. U Zagrebu smo to uspjeli napraviti i ipak kontroliramo taj fundus. Otkrili smo na tavanima Dverca vrhunske komade za koje nitko više nije znao da uopće postoje! A popisali smo i Brijune vrlo temeljito, cijeli dio koji je u vlasništvu države. Našli smo zaista fantastične slike!

NACIONAL: To je jako kreativan segment kustoskog posla. Vidim da o tome pričate s puno strasti i emocija.

Ipak sam bazično kustos. Kad mi god “daju” da se igram svojim “sličicama”, sretan sam kao malo dijete. Nažalost, posao ravnatelja ovakvog muzeja jako je zahtjevan, ali jako ga volim. Takav se posao ne radi za novac, radi se iz ljubavi. Imam sjajne suradnike s kojima je zaista zadovoljstvo raditi i uvjeren sam da javnost prepoznaje naš zajednički angažman. To bitno olakšava posao.

Komentiraj

PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.