FOTO: Saša Zinaja

MLADI SRPSKI REDATELJ KOJI U HNK U ZAGREBU radi novu predstavu, u intervjuu priča o dokumentarističkom kazalištu i političkoj situaciji u Srbiji te otkriva što misli o srpskim političarima Vučiću i Nikoliću

Nakon što je prije dvije godine u Zagrebačkom kazalištu mladih režirao predstavu “Mirni dani u Mixing Partu”, 39-godišnji srpski redatelj Boris Liješević ponovno režira u Hrvatskoj. U petak, 6. studenoga, premijerno će u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu biti izvedena “Bella figura” poznate francuske spisateljice Yasmine Reze, a riječ je o prvoj izvedbi te drame u Hrvatskoj.

Boris Liješević rođen je 1976. u Beogradu, a zatim se s obitelji preselio u Budvu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu apsolvirao je 1999. srpsku književnost i jezik, a 2004. diplomirao je režiju na Akademiji umjetnosti u Novome Sadu, gdje i danas na katedri za intermedijalnu režiju radi kao samostalni stručni suradnik. Kao asistent režije surađivao je na predstavama najpoznatijih srpskih redatelja, primjerice, Jagoša Markovića, Bore Draškovića, Ljuboslava Majere, a više je godina kao asistent ili suradnik radio i sa slovenskim redateljem Tomijem Janežičem. Trostruki je stipendist Goethe instituta u Beogradu, a nekoliko godina bio je suradnik Zagrebačkoga glumačkog studija.

U desetogodišnjem samostalnom profesionalnom redateljskom radu susretao se s različitim naslovima, autorima i smjerovima. Prve godine profesionalne karijere obilježile su mu suradnje sa srpskim dramskim autorima mlađe i srednje generacije, ali ga uvelike zanimaju i suvremeni regionalni i europski autori. Značajan dio njegova opusa čini rad u dokumentarnom kazalištu, u kojemu autorski projekti nastaju snimanjem tematskih razgovora s odabranim anonimnim sugovornicima.

U intervjuu za Nacional 39-godišnji redatelj objasnio je što to znači raditi dokumentarističko kazalište, osvrnuo se na političku situaciju u Srbiji te rekao da jačanje fašističke retorike u Hrvatskoj i Srbiji vidi kao igranje s vatrom.

NACIONAL: U HNK u Zagrebu režirate “Bella figura”. Na koji način ćete prezentirati tekst i kako vam je raditi s glumcima? Imate li tremu jer se predstava priprema za nacionalnu kazališnu kuću ili vam je mjesto radnje posve nevažno?

HNK je oduvijek bio jedno od najznačajnijih kazališnih centara u regiji, a sada dolazi i na europsku kartu. Velikom čašću smatram to što režiram u HNK u Zagrebu i to s Dubravkom Vrgoč na čelu. Također mi je čast raditi s ovim izvrsnim glumcima.

Zahvalan sam ne samo na ovom pozivu, nego i na tome što ljudi koji trenutačno vode HNK razmišljaju o domaćim ili regionalnim redateljima i njihovim poetikama te ih povezuju s određenim tekstovima. Tako sam ja pozvan da u ovoj sezoni radim Yasminu Rezu, na koju vjerojatno ne bih naišao sam. Srećem se s njenim autorskim pismom te otkrivam mnoge radosti koje njeni komadi kriju.

  • ‘ČEKAM DAN KADA ĆEMO SE POČETI kajati. I obilježavati vlastite zločine nad susjedima. Spominjati tuđe žrtve pale od naše ruke. Ali to nije dozvoljeno. To se kažnjava’

NACIONAL: U tekstu predstave “Bella figura”, kao i u predstavi “Mirni dani u Mixing Partu” koju ste režirali u ZeKaeM-u, u središtu priče je bračni par, zapravo, radnja prati obiteljske odnose koji se potom pretvore u nešto sasvim neočekivano. Zašto vas to intrigira?

Yasmina Reza često nas uvede u neku skladnu obitelj, a onda situaciju tako provocira da iz ljudi izlazi neka pritajena, nevidljiva a svakodnevna agresija, koja je najčešće pasivna. A onda njeni junaci, s početka pristojni i u svakom društvu poželjni ljudi, pokazuju svoja naličja. Na površinu izlazi čudna ljudska priroda, spremna da ponizi, povrijedi, zgazi i uživa u tome. Do istrebljenja. Reza fantastično primjećuje što se krije u ljudima i na svoj originalan način analizira svijet u kojem živi.

NACIONAL: Mislite li da se danas sve više gubi osjećaj povezanosti dvoje ljudi – posebno tu mislim na brak jer čini mi se da brak gubi svoj značaj?

Odnosi unutar obitelji su najsnažniji, ali i najdramatičniji odnosi. I samim tim najinspirativniji. Obitelj je grupa kroz koju se definiramo i formiramo. Na kraju se svaki tekst svede na obiteljske odnose.

NACIONAL: Tekstovi koje režirate puni su emocionalnih naboja, dijaloga, puno toga se iščitava ispod površine, ali se bavite i ratom, odnosno, posljedicama rata i životom nakon ratnih zbivanja. Kako biste opisali svoj rad u kazalištu? Često ga nazivaju dokumentarističkim teatrom. Je li to pravi naziv za to što radite?

Kada osjetim da me neka tema obuzima, dajem se u potragu za ljudima koji svojim životima svjedoče određenu temu. S njima obavljam razgovore koji nakon obrade postaju dramski materijal. Posljednja dokumentarna predstava čija je festivalska premijera bila ljetos, a druga, odnosno premijera u zatvorenom, tek se treba odigrati kad se vratim, jest “Peti park”. To je park u Beogradu u koji su jednog jutra 2005. upali građevinski radnici sa strojevima i uredno ovjerenim dozvolama da se na tom mjestu izgradi zgrada. Građani susjednih zgrada tri godine borili su se na sve načine, dok bageri nisu otišli neobavljena posla. Velika inspiracija na probama bila nam je borba zagrebačkih aktivista u Varšavskoj ulici. Međutim, dokumentarni teatar nije jedino čime se bavim. Radim i suvremene tekstove, dok su mi dramatizacije romana naročito inspirativne. Planiram raditi dramatizaciju izvanrednog romana Damira Karakaša “Blue moon”.

NACIONAL: I neki drugi redatelji u regiji, poput Olivera Frljića, rade takvu vrstu teatra. Koliko je danas važno pričati o prošlosti, o posljedicama rata?

Da bi ukazao na strahote nadolazećeg drugog rata, Brecht je, pišući „Majku hrabrost”, posegnuo za prošlošću, za 30-godišnjim ratom iz XVII. stoljeća. Rat je konstanta povijesti. I nešto s čime se kreativni ljudi ne mire i što izaziva u njima nemir i potrebu da se s time na svoj autentičan, stvaralački način razračunaju. Jer rat je uvijek neko stjecište povijesti. Živimo u takvoj civilizaciji čije periode omeđuju i definiraju veliki ratovi. Jedna od prvih književnih tema je trojanski rat. Umjetnici pokušavaju naći razloge, uzroke, povode… Da u prošlosti pronađu sadašnjost i budućnost te da je pokušaju popraviti.

NACIONAL: Što mislite da je ključan problem u zemljama bivše Jugoslavije kad govorimo o temi rata? Zašto se uporno svi, ponajviše desni politički spektar, vraćaju na rat, a o sadašnjosti, a posebno o budućnosti, ni riječi? Što to govori o našem društvu?

Nisu to samo desne političke opcije. Tu je i narod koji je osakaćen, unesrećen i kojem je poslije svega što se događalo na ovim prostorima, teško reći “hajde da zaboravimo, hajdemo u sadašnjost i u budućnost”. Lako je danas biti sudac i opaliti po “kretenima koji neće ići naprijed”. Ali još uvijek po zlu pamtimo čak onog prijatelja iz škole od kojeg smo dobili prvi šamar ili uvredu. Kako li je tek s pamćenjem ljudima koji su pretrpjeli ratne strahote ili gubitke?! Ali onda na to dolaze politički i narodni vođe koji nas razdvajaju i drže nas posvađanima da bi lakše vladali malim stadima. Odnosno, da bi to isto stado lakše pljačkali. Njima su potrebni naši sukobi. Da nema neprijatelja – od koga bismo branili nacionalne interese?! Pomirenje se nama ne dozvoljava. Stalno se iskopavaju sve starije i starije kosti i polažu u nove i novije memorijalne centre. Samo da nikada ne zaboravimo da su “i oni nas…”, da su naši preci ubijani i klani. “Mi smo možda njih ‘93. ali nije to ništa kako su oni nas ’43…” I to se stalno podgrijava. I prenosi se djeci, kao bolest. Da ne zaboravimo da smo neprijatelji. Da se slučajno ne bismo pomirili. Čekam dan kada ćemo se početi istinski kajati. I obilježavati vlastite zločine nad susjedima. Spominjati tuđe žrtve pale od naše ruke. Ali to je zasad nedozvoljeno. To se kažnjava.

  • ‘NARODU KOJI JE OSAKAĆEN teško je reći ‘ajde da zaboravimo, ajmo u sadašnjost i u budućnost’. Lako je danas biti sudac i opaliti po ‘kretenima koji neće ići naprijed”

NACIONAL: Kako vidite jačanje fašističke retorike u Hrvatskoj i Srbiji?

Kao igranje s vatrom.

NACIONAL: Kako vidite vladavinu premijera Vučića i predsjednika Nikolića? Što mislite o njima?

Sjećate li se jedne pjesme Johnnyja Štulića? Njeni stihovi idu ovako: “Kamo dalje rođače, iz pijeska vire krunisane glave, što to rade? Prde u prašinu.” Eto što mislim o njima.

NACIONAL: Kako danas žive ljudi u Srbiji, posebno mladi ljudi?

Godine 1983. položio sam pionirsku zakletvu. Imao sam 14 godina kada je počeo rat, 23 kada me je na ulicama Novog Sada zateklo bombardiranje. S 24 sam bježao od suzavca ispred skupštine kada je padao režim Slobodana Miloševića, 36 kada je demokratska vlada izgubila na izborima, a s njom je otišla i nada da će biti bolje. Sada imam 39 i više nisam tako mlad.

NACIONAL: Radite na akademiji u Novom Sadu, na kojoj ste i diplomirali. U Hrvatskoj se o temi obrazovanja dosta priča, ali prije svega zato što istraživanja pokazuju da su hrvatski školarci jedni od najlošije obrazovanih u EU. Kakva je situacija u Srbiji?

Ne pratim statistike, ali je u Srbiji žalosno kako država potiče i proizvodi nezaposlenost akreditiranjem privatnih fakulteta. A tek afere s lažnim diplomama?! Kod nas ministri, dekani pa i sam predsjednik države, dokazuju validnost svojih diploma.

NACIONAL: Jeste li jugonostalgičar?

Moj prijatelj i kolega, pisac Fedor Šili, pita se kako je moguće današnjim mladim ljudima povjerovati da su nekad Celje i Cetinje bili u istoj državi. Pula i Priština i Podgorica i Prilep? Novo Mesto i Novi Sad? Budva i Buje. Što kažete? Zvuči kao bajka.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture