Šesti put uskoro će osvanuti 31. srpnja otkako sam prvi put srela, tada, slovenskog premijera Boruta Pahora. U privatnim našim životima nevjerojatno se puno dogodilo od tada. Njega je njegova stranka predložila kao kandidata za predsjednika države, mene je moja stranka izbacila iz svojih redova. On je postao predsjednik Slovenije uz potporu svoje stranke, ja sam nezavisna zastupnica, bez potpore bilo koje stranke. Ipak, ne mogu se žaliti: Hrvatska je postala članica EU, u lipnju 2011. završili smo pregovore, 9. prosinca te godine potpisala sam pristupni ugovor i sve je to već daleka prošlost.

A SUSRET S PAHOROM u Trakošćanu 31. srpnja 2009. bio je početak dogovora o Arbitražnom sporazumu. Teško i mučno vrijeme, pregovori su bili beznadno blokirani, nitko u EU nije bio osobito zainteresiran za Hrvatsku, drmala nas je kriza neviđenih razmjera. U prvom našem razgovoru predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso rekao mi je da nam oni mogu pomoći ako si sami pomognemo i riješimo problem sa Slovenijom. A ta prijateljska susjedna država u tom trenutku blokirala nam je 14 od 35 poglavlja. Slovenci su bili u EU, mi nismo i nije se znalo kad bismo uopće mogli za željeni stol europskih država i naroda. Dakle, u srpnju 2009. bilo je jasno da Hrvatska može u EU, jednoga dana, ako i kad riješi granično pitanje sa Slovenijom koja je to bilateralno pitanje, neriješeno punih 18 godina, stavljala Hrvatskoj kao zapreku, prepreku, balvan, kako hoćete.

Od Trakošćana do konačnog dogovora, razgovarali smo puno i često. U međuvremenu, između svakog susreta Pahor-Kosor, sastajali su se naši suradnici koji su bili u kontaktu zapravo 24 sata. Iako su sve to mediji pratili kao slatkastu priču, bili su to teški, tvrdi i katkada mučni pregovori u kojima smo brusili svaku riječ, svako slovo, svako stajalište. Javnost je sve to često zabavljalo, a mi koji smo pregovarali s hrvatske strane, potrošili smo tone živaca, strepeći i nadajući se da ćemo uspjeti. Prije ili kasnije. Bilo je prijatelja koji su nas bodrili i neprijatelja koji su se nadali da ćemo dogovoriti ništa. A vrijeme je curilo i često se događalo da se dogovor činio nedostižnim. Za Hrvatsku je bilo osobito važno u Sporazum ugraditi odredbu o suđenju po međunarodnom pravu i da svi procesni rokovi počnu teći tek kad RH potpiše pristupni ugovor i kad de facto postanemo članica EU.

BILA JE VAŽNA I ODREDBA iz članka 5.: “Nijednome dokumentu i postupku poduzetome jednostrano od bilo koje strane nakon 25. lipnja 1991. neće biti pridan pravni značaj pri izvršavanju zadaća Arbitražnog suda niti će obvezivati bilo koju stranu u sporu te ni na koji način ne može prejudicirati odluku.”

Kad je bilo jasno da bolje ne možemo, Vlada je Saboru predložila odobrenje za potpis Arbitražnog sporazuma, nakon čega sam ga i potpisala u Stockholmu. Jedna od odredbi sporazuma bila je i da će Republika Slovenija otkloniti rezerve glede otvaranja i zatvaranja poglavlja, a u ime Predsjedništva Vijeća EU svjedočio mu je svojim potpisom predsjednik Vlade Kraljevine Švedske Fredrik Reinfeldt. Tako su hrvatski pristupni pregovori deblokirani i Hrvatska je nastavila europski put. Čelnici Unije, većinom okupljeni u EPP, hvalili su hrvatsku vladu i mene osobno na sastancima te političke obitelji. Osobitu pohvalu dobili smo i Pahor i ja od Svetog oca Benedikta XVI. koji je pohvalio mirno rješavanje graničnog spora za primjer drugima koji imaju neriješena granična pitanja ili ih rješavaju neprijateljstvima. Nakon potpisivanja Arbitražnog sporazuma, RH je dala i Izjavu uz Sporazum koja glasi:

“U odnosu na Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan u Stockholmu, 4. studenoga 2009. godine, Republika Hrvatska daje sljedeću izjavu, o čijem su sadržaju dana 27. listopada 2009. hrvatska i slovenska strana zajedno izvijestile Predsjedništvo Vijeća Europske unije i Sjedinjene Američke Države: “Ništa u Sporazumu o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije neće se smatrati pristankom Hrvatske na zahtjev Slovenije za teritorijalnim kontaktom s otvorenim morem. Kao što je dogovoreno sa slovenskom stranom, Republika Hrvatska daje ovu Izjavu nakon potpisivanja Sporazuma o arbitraži, a prije ratifikacije Sporazuma o arbitraži u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Sporazuma o arbitraži.”

Arbitražni sporazum potpisali smo 4. studenog, 20. studenog potvrdili u Saboru sa 129 za i 6 protiv, 24. studenog 2009. predsjednik Stjepan Mesić promulgirao je Zakon o potvrđivanju sporazuma.

DAKLE, U KRATKOM ROKU donijeli smo sve odluke vezane za Arbitražni sporazum i njegovu provedbu pa zato mislim da u kratkom vremenu možemo donijeti i odluku o izlasku iz Sporazuma koji više ne postoji. Autentičnost snimki koje svjedoče o nečasnom pritiskanju na suce potvrdile su ostavke u Sloveniji, ali i hvalisanje Karla Erjavca prije nekoliko mjeseci. Arbitražni sud trebao bi donijeti odluku većinom glasova (3), a snimke svjedoče da su najmanje trojica sudaca nedopušteno međusobno dogovarala konačno rješenje. Tu se radi o povredi međunarodnog prava, povredi pravnog poretka i manipulacijama protiv neovisnog pravosuđa. Mi svjedočimo, dakle, bitnim povredama dvostranog ugovora od jedne strane pa nam, po mom mišljenju, Bečka konvencija daje za pravo da se pozovemo na povredu kao uzrok prestanka Ugovora. Jer povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora, neosporna je činjenica.

U ČLANKU 10. SPORAZUMA jasno je navedeno da će se obje stranke tijekom rada Suda suzdržavati od bilo kakvog postupka ili izjave koji mogu intenzivirati spor ili ugroziti rad Arbitražnog suda. Dakle, naša pozicija je više nego jasna; moramo iz klopke van. To što danas ima onih koji govore da nisu glasali za Arbitražni sporazum, pa spominju da je trebalo ići pred Međunarodni sud pravde, ne treba nas obeshrabriti u zaštiti nacionalnih interesa. Da, trebalo je svašta. Ali na odlazak pred Međunarodni sud pravde ili neki drugi sud, mi Slovence nismo mogli prisiliti.

U međuvremenu, prilike su se za Hrvatsku bitno promijenile. Postali smo članica EU i više nas nitko ne može ni blokirati ni ucjenjivati. Sad mi moramo pokazati što je stvarno, europsko ponašanje kojim se štite vladavina prava i strateški interesi države. Dostojanstveno i s argumentima, a ne podvalama i trgovanjem.

Komentiraj