Valjda sam jedan od prvih Hrvata koji je primio k sebi u stan imigranta ili emigranta iz Sirije. Desničari ih nazivaju emigrantima, smatraju ih potencijalnim teroristima ili trutovima koji su došli u Europu pravit djecu i živjet od socijalne pomoći. Ljevičari ih zovu izbjeglicama koji bježe iz ratom zahvaćenih područja. Adin je ime tipu kojeg sam primio. Upoznao sam ga u Medici, dan nakon što je uspio prijeći preko srpsko-hrvatske granice zavijen u ovčje runo. Rekao je da nema gdje spavati. U Medici sam bio u društvu ljevičara koji su po fejsbuku ispisivali statuse kako moramo sirijskim izbjeglicama pružiti smještaj, hranu. Ali jedino što su bili spremni učiniti za Adina bilo je izliti ostatke mlakog piva iz svojih plastičnih čaša u njegovu. To je, osim tapšanja po ramenu, bilo sve. Mene je ta ekipa uvijek osuđivala da sam konformist, oportunist koji gleda samo vlastitu guzicu, koji će se uvijek prikloniti jačemu samo kako bi izbjegao sukob. Lagano pripit, htio sam im sad baš natrljat nos, pokazat im da su oni zapravo konformisti kojima je najvažnije njihovo pravo na komfor, koji jedva trpe sami sebe, a kamoli nekog drugog koga bi još trebali pustiti u vlastiti stan. Znao sam da prvi na to nikad ne bi pristali dalmatinski ljevičari. Oni su u studentskim domovima spremni skrivat smokve u kutiji od cipela dok god ove ne istrunu i pretvore se u tekućinu nalik kokošjem izmetu. Bolje neka i istrunu nego da s nekim podijele.

Svima njima u prkos poveo sam tu večer Adina kod sebe u svoju iznajmljenu rupu u Plitvičku. Odvukao sam ga za ruku pomalo prkosno, neka svoj toj ekipi u Medici proradi savjest. Već sam se vidio kako im pišem komentare pod njihove fejsbuk statuse: “Ja sam jednog izbjeglicu uzeo k sebi doma, a vi?”.

Prva noć je bila okej, Adin i ja pokušavali smo se sporazumjet rukama jer smo obojica katastrofalno loše govorili engleski. Tu sam tek shvatio koliko te može sjebat to nepoznavanje jezika. Adin i ja bili smo u mojoj sobi kao dva bića s dva različita planeta. Kurca se nismo kužili. Postalo mi je to jako naporno. Šta god bih ga pitao, morao sam mu rukama pokazivati. Kad sam ga na primjer htio pitat želi li se pomokrit prije spavanja, dotaknuo sam vrškom palca njegov penis preko hlača, a drugom rukom pokazao prema kupaonici. To je, kao još hrpa toga, dovelo do skoro pa bolnog nesporazuma koji zbog opscenosti ne želim potanko opisivat.

VEĆ DRUGI DAN ADIN MI JE POČEO PRIGOVARAT NA PRLJAVŠTINI U STANU, da sam lijen. Žalio se da će nakon svih onih spavanja po šatorima i u grmlju, na kraju kod mene u stanu pokupit neku tešku boleštinu, a nema nikakva zdravstvena prava u Hrvatskoj. Također bi s gađenjem odgurnuo tanjur kad bi mu u njemu za ručak poslužio ono što sam ja uglavnom jeo kako bih koliko-toliko uštedio na troškovima za hranu – tjesteninu s tanko narezanim, na svinjskoj masti prepečenim lukom.

Nisam to više mogao trpit, počeo sam se osjećat kao da sam se oženio za neku rospiju koja od mene hoće napravit teškog papučara. Da, baš tako… Osjećao sam se kao da je Adin od mene napravio ženu od koje se očekuje da služi svog muškarca, održava mu stan i odjeću čistim, kuha mu ukusne, hranjive ručkove. Kad je jedan dan odgurnuo od sebe tanjur s tjesteninom i dosta skupom K plus tunjevinom oko koje sam se baš potrudio, totalno sam puko. Želio sam pred Adina istrest sve što me muči u našem odnosu. Al to je dosta teško kad tako jadno obojica govorite jedini jezik na kojem bi se mogli sporazumjet – engleski. Ipak sam pokušao, nisam više mogao zadržavat frustraciju u sebi:

“Adin, ju lejzi men, not mi!”

NAŠKUBIO JE USNE POKUŠAVAJUĆI DOKUČIT ŠTO MU TO GOVORIM.

“Lejzi… Vot is lejzi?”, zavrtio je u nedoumici glavom.

“Lejzi…”, u muci sam udario šakom po stolu. “Lejzi… znači lijen, da stalno ležiš i zahtijevaš od mene stvari koje sam ne radiš!”, grunulo je iz mene na hrvatskom.

Samo mi se smješkao, valjda sam mu bio smiješan takav zapjenjen. A, to što sam govorio kurca nije kužio.

“Adin, ju mast vork end kuking. Not aj vork end kuking. Ju tu, ju tu, Adin!”

Na to se prstima lupio po čelu, kao đak koji je napokon shvatio zamršenu jednadžbu. Očito smo se napokon uspjeli sporazumjeti na mom, očito i ne tako prelošem engleskom. Adin je odlučno ustao i krenuo prema sobi. Mislio sam, ide po usisavač i metlu, pa će krenut čistit. Ali on se vratio s mojim laptopom i na jutjubu pustio album The Joshua Tree.

Blijedo sam ga gledao. On se njihao u ritmu.

“Ju hepi nau?”, dotaknuo mi je nos vrškom kažiprsta.

“Nou, aj not hepi! Aj veri komplitli… Ju not klining end kukung. Ju listen to mjuzik… End densing!”, nervozno ću.

Adin je na to složio tužnu facu.

“Ju tok Adin, Adin, jutu, jutu”, citirao me Adin. On je skužio da sam ja htio da mi pusti album od U2. Smračilo mi se pred očima.

“Europian never not hepi. Europian is ever krajing end bed. Tu vas distrojing”, Adin je opalio nešto što je trebala bit ubitačna dijagnoza nas depresivnih, dehumaniziranih Europljana.

Onda mi je još stari s onom svojom ljubavnicom zakucao na vrata. Raspustili su šator u Savskoj i više nisu imali gdje bit. Umorno sam mu odvratio da ih ne mogu pustit, imam već jednu izbjeglicu u stanu. Kad mi je njegova ljubavnica krenula solit pamet da to nije izbjeglica, nego dezerter koji je pobjegao da ne bi morao branit svoju zemlju, moj stari je procijedio:

“Šta trošiš riječi na tog papka… Pa normalno da će papak radije uzet k sebi papka nego hrvatskog branitelja… Idemo, Ljiljo, dalje, ako treba i u emigraciju! Ko nekad kad je Tito protjerivao Hrvate, a naseljavao Nesvrstane!”