Nakon što su njezine pjesme uvrštene u europsku antologiju lezbijske poezije ‘Brez besed ji sledim’ u izdanju ljubljanske Založbe Škuc, a roman ‘Do isteka zaliha’ u izdanju mariborske kuće Litera preveden na slovenski, Antonela Marušić, koja piše i objavljuje kao Nora Verde, u razgovoru za Nacional govorio o svom pisanju, aktivizmu i nepostojećoj kulturnoj strategiji Ministarstva kulture

Nakon završenog studija Hrvatskog jezika i književnosti u Zadru, rođena Dubrovčanka Antonela Marušić preselila se u Zagreb i počela raditi kao novinarka i urednica na području kulture, glazbe, televizije i nezavisnih medija. Još kao studentica objavila je prvu knjigu poezije “Sezona bjegova” (1994.). Daleko agilnija postaje pod pseudonimom Nora Verde te objavljuje romane “Posudi mi smajl” i “Do isteka zaliha” koji je nedavno preveden na slovenski jezik, dok se dio pjesama našao u antologiji suvremene europske lezbijske poezije u izdanju slovenske Založbe Škuc. Urednica je i novinarka portala VoxFeminae, a surađuje i s drugim neprofitnim medijima. Članica je Hrvatskog društva pisaca. U razgovoru za Nacional ispričala je može li se živjeti od pisanja za neprofitne medije, postoji li lezbijska pjesnička scena u Hrvatskoj, zašto se bavi aktivizmom i bori za prava žena i manjinskih skupina, zašto joj smeta Porin te zašto književna djela objavljuje kao Nora Verde.

NACIONAL: Koliko je teško danas u Hrvatskoj živjeti od umjetničkog pisanja?

Nikada bavljenje umjetnošću nije bilo posebno isplativo. Ne postoji stoljeće ili razdoblje koje je piscima i književnosti bilo naklonjeno i u kojemu je bavljenje umjetnošću bilo unosno. No nije to nikad ni bio posao u klasičnom smislu te riječi. Pretpostavljam da se i mnogi hrvatski pisci koji imaju status umjetnika ili slobodnog pisca i dalje iz različitih razloga ne mogu ili ne odlučuju baviti književnošću profesionalno, što znači svakodnevno, ciljano i koncentrirano. I dalje im kulturna politika, ali i situacija na tom knjižnom tržištu ne dozvoljavaju da se u takvo što upuste. Iznimke su možda ljudi koji imaju nekoga tko im može na neki način biti mecena, potpora, no vrlo je teško bavljenje književnošću u Hrvatskoj pretvoriti u samoodrživo zanimanje. I za najsjajnije pisce i piskinje, da se tako izrazim. Ja tek dio svojeg kućnog budžeta zarađujem od pisanja književnosti i na to sam ponosna.

NACIONAL: Nedavno su vaše pjesme u Sloveniji uvrštene u europsku antologiju suvremene lezbijske poezije. Koliko je uopće potrebno razdvajati lezbijsku od ostale poezije? Zar poezija nije poezija bez obzira na to tko je piše i o čemu govori?

Ponekad je u zajedničkoj knjizi potrebno objediniti lirsko lezbijsko pjesničko iskustvo jer takve antologije onda proizvode nova, za suvremenu umjetnost i kulturu korisna značenja. Mnoge od tih pjesnikinja već su se ranije našle u antologijama u nekim svojim nacionalnim književnostima i književnim školama. Za ovu priliku našle su se u jednoj takvoj antologiji i mislim da je to jako vrijedno jer pokazuje formalne, stilske i sadržajne preokupacije pjesnikinja ovog dijela Europe, ali i podiže vidljivost queer i lezbijske kulture. Kada pričamo o prijevodima, meni je u perspektivi važan i nedavni prijevod mog romana “Do isteka zaliha” na slovenski jezik te prevođenje jedne od mojih priča iz knjige “Zagreb Noir” na engleski jezik u izdanju male, ali ugledne američke nezavisne kuće Akashic Books.

NACIONAL: Postoji li uopće lezbijska pjesnička i prozna scena u Hrvatskoj danas?

Morali bismo, prije svega, definirati što je to scena i koji je minimalan broj aktera potreban da bi postojala. Za mene bi scena trebala imati više od pet – šest akterica i više od pet aktivnih pjesnikinja koje se kontinuirano bave lezbijskom i queer poezijom. Imamo li mi to? Ne. Imamo LGBT teme u poeziji i prozi, ali ne i scenu koju možemo tako zvati. Vjerujem da ćemo ih imati više u budućnosti, ali i da će se pojaviti poezija i proza pisane iz pozicije, primjerice, transseksualnog i interseksualnog identiteta. Prije svega, postoji određen broj autora i autorica u čijoj su se poeziji i prozi posljednjih godina pojavili queer pristupi i teme, no mi smo mala zemlja u sprezi s prilično nesređenom kulturnom politikom. Ne možemo očekivati da imamo književnost koja prikazuje društvo u totalitetu ako je država na pravi način ne podupire.

NACIONAL: Kakav je odnos, uvjetno rečeno, službene pjesničke scene prema LGBT poetama, s obzirom na to da je ipak u pitanju novi pristup poeziji?

Nije lezbijska poezija tolika novost u Hrvatskoj i regiji. Imamo Sanju Sagastu koja je jedna od prvih koje su u nas pisale i objavljivale poeziju s motivima iz lezbijskog života, ona je objavljivana i bila uvrštavana u službene pjesničke antologije još sredinom 90-ih. Tu je i pjesnikinja Aida Bagić koja u svom opusu ima pjesama koje govore o lezbijskom iskustvu. Onda Saška Rojc, pjesnički alter ego ili bolje reći heteronim Olje Savičević Ivančević, čija poezija na nekim mjestima tematizira lezbijsku ljubav. Kada me pitate za odnos službene književne scene prema autorima i autoricama, ne bih rekla da pisci koji se u svojim djelima bave tim temama i pristupima u Hrvatskoj imaju problema na toj nekoj formalnoj liniji. Tu je odnos džentlmenski ili servilan, vlada načelna, deklarativna prihvaćenost. Probleme vidimo kada malo zagrebemo ispod površine, kada dođemo do bitnih stvari, a to su prostor za objavljivanje, prostor za izdavanje, honorari, mjesto u pjesničkim turnejama, gostovanja, putovanja… kada zaista treba neki prostor podijeliti s drugima, s nekima koji nisu dio dominantne matrice. Ta ljubaznost i načelna prihvaćenost tada se često razotkriva kao licemjerna i lažna.

NACIONAL: Paralelno pišete za neprofitne medije. Može li se od pisanja za njih živjeti danas u Hrvatskoj?

Ima ljudi koji žive od pisanja za neprofitne medije. Zvučat ću nostalgičarski, ali rad u neprofitnim medijima mene podsjeća na novinarstvo kakvo smo nekada poznavali, u onom pozitivnom smislu. Danas od rada u neprofitnim medijima u Hrvatskoj uspijeva živjeti prilično malen broj novinara i novinarki. Svima njima čestitam i divim im se, riječ je o posve drugačijem načinu rada od onog u komercijalnim medijima.

NACIONAL: Ali oni ne pišu za jedan portal.

Ne, nikako. Iako, kada govorim o pisanju, govorim i o uređivanju. Novinari u neprofitnim medijima najčešće obavljaju i urednički posao, ali i veliki dio administrativnog posla. Mislim da ljudi imaju pogrešnu percepciju i nisu svjesni o koliko malim iznosima se tu radi.

NACIONAL: Jedna ste od urednica portala VoxFeminae na kojem se aktivistički kroz tekstove, između ostalog, borite za ženska prava. Zašto se i danas 2016. uopće potrebno boriti za ženska prava?

Zato što su prava žena i manjinskih skupina i dalje ugrožena.

NACIONAL: Oprostite, ali kako je moguće žene i manjinske skupine staviti pod isti nazivnik ako je žena na svijetu više nego muškaraca?

Zato što ima još manjinskih skupina za koje se mi na portalu borimo. Postoje prirodna savezništva i preklapanja među tim skupinama. Naime, problemi žena i LGBT populacije ili osoba s invaliditetom često dolaze iz istog društvenog i diskriminatornog temelja. Iako su žene većina u društvu, one su manjina kada govorimo o kreiranju politika koje utječu na njihov život i izbore. Unatoč pristupu obrazovanju za koje su se uspjele izboriti feministkinje, žene su manjina na položajima vlasti i unutar vladajućih elita, a kada neke od njih, poput Margaret Thatcher i Kolinde Grabar Kitarović, tamo i dospiju, onda služe patrijarhalno-konzervativnoj matrici. Zato je rad feministkinja neodvojiv od rada boraca i borkinja za radnička prava. Još uvijek je ostalo puno problema zbog kojih se treba nastaviti boriti za prava i jednakost žena u društvu. I zbog razlika u plaćama, i raspodjele rada na poslu, i zbog besplatnog kućanskog rada, i zbog seksizma i mačizma u svim porama društva, što se najviše vidi u medijima. Mizoginija u javnom prostoru i među javnim ličnostima i političarima je sveprisutna. Rastu ili ne padaju stope nasilja i femicida u Hrvatskoj i regiji, a naročito u Srbiji u posljednje vrijeme.

NACIONAL: Je li ta politika portala VoxFeminae jedan od razloga što je Mira Furlan jedino vama dala intervju od svih hrvatskih medija?

Zanimljiva je ta priča s Mirom. Ja sam je novinarski počela ganjati posve legitimno, kao i svi drugi novinari. Neko vrijeme inzistirala sam na tome i napravila intervju s redateljicom predstave “Kasandra” Nadom Kokotović, koja isto tako ima zanimljivu priču. Možda to nije poznato velikom broju ljudi, ali Kokotović je otišla svojevoljno u Njemačku početkom 90-ih, iako neki ipak smatraju da je i ona pobjegla od rata. Pročitala sam knjigu “Kasandra” istočnonjemačke spisateljice Christine Wolf i oduševila se. Mira Furlan odabrala je baš naš portal. Osim toga, ona o feminizmu nešto i zna, obrazovana je i načitana žena koja je bila svjedokinjom različitih progona žena na ovim prostorima 90-ih pa i dalje, a u krajnjem slučaju i sama je bila proganjana. Stoga možemo vidjeti da i neke javne osobe, takozvani celebrityji, biraju neprofitne medije pred mainstreamom.

  • ‘MINISTAR HASANBEGOVIĆ šuti i čeka da nakon faze zaplašivanja neki akteri i akterice neprofitne i kulturne scene izgube energiju i volju za otpor i prosvjede’

NACIONAL: Godine 2013. našli ste se na sudu zbog tužbe novinara Večernjeg lista Darka Pavičića, koji prati rad Crkve i vjerskih zajednica, a koji vas je optužio za javno sramoćenje zato što ste u jeku kampanje Željke Markić objavili da je njezin medijski pobočnik, koji se gorljivo zalagao za obitelj, zapravo osuđivani obiteljski nasilnik. Sud je presudio u vašu korist, ali je priča pospremljena pod tepih. Što se događalo nakon presude?

Na VoxFeminae portalu još uvijek čekamo da nam Pavičić plati troškove postupka. Nakon što je tužio naš portal, morali smo angažirati odvjetnicu koja je uzela samo 50 posto tarife jer smo udruga civilnog društva. Svaka joj čast na tom “akcijskom” pristupu. Bilo je nekoliko ročišta, a sve to košta. Po zakonu, Pavičić je to trebao platiti, ali mi od toga nemamo ništa. Izgubili smo vrijeme i novac, a i ja sam tijekom suđenja imala dosta neugodnih situacija. Pobijedili jesmo, ali ne i dobili obeštećenje.

NACIONAL: Što vas je zapravo ponukalo na to da ga javno prozovete?

Njegovo sekundiranje Željki Markić u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj se govorilo o referendumu udruge U ime obitelji. U toj emisiji Pavičić, kao stručnjak za religijska pitanja, iskazao je neskrivenu simpatiju prema Željki Markić, podržavao njezine stavove i ulizivao joj se na način koji doista nije bio ukusan. Negdje u to vrijeme, nakon što je održan referendum, stigli su nam mailovi s dokazima da je Pavičić osuđivan za obiteljsko nasilje. Budući da je on deset dana prije nego što smo dobili te mailove, silno i gorljivo zastupao vrijednost i svetost hrvatske obitelji, ja sam to smatrala iznimno licemjernim i napisala sam tekst u kojem sam iznijela samo dio dokumentacije koji sam smjela iznijeti. Bilo je toga jako puno, ali nismo smjeli pisati o nepravomoćnim presudama. Nakon toga primili smo čak i poziv iz Večernjeg lista. Bila je riječ o svojevrsnom pritisku kojim je veliki medij pokušao zaštititi svog “nestašnog” novinara od kritike malog i neprofitnog medija. Apel je bio strašan i smiješan istovremeno jer su nas zamolili da povučemo tekst zbog Pavičićeve malodobne djece koju u tekstu nismo uopće spominjali. Jako nisko. Jedan mainstream medij molio je jedan mali neprofitni medij kao što je naš i koji ne smatra bitnim da povuče tekst. Međutim, mi ga nismo povukli.

NACIONAL: Smatrate li da se od tada pojačalo to nametanje obiteljskog života i važnosti obitelji kao jedinog ispravnog načina života danas u Hrvatskoj?

To je filozofija jedne političke struje koja dugo nije dominirala na takav način javim prostorom i manipulirala građanima i građankama. Ja namjerno neću reći da se za takvu diskriminaciju odlučila većina hrvatskog naroda jer se većini nije ni dozvolilo da upozna nešto drugo. Nemamo mi još generacije koje su naučile što znači prihvaćanje i što znače različiti seksualni i rodni identiteti, generacije koje su u školama prošle građanski i zdravstveni odgoj.

NACIONAL: Nije li bizarno da upravo neprofitni mediji pokušavaju otvoreno pisati i govoriti o svim slojevima društva i prihvaćanju različitosti, dok ministar kulture raspušta Stručno povjerenstvo za neprofitne medije i otežava im egzistenciju?

Nije bizarno jer aktualno čelništvo Ministarstva kulture smatra neprijateljima sve što su etiketirali kao drugačije. Oni u svojoj pojednostavnjenoj i anakronoj slici svijeta smatraju da prihvaćanje različitosti nije potrebno hrvatskom narodu, hrvatskom čovjeku, hrvatskoj ženi, hrvatskom muškarcu, hrvatskom djetetu… I također, silno su uvjereni u to da se manjima mora pokoriti većini. Ne poznaju princip koegzistiranja, već isključivo dominacije.

NACIONAL: Za zdrav život neprofitnih medija potrebna je i kulturna strategija koja je još uvijek nepoznata od kada je Zlatko Hasanbegović postao ministar kulture. Zbog čega aktualni ministar kulture nije još uvijek rekao ni riječi o kulturnoj strategiji niti je spominje?

Ministar šuti zato što o tome skoro ništa ne zna, a razrađene strategije vjerojatno i nema. To je možda jedan od razloga. Osim toga, postoji tu i ta neka doza strateške šutnje. Vjerojatno čeka da nakon faze zaplašivanja neki akteri i akterice neprofitne i kulturne scene izgube energiju i volju za otpor i prosvjede. Vjerojatno smatra da će se inicijative o njegovoj smjeni ispuhati. Vidjet ćemo koliko će to sve dugo trajati i hoćemo li se umoriti ili ćemo pronaći nove i kreativnije mehanizme otpora i pobune.

NACIONAL: Osim aktivizma vezanog uz LGBT prava i feminističkog aktivizma, pratite i događanja na glazbenoj sceni. Burno ste reagirali povodom dodjele Porina i doveli u pitanje samo postojanje te nagrade. Zašto?

Smeta mi ta isključivost Porina. Smeta mi zastarjelost. Smeta mi biračko tijelo koje nije strukturirano i koje ne zna o čemu odlučuje i nije “naslušano”. Smeta mi osnivač Porina koji sam sa sobom nije na čisto što bi Porin trebao biti i kakve bi kriterije trebao održati. Smetaju mi klijentelizam, dominacija mainstream autora, ignoriranje nezavisne glazbene scene. Puno toga mi smeta!

NACIONAL: Zašto objavljujete neka svoja djela pod pseudonimom Nora Verde?

Literarno ime Nora Verde bilo je moja odluka u određenom trenutku kada se moja obitelj nije mogla nositi s cijelom tom mojom književnom pričom. Zato sam pristala živjeti u šizofrenoj situaciji; kao privatna osoba biti out, a kao autorica ostati “u ormaru”. Razlog za “izmišljanje” Nore Verde bio je i namjera da nekako razgraničim ono što sam do tada u novinarstvu i književnosti pisala kao Antonela Marušić. Do tada sam toliko puta svojim imenom i prezimenom potpisala neki tekst koji nisam mogla dovesti u vezu sa svojim novim pristupom stvarnosti koji je sada bio malo oštriji i kritičniji. Tako je Nora Verde postala ta neka nova, radikalnija ja. Trebala mi je i, kako stvari stoje, neću je se skoro odreći.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.