terview

Knjiga izlazaka” nagrađivanog književnika i urednika Kristijana Vujičića govori o doživljajima četrdesetogodišnjega glavnoga lika i njegovim legendarnim izlascima. U noći u kojoj se Božidar Kukec propituje o svojoj prošlosti i razlozima trenutačne usamljenosti, na vratima njegova stana pojavljuju se dvojica djelatnika Odjela za ćudoređe: njegov branitelj i đavolji odvjetnik. Budući da je Kukec optužen da je serijski monogamist, taj neobičan trojac zajednički zapisuje njegovu “Knjigu izlazaka”. Čitatelji tako prate glavnog lika i njegova tulumarenja po zagrebačkim kvartovima i klubovima poput Kulušića i Jabuke, ali i ulicama Praga i New Yorka.

Kristijan Vujičić rođen je 1973. u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu te diplomirao filozofiju i religiologiju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu polazi poslijediplomski studij iz područja suvremene filozofije. Napisao je dvije knjige: “Gospodin Bezimeni” te, u suradnji sa Željkom Špoljarom, “Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča”, za koju je 2006. dobio Kiklopa. Objavljivao je tekstove i recenzije u više časopisa za kulturu i dnevnih listova, a u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića uređuje i vodi tribine na kojima se obrađuju društveno-humanističke teme.

NACIONAL: U “Knjizi izlazaka” pišete o lošim izlascima, smiješnim i gotovo tragičnim situacijama, neobičnim djevojkama, navikama, putovanjima. Što vas je nadahnulo i ima li u njoj autobiografskih elemenata?

Želio sam o ozbiljnoj temi ljubavnih odnosa, usamljenosti i izlazaka napisati zabavan roman ispunjen duhovitim, (auto)ironičnim i neobičnim pričama. Glavni lik Božidar Kukec nije u pravom smislu riječi moj alter ego. U knjizi postoje autobiografski elementi, neke “urbane legende” čuo sam i prepričao, a pojedine sam priče izmislio. Zadovoljavajući obrazac nastao je kad mi je na pamet palo da na vrata mojega glavnoga lika pozvone dvojica djelatnika Odjela za ćudoređe: odvjetnik Gott i đavolji odvjetnik Vargek. Optužnica je neobična i, pokazalo se, istodobno čitateljima zabavna: Kukec je serijski monogamist… Volio bih da ljudi, čitajući moju knjigu, barem malo vremena provedu smijući se u opuštenu ozračju i na trenutak zaborave političke teme, krizu i životne probleme.

NACIONAL: Koliko je u današnjem vremenu serijska monogamija uistinu neobična osobina?

Kao što sam napomenuo i u knjizi, taj termin nije izmislio Vargek iz Odjela za ćudoređe, već je otprije poznat i koristi se za osobe koje doslovce skaču iz jedne veze u drugu, odnosno, nakon prekida traže novog partnera i to u najkraćem mogućem roku kako bi izbjegli samački život. Taj izraz poznat je i u suvremenoj psihologiji. Možda to danas i nije neobična osobina, ali kosi se s temeljnim ljubavnim postavkama Božidara Kukeca. On, naime, vjeruje u romantičnu ljubav i traži jednu osobu s kojom će podijeliti bliskost, ali to mu baš i ne uspijeva. Osim toga, moja knjiga je i svojevrsna kritika suvremenoga potrošačkoga društva u kojem se čovjeku, svejedno je li u pitanju žena ili muškarac, pokušava nametnuti slika da je svijet izlog prepun predmeta i da ih se može kupovati i mijenjati po želji. A ljudi nisu predmeti, nego osobe koje bi trebale jedne drugima ukazati potrebnu ljubav i poštovanje.

NACIONAL: Knjiga je ironičan prikaz života današnjeg mladog čovjeka kojem društvo nameće nekakve norme. Koliko smo slobodni živjeti život bez tih nekih, bez obzira na to kakve su vrste, pravila? Jesmo li usput izgubili individualnost, ono što nas čini jedinstvenima?

Pitanje je zapravo kakve norme nameće suvremeno društvo. Istina je da sam upoznao mnoštvo ljudi koji izlaze, upoznaju druge osobe, žive “društveno umreženi”, ali nisu zadovoljni tim površnim ljubavnim odnosima i ostaju usamljeni. Upoznao sam i neke koji su odustali od traženja srodne duše i odlučili živjeti sami. I to je u redu, naravno. S druge strane, postoje osobe koje ne žele živjeti ni po kakvim pravilima, skaču iz veze u vezu i slično, ali i oni na kraju dana trebaju nekoga kome bi se povjerili. Vaše pitanje pogađa bit problema: ljubav i usamljenost jesu univerzalni fenomeni i razumljivi su svakom čovjeku na planetu, ali svatko od nas voli, zaljubljuje se i pati na sebi svojstven i jedinstven način. Nitko nam pritom ne može reći kako bismo se trebali osjećati: to ne mogu ni televizijska serija, romantična komedija ili televizijska reklama koja propagira “druženje, zabavu i zaljubljenost” po svaku cijenu.

NACIONAL: Koji su najveći problemi mladoga obrazovanog čovjeka u Hrvatskoj? S kakvim se izazovima mora suočiti i kako ih riješiti?

Mislim da je najveći problem mladoga obrazovanoga čovjeka u Hrvatskoj osjećaj nemoći i besperspektivnosti. Djevojke, mladići i njihovi roditelji ulažu financijski, intelektualno i duhovno u svoje školovanje i na kraju ne mogu naći zadovoljavajući posao, žive s roditeljima do svoje tridesete godine ili su prisiljeni otići iz domovine kako bi radili negdje drugdje. Konfucije je rekao da “trebamo naći posao koji ćemo raditi s veseljem i nikada nećemo imati osjećaj da se moramo mučiti”. Mudro rečeno, ali uvelike, nažalost, udaljeno od naše trenutačne situacije. Pritom, osim nemogućnosti nalaženja posla, ostaje pitanje kako doći do stana i koliko je jednostavno ostvariti kvalitetnu prijateljsku i ljubavnu vezu pod pritiskom o kojem govorim. Ozračje sve više podsjeća na pjesmu “Under Pressure” iz 1982. Tužno je gledati kako mladi ljudi odlaze u neke udaljene krajeve kako bi ostvarili jedno od temeljnih prava, pravo na rad. Nemam čarobni štapić za rješenje, ali otvaranje novih radnih mjesta, kvalitetniji etički odnos poslodavaca prema zaposlenima i zadržavanje nekih osnovnih radničkih prava – bez urušavanje zdravstvenog i mirovinskog sustava – čine mi se kao dobar početak.

NACIONAL: Po struci ste filozof, a na postdiplomskom studiju ste suvremene filozofije. Kakva je suvremena filozofija? Koje su neke osnovne teze koje se pobijaju ili potvrđuju?

Odslušao sam poslijediplomski studij suvremene filozofije, ali ga nisam završio, a ni ne namjeravam. Neke druge stvari počele su me zanimati u životu. Strogo uzevši, suvremena filozofija počinje postavljanjem pojedinih filozofa prema Hegelovu misaonom sustavu u 19. stoljeću. Temeljno obilježje je postojanje mnoštva pravaca kao što su, primjerice, marksizam, pozitivizam, pragmatizam, fenomenologija, egzistencijalizam, postmodernizam i analitička filozofija, bez jedinstvenoga filozofskoga sustava, u kojima su se pojedini filozofi – Marx, Schopenhauer, Nietzsche, Kierkegaard, Sartre, Wittgenstein, Heidegger ili Derrida – bavili različitim temama, od podizanja svijesti o radničkim pravima, preko egzistencijalnih problema do propitivanja smisla života, bitka i granica jezika. Jedan od razloga što me je zanimala suvremena filozofska misao jest taj što sam 2003. godine pokrenuo Biblioteku Bookmarker u kojoj otada izlaze knjige iz područja suvremene teorije -filozofije, sociologije, povijesti, teologije – autora kao što su Rancière, Žižek, Badiou, Eagleton, Baudrillard, Sloterdijk, Chomsky, D. Duda, Čačinovič, S. Horvat, Klasić, Gunjević i Matvejević. Tako je moje školovanje dobilo i svoje praktično ispunjenje, s obzirom na to da sam mogao približiti suvremenu teorijsku misao našim čitateljima.

NACIONAL: Zašto je filozofija područje vašeg interesa? Kako ona objašnjava svijet? Kako ga vi shvaćate?

Filozofija je po svojoj naravi sustavno i razumsko propitivanje zbilje ljudskoga iskustva i svijeta u kojem živimo. Zapravo ne postoji općeprihvaćena definicija i njezin su predmet i pojam filozofi različito određivali kroz povijest. Različiti su i načini na koji su filozofi objašnjavali život i svijet, ali možemo reći da se zapadnjačka filozofija razgranala u dva temeljna smjera: dohvaćanje istine razumskom spoznajom s jedne strane – kao što su to radili, primjerice, Heraklit, Platon, Aristotel, Descartes, Hegel – i putem moralne spoznaje i životne mudrosti s druge strane, kao što su to radili Sokrat, Epiktet, Pascal, Kant, Kierkegaard i egzistencijalisti. Mene filozofija zanima u smislu “ljubavi prema mudrosti”, što je i izvorno značenje toga pojma, odnosno, kao put prema dubljem razumijevanju sebe, bližnjega i Drugoga, odnosno, razvijanja osjećaja povezanosti, ljubavi i suosjećanja s drugim bićima koja nas okružuju. Istina je da nas, primjerice, i antički filozofi mogu naučiti mnogim praktičnim stvarima. Tako mi je posebno zanimljiv Epiktet, stoik koji se rodio kao rob u gradu Hierapolisu u današnjoj Turskoj prije dvije tisuće godina. Unatoč tome što je većinu života bio lišen slobode i nije imao obitelj, izdigao se iznad tih nedaća. Njegovo učenje naglašavalo je milosrđe, pokornost i poniznost, ali također sposobnost i dužnost čovjeka da oblikuje vlastiti karakter, kao i svojevrsnu filozofiju izdržljivosti. Budući da su danas mnogi od nas u “ekonomskom ropstvu”, mislim da trebamo razviti vlastiti sustav “otpora” kako bismo ostali fizički i psihički zdravi ljudi.

NACIONAL: Diplomirali ste i religiju. Koliko je vama važna religija, jeste li religiozni? Koliko je važna danas u društvu? U Hrvatskoj se dosta manipulira i Crkvom i njezinom ulogom u društvu, Crkva se dosta miješa u politiku, biskupi govore građanima za koga glasovati. Je li to, prema vašemu mišljenju, u redu ili se, kako kažu mnogi, Crkva treba odvojiti od političkih pitanja?

Meni su moja vjera i duhovnost važni, budući da su utkani u temelj mojega bića, a oduvijek su me zanimale i različite religije i sustavi mišljenja, od hinduizma i judaizma preko budizma i džainizma do kršćanstva i sufijskog misticizma. Iako sam studirao kod isusovaca i vjerujem u Kristov nauk i njegove poruke ljubavi, ne umanjujem pravo pripadnicima drugih religija da su na pravom putu, a pogotovo ne mislim da su ljudi koji nisu vjernici manje vrijedni ili nešto slično. Naprotiv, dopuštam da svatko od nas izabere svoj put u životu: put ateizma, pravo da glasa za koga želi i da voli koga hoće. Vjerujem u ljudsku slobodu izbora. Čovjek je, prema Aristotelovoj definiciji, “zoon politikon”, društveno biće, pa stoga nužno i “političko biće”, ali to ne znači da politika mora obilježiti svaku poru našega života. Pojedinac je puno više od toga. Uloga Crkve može biti i te kako važna u društvu, kao što možemo vidjeti iz poruka papa Franjo koji govori o brizi o siromašnima, nadi, uvažavanju drugih i drukčijih i dijalogu “kao prvom koraku, umjesto prethodne osude”, kako kaže na jednom mjestu.

NACIONAL: Urednik ste u izdavačkoj kući. Ukinuta je književna nagrada Kiklop, a izdavaštvo doista stoji jako loše. Što to govori o Hrvatskoj i kako to promijeniti? Što učiniti da knjiga ponovno bude važna?

Filozof Ciceron zapisao je da je “soba bez knjiga kao tijelo bez duše”. Počeo bih od te premise. Uređujem knjige da bi ih ljudi čitali: odabirem naslove za koje vjerujem da iz njih čitatelji mogu nešto dobiti, oplemeniti svoju dušu i um. Prošle godine dobio sam nagradu Kiklop za urednika godine, a sada ispada da se nagrada više neće dodjeljivati i nije mi svejedno zbog te činjenice. Dobitnike nagrade svojim glasovima određivala je struka i koliko god se to nekome činilo nesavršenim, tako smo mogli dobiti određeni presjek godišnjeg izdavačkoga djelovanja jer se ta nagrada kroz svoje kategorije bavila prilično širokim spektrom nakladništva. Istina je da je izdavaštvo u krizi i nisam siguran što će se sve događati u budućnosti. Sve manje ljudi kupuje knjige, s jedne strane, a s druge, čini mi se da se istodobno knjige i dalje dosta posuđuju i čitaju u knjižnicama. Mislim da jedini problem nije financijska kriza, već je riječ o nagrizenosti “kulture čitanja”, kao i o tome kako i što zapravo ljudi žele čitati. Vjerojatno su i knjižnice postale privlačniji čitalački domovi od knjižara. Da se vratim Ciceronovoj misli s početka, očito je da nije nevažno ni kakva je ta soba u kojoj čitamo ili kupujemo knjige. Knjiga se danas mora boriti s puno više “predmeta i fenomena” koji odvlače pozornost od čitanja, negoli prije 80 godina. Mislim pritom na televiziju, kino, surfanje internetom, Facebook, ponovno povećanje broja radnih sati i manjak slobodnoga vremena, ali knjiga jest i mora ostati važna. Važna je ljepota pročitanoga, ali i činjenica koju su potvrdili mnogi neuroznanstvenici da je čovjekov um pri čitanju aktivan, dok ga gledanje televizije čini pasivnim. Čitateljima se danas treba baviti, zbog svega navedenoga, više nego ikada: organizirati radionice, čitalačke klubove, tribine, festivale i druženja s autorima. Mnoge od tih stvari radim i sam. Ali prije svega treba se kroz školstvo posvetiti generacijama koje će tek stasati kao čitatelji.

NACIONAL: Spomenuli ste školstvo. Može li za loše stanje knjige, čitanja, izdavaštva i svega ostalog povezanog s knjigom, dio krivice snositi i naš loš obrazovni sustav?

Naravno da je u spomenutom krugu razvijanja “kulture čitanja” sve povezano: od kućnoga odgoja i mogućega usađivanja ljubavi prema čitanju preko pozitivnoga djelovanja izdavača i medija do načina na koji će obrazovni sustav poticati čitanje. Budući da stvari baš ne funkcioniraju najbolje, nitko ne bi trebao bježati od odgovornosti. Potrebno je podvući crtu i napraviti cijeli niz strategija – koje bi međusobno trebale biti umrežene – za poticanje čitanja. Sada trebamo kao društvo u cijelosti postupiti zrelo i mudro i napraviti sve kako bismo nadolazećim generacijama omogućili da zavole čitanje. Kao što je Pitagora za sebe rekao da nije mudrac, nego “ljubitelj mudrosti”, odnosno filozof, vrijeme je da odgajamo “ljubitelje pisane riječi”. Obrazovni sustav tu bi mogao imati vrlo važnu ulogu: pokazati djeci da su čitanje i otkrivanje svijeta kroz dječje slikovnice, književna djela i enciklopedije, zabavni poput pronalaženja škrinje sa skrivenim blagom.

Temelj bi trebao biti izbor lektire odgovarajuće vremenu u kojem živimo i susreti uživo s autorima. U škole bi trebali dolaziti pisci, pjesnici i prevoditelji djela koja su prevedena, odgovarati na dječja pitanja, potpisivati knjige, čitati i ispričati poneku anegdotu. Možda zvuči radikalno, ali zašto ne bismo u osnovne i srednje škole na satove hrvatskoga jezika dovodili autore koji se obrađuju u udžbenicima ili stručnjake za djela klasika? Sjećam se da su u moju osnovnu školu na zagrebačkoj Šalati dolazili brojni pisci: među njima i Danko Oblak sa svojom knjigom “Ježek”, koja je govorila o događajima iz života jednoga prvoškolca. To je bilo prije 35 godina, a ja se i danas sjećam kako je Oblak pričao da se njegov najbolji prijatelj zvao Ivica Kišobran, pamtim naslovnicu i trenutak kada mi je potpisao knjigu koju sam kupio. Na kraju je spomenuo da vjeruje da i među nama postoji neki budući pisac. Ljubav prema čitanju treba početi poput igre, kako bi dijete kroz svoj razvoj na kraju postalo “čovjek koji se igra”, odnosno homo ludens, koji se zabavlja i uči čitajući cio život.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture