Pamtim da sam još kao dijete promatrao odrasle i pitao se zašto lažu, glume da su nešto što nisu i kompliciraju si živote umjesto da pokušaju nešto promijeniti. Tijekom odrastanja i obrazovanja sam pronašao odgovore na ta pitanja i spontano mi je došlo da se s time počnem i baviti”, govori jedan od najprodavanijih hrvatskih autora literature o samopomoći Bruno Šimleša. On je upravo objavio novu knjigu “Umjetnost života”, a započeo je i niz predavanja na temu ljubavi, obitelji i poboljšavanju kvalitete života koja se održavaju u zagrebačkom Branimir centru. Iako mlad, pisanjem, predavanjem i osobnim savjetovanjem Šimleša se bavi više od 10 godina, a njegovu je popularnost dodatno povećao voditeljski angažman u televizijskoj emisiji “Svaki dan, dobar dan”, koja se na HTV-u emitira drugu sezonu. Njegova su predavanja puna, emisija je gledana, a knjige mu se odlično prodaju – toliko da je njegova “Umjetnost života” u prvom tjednu kada je objavljena s vrha književnih ljestvica na trenutak svrgnula i knjigu “Kapital” ekonomista Thomasa Pikettyja koji je nedavno gostovao u Zagrebu. I iako se na prvu čini da je preslikao format američkih motivacijskih govornika i autora, što je u svijetu postala milijunska industrija u kojoj se ne zarađuje samo objavljivanjem knjiga nego i raznim predavanjima i tečajevima, Šimleša kaže da mu to nije primarni posao, ni izvor prihoda. Nada se, doduše, da će uskoro moći živjeti samo od izdavanja knjiga, ali od predavanja ne želi zarađivati pa sakupljeni novac redovno donira u dobrotvorne svrhe. Kad mu je prije 14 godina izašla prva knjiga “Sudbina duše”, Šimleša je počeo davati i individualna savjetovanja, tako da je iza njega i desetljeće psihoterapeutskog rada. Taj je dio posla, kaže, morao zanemariti zbog zahtjevnog tempa svakodnevnih snimanja emisija, ali mu je pomoglo da dođe na glas kao jedan od voditelja u čijoj se emisiji gosti najopuštenije osjećaju – iako najčešće progovaraju o nimalo ugodnim i izuzetno intimnim iskustvima. “Nakon 50. razgovora o silovanju ili 500. o razvodu, naučio sam kako pristupiti sugovorniku i postići da se opusti. Vjerujem da se to osjeti i u emisiji”, govori Šimleša. To očito osjeća i njegova publika, koja je interesom za knjigu ponovno pokazala kolika je i u Hrvatskoj potreba za literaturom o samopomoći.

 

  • Sociolog i autor knjiga o samopomoći Bruno Šimleša govori o sreći roditeljstva, ljubavi koju prije svega moramo imati prema sebi, a otkriva i detalje vlastite borbe s karcinomom u djetinjstvu
  • ‘Isti događaj možemo shvatiti suprotno. Razvod možemo doživjeti kao životni poraz, ali i kao pobjedu jer više nismo s osobom s kojom ne možemo živjeti u ljubavi’
  • ‘O borbi s karcinomom rijetko govorim jer ne želim skupljati jeftine bodove. Sve se događalo u vrtićkoj dobi, imao sam izvrsnog liječnika koji me izvukao’

 

 

NACIONAL: Upravo ste izdali novu knjigu “Umjetnost života”. Što biste istaknuli kao njezinu glavnu poruku?

Glavna poruka je da su životni događaji samo glina, a kako ćemo ju modelirati ovisi o nama. Događaji sami po sebi nemaju unaprijed definirano značenje i isti događaj možemo shvatiti dijametralno suprotno. Razvod možemo doživjeti kao životni poraz, ali i kao pobjedu jer više nismo s osobom s kojom ne možemo živjeti u ljubavi. Drugim riječima, smatram da si većinu problema stvaramo sami. Nismo odgovorni za sve nedaće u životu, ali jesmo za svoje reakcije na njih i upravo će o tome ovisiti kakve ćemo događaje privlačiti. Na primjer, ako nismo svjesni vlastite vrijednosti, nije ni čudno da privlačimo osobe koje nas neće znati cijeniti.

NACIONAL: Knjiga je napisana u formi pisma vašoj petogodišnjoj kćeri, odnosno u obliku savjeta koje joj dajete za sretan i ispunjen život. Njome joj poručujete da je najvažnije biti svoj. Zašto je to toliko teško postići?

Svi želimo pripadati nekome i to je sasvim u redu. No često žrtvujemo sebe, ono što vjerujemo i ono što jesmo da bi nas drugi prihvatili. To je najlakši način da zadovoljimo očekivanja koja drugi imaju od nas. I kratkoročno će nam to donijeti zadovoljstvo, no dugoročno se stvara nezadovoljstvo – koje onda pokazujemo tim istim osobama čija očekivanja želimo ispuniti i postižemo sasvim suprotan efekt. Naš trud tako pada u vodu i zaista ne bivamo prihvaćeni, jer ogorčenjem koje izbija iz nas odbijamo ljude oko sebe.

NACIONAL: Govoreći o autentičnosti, logično je da najvažnije temelje samopouzdanja djeteta udaraju roditelji – kako vi u praksi odgajate svoju kćer da bude ono što jest? Kako naučiti dijete da ne radi protiv sebe potiskujući svoje želje i potrebe, ali da istovremeno izvršava sve obaveze, sjedi mirno za ručkom, ide na sport, zna sve datume povijesnih bitaka, uči i žive i mrtve jezike i jede povrće?

Za početak, svjestan sam da će moja kći ponekad raditi nešto protiv sebe. To je normalno. Nitko nije besprijekoran i ne želim joj nametnuti nerealne standarde. U redu je i da je ponekad nemirna za stolom, da ne želi raditi nešto što ja smatram poželjnim – čak i kad je to za njezino dobro. Smatram da sam strog otac i inzistiram na određenim pravilima, jer razumijem da mogu bezgranično voljeti svoje dijete i ako mu postavim granice. Ona u mojoj dosljednosti osjeća sigurnost, a ne nepravdu protiv koje se mora buniti. Vidjet ćemo kako će to funkcionirati za šest-sedam godina kad će je šutati hormoni, ali vjerujem da smo već sada stvorili vrlo zdrave temelje.

NACIONAL: Ipak, kako to izgleda u svakodnevnom životu?

Kao neprestana borba koja traje cijeli život. Krvav je posao naći balans između toga na što treba dijete prisiliti, a na što ne i bitno je truditi se da zasebno procijenimo svaku pojedinu situaciju. To je mukotrpan posao i nitko ga ne radi besprijekorno, tako da to treba prihvatiti i jednostavno se truditi biti što češće svjestan da smo u pravu ponekad mi, a ponekad i dijete. I tu nema pravila; svaka je situacija priča za sebe i svaku treba zasebno procjenjivati. Pritom trebamo svi imati na umu da nisu sve stvari na kojima inzistiramo zbilja za dobrobit djece i da ponekad tako kompenziramo svoje nedostatke. Pitanje je je li zbilja balet odličan za nečiju kćer, ili ju majka podsvjesno, ne želeći si to priznati, forsira jer joj se sviđa kako njezini uspjesi zvuče kad ih prepričava prijateljicama. I ja sam morao preskočiti razred jer se mojoj mami sviđalo da se njezino dijete smatra naprednim. To se dogodilo kad sam bio na početku osnovne škole, tako da sam do kraja svog obrazovanja uvijek i svugdje bio najmlađi – i to još i štreber. I to mi je toliko smetalo da sam na kraju počeo lagati da sam dvije godine stariji. Naravno, to svi roditelji rade u nekoj mjeri i to je normalno. Zato je bitno biti toga svjestan i neprestano se, iz situacije u situaciju, pitati iz kojeg razloga inzistiram na nečemu: zbog djeteta ili sebe.

NACIONAL: Budući da već više od 10 godina, osim što držite predavanja, radite s ljudima i individualno, što biste rekli: koji su najčešći problemi Hrvata, što ih najviše muči i koje greške najčešće rade?

Često smatramo da moramo biti besprijekorni da bi nam se dogodilo nešto lijepo i da nas drugi neće prihvatiti ili voljeti ako pokažemo mane – a logično je da svi imamo i mane i vrline. Ne postoji savršena osoba. No problem s neprihvaćanjem mana nije intelektualne prirode, to nije nešto što ne shvaćamo, nego je problem što pogrešno doživljavamo sebe same. Naime, nećemo moći prihvatiti svoje mane ako nismo osvijestili svoje vrline. Problem s neprihvaćanjem mana imaju ljudi koji vrline uzimaju zdravo za gotovo. Jer, ako razvijemo zahvalnost i zdrav osjećaj ponosa utemeljen na našim vrlinama, neće nam biti problem priznati da imamo i neke mane, jer ćemo znati da nas one ne definiraju. Također, svi često u odnosima pristajemo na ono što znamo da ne zaslužujemo. Često se bojimo promjena, i kada su apsolutno nužne. Često si prodajemo vrlo jeftine izgovore, koje onda naše srce skupo plati. Često više poštujemo običaje i nekakav red, nego sebe same. Prečesto sebe stavljamo na zadnje mjesto u vlastitom životu.

NACIONAL: Mijenja li se s godinama nešto po tom pitanju; mijenjaju li se problemi Hrvata i jesu li spremniji da potraže pomoć? Je li propulzivnost domaćeg tržišta samopomoći odraz sve veće potražnje?

Mijenja se svjesnost da je svakome, u nekom segmentu života, potrebna pomoć i ljudi se više toga ne srame. To vrijedi i u privatnom, i u korporativnom sektoru. Zato se posljednjih godina i stvorila čitava branša životnih trenera i alternativnih psihoterapeuta, jer Hrvate više nije sram reći: “Dalje ne znam sam, možeš li mi pomoći?” I to je sjajno.

Edo Maajka, Bruno Šimleša Leon Lučev na promociji knjige Škola Života FOTO: Nacional
Edo Maajka, Bruno Šimleša Leon Lučev na promociji knjige Škola Života
FOTO: Nacional

NACIONAL: Popularnom psihologijom se bavite više od 10 godina. Kako ste s tim počeli, kako je došlo do ideje da napišete prvu knjigu?

Prvu sam knjigu napisao zbog sebe, samo da na papir stavim ideje koje su mi se motale po glavi. Bio sam oduševljen kako sam sve to posložio i mislio sam da će isto misliti i nakladnici. No odbili su ju svi redom. Rekli su da je knjiga prepametna, previše dosadna, prezahtjevna za hrvatske čitatelje. Na kraju sam je izdao sam; budući da sam od 13. godine skupljao novac da odselim od roditelja, imao sam tzv. privatizacijski fond koji je to pokrio. Priča o knjizi se usmeno brzo proširila i čitatelji su s vremenom potvrdili da knjiga iz područja duhovnosti može uspjeti, bez da podcjenjuje njihovu inteligenciju.

NACIONAL: Tada ste imali 22 godine; gdje ste našli hrabrosti da, tako mladi, odlučite drugima davati savjete? Jeste li se bojali da će netko reći: “Vidi klinca, neće mi on govoriti kako trebam živjeti?’’

To su mnogi govorili i to opravdano, jer se u nekim mojim idejama osjećao nedostatak životnog iskustva. No nisam napisao knjigu u koju se mora bezuvjetno vjerovati, nego sam iznio svoja uvjerenja i naravno da se njih treba preispitati i u njih sumnjati.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije na knjigu?

Raznolike, od oduševljenja do pljuvanja. Takve su i ostale. Legitimne kritike uvažim, a ostalo proslijedim u koš za smeće gdje i pripada.

NACIONAL: Tržište samopomoći u svijetu je vrlo lukrativno; autori ne zarađuju samo na knjigama, nego i na predavanjima i višednevnim radionicama, na kojima se i u Hrvatskoj za jedan vikend može zaraditi i 50-60 tisuća kuna. U jednom od intervjua ste izjavili da hrvatski autor pisanjem ne može zaraditi ni prosječnu hrvatsku plaću, a ipak zaradu od vaših predavanja donirate u dobrotvorne svrhe. Od čega živite?

Premalo smo tržište da bi se od knjiga u Hrvatskoj mogla zaraditi prosječna plaća. No kako moje knjige imaju i slovenska, srpska i makedonska, a uskoro se nadam i izdanja na drugim jezicima, mislim da ću uskoro moći živjeti isključivo od prodaje knjiga. Istina, može se zaraditi na javnim predavanjima i radionicama, no taj novac doniram jer sam oduvijek smatrao da javna predavanja moraju imati i javnu korist. Tako mi je trenutačno glavni izvor prihoda angažman u HTV-ovoj emisiji “Svaki dan, dobar dan”, dok sam donedavno dugo bio urednik u izdavačkoj kući VBZ. Nisam nikad želio gledati ovaj posao kao izvor zarade, za mene se tu prvenstveno radi o izmjeni dobre energije s ljudima.

NACIONAL: Bi li se moglo reći, sociološki gledano, da na Zapadu industrija samopomoći na neki način popunjava prazninu koju je sve slabijim utjecajem ostavila Crkva? Može li se reći da su psihoterapeuti i stručnjaci za samopomoć zamijenili svećenike kojima su ljudi redovno odlazili po savjet ili olakšanje?

Slabljenje utjecaja Crkve sigurno je jedan od razloga porasta popularnosti takve literature, ali nije jedini. Donedavno su ljudi imali veliku podršku i u prijateljima i obitelji, ali te su veze jako oslabile. No razlog za to je i sve veća kvaliteta takvih knjiga. Dok su u 80-ima dominirale one koje su banalizirale stvarnost i nudile revolucionarnu promjenu u tri koraka, danas su takve knjige u manjini. Osim sve veće kvalitete, važno je i to da je pomoć koju takve knjige pružaju lako dostupna i relativno jeftina. Iako ima životnih situacija kada je nužno potražiti stručnu pomoć, ima i situacija kada može pomoći i jedna, jedina knjiga.

NACIONAL: Autore i govornike iz područja samopomoći dio publike često štuje i obožava, jer mnogi upravo zahvaljujući njima riješe svoje probleme. Navodno i po vama na predavanjima pljušte zaljubljeni pogledi publike – kako se nosite s tim, čini li se s pravom to sklizak teren koji može utjecati na ego?

Točno je da je to sklizak teren i da se mnogi ljudi u tom području osjećaju superiorno, no na mene to drugačije utječe. Osjećam se počašćeno što mi je netko dao čast da zajedno prođemo dio životnog putovanja. I ne osjećam se vrjednijim od drugih, jer sam osjećaj vlastite vrijednosti izgradio na zdraviji način.

NACIONAL: U novoj knjizi prvi put spominjete svoje iskustvo s karcinomom u ranom djetinjstvu. Kako je to iskustvo utjecalo na vaš život?

O tome vrlo rijetko govorim, jer ne želim skupljati jeftine bodove. Sve se to događalo u vrtićkoj dobi, imao sam sreću da sam imao izvrsnog liječnika koji je bio i izvanredan čovjek i mislim da me on izvukao. Dok je iz roditelja izbijao samo strah, on me često uzimao u ruke, njihao i pričao o svojim ribicama i s njim sam se osjećao sigurno. Zbog iskustva s karcinomom sam oduvijek imao dojam da je život svet i da ga treba maksimalno iskoristiti. Smatrao sam da je on blagoslov i da ga je žalosno samo odrađivati. Život je svetinja i ne zaslužuje da ga samo propuštamo kroz prste.

Komentiraj