Mnogi Plenkovića smatraju jedinom garancijom da divlje desničarenje neće ponovno zajahati Hrvatsku, kao u vrijeme Tomislava Karamarka. Kao i obično kad se zavalja radikalska ofenziva, predsjednica države gromoglasno šuti. O svemu će blebnuti, ali o tome ni riječi

Svatko snosi posljedice svojih političkih odabira – tako je Andrej Plenković održao lekciju gradonačelniku Vukovara Ivanu Penavi, koji ne odustaje od namjere da idućeg mjeseca u svom gradu organizira prosvjed zbog, kako je deklarirao, neprocesuiranja ratnih zločina. Kad ga nije uspio slomiti, premijer mu sada kao svom prijatelju, kako je rekao, šalje poruku da će morati živjeti sa svojim izborom. Isto bi, naravno, moralo vrijediti i za sve ostale, uključujući i autora ovih mudrosti. Andrej Plenković također mora živjeti s izborima koje je svojedobno napravio. I on snosi posljedice svojih nekadašnjih političkih odluka i podrške koju je davao pučistički raspoloženim veteranskim skupinama. Stiže ga osveta njegovih vlastitih pogrešnih odabira.

“Dragi prijatelji, došli smo vas pozdraviti i podržati”, doslovce se Andrej Plenković pred Božić 2014. obratio šatorašima koji su tada već dva mjeseca taborovali u Savskoj. Na čelu HDZ-ovih eurozastupnika došao im je u posjet i poklonjenje. Premda su u to vrijeme već bili posve razvidni pravi motivi te desničarske bune: destabilizacija i rušenje tadašnje legalno izabrane vlasti. Nešto ranije, uskoro će biti punih pet godina, Andrej Plenković je s tadašnjom HDZ-ovom vrhuškom sudjelovao u sramotnoj i strašnoj manipulaciji Danom sjećanja u Vukovaru. Samozvani stožer, okupljen na antićiriličnoj platformi i prethodno amalgamiran razbijanjem dvojezičnih ploča po državnim ustanovama u Vukovaru, podijelio je vukovarsku Kolonu sjećanja te fizičkom silom zaustavio i blokirao tadašnje državno rukovodstvo, predsjednika Republike, Sabora i Vlade, s kojima je bio kompletan diplomatski kor. Svojom nasilnom uzurpacijom komemoracije, oko koje se svakog studenoga, kao oko najveće svetinje, okupi cijela Hrvatska, šokirao je i konsternirao javnost. Čak je i tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko, suočen s negativnim odjecima ružne zloupotrebe vukovarske tragedije, morao priznati da sprečavanje sudjelovanja državnog vrha u mimohodu nije bilo baš u redu. Ne sjećamo se da je Andrej Plenković, makar i naknadno, izrazio svoje neslaganje ili rezervu.

ŠATOR POD VLADINIM PROZORIMA

Danas se Andrej Plenković s puno razloga i mnogo manje vjerodostojnosti protivi najavljenom prosvjedu u Vukovaru. Šator je zaigrao i pod njegovim prozorima. Premijer s pravom ističe da će emocije stradalnika biti instrumentalizirane za neke posve druge ciljeve. Da će prosvjed pokušati kidnapirati “neke druge političke snage” nesklone njemu osobno i njegovoj vladi. Da će nezadovoljstvo tempom i obimom procesuiranja ratnih zločina iskoristiti oni koji žele srušiti njegovu parlamentarnu većinu. Sumnje su mu posve opravdane. Nema nikakve dileme oko toga da je riječ o udaru zdesna, ciljanom na Plenkovićevu destabilizaciju. Bez obzira na Penavine namjere, prosvjed u Vukovaru nužno će se pretvoriti u prosvjed protiv aktualne vlade.

Evidentno je to iz činjenice da su se na ideju o prosvjedu odmah nalijepile neke veteranske udruge, koje su svojedobno bile vrlo aktivne u događanju šatoraša, a sada su se okomile na Milorada Pupovca kao, po njima, za HDZ-ovu vladu neodgovarajućeg i nepodobnog partnera. Postavljajući se kao strašni sud, od Pupovca traže da se očituje o Oluji i Domovinskom ratu, a od Sabora da održi tematsku sjednicu o njegovim postupcima, prije svega o sudjelovanju na komemoraciji žrtvama Oluje održanoj u Bačkoj Palanki, na kojoj je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić Hrvatsku usporedio s nacističkom Njemačkom. Tako se ideja o prosvjedu koji bi inzistirao na progonu ratnih zločina, pretvorila u progon Milorada Pupovca.

SVETAC KRVAVIH RUKU

Transformacija upućuje na to da bi Penavin miting u Vukovaru prije svega mogao poslužiti ponovnom raspirivanju antimanjinskih, protusrpskih raspoloženja, što bi se posredno onda moglo odraziti i na Plenkovića. Premijer sada rezolutno izjavljuje da nitko njemu neće birati partnere i određivati s kim će formirati parlamentarnu većinu. Odlično! Odlučan stav treba cijeniti. Bio bi još uvjerljiviji da je tako principijelno, a ne politikantski rezonirao kad se radilo i o nekim bivšim premijerima i vladama. Ali veliko je pitanje hoće li ostati jednako čvrst i ako desničarska kampanja ocrnjivanja Pupovca i stvaranja antisrpske histerije uznapreduje.

Nema sumnje da ratne zločine treba procesuirati. Ako je točno, kako gradonačelnik Penava tvrdi, da zločinci nesmetano šeću Vukovarom, onda je to za civiliziranu zemlju nedopustivo i nepodnošljivo. Izjave da se u proteklih više od četvrt stoljeća u tom pogledu ništa nije napravilo, ipak ne stoje. Za zločine počinjene na vukovarskom području donesene su 23 presude, još je dvadesetak slučajeva u postupku. Ali činjenica je da ima mnogo nezavršenog posla. Brzopotezno je sada – valjda da se vukovarskom prosvjedu povade zubi – podignuta kaznena prijava protiv jednog Hrvatskoj nedostupnog Srbina. Ministar Božinović osnovao je posebnu komisiju za istragu zločina počinjenih u Vukovaru. Nije precizirao obuhvaća li njen rad i zločine počinjene nad Vukovarcima srpske nacionalnosti za koje nema još ni jedne optužnice. Također, nije poznato zašto ministar Božinović nije osnovao i komisiju za zločine počinjene nakon Oluje, što je Haaški sud, uz oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču, adresirao u zadatak hrvatskoj politici i pravosuđu. Proklamirano nemirenje s ratnim zločinom općenito je u Hrvatskoj sumnjive kvalitete. U tom pogledu upravo svjedočimo svojevrsnom teatru apsurda. Inspiratori vukovarskog prosvjeda protiv mlitavog progona zločina pripadaju istim onim krugovima koji pokazuju veliku srdačnost prema počiniteljima nekih drugih ratnih zločina. Dok grme kako se zločinci s Ovčare nekažnjeno prešetavaju po Hrvatskoj, gotovo doslovce isti ljudi s oduševljenjem se grle s Dariom Kordićem ili Mirkom Norcem. Kordić je odležao višegodišnju kaznu zatvora zbog grobova koje je posijao po srednjoj Bosni, a po povratku u Hrvatsku uz korove svojih klanjatelja glumata nevinu žrtvu. Svetac krvavih ruku!

DESNI UDAR NA VLAST

Norac koji je pred hrvatskim sudovima osuđen zbog ogavnih zločina koje je počinio nad civilima u Gospiću – svjedočanstva o tome puna su jezovitih detalja, vlastitom je rukom jednoj starici hladnokrvno pucao u glavu i požurivao druge da ne otežu s likvidacijama – odnedavno se pojavljuje na državnim proslavama, gdje ga Plenkovićevi ministri pozdravljaju i slave. Hoće li se ministri Krstičević i Medved, koji praktično rehabilitiraju osuđenog ratnog zločinca, naći na tapetu prosvjeda u Vukovaru? Hoće li im netko reći da svojim čašćenjem Norca ignoriraju zvjerstva koja je počinio i tupe oštricu borbe protiv ratnog zločina?

Premijer Plenković od njihovih se ispada nije ogradio. Uopće ne pokazuje da mu možda smetaju. Da u njima vidi nešto neprilično. Svojim nereagiranjem šalje poruku o benevolentnom odnosu prema u ratu počinjenim zločinima. Ako se članovi Vlade grle s onima koji su zločinom uprljali i sebe i Domovinski rat, onda se ni prema onima koji su s druge strane počinili zločine ne može biti previše rigorozan. Laude Norcu, Kordiću ili Praljku neodvojive su od generalnog usporavanja progona zločina. Konsekvenca im je da mnogi neće dočekati pravdu. Da će i neki zločini nad Hrvatima ostati nesankcionirani.

Najavljeni prosvjed u Vukovaru, koji se organizira navodno kao znak upozorenja i neslaganja sa sporošću institucija u progonu ratnih zločina, poslužit će nekim posve drugačijim ciljevima. Poslužit će desnom udaru na vlast po scenariju koji je dosad već nekoliko puta viđen. Razlika je samo u tome što je svojedobno HDZ organizirao desničarske pohode protiv tadašnje lijeve vlasti, a sada ih dio HDZ-a vodi sam protiv sebe, odnosno protiv aktualnog premijera kojega smatraju nedovoljno desnim. Njegovu političku umjerenost, odnosno nepripadanje ljutoj desnici, nazivaju lijevom pozicijom, što je, naravno, posve pogrešno.

Istina, Penava se kune da prosvjed neće biti uperen protiv, kako je rekao, njegova premijera Plenkovića i njegove vlade. Ali da se samo malo osvrne oko sebe, vidio bi da ga u novo događanje branitelja guraju isti oni ljudi i skupine koji su svojedobno razapinjali šator u Savskoj i razbijali ćirilične ploče i Kolone sjećanja u Vukovaru. Njegov savjetnik za branitelje Tomislav Josić udarna im je pesnica. Baš kao što je nekad uličnom destrukcijom vodio bunu protiv zakonom propisane upotrebe ćirilice i dirigirao cijepanjem komemoracija u Vukovaru, umjetno dijeleći Hrvatsku na onu “vukovarsku i nevukovarsku”, Josić danas tvrdi da Zagreb i ostali krajevi Hrvatske koji nisu proživjeli ratne strahote, ne mogu razumjeti Vukovar, da u gradu u kojem su ljudi doslovce pucali jedni na druge “nisu mogući mir, ljubav i suživot”.

O ljubavi ovom prilikom ne bismo, ali proglašavati mir i suživot nemogućima i to skoro četvrt stoljeća nakon rata i dvadeset godina nakon mirne reintegracije istočne Slavonije, to je samo drugo ime za prizivanje ratnog stanja. Prosvjed što ga Josić planira u Vukovaru neće voditi saniranju i smirivanju ratnih rana, nego njihovu ponovnom otvaranju i nacionalističkom histeriziranju. Halabukom impregnirani pritisak na neovisne pravosudne institucije neće pomoći jačanju pravnog poretka, nego će ga dodatno oslabiti. Ne može se pravda izvikivati na trgovima.

Može li se Andrej Plenković oduprijeti nadiranju radikalne, destruktivne desnice? Može li funkcionirati kao sigurna brana pred njihovim desantom? Mnogi ga smatraju jedinom garancijom da divlje desničarenje neće ponovno zajahati Hrvatsku, kao u vrijeme Tomislava Karamarka. Kao i obično kad se zavalja radikalska ofenziva, predsjednica države gromoglasno šuti. O svemu će blebnuti, ali o tome ni riječi. Drugih jakih političkih ličnosti Hrvatska trenutno nema. Posvuda pustoš.

Premijer Plenković sigurno bi se mnogo uspješnije hrvao s tim izazovima da se svojedobno i osobno nije solidarizirao s rušiteljima poretka. Njegova bi uvjerljivost bila veća, a njihova snaga možda manja. Da ih HDZ nije naučio rušenju vlasti na ulici, možda ne bi ni stekli tu naviku. Svaka bi se ozbiljna politička stranka, koja misli o nacionalnim interesima, suprotstavila takvim pokušajima, bez obzira na to protiv koga su upereni. Jer oni uvijek rade protiv države i njene stabilnosti. Plenković je u tom pogledu davno iznevjerio. Sada mora živjeti s posljedicama svojih odluka. Tko se mača laća, od mača bi mogao i poginuti.

Komentiraj