Unuk Josipa Broza Tita i predsjednik Komunističke partije na parlamentarnim izborima u Srbiji nastupit će kao ‘skriveni adut’ na listi Socijalističke partije Srbije čiji je lider šef srpske diplomacije Ivica Dačić, a za Nacional govori o svojoj politici i pokradenoj Titovoj imovini

Josip Broz vratio se na političku scenu Srbije. Ponovo! S tim da ovog puta Josip Joška Broz, šezdesetosmogodišnji unuk jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, ima šanse ući u srpski parlament i započeti rehabilitaciju lika svoga djeda koji je u Srbiji tijekom duge vladavine Slobodana Miloševića, a i kasnije, proglašavan najvećim zlikovcem u povijesti srpskog naroda.

Joška Broz je sin Titova sina Žarka. Rođen je u Beogradu 1947. Nakon razvoda roditelja je, s mlađom sestrom Zlaticom, odrastao uz djeda. Nakon što je diplomirao na Šumarskom fakultetu, radio je u civilnim i vojnim lovištima i Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova (SSUP), a kasnije je bio privatni ugostitelj. Iz četiri braka ima troje dece. Kaže da je od Tita dobio samo ručni sat Bulova, lovački karabin i, kao i ostali unuci, prvi automobil – NSU. Prije tri mjeseca sud u Beogradu odbacio je prijedlog nasljednika za dodatno ostavinsko rješenje o raspodjeli Titove imovine.

U srpsku politiku Joška Broz pokušao je prvi put ući u sklopu koalicije Radnička budućnost Srbije 2003., kada je na plakatima koristio svoj i Titov lik i slogan “Gdje ja stadoh… Ti produži…” Tadašnji izborni neuspjeh pripisao je, između ostalog, nestanku radničke klase u Srbiji. Što se tiče parlamentarnih izbora održanih prije dvije godine, Joška Broz kaže da su Komunističkoj partiji, čiji je predsjednik, “pokradeni glasovi”.

Sada se Broz, neočekivano, našao na izbornoj listi Socijalističke partije Srbije (SPS), čiji je lider šef srpske diplomacije Ivica Dačić. Prema svim istraživanjima javnog mnijenja, SPS će na izvanrednim parlamentarnim izborima, zakazanim za 24. travnja, osvojiti više od 10 posto glasova. Na tvrdnju da se u politiku vraća kao skriveni adut SPS-a, Broz je rekao: “To nije ništa čudno. Imao sam mnogo ponuda da se priključim nekome. Normalno je da je to SPS jer je to naše dijete. Nasljednik je Komunističke partije. Normalno je da sa svojim djetetom nešto radiš, a ne s nekim sa strane”. U razgovoru za Nacional Titov unuk govori o političkim ambicijama, suradnji s Dačićem, životu s djedom i njegovoj pokradenoj imovini.

  • ‘U NAŠOJ STRANCI NEMA KRIMINALACA i tajkuna. Pokušat ćemo vratiti tvornice radnicima, besplatno školstvo i zdravstvo… Kakva smo to zemlja ako moramo pitati EU smijemo li Kinezima prodati željezaru?’

NACIONAL: Jeste li se SPS-u pridružili kao pojedinac ili je i Komunistička partija u koaliciji s tom strankom?

Trenutno kao pojedinac, ali važno je da se nakon 26 godina čuje glas komunista.

NACIONAL: Koliko članova ima Komunistička partija?

Imamo oko 80.000 članova i svakim danom ih je sve više. Računamo da imamo isto toliko simpatizera. U Vojvodini u gotovo svakom mjestu imamo komitet. Imamo ih i u centralnoj Srbiji. Vodimo računa koga primamo. Nema kriminalaca ni tajkuna. Naši članovi nemaju za što odgovarati, mogu ići u zatvor samo zato što nisu platili struju, komunalije, telefon…

NACIONAL: Dačić je rekao da ste na izbornoj listi u znak sjećanja na prošlo vrijeme i Tita i da su neke ideje iz prošlosti potrebne u budućnosti. Koji je vaš motiv?

Pokušat ćemo vratiti ono što smo imali u to vrijeme, a to su besplatno školstvo i zdravstvo, pokušat ćemo poljoprivredu vratiti na nekadašnju razinu, tvornice radnicima, neovisno sudstvo… Jer u ovoj zemlji više nismo domaći, nego smo robovi stranaca. Ako moramo pitati Europsku uniju smijemo li Kinezima prodati smederevsku željezaru, kakva smo to zemlja? Koliko robe izvozimo u EU, a koliko uvozimo, posebno poljoprivrednih proizvoda? Uvozimo GMO hranu, meso sa starim deklaracijama… Dajemo zemlju strancima. Uništili smo domaću privredu.

NACIONAL: Očito je da Dačić smatra da možete privući birače. Što vi mislite?

Možemo. Napravio sam sporazum sa sindikatom umirovljenika, a njih ima oko 300.000. Radimo na tome da pridobijemo ljude koji nisu glasali na izborima jer su razočarani u politiku. Mene zna cijela Srbija. Svakoga dana mi se javljaju s porukom: “Zbog tebe ćemo otići na glasovanje.” To su razna udruženja – vojnih zapovjednika, veterana, umirovljenika…

NACIONAL: Tijekom vladavine Miloševića koji je bio lider SPS-a, Tito je proglašen najvećim zlikovcem. Dačić je tada bio dio vlasti. Ponovo je došao na vlast 2008., najprije preko koalicije s Demokratskom strankom, a sada sa Srpskom naprednom strankom Aleksandra Vučića. U tom razdoblju ukinuta je presuda za ratne zločine četničkom zapovjedniku iz Drugog svjetskog rata Draži Mihailoviću, a u tijeku je proces rehabilitacije predsjednika kvislinške srpske vlade Milana Nedića. Što bi vam djed rekao na to da surađujete sa SPS-om?

Dačić je izuzetno pametan političar. Mislim da je shvatio da je došlo vrijeme da pokušamo vratiti nešto što smo imali. U posljednje vrijeme njegova je retorika drugačija. Shvatio je da ovaj narod više cijeni ono vrijeme nego današnje i da je trenutak kada treba tu ideju donekle provesti. A ideja nikada nije bila loša. Ništa ne obećavamo, ali ćemo se boriti. Moj zadatak je objasniti narodu da ćemo se truditi obnoviti sve dobro što smo imali. Normalno da je bilo grešaka, ali te greške treba ispraviti i izbjegavati da se ponavljaju. Neću prihvatiti ništa što se kosi s uspomenama na mog djeda i Komunističku partiju.

NACIONAL: Imate li osjećaj da vas iskorištavaju?

Ne mogu me iskoristiti jer nikada neću odustati od nekih principa, kao što je obrana ideja Komunističke partije. Mogao sam biti u bilo kojoj stranci, na visokoj funkciji i dobivati lijepu plaću. Ali ne odustajem, po cijenu da ostanem na ulici. Nitko me neće uvjeriti da moram pljuvati po djedu, komunizmu, Narodnooslobodilačkoj borbi, svemu što je bilo dobro.

NACIONAL: Vučić tvrdi da Srbija danas uživa veće poštovanje u svijetu nego u Titovo doba.

To su gluposti. Tito je imao i Istok i Zapad, surađivao je sa svima. Pametno je radio. Zato se i šire laži da bi ovi danas ispali veći od Tita. Priča se da je Tito zadužio Jugoslaviju, a kada je otišao na liječenje u Ljubljanu, SFRJ je dugovao 10,5 milijardi dolara. Tih 10,5 milijardi Tito je mogao riješiti za 15 minuta. Mogao je nazvati libijskog lidera Moamera Gadafija i reći mu “kupi 1000 kombajna, kupi avione…” Tijekom Titove bolesti tadašnji savezni premijer Veselin Đuranović za samo tri mjeseca zadužio je Jugoslaviju za sedam milijardi dolara.

  • ‘KOMPLET ŠALICA ZA KAVU IZ TITOVE KUĆE kupio sam za 800 eura. Čovjek od kojeg sam ga kupio rekao je da mu je stric bio ađutant u kući. Gdje su stvari? Kod onog tko je imao ključ od sefa. Mi ništa nismo dobili’

NACIONAL: Dugo ste živjeli blisko s Titom.

Cijeli život. Kao dijete, zatim dok sam radio u lovištima. Želio sam ići u šumarsku školu, ali djed i tata nisu dopustili pa sam morao u gimnaziju. Prvi razred sam ponavljao, po čemu se vidi koliko je tada bilo veza i poznanstava. U drugom razredu su me oborili na popravni i onda sam napustio gimnaziju, jer sam imao konflikt s profesorima. Zabranili su mi upis u Beogradu pa sam otišao u šumarsku školu u Kraljevu, gdje sam živio u internatu. Nije bilo nikakvih privilegija. Bio sam smješten u internatu s ostalom decom. Tada se nije znalo ni tko je čiji unuk ni tko je čiji sin. Onda sam se zaposlio u lovnom gazdinstvu “Jelen” i bio sam u Baranji. Nakon toga prešao sam u vojna lovišta, pa u Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove i vodio sam Titovo osiguranje, do posljednjeg dana.

NACIONAL: Koliko vam je prezime Broz pomoglo u životu?

Ništa mi nije pomoglo. Morao sam uvijek voditi računa o tom prezimenu i paziti kako se ponašam.

NACIONAL: Ali, bili ste dosta živahni?

Sve u svoje vreme. Družio sam se sa žestokim momcima. Stalno smo se tukli. Ali u to vrijeme tuče su bile poštene. Nije bilo ni pištolja ni noževa. Šake i – kraj. Potukli bismo se zbog djevojaka ili teritorija, nakon toga bismo se izljubili, sjeli, popili piće. To su neka prijateljstva koja i nakon toga traju. Bavio sam se boksom, karateom, plivanjem. Imao sam snage. Uvijek sam govorio – ako nekog udarim i taj ustane, svaka mu čast. Ne sjećam se da me je netko prebio.

NACIONAL: Osim prezimena Broz, što ste još naslijedili od Tita?

Ništa. Nitko ništa nije naslijedio. Obitelj je dobila oko 12.000 što dolara, što njemačkih maraka koji su bili na njegovoj štednoj knjižici od autorskih prava. To je jedino što je obitelj dobila.

NACIONAL: Kako je završio spor oko nasljedstva?

Rekli su da ne možemo dobiti ništa. To je politička odluka.

NACIONAL: Postoji li spisak te Titove imovine?

Postoji. Ali to je pokradeno. Od 3500 slika ostalo ih je 750! Iz filatelističke zbirke nestala je najskuplja marka na svijetu. Nestaju stvari pa se vrate kad se za to pročuje, a neke su ostale u nečijem trajnom vlasništvu. Usred Beograda s izložbe su ukradeni Titovi satovi. Njegov sat Patek Philippe najskuplji je sat prodan na svijetu. Prodan je na aukciji u Švicarskoj za 3,5 milijuna švicarskih franaka. Prije nekoliko godina za 800 eura kupio sam komplet šalica za kavu koje su bile u kući. Čovjek od kojeg sam ga kupio rekao mi je da mu je stric bio ađutant u kući. Gdje su stvari? Kod onog koji je imao ključeve sefova. Titov sef u Narodnoj banci otvorila je komisija od tri člana s vrha vlasti, bez prisustva odvjetnika i obitelji.

NACIONAL: Kako živite danas?

Umirovljenik sam. Imam mirovinu od 18.000 dinara, što iznosi oko 150 eura. Imam 52 godine radnog staža, ali nisu mi priznali sve godine.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL I ARHIVA JOŠKE BROZA
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.