Zahvaljujući popularnosti glazbe, TV seriji “Crno-bijeli svijet”, brojnim izložbama i knjigama, znamo puno o glazbenoj sceni s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina. Zahvaljujući HRT-ovoj seriji “Naši dani – priča o hrvatskom rocku” i brojnim reizdanjima albuma, puno se zna i o prvim rock’n’roll izvođačima u Hrvatskoj s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina. Međutim, redatelj Zvonimir Rumboldt smatrao je da se o hrvatskim disko klubovima iz druge polovice šezdesetih, disko sceni i pripadajućim DJ-ima, ne zna gotovo ništa. I zato je odlučio snimiti dokumentarni film “Pola stoljeća diska” koji će sljedećeg mjeseca biti prikazan na hrvatskim festivalima “Solo Positivo” u Opatiji, u prvom tjednu kolovoza, te na Vukovar Film Festivalu u zadnjem tjednu kolovoza. Disko u naslovu filma nije samo referenca na disko glazbu, nego i na disko klubove, DJ-e i sve što je činilo taj sociološko-kulturološki fenomen okupljanja ljudi u zatvorenim prostorima gdje netko pušta glazbu s ploča.

Rumboldt nije samo redatelj, nego i glazbenik, njegova omiljena glazba je punk, na razgovor za Nacional došao je u majici punk grupe Buzzcocks, rođen je 1969. godine, tako da, priznaje, o disku nije znao mnogo. “Ideju za snimanje ovog filma dao je Toni Bobanović, moj kolega koji je scenarist i koproducent ovog filma, a široj javnosti poznat je kao scenarist filma ‘Lavanderman’ koji sam režirao prije pet godina. Mi smo osnovali produkcijsku udrugu Kad tad, pod kojom je nastao ‘Lavanderman’, a ovo nam je drugi projekt”, kaže nam Rumboldt. Priznaje, krenuli su od nule, a intrigiralo ih je to što je “u našoj popularnoj kulturološkoj mitologiji to razdoblje diska najslabije istraženo i najmanje se o njemu zna. Svi znaju jako puno o novom valu, dosta se zna o periodu kada su se pojavljivali prvi bendovi, ali period između toga je nešto poput mračnog srednjeg vijeka”.

FOTO: NACIONAL
FOTO: NACIONAL

Kada su krenuli tražiti svjedoke tih vremena, vlasnike disko klubova, prve DJ-e, kaže da su sugovornici izbjegavali govoriti o tome, kao da se ponekad srame tog razdoblja, a neki su i preminuli. “Materijalnih dokaza je još manje, poneka fotografija i poneki novinski napis. HRT, kao koproducent filma, dao je arhivsku građu jer on jedini ima snimke iz tog razdoblja”, dodaje Rumboldt. Shvatili su da će film biti rezultat istraživačkog novinarstva, a početni cilj bio je otkrivanje prve hrvatske diskoteke. Naoko lak zadatak, ali zapravo vrlo težak. “Mnogi su svojatali taj podatak i bilo je jako teško to egzaktno ustanoviti. Svjedočanstva su bila nepouzdana, ljudi se ili slabo sjećaju, ili se ne sjećaju, ili lažu. Materijalnih dokaza bilo je jako malo, tako da je bilo teško doći do istine”, tvrdi Rumboldt. S vremenom, odlučili su proširiti svoj cilj, odnosno “ispričati priču o neopjevanom razdoblju koje smatramo vrlo značajnim”.

Prvu osobu, početnu točku od koje su krenuli dalje, pronašli su u jednom novinskom tekstu. “U tom tekstu pisalo je da je on imao prvu diskoteku u Jugoslaviji i to u Jelsi na otoku Hvaru, a zvala se Amfora. Godina je bila 1964. On je Petar Ivulić, poznat kao Pero Francuz ili Pjer”, prepričava Rumboldt. Što se tiče fenomenološkog istraživanja tog vremena diska, angažirane su dvije osobe, Marko Zubak i Velid Đekić. “Marko Zubak je povjesničar po struci. U dogovoru s njim, nazvali smo ga diskologom jer je izučavao fenomen disko pokreta u čitavoj Jugoslaviji, ali je najviše znao o zagrebačkim klubovima i zagrebačkoj sceni. Na riječkom području pomogao nam je Velid Đekić koji je enciklopedijski potkovan. Dosta nam je pomogao i Neno Belan, čija se glazba pojavljuje u filmu i koji nas je povezao s Dariom Ottavianijem iz grupe Uragan. Domino efektom došli smo do mnogo ljudi. Od onih koji su živi, ni jednog bitnog aktera nismo ispustili”, tvrdi Rumboldt.

Iako bi se očekivalo da će ljudi iz tog vremena jedva dočekati da se o njima snimi film, mnoge je trebalo nagovarati. Rumboldt kaže da je najbolji primjer za to Domagoj Veršić, jedan od najpoznatijih DJ-a s kraja šezdesetih. Danas je umirovljenik, a poznat je jer je kasnije bio ravnatelj Hrvatskog radija. “U svojim studentskim danima Veršić je bio prvi DJ u Splitu, a kasnije u Zagrebu. Jedan od najslavnijih iz cijelog tog razdoblja. On je najprije rekao da može, a onda me nakon sat vremena nazvao i rekao da se predomislio i da radije ne bi sudjelovao u filmu jer je imao moralni stav o tome da je to parazitski posao, da se bogatio na račun drugih i da jako kritički gleda na to razdoblje svog života. Na kraju je došao na snimanje i donio mi plakate i fotografije, cijelu memorabiliju.”

U razgovoru s njima Rumboldt je shvatio koliko su DJ-i bili popularni krajem šezdesetih godina. “Nevjerojatno je kolike su zvijezde tog doba bili DJ-i, otprilike na istoj razini kao i današnji. Svaki od njih imao je novinsku kolumnu, njima je bilo nuđeno da pjevaju, da snimaju albume, njihove gaže bile su basnoslovno plaćene, bili su prave zvijezde. Na kraju šezdesetih godina stvara se DJ pokret. Prvo jugoslavensko natjecanje DJ-a održano je 1969. godine u klubu ‘Kulušić’. Već tada su oni bili medijske osobe, znalo se kako se tko zove, kako izgleda, kakav glazbeni ukus ima. Postojale su novinske rubrike koje su ih pratile, koje su se bavile samo DJ-ima”, objašnjava Rumboldt. Među njima se našla i jedna žena, Nives Blažević iz Splita, do koje autori filma nisu uspjeli doći. Glazbeni ukusi su bili različiti, ali ne kao danas kada se ne zna tko sluša narodnjake, a tko r’n’b. “Glazba koja se tada izvodila, mahom na radiju, bila je inozemna glazba, a neusporedivo manje domaća. U to vrijeme domaći izvođači bili su reproduktivci, malo je bilo izvođača koji su bili autori. S vremenom, u sedamdesetima, to se promijenilo. Svi ti bendovi svirali su strani repertoar. U disku se puštala raznolika glazba. Jako puno se tada slušao američki soul, Beatlesi i Rolling Stonesi bili su standard, rhythm’n’blues je bio jak. Percy Sledge, Wilson Pickett, Solomon Burke, to su izvođači koji su se jako slušali. Kao i Moody Blues, Procol Harum, mnogi one-hit wonderi, ponešto hitova sa San Rema i tako dalje.”

No da bi DJ bio popularan, trebalo je otvoriti disko. “Disko vuče korijene iz Francuske pa je Ivulić, odnosno Pero Francuz, koji je to vidio u Parizu, želio to preslikati kod nas. Kada je trebao dobiti dozvole za otvorenje diska, ljudi iz nadležnih službi pitali su ga: ‘Kakvo puštanje ploča?’ On im je rekao da to postoji u Francuskoj, na što su mu rekli: ‘Zašto baš francusko, zašto si se u njih ugledao, zašto ne rusko?’” Vlasnici diska su, prema mišljenju Rumboldta, bili i preteča privatnog poduzetništva u Hrvatskoj i Jugoslaviji. “To je bio začetak privatnog poduzetništva u sivoj zoni socijalističke ekonomije. Nije postojala zakonska regulativa za takve stvari. Tu se nije ni porez plaćao. U početku je vlasnik diskoteke vrlo često bio i DJ; dobar primjer za to je Albert Papo, vlasnik Saloona, koji se pojavljuje u filmu. Ivulić također. Da ne kažem da tada nisu imali ni adekvatnu opremu jer se to tada nije ni proizvodilo, odnosno, radilo se po narudžbi”, kaže Rumboldt. Kako se tada kaskalo u mnogočemu, tako se gramofonske ploče ili nisu mogle kupiti u Zagrebu ili su objavljivane u Jugoslaviji s godinama zakašnjenja te su se nabavljale iz inozemstva. “S nabavom gramofonskih ploča išlo je lakše, pogotovo u Dalmaciji, gdje su ih donosili pomorci i turisti. U kontinentalnom dijelu, u Zagrebu, Albert Papo i Vlaho Srezović odlazili su u London po ploče. Neki su odlazili u Graz i Trst. Osim pomoraca, bitni dobavljači ploča bile su stjuardese i ostalo zrakoplovno osoblje, koji su često putovali u inozemstvo”, objašnjava Rumboldt. Da bi što vjernije opisao tadašnju situaciju, Rumboldt i njegova ekipa otputovali su u Pariz kako bi snimili prvi disko koji se zvao Whiskey a Go Go. “Taj prostor još uvijek postoji i radi pod imenom Regine. Kasnih pedesetih preimenovan je u Regine, što je bilo ime vlasnikove supruge. Stvorena je franšiza te su se Regine disko klubovi otvarali u drugim francuskim gradovima. Međutim, nismo mogli dobiti dopuštenje da snimimo klub, vlasnici su se tome protivili, tako da smo imali problema i s njihovim zaštitarima, a zatim i s policijom. Njihovo objašnjenje je bilo da se klub ne smije snimati zbog klijentele jer oni štite privatnost svojih gostiju. Naravno, Pero Francuz je otišao s nama u Pariz pa smo tamo i njega snimili.”

Postojalo je nekoliko kriterija za otvaranje diska. Morao se naplaćivati ulaz, morala se puštati glazba s ploča, morala su postojati najmanje dva izvora zvuka te mikseta, glazba se morala kontinuirano izmjenjivati, morao je biti prisutan DJ koji brine o programu. Ujedno, nije bilo pozornice, postojao je samo plesni podij. Što je bilo s radnim vremenom disko klubova u to vrijeme u Hrvatskoj? “Radno vrijeme se mijenjalo. U prvoj fazi u Zagrebu bi počinjalo u 18 ili 19 sati i diskoteke bi radile od 22 ili 22.30 sati. U gradovima na moru, ljeti, disko je radio do dva u noći. Nakon toga se i u kontinentalnom dijelu počelo pomicati radno vrijeme. Saloon je početkom sedamdesetih službeno radio do jedan u noći, a zapravo je radio do četiri ujutro. A postojale su i matineje koje su počinjale u 14 ili 15 sati i trajale do 19 sati. To je bilo za maloljetnike, srednjoškolce; čitave generacije odrasle su na matinejama. Organizirane su po mjesnim zajednicama”, tvrdi Rumboldt.

Popularnost diska je kod nas, prema prikazanom u filmu, bila ogromna, za što Rumboldt ima objašnjenje: “Kod nas je sve kaskalo za svjetskim događajima jer je protok informacija bio sporiji. Tada nisi imao razvijenu bendovsku scenu, pa su diskoteke postale popularne jer su ljudi željeli ići negdje gdje će plesati i slušati glazbu. Ako ne možeš uz živu glazbu, onda ćeš uz ono što imaš.” Neizbježan je i politički kontekst, odnosno, pitanje kako su komunističke vlasti gledale na nešto što je popularno, a došlo je sa zapada. “Tu je bilo vrlo kontradiktornih izjava. Neki sugovornici tvrdili su da nisu imali nikakvih problema s vlašću, a neki su tvrdili da su imali užasnih problema, da su ih maltretirali i privodili na obavijesne razgovore.”

Naravno, kada razgovarate sa sugovornicima koji su plesali u disku prije 50 godina, nužno se nameću usporedbe s današnjim disko klubovima. “Neki moji sugovornici žalili su se da je današnja glazba u diskotekama preglasna pa se uopće ne može razgovarati. U nekadašnjim vremenima glazba je bila glasna, ali ne preglasna, jer nije ni bilo dovoljno moćne opreme pa nije ni moglo biti glasnije”, zaključio je Rumboldt.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.