Osim u politici, pregovaranje se svakodnevno koristi u raznim područjima ljudskog djelovanja s ciljem ostvarenja interesa. Problem nastupa kada tijekom pregovora dođe do spora zbog nerazumijevanja, pogrešnih pretpostavki ili inata. Onda treba angažirati neutralnu stranu – medijatora

Nakon za javnost prilično iscrpljujućih političkih pregovora o formiranju vlasti, brojnih napetosti i dramatičnih obrata, Nacional je istražio kako na te pregovore gledaju stručnjaci za medijaciju, koliko je ona važna za razvoj društva i je li zaživjela u hrvatskom društvu nakon 12 godina, od kada je kroz Zakon o mirenju uvedena u hrvatski pravni sustav. Isprva se medijacija koristila kao obligatorno sredstvo u kolektivnim radnim sporovima, odnosno u sporovima između poslodavaca i sindikata koji su prijetili štrajkom. Danas se medijacija provodi i u individualnim radnim sporovima te u gospodarskim, trgovačkim i obiteljskim sporovima. Njena upotreba predviđa se i u potrošačkim sporovima između potrošača i trgovaca i sukladno novom Zakonu o stečaju potrošača, kao svojevrsni prethodni postupak prije odlaska na sud ako se dužnik ne dogovori s vjerovnicima.

“Medijacija je prepoznata kao jednostavniji, neformalniji, jeftiniji i brži način rješavanja sporova u odnosu na njihova tradicionalna rješavanja – sudovanje. Ono što je zapravo i najveća prednost medijacije je to da sami s drugom stranom kreirate načine i modele rješavanja spora, u čemu vam pomaže iskusni izmiritelj. U mirenju vam nitko ne može nametnuti ništa na što sami ne pristanete, mirenje je dobrovoljno, a učinke mirenja s drugom stranom stvarate sami, bez suglasja obiju strana nema nikakvih obveza, nema straha od “poraza”, izjavio je za Nacional Stipe Šola, jedan od 476 izmiritelja upisanih u registar Ministarstva pravosuđa.

ON SE BAVI MEDIJACIJOM JOŠ OD 2003., kada je prošao edukacije s prvih 28 miritelja u Hrvatskoj. Danas je i sam trener izmiritelja i predsjednik Centra za mirenje Medijator. Obavio je stotine mirenja, a više od 75 posto “njegovih” mirenja završilo je nagodbom. Posebno ga, kaže, dirnu i iscrpljuju ona u obiteljskim sporovima kojih je zadnje vrijeme sve više. “Naprosto mi je teško shvatiti kako se tijekom života u obitelji izgube ili potpuno ignoriraju emocionalne, ako hoćete i krvne veze, a postupak se vodi oko materijalne imovine koju je obično stvarao član obitelji koji je umro. Posebno me veseli i motivira kada te sporove uspješno riješimo. Izljevi negativnih emocija su neopisivi, a osobito onih na kraju, kada se sve uspješno završi”, kaže Šola.

Više od dvije trećine kolektivnih radnih sporova rješava se sporazumno i sukladno Zakonu o radu moraju proći postupak medijacije. No kod individualnih radnih sporova, između radnika s jedne i poslodavca s druge strane, to nije tako. “Većina radnika odluči se na to da odvjetnički ured za njih vodi postupak zato što ne moraju snositi troškove sudskih pristojbi. Ponekad se dogodi da se sudski postupak oduži, pa tvrtka koju je radnik tužio jednostavno ode u predstečaj ili stečaj, čak i u likvidaciju. Zbog toga se radnik, ako i dobije spor, ne može naplatiti”, ističe Šola i dodaje da postoje i slučajevi kada sud presudi u korist poslodavca. Ističe da oni poslodavci koji koriste medijaciju u pravilu imaju manje sudskih postupaka i s radnicima i s drugim subjektima. Da bi postupak mirenja započeo, potrebna je suglasnost obiju strana u sporu. “Moje iskustvo govori da kad sudski spor jedna strana želi riješiti mirenjem, u manjem broju slučajeva dobiva pozitivan odgovor druge strane. To je prije svega zato što takav potez strana kojoj se predlaže mirenje tumači kao strah od gubitka spora. To ipak nije uvijek tako jer nakon što se upoznaju s prednostima medijacije, mnogi mijenjaju mišljenje”, kaže Šola.

  • MEDIJACIJA JE MIRNO rješavanje sukoba. Medijator vodi sukobljene strane: određivanje pozicija, rješenje koje predlažu sukobljene strane, rasprava i na kraju se postiže sporazum

Medijacija za ljude s izraženim političkim, ekonomskim, socijalnim, vjerskim ili nekim drugim razlikama može biti učinkovit i primjenjiv alat za pronalaženja načina suživota. “Većina ratnih sukoba završila je pregovorima o obustavi rata ili je jedna strana bila poražena. Ali proces normaliziranje mora sadržavati medijaciju jer ona vodi sukobljene strane prema razgovoru o najvažnijim elementima suživota, identiteta, svjetonazora i politike”, rekao je Šola.

Tako, primjerice, kaže da će Hrvati i Srbi svoje odnose morati rješavati između sebe. U tome bi iskusni medijator mogao pomoći tako da im olakša komunikaciju i pomogne u pronalaženju rješenja od obostranog interesa. “Korijene problema znaju Hrvati i Srbi, ali ne možemo generalizirati jer rješenje tog pitanja za dalmatinsko zaleđe ne možemo preslikati u Podunavlju. Problemi su možda u nekim elementima identični, ali rješenje bi trebali kreirati ljudi koji žive na tom području”, kaže Šola i naglašava da se ne mora posebno naznačiti potreba određenja prema Domovinskom ratu i turbulentnim vremenima početkom devedesetih. Za početak bi, kaže, svakako trebali prepoznati one koji na obje strane pod izlikom zaštite manjinskog ili većinskog naroda potpiruju sukobe jer su na tim temeljima do sada te osobe itekako dobro živjele.

O PROBLEMIMA IZMEĐU HRVATSKE I SLOVENIJE u kontekstu pristupnih pregovora za članstvo u Europskoj uniji kaže da je Slovenija kao članica Unije mogla stavljati veta i postavljati nove uvjete. Koristila je tu poziciju i za prolongiranje rješenja problema štednje u bivšoj Ljubljanskoj banci i drugih otvorenih pitanja između dviju zemalja. “Kvalitetne pregovore otežavaju mandati vlada. U jednoj državi vlada započinje mandat, dok je u drugoj mandat vlade na isteku, tu su i lokalni izbori pa predsjednički i tako unedogled. Stoga je i to jedan od razloga da su države prihvatile arbitražu kao sredstvo rješavanja problema, ali je taj postupak neslavno završio. Ako se želi parcijalno rješavati samo to otvoreno pitanje, u tom postupku vrlo važnu ulogu morat će imati i predstavnici lokalnog stanovništva obiju strana”, smatra Šola.

U hrvatskoj javnosti posljednjih mjeseci gotovo se svakodnevno govorilo o pregovorima između triju hrvatskih stranaka, odnosno o Mostu, Domoljubnoj koaliciji i koaliciji Hrvatska raste.

Šola objašnjava da se pregovori u kojima postoje tri strane, od kojih dvije ni na koji način ne žele surađivati, okreću prema ostvarenju svojih interesa i ciljeva da istisnu suprotnu stranu i za sebe pridobiju onu poželjnu treću. To se, kaže, dogodilo i u slučaju tih pregovora. “Pitanje je bilo samo dužina trajanja pregovora i kako će se ostvariti suradnja preostalih dviju strana. Pregovori bi u slučaju da ih je vodio medijator vjerojatno završili onako kako su i završili. Pritom je manje važno koje su se dvije strane dogovorile, a koja je ostala izvan sporazuma. Svi bi trebali raditi u interesu svih građana, pa i oni koji su ostali izvan vladajuće strukture. Stoga bi to bila prilika za one koji su izgubili izbore da priznaju tu vlast i da joj požele uspjeh jer tako žele uspjeh svakom građaninu. Naravno, legitimno je da i dalje zastupaju vlastite političke stavove i ideje”, zaključio je Šola.

Osim u politici, pregovaranje se svakodnevno koristi u raznim područjima ljudskog djelovanja i cilj im je da ostvare određeni interes. U poslovnom svijetu pregovori su osobito izraženi. Problem nastupa kada tijekom pregovora dođe do spora koji je nastao zbog nerazumijevanja, pogrešnih pretpostavki ili inata. Onda treba angažirati neutralnu stranu – medijatora. “Kada se stranke nisu spremne slušati, medijacija je nastavak pregovora. Medijatori su osposobljeni za to da vode komunikaciju. Te osobe posjeduju različite psihološke i komunikacijske tehnike koje koriste kako bi stranke uspostavile komunikaciju i same riješile spor”, objašnjava Mladen Vukmir, odvjetnik specijaliziran za intelektualno vlasništvo i gospodarsku medijaciju. U proljeće 2000. imao je prvi trening medijacije u San Franciscu, a predavao je i kolegij o medijaciji na američkom fakultetu u Dubrovniku.

KAŽE DA SU MODERNA DRUŠTVA uvidjela da je konfliktnost neproduktivna. “Svako trenje u gospodarstvu izaziva trošak poslovanja. U inozemstvu se često na javnim natječajima diskvalificira ona kompanija koja je imala mnogo parnica. Danas se u sofisticiranim ekonomijama na one kompanije koje izazivaju sporove gleda kao na potencijalni rizik. Najvažnije je istaknuti to da se nalazimo na civilizacijskoj prekretnici u kojoj gospodarstvenici, ako žele uspješno poslovati, moraju koristiti različite alate u rješavanju sporova”, tvrdi Vukmir. Ističe da Hrvatska pošta ima dobar program medijacije koji su koristili u stotinama raznih sporova. “Kompanija Končar također ima vlastiti program mirenja”, ističe Vukmir. On je sudjelovao u velikom broju sporova koji su riješeni medijacijom. Međutim, ne smije otkrivati o kojim je slučajevima bilo riječ zato što je medijacija po zakonu tajna.

Postoje situacije u kojima sudovi predlažu strankama u dugotrajnom sporu da ga prije priziva riješe medijacijom i sklope sudsku medijaciju, primjerice na Visokom trgovačkom sudu.

“Dok imamo mogućnost komunikacije s drugom osobom, razgovaramo sami. U jednom trenutku zbog neke neugode ili straha se povlačimo jer na početku nismo uspjeli riješiti spor. U toj situaciji možemo birati hoćemo li odustati od interesa koji smo htjeli ili idemo u tužbu i zaoštrene oblike borbe koji mogu biti i više od rata sudskim sredstvima. Neki konflikti prerastaju u ozbiljne fizičke obračune”, rekao je Vukmir. Glasgowskom skalom sukoba određuje se koliko je komunikacija narušena, koliko su stranke udaljene od dogovora i kolika je žestina sukoba. Pozadina medijacije je, kaže Vukmir, Harvardska metoda pregovaranja nastala u SAD-u 60-ih koja se koristila da bi se uspješno završili pregovori o prekidu rata u Vijetnamu.

  • ‘SVAKO TRENJE U GOSPODARSTVU izaziva trošak poslovanja. Vani se na javnim natječajima diskvalificira ona kompanija koja je imala mnogo parnica’, kaže Mladen Vukmir

KADA JE 2003. ZAVRŠIO GRAĐANSKI RAT U LIBERIJI, glavni medijator bio je jedan bivši predsjednik Nigerije. “Okupio je pobunjeničke strane jednu pokraj druge s predstavnicima liberijske vlade i saslušao ih. Medijatori pažljivo i dugo slušaju suprotstavljene strane jer je riječ o zaraćenim ljudima. Neki ljudi najradije bi samo ubijali druge, što nije razumno”, izjavila je za Nacional Nizozemka afričkih korijena Adepeju Solarin koja pohađa doktorski studij međunarodne medijacije. Medijatori žele zaustaviti mržnju među zaraćenim stranama i ona tvrdi da taj posao zahtijeva veliki emocionalni angažman. “Medijacija djeluje samo u slučaju kada su je zaraćene strane voljne prihvatiti. U ratu to ponekad samo znači da nemaju oružja, novca ili da im nedostaje vojnika. Kad lideri traže medijatora, to može izgledati kao poraz. Međunarodna zajednica uvijek nudi osobu koja će razgovarati s liderima i predložiti medijaciju. Mir nastaje kada su zaraćene strane umorne od sukoba i spremne na njegovo rješavanje “, zaključila je Adepeju Solarin.

“Medijacija je proces mirnog rješavanja sukoba kroz razgovor. Medijator kao neutralna osoba vodi sukobljene strane kroz razgovor: uvod, pričanje priča, određivanja pozicija i interesa, rješenje koje predlažu sukobljene strane, rasprava o njima i na kraju se postiže sporazum kojeg se treba pridržavati. Kada se postigne sporazum, sukobljene strane idu kod medijatora da bi on provjerio je li se poštovao. Na kraju obje strane moraju biti zadovoljne rješenjem”, kaže profesorica Natalija Damjanović iz osnovne škole “Luka” Sesvete koja je još 2010. započela program medijacije. “Ravnateljica Marina Sabolović, socijalna pedagoginja Mirjana Rišavi, kolegica Vlatka Mijić i ja završile smo osnovni tečaj medijacije i napredni u Forumu za slobodu odgoja. S uvođenjem građanskog odgoja u škole medijacija je bila dio njegova programa. Vlatka Mijić i ja došle smo na ideju da osnujemo izvannastavnu aktivnost i okupimo male medijatore. Prva smo škola koja je pokrenula medijaciju i ona je ušla u program kurikuluma. Osmislile smo 70 nastavnih sati, najprije za učenike 4. razreda, a potom za sve do 8. razreda”, kaže Natalija Damjanović i ističe da je medijacija ostavila traga u ponašanju i djece i profesora. U školi se, kaže, među djecom smanjio broj fizičkih sukoba. Umjesto za tučnjavu, više su bili motivirani za razgovor. I među profesorima je bilo manje napetosti i više razumijevanja.

“DJECU UČIMO da razumiju vlastite osjećaje jer oni prvi potiču na sukob. Podučavamo ih i da razumiju vlastite i potrebe drugih, što je preduvjet za funkcioniranje u društvu. Naučili smo ih da se sve što se dogodi u razredu, školi i obitelji može riješiti mirnim ponašanjem i razgovorom”, rekla je Natalija Damjanović. Naglasila je i to da su mali medijatori kao volonteri podučavali djecu u vrtićima kako da prepoznaju svoje osjećaje i usmjere ponašanje prema razgovoru, što je dobar primjer kako se medijacija može proširiti u društvu.

Komentiraj