Strmoglav SDP-a ostavio je zemlju bez realne alternative. Čini se kao da je Hrvatska osuđena na HDZ. Zaredale su prognoze da će ta stranka vladati idućih dvadesetak godina, što za današnje generacije praktički znači vječno. Premda nije očišćena od klijentelizma i korupcije, premda ih opet sve sustavnije prakticira

Više nije neizvjesno hoće li Davor Bernardić otići s čela SDP-a, to je sada samo stvar vremena i načina, nego je krucijalno pitanje što će to značiti za potpuno grogiranu stranku. Može li se Socijaldemokratska partija uopće još spasiti od potpune propasti? Ima li za SDP života nakon eksperimenta koji se pokazao tragičnim? Agonija je predugo trajala, bolest se proširila, amputacija gangrenoznog tkiva možda neće biti dostatna. Smjena potpuno disfunkcionalnog šefa stranke je nužna, ali više nije dovoljna. Ne garantira oporavak.

Propadanje SDP-a napadno je vidljivo na više razina. Stranka je rejtingom pala na valjda nikad niže grane. Ovomjesečni CRO Demoskop pokazuje da je trenutno na 18 posto, što je najmanje unazad petnaestak godina, koliko se istraživanje provodi. Izborni rezultati u jednom trenutku, u prvoj polovici devedesetih, bili su lošiji, ali SDP nikada nije bio predmetom javne sprdnje kao danas. Bernardićevi osobni rezultati jasno govore gdje je srce problema. S popularnošću na razini statističke greške, od samo 0,5 posto, šef najveće oporbene stranke ne uspijeva se probiti među deset, pa čak ni među dvadeset najpozitivnijih hrvatskih političara. Među SDP-ovim biračima Anka Mrak Taritaš značajno je popularnija od njega, a i šef Živog zida Vilibor Sinčić jako mu puše za vratom. Recentno istraživanje koje je za Jutarnji list provela agencija Ipsos pokazuje da Bernardić više ne uživa povjerenje SDP-ova biračkog tijela. Više od polovice eksplicitno ga proglašava glavnim krivcem za pad SDP-ova rejtinga.

MILANOVIĆEV SDP BIO JE BOLJI

Odlaskom Bojana Glavaševića stranka ulazi u novu fazu raspadanja: od SDP-a više ne odustaju samo birači, nego su partiju počeli napuštati i njeni najistaknutiji članovi, što će reći da sadašnje stanje stvari smatraju nepopravljivim. Kad saborski zastupnik i član najužeg stranačkog rukovodstva odluči dići ruke od SDP-a i krenuti nekim novim putem punim neizvjesnosti, onda je situacija možda zaista postala beznadna. O dubini devastiranosti govori i činjenica da na Ibleru već mjesecima ne uspijevaju pronaći izlaz iz teške krize u kojoj su se našli. Umjesto rješenja i konsolidacije, javnost hrane svojim unutarnjim sukobima. Stranački korifeji po medijima, a stranačka pješadija po društvenim mrežama predugo već vode bespoštedan bratoubilački rat, međusobno se tretirajući kao smrtni neprijatelji.

Udarno geslo bivšeg šefa stranke Zorana Milanovića “ili mi ili oni”, koje je svojedobno dobacio HDZ-u, a najviše implementirao u SDP-u, strašno je metastaziralo. Nisam mislila da ću ovo ikad napisati, ali Milanovićev SDP bio je bolji od Bernardićeva. Aktualni kormilari stranke, među kojima nesposobni šef SDP-a snosi samo dio odgovornosti, pokazali su se gorima od prethodnika. Svojim su djelovanjem uspjeli rehabilitirati čovjeka uvelike zaslužnog za posrtanje stranke. Njegov je SDP imao stotinu mana – političko lutanje, koketiranje s desnicom, inertnost i samovolju, svođenje cijele stranke na interes i ćeif samo jednog čovjeka. Današnjem će presuditi jedna fatalna greška – nigdje ga nema, kao da uopće ne postoji.

Davor Bernardić rezultat je kadrovske Sahare koja je ostala iza Zorana Milanovića. Dijete SDP-a, kako se sam hvali, koji je partijsku organizaciju u Zagrebu desetkovao i pretvorio u rezervno skladište Bandićevih spavača, dobio je priliku voditi cijelu stranku. Treba li se čuditi da su rezultati porazni? Odgovornost nije samo njegova. Odgovornost je i na onima koji su ga gurali i sve do danas podržavali. Koji su nakon višemjesečnog mrcvarenja eventualno spremni priznati da je “roba s greškom”, ali svejedno, neminovni rastanak beskrajno odgađaju. Pokaže li se da je smjena na čelu SDP-a zakasnila, da se stranci više ne može pomoći, onda najveća krivnja ne pada toliko na nesretnog Beru koliko na njegove moćne pobočnike. Na one koji su ga svojom snagom i autoritetom držali u sedlu, svim negativnim pokazateljima usprkos. Bez obzira na namjere, ali ne gine im status grobara SDP-a.

SVAĐA CRVENIH GROFOVA

Čini se da u toj stranci više nema nevinih. Činjenica da se u višemjesečnom unutarstranačkom natezanju nije iskristaliziralo baš nijedno ime, da se nitko nije uspio profilirati kao prirodni novi lider, govori da falinka nije samo u Davoru Bernardiću i njegovoj nesposobnosti, nego je problem mnogo širih razmjera. Socijaldemokratska stranka kadrovski je strašno devastirana. Među potencijalnim kandidatima za nasljednika nema takvoga koji bi se nametnuo kao logičan izbor, još manje kao spasonosno rješenje. Nikoga tko bi djelovao kao da može izvući kola iz gliba, za što je sada – kad je stranka do grla u blatu – potrebna herojska snaga. Razloge neuspješne potrage za novim vođom ne treba tražiti u unutarnjim podjelama, koje se još od Milanovićeva vremena predstavljaju kao glavni problem stranke. Stranka ne gubi biračku bazu i potporu javnosti samo zato što se crveni grofovi međusobno svađaju i mlate, nego zato što je riječ o borbi klanova, a ne ideja i akcije. Jer su gotovo svi jednako prazni i ne proizvode politički sadržaj. SDP danas u biračkom tijelu živi uglavnom po inerciji, od nostalgije, od nekadašnjih simpatizera. Imaju najstariji elektorat, izgubili su mladu generaciju. SDP umire, ne samo zbog politički potpuno anemičnog Davora Bernardića.

Agonija SDP-a nije stvar samo jedne stranke. Negativno djeluje na ukupnu političku scenu. Prvo, Ibler je suodgovoran što Hrvatska trenutno ima jako lošu vlast. Zato što SDP ne ispunjava svoju ulogu opozicijske stranke. Zato što samo figurira na toj poziciji. Zemlja bez opozicije teško može imati kvalitetnu vlast. Vlast bez opozicije neminovno je komotna, lijena i nedobra. Svojim glavinjanjem zabavljeni SDP dopušta HDZ-u da Hrvatskom upravlja na loš način. Nepostojanje opozicije Andrej Plenković smatra velikim uspjehom zbog kojeg je spreman likovati. Trijebljenje oponenata i u HDZ-u i u državi naziva uvjetom političke stabilnosti. Premda je čak i Franjo Tuđman, koji se nikako ne može smatrati velikim demokratom, znao da Hrvatska mora hoditi na dvije noge. Demokracija bez opozicije ne može funkcionirati, nužno je invalidna. Bernardićev mlohavi SDP direktno je odgovoran što se aktualni premijer može hvaliti svojom hipertrofiranom, neograničenom moći. Neukusno “Mogu što hoću!” ne ide samo na Plenkovićevu dušu.

SDP IZNEVJERIO HRVATSKU

Drugo, SDP-ovo raspadanje ostavilo je ljevicu institucionalno gotovo neprisutnom i nezastupljenom. Još gore, ispraznilo je javnu scenu od tradicionalno lijevih tema. Ne samo onih koje se tiču radništva i socijalne države, u čemu hrvatski socijaldemokrati odavno igraju s figom u džepu. Premda ih vrijeme drastično nameće, od Agrokora i Uljanika do kolabiranja zdravstvenog i mirovinskog sustava, niz koji je SDP-u trenutno izvan fokusa. A i kad nije, stranka se generalno pokazuje nesposobnom artikulirati vlastita rješenja, tako da je Hrvatska osuđena na HDZ-ove politike, bez provjere i konkurencije. Novost je da SDP sada napušta i svoju ulogu branitelja liberalnih, čak civilizacijskih vrijednosti.

Zbog pomora stranaka centra SDP je godinama funkcionirao kao jedina snažna uzdanica građanske, nenacionalističke, pristojne Hrvatske. One Hrvatske koja, primjerice, smatra nepodnošljivim da aktualna vlast na proslavama ratnih pobjeda ugošćuje osuđene ratne zločince, kako je to upravo napravio Plenkovićev protokol. Na obilježavanju obljetnice akcije Medački džep pojavio se, naime, od ministra Krstičevića izričito pozdravljen i burnim aplauzom počašćen Mirko Norac, koji je ne samo zbog zapovjedne, nego i osobne odgovornosti za zločine počinjene u toj operaciji, izdržavao višegodišnju kaznu zatvora. Ali nikada se nije pokajao. Štoviše, iz njegovih svježih izjava može se razumjeti da svoju presudu smatra cirkusom. Sramota nije samo Vladina ni samo HDZ-ova. Zbog vlastite pogubljenosti, indolentnosti i nemoći, SDP je iznevjerio onu Hrvatsku koja ne želi sličiti Srbiji, u kojoj aktualni šef države laudama časti oca rata Slobodana Miloševića.

Treće, strmoglav SDP-a ostavio je zemlju bez realne alternative. Čini se kao da je Hrvatska osuđena na HDZ. Zaredale su prognoze da će ta stranka vladati idućih dvadesetak godina, što za današnje generacije praktički znači vječno. Premda nije očišćena od klijentelizma i korupcije, premda ih opet sve sustavnije prakticira. Hrvatska se nalazi u prilično shizofrenoj situaciji. Nezadovoljstvo vlašću je ogromno, Vladu ne podupire skoro 60 posto građana, a vladajuća stranka daleko je najpopularnija. Naravno, i HDZ se prilično posušio, ali mnogo manje od SDP-a. Socijaldemokrati su ostavili zemlju bez nade. Hrvatskoj su oduzeli nadu u promjene. U mogućnost konstituiranja drugačije, bolje vlasti, odnosno smjene nedovoljno dobre i prema interesima građana prilično indiferentne vlasti. Zastrašujući egzodus ljudi iz Hrvatske njihova je zajednička tekovina. Tekovina HDZ-ove vlasti i SDP-ove nesposobnosti da ponudi drugačiju opciju.

Za razliku od desnice, koja se čini konsolidiranom jer je HDZ pomeo radikalsku konkurenciju i usisao sve desne glasove, truljenje SDP-a otvorilo je prostor za nove inicijative na ljevici. S jedne strane čini se kao da lijevo od centra vlada potpuna pustoš, s druge strane kao da dolazi dosad neviđena navala i gužva. Dalija Orešković, koja uživa glas antikorupcijske heroine, najavljuje ulazak na političku scenu, Bojan Glavašević također nešto kombinira, iz SDP-a izbačeni Mirando Mrsić formira stranku, od Mosta odmetnuti bivši ministar Vlaho Orepić tvrdi da će njegova nova partija objedinjavati desnicu i ljevicu. U Šibeniku koalicijsku je deklaraciju potpisalo nekoliko manjih lijevih stranaka – Nova ljevica, Radnička fronta, SRP, Orah i Hrvatski laburisti.

KONKURENCIJA NA LJEVICI

Hoće li ta eksplozija političkih novosti, uglavnom na ljevici, kompenzirati rasap SDP-a, treba li među njima tražiti stranku ili platformu koja će moći povući lijeve glasove, tko će popuniti prostor što ga Bernardićeva sljedba ostavlja praznim? Jedni će reći da njihova množina pomaže HDZ-u jer mrvljenjem lijevog korpusa smanjuje šanse lijevih stranaka. Drugi mogu tvrditi da nije riječ o disperziji, nego o spašavanju i mobilizaciji lijevih glasova, koji nezadovoljni SDP-om ili odustaju od izbora ili bježe drugim, uglavnom protusistemskim strankama, najviše Živom zidu. Činjenica je da će se stara, umorna, ali infrastrukturno još nadmoćna Socijaldemokratska partija – opstane li – ubuduće morati boriti s konkurencijom na ljevici. Što je za lijevu Hrvatsku iz mnogo razloga prilično dobra vijest.

Komentiraj