GettyImages

Željko Krajan izbornik je Davis Cup reprezentacije, a naši tenisači najavljuju osvajanje titule. Jedini je izbornik koji se proslavio trenirajući tenisačice, a s Polonom Hercog, koju trenutačno vodi, u ljubavnoj je vezi te kaže kako je smatrao da će se, trenirajući Bornu Ćorića, dokazati među tenisačima

Sljedećeg vikenda počinje nova sezona natjecanja u najjačoj skupini Davis Cup natjecanja, a Hrvatska će u Liegeu igrati protiv Belgije, prošlogodišnjeg finalista Davis Cupa. Budući da će za reprezentaciju igrati Marin Čilić i Borna Ćorić, realne su šanse da Hrvatska pobijedi Belgiju, za koju će igrati 16. igrač svijeta David Goffin, dok za drugog igrača kandidiraju Kimmer Coppejans i Ruben Bemelmans, od kojih nijedan nije među 100 najboljih na svijetu. Zato je primjetan optimizam kod hrvatskog izbornika Željka Krajana koji je u subotu stigao u Liege i odmah dao intervju za Nacional.

Krajan se po nečemu izdvaja od ostalih izbornika Davis Cup reprezentacija. On je svoju trenersku karijeru sagradio vodeći svjetske tenisačice. Proslavio se kada je 2009. godine doveo Dinaru Safinu do broja jedan na svjetskoj teniskoj rang listi. Nakon toga radio je sa Slovakinjom Dominikom Cibulkovom koju je 2014. doveo do 10. mjesta svjetske rang liste. Nakon raskida s Krajanom izgubila je tadašnje pozicije. Nakon rada s Jelenom Janković i Laurom Robson, posvetio se slovenskoj tenisačici Poloni Hercog, s kojom je i u ljubavnoj vezi. Nakratko, od studenog 2014. do travnja 2015., bio je i trener Borne Ćorića. Kada smo ga pitali postoji li neki trener tenisačica koji vodi Davis Cup reprezentaciju, rekao nam je: “Mislim da ne postoji. Ako možda i postoji takav trener, onda njegova reprezentacija ne igra u najjačoj svjetskoj skupini Davis Cupa. Mađarski Davis Cup izbornik je Zoltan Kuharszky i on je nekada trenirao tenisačice poput Petre Martić, mislim da i danas vodi neku tenisačicu, ali Mađarska nastupa u drugoj, euroafričkoj zoni.”

NACIONAL: Prošle godine hrvatski tenisači izjavili su da bi 2016. mogli osvojiti Davis Cup. Je li to preambiciozan cilj ili stvarno mislite da bi ga ove godine mogli osvojiti?

Sigurno je to da su igrači spremni. Najvažnije je da su se svi odlučili odazvati. U redu, Čilić je uvijek želio igrati za Davis Cup reprezentaciju, ali mu se nekoliko puta dogodilo da zbog ozljede mora otkazati nastup. Sada je Čilić zdrav, okupili smo se u Belgiji, zadovoljni smo atmosferom i u momčadi i oko momčadi. Svima je zadovoljstvo igrati za reprezentaciju i rekli su “idemo napraviti najbolji mogući rezultat”. Osjetili su da neki igrači kao što su Federer, Murray ili Đoković, čije su reprezentacije vladale posljednjih godina, možda ove godine neće nastupiti zbog gustog rasporeda turnira. Primjerice, Murray je prošle godine s Velikom Britanijom osvojio Davis Cup, a nije mu bilo lako izdvojiti četiri tjedna godišnje za Davis Cup pa puno najboljih tenisača vjerojatno neće nastupiti za svoje reprezentacije. Čitao sam da će Đoković igrati za Srbiju samo u prvom kolu, kako bi osigurali ostanak u najjačoj svjetskoj skupini. Kad smo kompletni, s Čilićem čija je kvaliteta poznata i s Ćorićem koji stasa u vrhunskog igrača, s Dodigom koji je jedan od najboljih igrača parova i kojem možemo pridodati ili Čilića ili Draganju, onda smo respektabilna momčad i nikome neće biti drago igrati protiv nas. Po kvaliteti imamo šanse, ali treba imati i puno sreće, prvenstveno koliko puta ćemo igrati kod kuće, a koliko u gostima. Otkad sam ja izbornik, od deset mečeva samo smo jednom bili domaćini, što je nevjerojatan podatak. Sada igramo u gostima u Belgiji i ako pobijedimo, idemo na boljeg iz dvoboja Australija – SAD i tada ćemo opet gostovati. Tek bismo u eventualnom polufinalu igrali kod kuće, ako bi nam protivnik bila Češka. Pogledajte primjer Belgije, ona je lani igrala finale Davis Cupa, po kvaliteti možda i ne bi trebali biti u finalu jer imaju Goffina koji je Top 20 igrač, a drugi igrač im je oko 80. mjesta na svjetskoj rang listi. Dogodilo im se da su svih pet mečeva do finala igrali kod kuće. Svi znamo koliko u Davis Cupu domaćinstvo pomaže. Moralo bi nam se i to desiti, kao i to da nas ozljede zaobiđu, pogotovo Čilića.

NACIONAL: Prije tri godine govorili ste kako je vrijeme da Čilić promijeni trenera. To se i dogodilo, Goran Ivanišević zamijenio je Boba Bretta. Koliko vi kao izbornik vidite kod njega promjenu na bolje zbog promjene trenera?

Vjerojatno su Čiliću ljudi oko njega rekli da mora promijeniti trenera. Vjerojatno je došlo do pritiska od strane na Čilića, moguće i da je došlo do zasićenosti pa je morao tražiti promjenu. Mogao je on biti i zadovoljan trenerom, kao i trener s njim, ali kada se dođe do neke granice gdje nema više napretka, onda je bolje donijeti odluku o promjeni trenera. On je to uspio napraviti, uzeo je Ivaniševića i za šest mjeseci ta pozitivna promjena se primjećuje. Osvojili su Grand Slam, što je nevjerojatan rezultat, pogotovo u današnjoj konkurenciji. Promjena se najviše primjećuje u agresivnosti. Iako ne igra često tako agresivno, vidi se da može i da bi trebao tako igrati. Prije je bio previše pasivan, a Ivanišević ga je odveo u smjeru agresije i tenisa s više rizika kakav Čilić mora igrati. On ima predispozicije, tehniku i servis zbog kojih mora igrati agresivnije, što se najbolje pokazalo na US Openu. Nakon toga su ga, nažalost, ozljede spriječile da uđe među najbolja četiri tenisača na svijetu ili barem u drugu skupinu najboljih na svijetu gdje spadaju Raonić, Nishikori i ostali. Ozljede su ga spriječile u tome, ali sada opet dobro igra, u Marseilleu je igrao u finalu i opet je na putu povratka. Nažalost, nakon ozljeda se uvijek moraš vraćati, ali nakon što postigne dobru formu, mislim da će ga to odvući na višu razinu te da će postati stabilniji igrač.

  • ‘FEDERER, MURRAY ILI ĐOKOVIĆ ove godine možda neće igrati Davis Cup zbog gustog rasporeda turnira. Kad smo kompletni, nikome nije drago igrati protiv nas’

NACIONAL: Prije godinu dana bili ste trener Borne Ćorića, ali ste nakon šest mjeseci raskinuli suradnju. Je li Ćorić shvatio zašto niste više mogli biti njegov trener?

Mislim da jest. Koliko god da je mlad, Ćorić je vrlo odgovoran prema svom poslu. To se vidi i po rezultatima, on je najmlađi igrač među 50 najboljih na svijetu. Vjerujem da mu je rad sa mnom pomogao, a ja sam tada došao do trenutka gdje se nisam mogao angažirati oko igrača njegova kalibra. Njemu je trebalo posvetiti više vremena i pažnje, ali ja to nisam bio u stanju u tom trenutku. Nakon sedam, osam godina konstantnog putovanja po svjetskim turnirima trebao sam malo predaha, a rad s njim od trenera iziskuje maksimalan angažman, svakodnevno mu pomagati, boriti se s njim. Osjetio sam u tom trenutku da ja to ne mogu, a nisam ga želio ni zakinuti za ono što bi on s 18 godina trebao dobivati od trenera. Radije sam se maknuo, nego da ga kočim ili da ne dobiva dovoljno od mene.

NACIONAL: U svijetu tenisa poznati ste kao rigorozan i strog trener. Kakva je razlika u strogoći spram tenisača i tenisačica i je li se Ćorić lako uklopio u vaš discipliniran pristup tenisu? Je li vam bilo lakše raditi s Ćorićem nego sa ženama?

Apsolutno, Ćorić je i kao igrač i kao osoba netko koga svaki trener može samo poželjeti. On ima silnu želju, želi raditi, spreman je svakoga dana dati sve od sebe. Bez obzira na umor, na povrede, on ima jasan cilj u glavi, on zna što želi i to je njegova velika vrlina. Zbog toga je već sada visoko na rang listi i zato je već pobjeđivao brojne poznate tenisače. Nije bilo problema kod prilagodbe, ni kod njegova prilagođavanja meni ni kod mog prilagođavanja njemu. On je jako velik radnik, želja i motivacija izvlače iz njega maksimum. Sve je podredio tenisu i ako imaš imalo talenta, uz taj rad moraš isplivati i postati jedan od najboljih. Pogotovo Čorić koji je jako talentiran. Uz želju koju ima, nema granica koje on ne može probiti.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli da tenisači ne cijene ženski tenis pa se stoga i treneri tenisačica gledaju drugačijim očima. Nije li rad i potencijalni uspjeh s Ćorićem trebao biti dokaz da možete raditi i s tenisačima, a ne samo s tenisačicama?

To je istina, pogotovo zato što je Ćorić dio te nove generacije koja dolazi i koja pred sobom ima pet do sedam godina karijere u kojoj će stalno napredovati. S Ćorićem sam bio u poziciji u kojoj sam i želio biti, a to je da uđem u muški tenis s nekim mladim tenisačem koji je željan rada i napretka, te se ustaliti s njim u teniskom vrhu. Ali zbog spleta okolnosti to u tom trenutku nisam mogao izvući iz sebe. Da bi bio uspješan trener, kao i tenisač, moraš biti i motiviran, spreman putovati i odricati se. Ja, na žalost, u tom trenutku nisam bio spreman uložiti toliko mnogo. Ne znam hoće li se to više ponoviti. Probao sam, ali ne žalim ni za čim.

NACIONAL: Ivanišević je svojedobno rekao da nije znao koliko je teško biti trener, da je mislio da će izludjeti gledajući Čilića na US Openu te je dodao kako sada shvaća svoje trenere dok je bio mlad igrač. Koliko je treneru doista teško?

Ivanišević je sigurno u pravu. Kada sam ja bio igrač, treneri su znali ludjeti zbog mene, a ja to nisam shvaćao. Govorili su mi “teže je meni gledati nego što je tebi igrati”, a ja sam se tome, s 18 godina, smijao i pitao se “kako tebi može biti teže?”. Sada mogu potvrditi da je tako, ponekad bih dao sve da mogu biti na terenu umjesto tenisača ili tenisačice koje treniram. Ipak, nije ni tenisač ili tenisačica robot pa da sve radi po trenerovim zahtjevima. U tim trenucima, kada ne ide najbolje, kada se igrač povuče u sebe i kada izgubi povjerenje u sebe zbog nekoliko loših rezultata, to su teški trenuci kada kao trener znaš što je najbolje za igrača. A gledanje mečeva, bolje da vam ni ne govorim koliko je to teško.

NACIONAL: Vi ste i trener i partner slovenske tenisačice Polone Hercog. Prije godinu i pol dana ona je izjavila da joj partner ne može biti i trener, pa je odlučila naći drugog trenera. Što se tada događalo između vas dvoje?

Još dok sam radio s Marcosom Baghdatisom, počeo sam raditi s Polonom Hercog. Nekoliko mjeseci sam joj više pomagao nego što je to bio klasičan odnos trener – tenisačica. Nakon toga je došlo do moje suradnje s Ćorićem. S njezine strane gledano, nije joj bilo lako jer ima partnera koji se smatra jednim od najboljih trenera u ženskom tenisu, a nije njezin trener. Ona sluša savjete nekog drugog, a njezin partner trenira nekog drugog. Sigurno da ni meni ni njoj nije bilo u tom trenutku lako. I opet, Poloni Hercog sada nije lako jer ima trenera kojoj joj je partner, ali sada možda stavlja prevelik pritisak na sebe jer se zbog toga mora još više dokazati. Ako ona misli da je sadašnja situacija najbolja za njezin tenis, ja sam tu da je podržim.

NACIONAL: Možete li odvojiti privatno od poslovnog i biti teniski strogi i disciplinirani prema Poloni Hercog? Koliko vam je teško podviknuti ponekad na nju?

Gledano iz moje pozicije, mog trenerskog posla, sigurno je to da je lakše kada joj nisi partner. Ponekada moraš dati do znanja da je trener gazda, što je drugačije nego kada treniraš muškarce jer se njima ne moraš toliko nametati koliko to moraš ženama. Meni je zato malo teže nametnuti se na način kako ja smatram da je najbolje za nju. Naš odnos mi ne ide u prilog u trenucima kada bih trebao biti malo stroži. Teško je dozirati vrijeme, postavlja se pitanje koliko vremena treba odvojiti za tenis, a da s druge strane zbog toga možda pati privatni život. Kada treniraš igračicu s kojom nisi u vezi, onda ti je prioritet tenis, to je i tebi i njoj tada posao. Sigurno je to da ja ne mogu biti takav trener, ako sam s nekim u vezi, kakav bi bio da nisam u vezi.

NACIONAL: Čini mi se da ste vi drugačiji od ostalih trenera jer ste u inozemnim medijima znali iskreno reći da ne možete raditi s nediscipliniranim tenisačicama. Primjer za to je Laura Robson, britanska tenisačica, s kojom ste prekinuli suradnju zbog spomenutih razloga.

Ako se raskida neki odnos, onda za to postoje razlozi. Ja sam insistirao na mnogim stvarima jer mi nikada nije bio cilj samo putovati i pratiti igrača. Ja sam trener koji insistira, zalažem se, odričem se zbog uspjeha tenisača ili tenisačice. I kada vidiš da to što tražiš ne dobivaš, onda dolazi do razlaza. Primjer za to je Dominika Cibulkova koja je u devet mjeseci naše suradnje došla od 60. na 10. mjesto svjetske rang liste. Ja sam u njoj vidio potencijal koji je nakon našeg razlaza pokazala samo jednom, a to je kada je prošle godine igrala finale Australian Opena. Vidio sam da ona ima priliku osvojiti neki Grand Slam turnir ili biti među trima najboljim tenisačicama na svijetu. Da bi u tome uspjeli, neke stvari su se morale promijeniti, ali ona na to u tom trenutku nije bila spremna. Meni je kao treneru bilo teško prihvatiti činjenicu da iz nje ne mogu izvući ono što vidim da bi mogao izvući. Kada vidiš da se to ne događa, onda trener koji ima želju i ambiciju više ne ostaje s tom tenisačicom.

  • ‘VJERUJEM DA JE ĆORIĆU rad sa mnom pomogao, ali nisam se mogao angažirati oko igrača njegova kalibra. Nisam ga želio zakinuti za ono što bi on trebao dobivati od trenera’

NACIONAL: Kako vidite budućnost hrvatskog tenisa? Vidite li nekog petnaestogodišnjaka koji bi mogao slijediti Bornu Ćorića?

Teško mi je to analizirati jer sam premalo u Hrvatskoj i nisam angažiran oko juniora. Ali spominje se još jedan Borna, a to je 14-godišnji Borna Devald koji je osvojio Orange Bowl i osvaja turnire te je jedan od najboljih na svijetu u svojem godištu. On je biser hrvatskog tenisa oko kojeg se mogu graditi velike stvari. Imamo sreću da u ovako maloj državi svakih četiri do pet godina ispliva junior koji je najbolji na svijetu i koji puno napravi u tenisu. Čilić je osvojio Grand Slam, Dodig je u paru osvojio Grand Slam, mislim da to ljudi premalo cijene, s obzirom na to koliko tenisači rade da bi ostvarili takav uspjeh i koliko teniski savezi izdvajaju novca. U ovom sportu nije toliko bitan talent, nego to koliko si ti spreman žrtvovati se i boriti se za sport, a upravo se to događa kod nas. Radeći s Engleskinjom Laurom Robson, vidio sam najbolje engleske tenisače i tenisačice koji imaju 15 ili 16 godina. Oni već u tim godinama kao najbolji engleski tenisači privuku sponzore, dobivaju novac, roditelji su zadovoljni jer mogu živjeti na teret djeteta i zbog svega toga ti tenisači više nisu u stanju boriti se kako bi postali najbolji svjetski igrači. Kod nas to nije slučaj, ništa ne znači to što si najbolji u Hrvatskoj, to je prilika za izlazak u svijet i dokazivanje.

NACIONAL: Đoković je dobar primjer za to, on se morao razvijati i dokazivati u siromašnoj Srbiji. U posljednje vrijeme svi se pitaju postoji li način da se pobijedi Đokovića?

Jedino ako preda meč kao prošlog tjedna u Dubaiju. Teniski gledano, on kada ima i katastrofalan dan, pobjeđuje solidne igrače, 12. ili 13. na rang listi, s komfornih 6:2 – 6:3. Po želji da bude najbolji, po perfekcionizmu, nitko se ne može mjeriti s Đokovićem. Ove godine, pogotovo na velikim turnirima, jako ga teško netko može pobijediti. U redu, može se dogoditi da mu protivnik odigra meč godine, kao Wawrinka prošle godine u Roland Garrosu kada je Đoković sam sebi nametnuo pritisak da konačno mora osvojiti taj Grand Slam turnir. Ali nitko ga ne može skinuti s ove pozicije koju sada ima. Njega su takvog stvorili i Nadal i Federer jer je Đoković želio biti bolji od njih, želio je dokazati da pored njih može postati svjetski broj jedan. Možda Đoković sada mora tražiti novi motiv, ali s tom svojom željom on nema limita i neće mu biti kraja sljedećih nekoliko godina.

Komentiraj