Tek što se vratio u Zagreb iz Ohia, gdje godinama predaje studentima, hrvatski filmski redatelj Rajko Grlić nastavio je pripreme za film “Ustav Republike Hrvatske“, za koji mu je HAVC nedavno odobrio novac. Film, čiji scenarij piše s Antom Tomićem, Grlić kani početi potkraj ljeta snimati u Zagrebu, u produkciji Inter filma, a trenutačno još traži glumce.

Rajko Grlić sin je novinarke i spisateljice Eve (djevojačkoga prezimena Izrael), a otac mu je Danko Grlić, jedan od najvećih hrvatskih filozofa, zagrebački profesor estetike na Akademiji likovnih umjetnosti, a potom i na Filozofskom fakultetu, autor mjerodavne četverosveščane povijesti estetike, preminuo 1984. Rajko Grlić 1967. se upisao na FAMU, znamenitu filmsko-televizijsku akademiju u Pragu, u klasi Elmara Klosa.

 

  • ‘Devedeset posto naših političara nikad stvarni život nije ni dotaknulo. Takvi ne mogu zaustaviti pad, jer pad nisu samo brojke. Pad ima emotivne i kulturne elemente’
  • ‘Bolje je da ti staneš, nego da te drugi zaustave. Cijeli se život igram filmom, još od šesnaeste. Vjerojatno se bojim da će, stanem li s igrom, to za mene biti kraj’
  • ‘Ljudi napuhavaju svoju nesreću, a politika od te njihove nesreće živi kao vampir. Zato se mudri izoliraju od tolike količine otrova. Da se očistiš, ovdje moraš biti zen-budist’

 

Prvi dugometražni film “Kud puklo da puklo” snimio je 1974. s Mladenom Budiščakom i Jagodom Kaloper u glavnim ulogama. Već njegov drugi igrani filmom “Bravo maestro”, s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi, ušao je u službenu konkurenciju u Cannesu. Impresivna ljubavna drama “Samo jednom se ljubi”, koja je proslavila glumački tandem Vladicu Milosavljević i Predraga (Mikija) Manojlovića, iznova ga je dovela u Cannes. Uslijedila je tragikomedija “U raljama života” s Vitomirom Lončar prema prozi Dubravke Ugrešić. Grlićevi filmovi “To ljeto bijelih ruža” i “Josephine” na engleskom jeziku, namijenjeni ponajprije inozemnom tržištu, nisu požnjeli osobit uspjeh.

Nakon što je 1991. snimio “Čarugu”, Grlić je otišao u New York i na sveučilištu bio gostujući profesor, a 1993. počeo predavati na Sveučilištu u Ohiu, na kojemu je aktivan i danas.

U Americi je pokrenuo interaktivni autorski projekt “Kako snimiti svoj film”, a 1995. osnovao Imaginarnu akademiju u Grožnjanu, koju su tijekom sedam godina pohađali studenti iz 30 zemalja. Grlić je 1999. pokrenuo Motovunski filmski festival, a potom s Igorom Mirkovićem snimio zapaženi dokumentarac “Novo, novo vrijeme”. Intimnoj urbanoj tematici vratio se 2010. filmom “Neka ostane među nama”, koji je pobijedio na Pulskom filmskom festivala. Trenutačno u Ljubljani s Matjažom Ivanšinom montira dokumentarac “Svaka dobra priča najbolja je priča” o velikoj slovenskoj glumici Mileni Zupančič i glumcima Borisu Cavazzi i Radku Poliču.

U razgovoru za Nacional Rajko Grlić govori o svojim filmovima, festivalima, obitelji, politici i susretima s mnogim javnim ličnostima.

NACIONAL: Pripremate film intrigantna naslova “Ustav Republike Hrvatske”. Po njemu se može naslutiti da je posrijedi politički film.

Ovdje je svaki film politički, bavio se politikom ili ne. Politika se ovdje tako duboko uplela u život, tako ga je ružno zaprljala, da je svaka priča na kraju i politička. Moj je film priča o profesoru hrvatske povijesti u zagrebačkoj gimnaziji koji živi s ocem, nekadašnjim ustaškim časnikom. To je čovjek 60-ih godina, homoseksualac, koji uživa kad se prikazuje kao žena i noći ponekad šeta gradom u ženskoj odjeći. Kad završi u bolnici, nakon što ga je jedan mladić istukao na ulici, medicinska sestra, koja stanuje u podrumu njegove zgrade, prepozna ga i spasi. Ona je udana za policajca, dobrovoljca Domovinskog rata, hrvatskog Srbina koji mora položiti ispit iz Ustava Republike Hrvatske. Zauzvrat ga profesor počinje pripremati za ispit. Tako počinje priča o troje vrlo različitih ljudi koji žive u istoj zgradi i koje je sudbina mimo njihove volje iznenada učinila uzajamno ovisnima.

NACIONAL: Zašto prije ovoga filma niste uspjeli snimiti komediju “Čudo u Poskokovoj Dragi”, prema romanu Ante Tomića, za koji ste dobili novac od HAVC-a i drugih fondova?

To je prvi film u mom životu koji nisam istjerao do kraja. To nije bio malen film i za njega je trebalo nešto više novca. Došli smo do pola budžeta, ali dalje nismo mogli. Tomić i ja nadali smo se da će HRT shvatiti kaqko bi od njega mogla nastati fantastična ljubavno-avanturistička serija. Ali to se nije dogodilo. To je bio zahtjevan projekt i, kako bih ga dobro proveo u djelo, trebao sam i dobre uvjete. Nisam ih uspio osigurati i vratio sam ono što sam dobio.

NACIONAL: Kako komentirate ulazak filma “Zvizdan” Dalibora Matanića u sekciju Izvjestan pogled (Un certain regard) festivala u Cannesu i koliko je to značajno za hrvatsku kinematografiju?

Svaka selekcija u Cannesu važnija je od glavne selekcije bilo kojeg drugog A festivala. Cannes je jedina ozbiljna tržnica filma, s malo šminke na vrhu i puno biznisa ispod nje. Prema tome, kad film uđe u Cannes, ima sve šanse za ozbiljan život u svjetskim kinima.

NACIONAL: Kakva su vaša iskustva iz Cannesa? Kao autor ondje ste 1978. bili s društvenom dramom “Bravo, maestro”, a 1981. s ljubavnom dramom “Samo jednom se ljubi” .

Prvi sam put bio u Cannesu 1973., kao scenarist sa Srđanom Karanovićem koji je režirao “Društvenu igru”, prikazanu u sekciji “15 dana autora”. Prošli smo jako dobro. Bili smo jednogha dana na podnevnoj premijeri “Američke noći” Françoisa Truffauta, a pokraj nas su sjedile Grace Kelly i Ingrid Bergman! Vjerujte, vrlo smo malo gledali film. Cannes je za nas bio veliko čuđenje. Kao da smo u kakvoj kinoteci, poput junaka iz filma Woodyja Allena, ušli smo u platno i počeli živjeti drugim životom. Neki bogati francuski građevinar, koji je volio naše filmove, dao nam je vilu da živimo u njoj dok traje festival. Drugi smo put, 1978., s Karanovićevim “Mirisom poljskog cvijeća” došli na smotru Tjedan kritike. Tad je Karanović dobio nagradu FIPRESCI za režiju i scenarij. Iste te godine u glavnom natjecateljskom programu za Zlatnu palmu imao sam film “Bravo maestro”.

Čudesno je kad uđeš u prvu A ligu dvadeset najboljih filmova u svijetu. Pamtim da je Liv Ullmann bila predsjednica žirija. Dok smo Rade Šerbedžija i ja zadnjeg dana festivala igrali tenis na terenu našeg hotela, u kojem su odsjedali svi autori u glavnoj konkurenciji, iznenada su se počeli pojavljivati fotoreporteri. Isprva ih je bilo pet, a potom stotinjak. Dugo nam je trebalo da shvatimo kako su došli fotografirati Radu, jer je Liv Ullmann izlazeći s naše projekcije izjavila kako “taj mali” zaslužuje Zlatnu palmu. A oni nisu imali fotografiju “tog malog”. Rade je bio glavni glumački kandidat, jugonovinari to sunestrpljivo očekivali, no odmah nakon proglašenja svih dobitnika nitko od njih s nama više nije razgovarao. Duboko smo ih razočarali i nekoliko sati kasnije otputovali u Genovu.

NACIONAL: Je li Rade Šerbedžija bio razočaran što nije osvojio Zlatnu palmu?

Jest. Svi smo bili razočarani. U Genovi je kupio 15 talijanskih novina, bio je na nekoliko naslovnica kao glumac koji je trebao osvojiti Palmu. Kad smo došli na večeru u restoran, prepoznali su ga i sjećam se kako smo platili triput više! Cannes pamtim i zbog jednog privatnog detalja, moja supruga Ana bila je trudna i naša kći Olga oživjela je tijekom festivala. Jednoga jutra čak smo u Cannesu doručkovali s Cassiusom Clayom, okruženi tjelohraniteljima.

NACIONAL: Kako ste prošli u Cannesu sa “Samo jednom se ljubi”, prema mišljenju filmskih kritičara, najboljim filmom u vašoj karijeri?

Glavni selektor Cannesa poručio mi je da ću, izrežem li zadnju sekvencu filma, nakon samoubojstva glavnog junaka, ući u glavnu konkurenciju za Palmu. Nisam pristao i igrali smo u službenom programu, ali izvan konkurencije za nagradu. No imali smo veliku sreću s tim filmom. Istoga dana uz nas se vrtio u programu “Vrata raja” Michaela Cimina, koji je tada bio najskuplji film te godine u konkurenciji. Američka kritika Ciminov je film sasjekla. Europska je, kao što to često biva, samo ponovila taj pokolj. Imali smo tiskovnu konferenciju koja je trajala više od dva sata i dobili panegirične kritike. Sjećam se da sam sutradan sjedio na terasi i davao intervjue, a nekoliko stolova dalje intervjue je davao Cimino, autor kultnog “Lovca na jelene”. Kod njega je bilo dvoje novinara, kod nas puno više. Nakon Cannesa “Samo jednom se ljubi” obišao je svijet. Nisam vidio Matanićev film, ali mi je vrlo drago zbog njega, vjerujem u njegov uspjeh. Nedavno sam bio na projekciji radova Imaginarne akademije u Grožnjanu, gdje je Matanić počeo, ali i cijela generacija filmaša s područja nekadašnje zajedničke države.

NACIONAL: Je li točno da dugo, selektivno i precizno odabirete glumce za svoje filmove?

Volim glumce i mislim da je, uz kameru, to jedini instrument kojim mogu svirati.

NACIONAL: Slažete li se s teorijom da su za dobar film potrebna dva elementa: zanimljiva priča i kvalitetni glumci?

Naravno. U godinama sam kad me zanima može li film preživjeti, ili ne može. Neki filmovi imaju sreću da prežive svoje vrijeme i svoju priču mogu pričati generacijama koje slijede. A o tome manje-više uvijek odlučuje glumačko lice. Ako mu vjerujete, on vas bezbolno uvlači u priču i vi mu se prepuštate. Zato me u svakom glumcu zanima njegova osobnost. I tko je, zapravo, on? Svaki glumac obavijen je nizom slojeva iza kojih se skriva i treba ih oprezno razmotati. Na kraju vjeruješ da ćeš razmatanjem tih velova doprijeti do same ličnosti, jer kamera traži ličnost. Točno je da se beskonačno teško odlučujem za svakog glumca, kojemu kao redatelj predajem štafetnu palicu lika i od tog trenutka ta priča postaje njegova. To maltretiranje glumaca silnim audicijama pokušavam poslije nadoknaditi na snimanju, gdje sam ponekad i pretjerano nježan prema njima.

NACIONAL: Je li točno da Miki Manojlović nije bio vaš prvi odabir za glavnu ulogu u “Samo jednom se ljubi”?

Točno, njemu nije bila namijenjena glavna uloga. Miki me na pokusnom snimanju zamolio da proba za ulogu glavnog junaka. Shvatio sam da u njegovoj molbi ima logike i tako se izborio za glavnu ulogu.

NACIONAL: Zašto ste se voljeli vraćati nekim glumcima, kao što su Mladen Budiščak, Bogdan Diklić, Mira Furlan, Jagoda Kaloper?

Zato što zajednički starimo. Moji junaci imali su 25 godina, koliko sam i ja imao kad sam snimio prvi film “Kud puklo da puklo”, a sad su dobrano prešli šezdesetu, baš poput mene. Čovjek tuđe i svoje priče bira prema sebi samom. Pokojni Mladen Budiščak bio je moja najveća patnja kao glumac. On je apsolutno neokrnjen prošao kroz Akademiju, bio je autentičan čovjek i sjajan glumac. I u životu i na filmu. Žao mi je što zbog njegove prerane smrti nismo imali šansu zajedno starjeti na filmu do kraja.

NACIONAL: Kako se nosite s tim da ste najprije bili perspektivan redatelj, potom godinama uspješan mlađi redatelj, a danas ste već doajen hrvatske kinematografije?

Danas sam najstariji aktivni hrvatski redatelj. Kad je umro najstariji portugalski redatelj Manoel de Oliveira u 106. godini, jedan moj prijatelj poslao mi je SMS: “Jesi li ti sljedeći?”

NACIONAL: Hoće li “Ustav Republike Hrvatske” biti i vaš posljednji film?

Ovo će biti moj treći zadnji film. Izjavio sam svojedobno kako je “Karaula” moj zadnji film, a nakon njega sam neoprezno snimio još “Neka ostane među nama”. “Karaulu” smo snimali u teškim uvjetima, uglavnom u eksterijerima visoko u brdima. Tada sam rekao skripterici Nadi Pinter, ako ikad budem radio još neki film, da ću ga snimati samo u zagrebačkoj Potkovi, gdje pješice mogu doći na svaku lokaciju, a na Dolac ćemo već slati drugu ekipu, jer je to daleko i opasno! Čovjek stalno koketira s idejom da je sad dosta. Treba znati stati na vrijeme. Bolje je da ti staneš, nego da te drugi zaustave. Cijeli se život igram filmom, od svoje šesnaeste godine.

Nikad ništa drugo nisam radio. Vjerojatno postoji u meni neki neizgovoreni, neartikulirani strah da će, stanem li s tom igrom, to za mene biti kraj. Danas se dobro osjećam. Samo se moj duh čudi mojem tijelu koje stari i bespomoćno gleda kako se svijet uokolo mijenja. Odrastao sam u svijetu koji nije bio okružen živom slikom. Televizor mojih roditelja 1960. bio je prvi u našoj ulici. Slika je za mene bila i ostala ono veliko i čarobno platno u kinu. Nikada nisam previše ozbiljno doživljavao televizijsku sliku, uvijek samo kao informaciju o nečemu. Danas su ljudi 24 sata okruženi slikama, u sklopu svih tehnologija. Cijeli se sistem percepcije i komuniciranja putem slike drastično promijenio.

NACIONAL: Kako doživljavate retrospektive svojih filmova, kao nedavno u Beogradu?

To godi egu. Lijepo je vidjeti da igra koja je nekoć mene veselila još i danas može nekoga razveseliti. Znači da je imalo smisla. Lijepo je kad usred New Yorka sretnem damu u ozbiljnim godinama, koja mi suznih očiju kaže da je “Samo jednom se ljubi” film njezina života. Naš ego uvijek je gladan. Da nije, mogli bismo kod kuće snimati nešto samo za sebe, nešto što bi bilo komotnije i jeftinije. Ovaj ekshibicionizam javnog pričanja priče podrazumijeva vjerojatno gladni ego. Pokušavam se na to ne osvrtati. Ne gledam svoje filmove i pokušavam se njima ne baviti. Moj prijatelj Srđan Karanović, jedan od najboljih režisera s ovih prostora, otišao je korak dalje, odlučio je da je film za njega “prošlo svršeno vrijeme”. Ne samo što više ne želi snimati, nego o tome ne želi čak ni razgovarati!

Rajko Grlic 01
Filmski redatelj Foto: Nacional

NACIONAL: Što mislite o filmskoj sudbini Lordana Zafranovića, kolege iz praške generacije? Već godinama najavljuje nove projekte, posljednji je “Caruso”, za koji je dobio i novac iz HAVC-a, ali ni jedan nije uspio realizirati.

Ima nešto u njemu što krene, pa stane. Vidim ga prerijetko kako bih uistinu znao zašto je tako. Zafranović je jedan od najbriljantnijih igrača slikom s ovih prostora.

Ono što se u glazbi zove apsolutni sluh, on je to imao za sliku. Zafranović je ovdje postao opće mjesto prezira. U Hrvatskoj nema filmskog kritičara koji se nije na njega popišao! To se nosilo godinama i ta je naslaga na njemu i u njemu zacijelo stvorila otpor.

NACIONAL: Već godinama živite između Amerike i Hrvatske. Kakve promjene primjećujete kad se vratite u Zagreb, među obitelj, prijatelje i kolege?

Nedavno sam se vratio nakon malo duljeg izbivanja i taj čudni spleen nesreće kao da je ovaj put bio veći nego inače. Ušla je neka nelagoda među ljude, digli su ruke od bilo kojeg oblika nade. U Americi, kad je bila potonula zahvaljujući bankama, najteže je bilo zaustaviti emotivni, iracionalni pad. Fantastično je kako je Barack Obama uspio zaustaviti emotivno potonuće te ogromne zemlje.

Ovdje nema nikoga tko bi to zaustavio. Gledali smo godinama kako socijalizam koketira s nacionalizmom, pa ga je nacionalizam došao glave. Od 1990-ih gledamo kako nacionalizam koketira s ustašlukom. Sad nam se čini kako će ga ustašluk doći glave. Gledamo svijet koji pokušava promijeniti rezultat Drugog svjetskog rata, crkvu koja to financira dvadeset godina, ne bi li dokazala kako je utakmica zvana Drugi svjetski rat bila namještena. Cijela ta revizija povijesti, koja se ovdje tako olako događa, prošlosti koja se tako lako briše, ili je se odriču, govori o tome da svijet funkcionira na kontinuitetima.

Za sve u životu potrebni su kontinuiteti. Ovo je prostor gdje se ljudi pale na diskontinuitete, na lak povratak unatrag, na stvarnu ili izmišljenu nepravdu od prije deset, ili pedeset godina. I na tome se dobivaju izbori. To baš i ne obećava. Šatori na jednoj strani, a stotine klinaca koji odlaze na drugoj. Sjajni klinci odlaze u potrazi za mjestom gdje bi mogli živjeti u današnjici i imati pravo na osobnu sreću.

NACIONAL: Imate i u svojoj obitelji najbolji primjer, kćer Olgu, koja je danas dizajnerica u New Yorku.

Da, njoj ide dobro. Olga radi ono što voli i od toga može pristojno živjeti.

NACIONAL: S Igorom Mirkovićem 2000. snimili ste dokumentarac “Novo, novo vrijeme” o smjeni vlasti u Hrvatskoj. Mislite li da bi danas, 15 godina poslije, imalo smisla snimiti sličan projekt ?

Ne bi. Nema nade, a ona je pokretač svega. Ja sam uz sve to tada imao i osobni razlog. Deset godina nisam na ovim prostorima htio snimati filmove. Činilo mi se da su 2000. došli neki drugi ljudi na valu opće nesreće, elementarne potrebe za promjenom i nekom novom nadom. Fascinantna je bila ta nada za Hrvatsku.

Nada da se može drugačije, da se može izići iz rigidnosti, iz svijeta koji su izmaštali generali i proustaški pizza majstori. Tada se mogla opipati neka nada da će Hrvatska imati neku budućnost. I onda su na valu te nade došli ljudi koji su se prepali i koji su vrlo malo učinili, gotovo ništa nisu napravili. Snimati film o njihovu početku, dok još nismo znali da su takvi preplašenci, bilo je vrlo zanimljivo. Danas nema nikakve potrebe za sličnim projektom.

NACIONAL: Što mislite o današnjoj političkoj sceni?

To je svijet koji je službeno podijeljen na dvije polutke, od kojih, barem se meni tako čini, ni jedna ne komunicira sa zbiljskim životom. Na jednoj strani imate tzv. lijeve, koji neodlučno vladaju u paničnom strahu od desnih, kojima se uzalud pokušavaju dodvoriti, i one tzv. desne, koji vladaju pomoću prošlosti i raspiruju razne oblike netrpeljivosti, vjerujući da samo pomoću toga mogu doći do vlasti. Kad bih pisao Ustav, što, srećom, neću, stavio bih odredbu da se nitko ne smije baviti politikom duže od četiri godine, da mora doći iz neke profesije i vratiti se u nju.

Da mora znati što je to “stvarni život”, da mora prije i poslije biti u njega uronjen. Devedeset posto naših političara nikad nisu dotaknuli stvarni život. A takvi ne mogu zaustaviti pad, jer pad nisu samo brojke. Pad ima emotivne kategorije i kulturološke elemente kojima oni ne znaju baratati. Kultura za njih ima pejorativno značenje. Zato im se i događa to što im se događa.

NACIONAL: Imali ste prilike susresti se s mnogim snažim duhovima, pa i s Miroslavom Krležom. Ponudili ste mu ekranizacije njegova romana “Na rubu pameti”. Kako ga pamtite?

Da, Krleža mi je po mom ocu poslao scenarij “Put u raj”, dok sam studirao u Pragu. Pročitao sam ga i nisam se tada, kao klinac, usudio reći Krleži što uistinu mislim o scenariju. Otišao sam k njemu tek nakon nekoliko godina, s Mladenom Budiščakom, kojega je neizmjerno volio jer je briljantno igrao njegova Viktora Žganca iz “Na rubu pameti”, i s Ljubom Tadićem.

Pitao sam ga bi li mi dao autorska prava za ekranizaciju romana “Na rubu pameti”. Krleža je pristao, ali pod uvjetom da se držim predloška i da ne adaptiram. Kad smo došli k njemu u Leksikografski zavod, rekao nam je da imamo samo jedan školski sat. Položio je sat na stol, no ostali smo kod njega dulje od četiri sata. Ispričao nam je dramu “koju se nikad nije usudio napisati”, o noći prije pada Austro-Ugarske Monarhije. Pričao je toliko fascinantno da je to bila jedna od najuzbudljivijih predstava koje pamtim.

NACIONAL: Danas se mnogi vole pozivati na Krležu. Vjerujete li da je istina sve ono što javne osobe govore o svom odnosu s Krležom i njegovom suprugom Belom?

Odrastao sam u obitelji u kojoj su ljudi poput Krleže na neki način bili dio toga zviježđa. Danas se čudim pričama za koje znam da se nisu mogle dogoditi. Čovjek ne zna kako je lako mijenjati prošlost, dok ne počne pisati autobiografiju. Tu je vrlo teško nekoga optužiti da laže. U mnogo slučajeva ljudi ne lažu racionalno, nego fabuliraju u nekoj ugodnosti postavljanja vlastitog života. Ja ih ne osuđujem. Neka ljudi pričaju svoje priče. To samo pokazuje kako je svaka povijest krhka, a svako zaklinjanje u povijest zaludno. Povijest je zbir individualnih mitologija. Ja na povijest gledam kao što gledam na romane Dostojevskoga, ili Faulknera. To su jednostavne priče iz prošlosti, koje se često oblikuju na način koji nam odgovara i po onome što bismo mi htjeli da netko drugi zna. To se u jednakoj mjeri odnosi i na individualne i na kolektivne prošlosti.

NACIONAL: Jeste li ikad pomišljali da napišete autobiografiju, ili ekranizirate priču o odrastanju uz svoje roditelje?

Da, igram se s nečim što su moje režijske bilješke, moje priče za nesnimljene filmove. Možda to jednoga dana i objavim. Ne znam. Možda za sedamdeseti rođendan… Što se tiče autobiografskih filmova, time se nisam igrao. Imao sam bezgraničnu sreću da sam stario sa svojim filmovima i da su to bili moji kamenčići koje sam ostavljao kao tragove pokraj putova kojima sam prolazio.

NACIONAL: Što vas danas, u 68. godini života, čini sretnim?

Danas me usrećuje dobra večera s prijateljima, čaša finog vina i dobar sir, dobra priča, dobar film, obitelj, ljudi s kojima se družim, dobra knjiga. Upravo čitam novu knjigu Ivice Ivaniševića, očaravajući dalmatinski haiku u kojem strašno uživam. Ukratko, danas biram stvari koje me vesele. Ljudi napuhuju ljudske nesreće, a politika od te nesreće živi kao vampir. Ovaj prostor vapi za tobom kao žrtvom. Zato se mudri ljudi pokušavaju izolirati od te količine dnevnog otrova koji im ulazi u tijelo. Kako bi se čovjek mogao očistiti i pronaći komad nečega što ga veseli, ovdje treba postati zen-budist. Ljudi se zatvore u svoj dom kako bi se sačuvali od svega izvanjskoga. Gledajući izvana, to je hipokrizija, licemjerje, a gledajući iznutra, to je zadnja obrana vlastitosti. Izolacija nije dobra, ali je danas jedino moguća zbog strašne količine nesreće oko nas. I kao da me pomalo sram zbog toga što me taj komad nesreće nije zahvatio.

‘devedeset posto naših političara nikad stvarni život nije ni dotaknulo. Takvi ne mogu zaustaviti pad, jer pad nisu samo brojke. Pad ima emotivne i kulturne elemente’

Komentiraj


FOTO:Nacional
PODIJELI
Novinar, televizijski autor, scenarist i producent. S dugogodišnjim iskustvom u tisku, na televiziji, radiju, filmu, portalima u Hrvatskoj i regiji... U Nacionalu na funkciji novinara, specijaliziran za ekskluzivne teme iz kulture i medija.