LOGO_RBTH

Bivši američki ministar obrane i jedan od tvoraca Daytonskog sporazuma prošlog tjedna bio je gost samita zemalja članica NATO-a, a u intervjuu govori o odnosu SAD-a i Rusije, kao i o ulozi NATO-a u kontekstu globalnih sigurnosnih izazova

Tijekom proteklog tjedna u Varšavi se na Nacionalnom stadionu održao dvodnevni samit zemalja članica NATO-a. Tijekom njegova održavanja taj je stadion bio najčuvanije mjesto na svijetu. Oko 6000 policajaca, kojima su pomagali vatrogasci i vojnici, bilo je raspoređeno po cijelom gradu, a stadion su nadlijetali helikopteri. Poljske vlasti ustvrdile su da je to bio “najveći samit u povijesti NATO-a”, na kojem se okupilo 18 predsjednika, 21 predsjednik vlade, 41 ministar vanjskih poslova i 39 ministara obrane.

Osim 28 članica NATO-a, na samitu su sudjelovale i brojne druge zemlje s kojima NATO ima partnerske odnose. Ukupan broj članova izaslanstava dosegao je preko 2200 ljudi, a događaj je pratilo 2000 akreditiranih novinara.

Na travnjaku stadiona bio je postavljen veliki bijeli šator u kojem su se održavali susreti čelnika i visokih dužnosnika, a novinari su bili smješteni ispod tribina.

Na tom prošlotjednom skupu sudjelovao je i William J. Perry, bivši američki ministar obrane. Perry je jedan od tvoraca Daytonskog sporazuma kojim je završio rat u Bosni i Hercegovini te osoba za čijeg je mandata Hrvatska uz američko dopuštenje i posrednu potporu provela najveću vojnu operaciju za vrijeme rata. William J. Perry u Hrvatskoj je ostao zapamćen po nekoliko bitnih stvari. Unatoč sankcijama na uvoz oružja 90-ih, Hrvatska je dobila mogućnost da uz pomoć američke konzultantske tvrtke MPRI obuči hrvatske vojnike prema NATO-vim standardima te ih pripremi i za uspješan povratak suvereniteta na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Perry je osobito bio blizak s bivšim hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom kojem je u ime američke vlade došao na pogreb 1998. u Zagreb. Naročito prisan odnos razvio je i s bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem. Perryja su tijekom 1999. hrvatska i slovenska vlada angažirale kao savjetnika u rješavanju graničnih sporova. Nakon što je napustio Pentagon i mjesto ministra obrane u Clintonovoj administraciji, Perry se vratio na mjesto profesora na Sveučilištu Stanford, gdje predaje međunarodne odnose. Povezan je sa svim američkim organizacijama koje se bave problematikom nacionalne sigurnosti i vanjskih poslova, a u razgovoru koji je s njim vođen prošlog tjedna u Varšavi, govorio je o odnosu SAD-a i Rusije, kao i o ulozi NATO– saveza u kontekstu globalnih sigurnosnih izazova.

RBTH: Bili ste američki državni tajnik za obranu u vrijeme kada su mnogi vjerovali da bi Rusija jednog dana mogla postati članica NATO-a. Kako je bilo moguće govoriti o razvoju odnosa koji je nezamisliv kada se stvari promatraju iz današnje perspektive?

Podržao sam održavanje prvog susreta ministra obrane Rusije s predstavnicima NATO-a 1993. godine. Tada nismo spominjali članstvo u NATO-u, kao ni Rusi. Ali stvorili smo projekt “Partnerstvo za mir” čija svrha je bila održavanje zajedničkih manevara i obuka za mirovne misije. Poslije toga su neke članice NATO-a dolazile u Rusiju na vojne vježbe.

RBTH: Jesu li američki i zapadni lideri imali namjeru Rusiju integrirati u europsku sigurnosnu arhitekturu poslije okončanja Hladnog rata?

Najznačajniji rezultat koji smo u to vrijeme postigli bio je sudjelovanje Rusije u velikoj operaciji uspostavljanja mira u Bosni. Sudjelovao sam u dogovorima oko angažiranja ruske jedinice pod okriljem jedne američke divizije. To nije bila vježba, nego potencijalno opasna ratna situacija. Ipak, sve je funkcioniralo kako treba. Zapovjednik američke divizije William Nash tada mi je rekao da je ruska brigada jedna od najboljih vojnih jedinica koje je vidio, a njezina zapovjednika predložio je za američko odlikovanje.

  • ‘TIJEKOM 1996. NATO se odlučio širiti na Istok. Tome sam se protivio ne zato što mislim da tim zemljama nije mjesto u NATO-u, nego zato što smatram da se to treba dogoditi kada Rusija bude spremna’

RBTH: Zašto SAD i NATO danas Rusiju smatraju prijetnjom?

Smatram da je u prvih nekoliko godina za takav stav najviše bio zaslužan SAD. Tijekom 1996. godine NATO se odlučio širiti na Istok. Tome sam se snažno protivio ne zato što mislim da istočnoeuropskim zemljama nije mjesto u NATO-u, nego zato što smatram da se to treba dogoditi kada Rusija bude spremna. Ako želimo širiti NATO i u njega primati istočnoeuropske države, onda moramo razmišljati i o uključenju Rusije.

RBTH: Je li u američkoj administraciji još netko zastupao slične stavove?

Ne. Bio sam prilično usamljen u tome.

RBTH: Je li se tijekom 90-ih Zapad prema Rusiji ponašao kao prema poraženoj strani u Hladnom ratu?

Neki u SAD-u i u NATO-u su se tako ponašali. Mislili su da mogu lako riješiti probleme u odnosima s Moskvom koji su nastajali zbog širenja NATO-a. Govorili su: “Zar je to uopće važno?” Kao posljedica takvog odnosa u Rusiji je sve više raslo uvjerenje da se njeni interesi ignoriraju.

RBTH: Što mislite o ideji da Ukrajina postane članica NATO-a?

Najave Bushove administracije da bi Ukrajina i Gruzija mogle postati članice NATO-a bile su velika greška SAD-a. Mi ne možemo zadovoljiti logističke uvjete potrebne za obranu Gruzije. NATO nije društveni klub ni sveučilišno bratstvo. Ne treba nuditi članstvo državama koje ne mogu ispuniti odredbe ove organizacije.

RBTH: Koliko je učinkovit američki raketni obrambeni štit u Europi koji Rusija smatra prijetnjom za vlastitu sigurnost?

Mislim da to nije učinkovit sustav. Štit namijenjen proturaketnoj obrani predstavlja nepotreban trošak. U vrijeme kada sam bio državni tajnik za obranu provodili smo istraživačke i razvojne projekte u toj oblasti, ali ne i projekte vezane za proizvodnju i implementaciju. Vidim da je to značajan kamen spoticanja u američko-ruskim odnosima. Međutim, Bushova administracija je vjerovala da je taj sustav vrlo važan, tako da se krenulo s njegovom provedbom unatoč ruskom protivljenju.

RBTH: Može li se, u tehničkom smislu, taj sustav koristiti protiv Rusije?

Po mojim saznanjima, taj sustav ne može ostvariti značajan učinak u tehničkom smislu. S druge strane, jasan mi je ruski stav jer ako netko dođe do uvjerenja da taj sustav ne ugrožava Rusiju, kasnije može postaviti sustav koji bi zaista imao učinak odvraćanja od eventualnog napada, što je, ipak, stvar vrlo daleke budućnosti. Trenutačni sustav imat će vrlo malo, možda čak nimalo, utjecaja na odvraćanje Rusije od uporabe nuklearnog oružja.

RBTH: Bivši državni tajnik za obranu Chuck Hagel kritizirao je planove o slanju dodatnih američkih trupa u istočnu Europu, uz objašnjenje da bi to moglo izazvati novi hladni rat. Mislite li da takva opasnost zaista postoji?

Washington smatra da se Rusija ponovno naoružava, tako da će u našoj političkoj eliti prevladati snage koje se zalažu za intenzivnije naoružavanje Amerike. To znači i da ćemo poslati vojnike u istočnu Europu. Međutim, postoji opasnost od nekontroliranih akcija bilo koje strane koje bi nas uvele u situaciju u kojoj može doći do neke vrste vojnog sukoba. Incident može izazvati neki pukovnik, nije važno čiji, što bi dalje izazvalo reakcije koje nijedan predsjednik ne želi.

RBTH: Postoji li opasnost od nove utrke u nuklearnom naoružavanju?

U posljednjih deset godina Moskva je povukla brojne poteze koji narušavaju bilateralne odnose. Jedan od njih je značajno jačanje nuklearnih snaga Rusije. Za nas je osobito važno to što su neki dužnosnici govorili prijetećim tonom o SAD-u i europskim zemljama. Možda je najdramatičniji primjer čuveni komentar televizijskog voditelja Dmitrija Kiseljeva da je “Rusija jedina zemlja koja može SAD pretvoriti u radioaktivni prah i pepeo”, pri čemu nitko iz vlasti nije reagirao na tu izjavu. Ona je u SAD-u izazvala veliku zabrinutost. Zato sada i Amerika želi osnažiti svoj nuklearni arsenal, a to smo sve mogli izbjeći.

  • ‘U POSLJEDNJIH DESET GODINA Moskva je povukla brojne poteze koji narušavaju bilateralne odnose. Jedan od njih je značajno jačanje nuklearnih snaga. Zato sada i SAD želi osnažiti svoj nuklearni arsenal’

RBTH: Moskva je također zabrinuta zbog razvoja američkih alternativnih vojnih sustava, poput hipersoničnih raketa, kao i zbog koncepta “munjevitog globalnog udara”?

Nisam pobornik takvih programa. Vrlo su neučinkoviti. Pored toga, nepotrebno izazivaju zabrinutost ruske strane.

RBTH: Prošle godine je vrijeme na “satu sudnjeg dana” pomaknuto na 23:57. Mislite li da je predviđanje bliske opasnosti od nuklearnog sukoba realno?

Da. Vjerujem da je danas opasnost od nuklearne katastrofe veća nego u doba Hladnog rata. Sada se suočavamo s prijetnjom nuklearnog terorizma koja nije postojala u to vrijeme. Druga nova opasnost je regionalni nuklearni rat.

Dodajte tome još dvije situacije koje su se javljale tijekom Hladnog rata: mogućnost izbijanja nuklearne konfrontacije zbog lažne uzbune ili loše procjene.

Osobno sam bio svjedok triju lažnih uzbuna, kada smo jedva izbjegli nuklearni sukob. Svaki put pomislio sam da je to posljednji dan mog života. Uzmite u obzir sve te nepovoljne mogućnosti i dobit ćete rezultat koji govori da je danas vjerojatnost nuklearne katastrofe veća nego tijekom Hladnog rata.

RBTH: Smatrate li da SAD, NATO i Rusija trebaju poboljšati odnose koji su zahladnjeli nakon izbijanja krize u Ukrajini?

Za obje vlade, i američku i rusku, imperativ je da se loši odnosi poprave. SAD i Rusija moraju osnovati zajedničku radnu skupinu čiji zadatak će biti smanjenje opasnosti od nuklearnog terorizma. Možda bismo poslije toga mogli krenuti u saniranje pukotina u našim odnosima.

Komentiraj