Nacional donosi ulomak iz biografije kultnog francuskog redatelja Jean-Luca Godarda kojeg je povjesničar, filmski kritičar i publicist Antoine de Baecque prikazao u svim njegovim licima – kao deklasiranog mladića, buntovnog predvodnika novog vala, cinika zaljubljenog u paradokse, političkog agitatora, osporavanog samoreklamera i provokativnog mizantropa

Film je predstavljen na festivalu u Veneciji, 8. rujna 1964, pod naslovom La Femme mariée. Obećanje je ispunjeno, premda je aplauz bio mlak. Ali, kada su se upalila svjetla, Antonioni, koji je nekoliko dana prije nazočio službenoj seansi s Crvenom pustinjom, prišao je Godardu i toplo ga pozdravio. Dva dana kasnije, Crvena pustinja odnijela je Zlatnoga lava, a Udata žena nije dobila ništa. Godard nije bio ljubomoran, jer je razumio važnost talijanskog filma (‘Kada sam pogledao Crvenu pustinju, rekao sam u sebi: “To je ono što sam htio kada sam snimao Prezir…”‘) te je čak predložio Antonioniju da zajedno naprave veliki intervju za Cahiers du cinéma, što je ovaj odmah prihvatio. François Truffaut je poslao Jean-Lucu Godardu jedan od svojih zagonetnih brzojava: ‘Tvoja lijepa udata žena je jedna velika, ali ujednačena mješavina. Stop. Želim je čak i ako večeras nije potrebna tvrda koža. Stop. Primi moje općenito prijateljske pozdrave’. Francuska kritika na Lidu bila je oduševljena. ‘Bio sam toliko zaveden tim Godardovim djelom da sam se pitao jesam li pogriješio što mu nisam dao prvu nagradu’, prštao je Stève Passeur iz France-Soira, inače neprijateljski raspoložen. Čak ni Positif nije bio posve negativan, ističući ‘nekoliko iznimnih trenutaka’. Mladi kritičar Michel Ciment je dobio ‘packe od Seguina, Kyroua i Benayouna, koji su pobjesnili’.

Sve je bilo spremno za izlazak filma mjesec dana kasnije. Macha Méril napisala je lijepu knjigu Dnevnik udate žene / Journal d’une femme mariée, u kojoj je pomiješala citate iz filma s vlastitim intimnim zapisima, uz brojne fotograme, što je bio prvi primjer tih ‘slika-tekstova’ koje će Godard usvojiti u svojim kasnijim radovima.

MEĐUTIM, 29. RUJNA 1964. POVJERENSTVO za nadzor proglasilo je potpunu zabranu filma, s 13 glasova za zabranu, 5 glasova za autorizaciju i 2 suzdržana. Henry de Segogne, predsjednik Povjerenstva, pokušao je objasniti taj rezultat u jednom pismu Alainu Peyrefitteu, ministru informiranja iz de Gaulleova tabora, napose dvije točke koje, po njegovu mišljenju, opravdavaju oštru odluku. ‘Prvo, sâm naslov te produkcije, Udata žena, i generalizacija koju implicira, uvreda je za sve žene koje se nalaze u toj okolnosti. Drugo, film je gotovo isključivo posvećen prikazivanju, u krupnom planu, ljubavnih igara jedne mlade žene s njezinim ljubavnikom, potom s mužem, potom opet s lju- bavnikom. Scene golotinje su bezbrojne i lascivne, prikazane na sugestivan način i na granici zločina protiv ćudoređa. Posrijedi nisu samo neke scene čije je izbacivanje Povjerenstvo moglo zahtijevati, nego polovica filma. Taj je film razbludna ilustracija seksualnih scena.’ Pismo nije javno objavljeno, a predsjednik Segogne se zadovoljio ‘nepoćudnim slikama’, kako je lakonski novinarima objasnio poziciju Povjerenstva. Izjave su, ionako, ministrov posao, budući da je Povjerenstvo tek savjetodavno tijelo. Alain Peyrefitte je bio u Novoj Kaledoniji odakle se vratio tek tjedan dana kasnije, 6. listopada.

Čekajući ministra, novinari su se mobilizirali, budući da je posrijedi bila treća cenzura ‘u obranu javnoga morala’ u nekoliko mjeseci. Bergmanova Tišina je u ožujku i travnju 1964. bila podvrgnuta istoj cenzuri i ne bi bila prikazana da nije izbačeno više od minute filma. Truffautova Meka koža, također film o preljubu, ali s posve drukčijim pristupom toj temi, nije mogao biti prikazan na festivalu u Cannesu prethodnoga svibnja bez izbacivanja nekoliko ‘fetišističkih i erotičnih’ kadrova. Le Monde je 1. listopada dao riječ Godardu: ‘Ne razumijem koji je motiv takve odluke, napose ako se uzme u obzir da u Veneciji nije izazvao nikakav skandal. U Udatoj ženi ima scena koje bi se mogle kvalificirati kao odvažne u mjeri u kojoj se odnose na intimnost jednoga para. Ali one ne prelaze granice pristojnosti i ne mogu se kvalificirati kao pornografske.’ Najveća podrška redatelju došla je od France-Observateura gdje je Michel Cournot, koji se nametnuo kao jedan od najutjecajnijih kritičara svoga vremena, započeo nekovrsno drugarstvo s Godardom svojim tekstom pod naslovom ‘Kako govoriti o preljubu nakon zabrane Udate žene?’, objavljenim 8. listopada, uz intervju s redateljem koji se branio: ‘Napravio sam samo rentgensku sliku društva…’ ‘Udata žena’, piše Cournot, ‘predstavlja se kao niz pročišćenih slika koje čine vizualnu podršku filozofskom dijalogu. Lice, ruke ili noge, pojavljuju se samo u korelaciji s izmjenama riječi i slijede njihov ritam. […] Jean-Luc Godard nije prikazao nijednu sumnjivu sliku niti je napisao ijednu dvojbenu rečenicu. Njega ne zanima samo žena koja vara svoga muža, on analitički opisuje činjenice i djela jedne žene u smislu njihove uvjetovanosti novim gospodarskim strukturama našega vremena. To je inteligentan i lijep film, a cenzori, koji preljub smatraju ružnim, ne vide dalje od toga i osuđuju ljepotu.’

  • Novinari su se mobilizirali, budući da je posrijedi bila treća cenzura ‘u obranu javnoga morala’ u nekoliko mjeseci, a Godard se branio: ‘Samo sam napravio rentgensku sliku društva’

Peyrefitte je primio Godarda u ministarstvu 13. listopada 1964. godine. Redatelj je bio otvoren za neke izmjene, otvorivši pregovore riječima: ‘Zahtijevate li od Rodina da ukloni stopala sa svoga poljupca, dobro, možda bi bilo moguće. Zahtijevate li od njega da ukloni usta, reći će: “Nemoguće”.’ Godard je diskretno posjetio i Malrauxa koji ga je štitio i odigrao ključnu ulogu u daljnjem razvoju situacije, našto se Godard osvrnuo dvije godine kasnije: ‘…Spasili ste moju Udatu ženu od Peyrefitteovih kandži…’ Macha Méril kontaktirala je svoju poznanicu Claude Pompidou, suprugu predsjednika vlade. Ministar informiranja, koji je pogledao film—i uzeo cijelu stvar k srcu, ali iz dva razloga: zaštititi svoje birače tradicionalnijih nazora i staviti umjetnika Godardova statusa pod svoju pasku—predložio je više izmjena: naslov, izbaciti otprilike tri minute filma i dijaloge, izbaciti dvije izravne aluzije na koncentracijske logore. Godard je izašao s provokativnim prijedlogom: preimenovati film u Zabranjen za mlađe od 18 godina. Imao je mjesec dana da razmisli i napravi izmjene prema Peyrefitteovim naputcima. Naravno, nova verzija bit će prikazana Povjerenstvu za nadzor koje će dati svoje mišljenje.

REDATELJ JE NAPRAVIO BROJNE IZMJENE. Izbacio je neke dijelove: interludij Jacquesa Roziera sa ženama golih grudi na jednoj plaži na Azurnoj obali, kadar s bideom, kadar u kojemu Charlotteine gaćice klize niz njezinu nogu, uz dijalog: ‘On: “Skini ih.” Ona: “Ne.” On: “Da.” Ona: “Hladno mi je.” On: “Želim te gledati.”‘ Trenutak kada Macha Méril škaricama odreže nekoliko stidnih dlačica bio mu je prilično nerazumljiv. Također je skratio dugački monolog gospođe Céline koja citira Smrt na kredit, točnije, izbacio je odlomak koji opisuje užitak muškarca. Naposljetku je odrezao i jednu aluziju na sodomiju (‘Je li ljubav i odostraga?’), kao i razgovor s ginekologom o kontracepciji, toj ‘opasnoj tajni’ koja je za katolike uvijek bila rak-rana. Na koncu je trebalo promijeniti i naslov Udata žena / La femme mariée u Jedna udata žena / Une femme mariée, a priori manje općenit koji je izravnije upućivao na Charlotte u filmu.

Međutim, zadržao je priče o Židovima, onu o frizerima i Rossellinijevu o logorima smrti te je čak dodao jednu lascivnu aluziju, umetnuvši kadar koji nije postojao u prvoj verziji, s rečenicom ‘Ljubav koja nas se tiče’ / ‘Un amour qui nous concerne’, pri čemu je izolirao tri prva slova riječi ‘concerne’, ‘con’. Godard se volio poigravati cenzorskim živcima, uvijek spreman na provokaciju, ali istodobno, kao što je u filmu rekao Leenhardt, i na ‘kompromis’ s moćnom Anastazijom. ‘Želeći biti liberalan, ministar je sugerirao izmjene i, treba biti hrabar i prihvatiti ono što je cenzura imala hrabrosti zahtijevati’, objasnio je on, strateški odmjerivši riječi.

Tako izmijenjen, film je 24. studenog 1964. stigao pred Povjerenstvo i dobio zeleno svjetlo, uz zabranu za mlađe od 18 godina. Godardovi su filmovi, od Živjeti svoj život i Udate žene do Pozdravljam vas, Marie, izuzev Maloga vojnika, redovito ubirali plodove pozornosti koju su mediji poklanjali redateljevim peripetijama s cenzurom. Positif je taj ‘kompromis’ redatelja Udate žene osudio kao ‘traženje reklamnog agenta kod gospode cenzora’, a ministar ‘tako istančana ukusa, čak i za film, pokazao se velikim liberalom, neizmjerno inteligentnijim od članova Povjerenstva za nadzor’.

FILM JE 4. PROSINCA 1964. PRIKAZAN u tri dvorane, Studio Publicis, Vendôme i Gaumont Rive Gauche te je u tri tjedna privukao 67 943 gledatelja, što nije bilo jako mnogo, ali dovoljno s obzirom na mali budžet koji je, uz Karabinjere, bio najskromniji od svih Godardovih filmova. Sve u svemu, bio je to dobar posao. ‘Ta udata žena’, piše Georges Sadoul, ‘postala je naša madame Bovary.’ Ta je slika bila točna. Kao i Flaubertov roman, Godardov film ima notu skandaloznosti, a njegov lik ima snagu simbola: ta žena govori istinu o suvremenom društvu, u svojoj tjeskobi, naivnosti, tjelesnosti, željama, užicima, strahovima, koji su njezina bît. ‘To je emotivan trenutak u francuskom društvu’, kaže Macha Méril. ‘Film uvodi pitanje kontracepcije, na drukčiji način pristupa seksualnosti, dedramatizira preljub, pretvara tijelo u predmet konzumacije. To je visokopolitički i aktualan film.’

Nakon afere Udata žena Jean-Luc Godard je postao pravi junak ljevice.

Bio je to paradoksalan put djeteta husarske književnosti i desničarskog anarhista, kakvim su ga prozvali četiri godine prije, i ne bez temelja, zbog naklonosti OAS-u i francuskom Alžiru u filmu Mali vojnik. Godardovi filmovi su se mijenjali, napustili su desničarsku provokativnost Do posljednjeg daha i izravnije su se usredotočavali na zbilju, primjerice, na položaj i sliku žene. S toga stajališta evolucija je bila očita. U filmu Žena je žena Angelina želja za majčinstvom hotimice je smještena u okvir glazbene komedije, dok se u Udatoj ženi Charlotteino fragmentirano tijelo stavlja u kontekst potrošačkog društva, reklama i medija, što je Godard želio istaknuti i što je počeo izravno kritizirati. To je primijetio Jean-Louis Bory iz Arts, kao i mnogi drugi, rekavši: ‘Godard je napravio sociološki film. On proučava Charlotte poput entomologa, kao što Maeterlinck proučava mrava’.

  • ‘Prvo, sâm naslov Udata žena, i generalizacija koju implicira, uvreda je za sve žene koje se nalaze u toj okolnosti. Drugo, film je gotovo isključivo posvećen prikazivanju, u krupnom planu, ljubavnih igara jedne mlade žene s njezinim ljubavnikom potom s mužem, potom opet s ljubavnikom’

PA IPAK, REDATELJ SE NIJE OTVORIO ni za kakvu tezu, uspjevši zadržati vizualnu, modernu, grafičku, britku snagu svoje kritike. ‘Povrh svega’, piše Henry Chapier za Combat, ‘Jean-Luc Godard donio je francuskom filmu ono što mu je nedostajalo, “modernost”.’ To je dobro shvatio i stari komunist, Georges Sadoul, skovavši 10. prosinca 1964. u Lettres françaises neologizam ‘God-art’: ‘Postoji sličnost između pop-arta i God-arta. Igre riječi, koje autor toliko voli, treba shvatiti kao konstataciju da postoje različiti načini izražavanja, a ako je sineast Louis Lumière 1895. i ne znajući stvorio impresionističko djelo, onda je normalno da se avangarda sedme umjetnosti danas susreće s avangardama drugih umjetnosti. Godard duboko i svjesno pripada našem vremenu. Jučer si je postavljao pitanja. Danas na njih odgovara.’ Françoise Giroud, šefica L’Expressa, pozdravlja autora Udate žene koji je ‘ispunio svoju funkciju kao umjetnika—da propituje’.

Francusko društvo se mijenjalo, a za tisak koji je utjelovljavao tu promjenu Godard je postao simbol modernosti. U jesen 1964. njegovo je ime odjekivalo posvuda: Godard, njegovo ime, njegov stil, njegova volja za kritikom vremena čiji je i sâm taoc, zaokupljali su javni prostor, on je sa sobom donosio vrijednost s kojom su se svi mediji nastojali povezati u želji za obnovom. Godard se, zauzvrat, okoristio medijskom pozornošću bez presedana. Takav prešutni dogovor imao je, primjerice, s Le Nouvel Obesrvateur osnovanim 19. studenog 1964. na pepelu France-Observateura, pod upravom Jeana Daniela, koji je pretresao francuski tisak te političke i kulturne aktualnosti u maniri L’Expressa deset godina prije. Godard je između 1964. i 1968. bio kulturni junak Nouvel Observateura gdje je objavljivao svoje tekstove, manifeste, intervjue i gdje je mogao računati na nadahnute članke, napose Michela Cournota, poslije i Jean-Louisa Boryja koji se tjedniku pridružio kada je Arts već bio na umoru, zamijenivši Roberta Benayouna koji je po mišljenju Jeana Daniela bio previše antigodardovski nastrojen. To mijenjanje perja bilo je eksplicitno: značilo je pristajanje Nouvel Observateura uz Godarda, od čega su obje strane imale koristi. Ako je Godard, zajedno sa Sartreom koji je u ožujku 1964. objavio svoje Riječi, postao simbolom kulture ljevice, tekstovi Cournota i Boryja, napose oni o Godardovim filmovima, odjeknuli su veoma daleko.

DAN OSNUTKA NOUVEL OBSERVATEURA, 19. studenoga 1964, bio je također dan kada je u Les lettres françaises objavljen jedan od najdužih intervjua s Godardom, na pune tri stranice, koji su vodila dva mlada kritičara, Gérard Guégan i Michel Pétris, po vlastitim riječima ‘marksistički filmofili’.

Komunistički je tjednik već pet godina, posebice Georges Sadoul, podupirao novi val, našto su u političkom birou komunističke partije škrgutali zubima. Najžešći je bio Léo Figuères koji je u siječnju 1962. rezimirao tekstove iz L’Humanité, France nouvelle, La Nouvelle Critique i Les lettres françaises u oštroj kritici pod naslovom ‘PC, intelektualci i kultura’. Etienne Fajon, ortodoksni direktor časopisa L’Humanité, šef povjerenstva za politički nadzor pri PCF-u, bio je bijesan zbog inervjua s Godardom, osobito na Guégana: ‘Koliko je meni poznato, taj Godard nije demokrat privržen idejama mira i slobode. Zašto mu se, onda, nudi prostor u jednome od naših tijela? Slušam te, druže…’ Taj veoma zapažen intervju, uz zeleno svjetlo glavnoga urednika Pierrea Daixa, označio je stanovitu estetičku autonomizaciju ča- sopisa Lettres françaises, komunističkoga tjednika koji je stao uz ‘crvenoga Godarda’, kao što je godinu dana kasnije izrazio direktor časopisa, Louis Aragon, riječima: ‘Što je umjetnost, Godarde umjetniče’?

Cahiers du cinéma se također raspojasao: u studenom 1964. izašao je prvi broj u novom, većem formatu, s fotografijama na cijelim stranicama ili na duplerici. Bila je to kreacija novoga vlasnika, Daniela Filipacchija, ali je opširne, filmofilske i kritičke tekstove i dalje potpisivala redakcija na visokoj razini, pod vodstvom Jacquesa Rivettea, a poslije Jean-Louisa Comollija i Jeana Narbonija. Taj prvi broj bio je posvećen Antonioniju i Godardu, simbolima moderne kinematografije, povodom Talijanove Crvene pustinje, uz intervju s dvojicom redatelja pod naslovom ‘Noć, eklipsa, aurora’. Nakon odlaska Rohmera i njegovih vjernika, pomlađena se redakcija otvorila za ‘novi film’, promičući njegove mlade snage diljem svijeta, zanimajući se za društvene znanosti, semiologiju i psihoanalizu. Cahiers du cinéma je 60-ih godina bio razvidno lijevo orijentiran. Razvoj časopisa i Godardov razvoj tekli su paralelno, a Cahiers je između 1964. i 1968. posvetio čak šest brojeva Godardovim filmovima.

  • Henry Chapier za Combat piše da je Godard francuskom filmu donio ono što mu je nedostajalo – modernost, a to je dobro shvatio i stari komunist, Georges Sadoul, skovavši 10. prosinca 1964. u Lettres françaises neologizam ‘God-art’: ‘Postoji sličnost između pop-arta i God-arta’

GODARDOVI ‘POVIJESNI’ NEPRIJATELJI organizirali su protuudar. Miroir du cinéma je u siječnju 1965. objavio poseban broj pod naslovom Godard neće proći, kao čin kulturnog i političkog otpora, s 45 stranica nadrealističkih uvreda i oštrih analiza kojima se željela istaknuti redateljeva povezanost s intelektulanom i književnom desnicom, s ‘fašizmom’ i de Gaulleom kojemu je ‘poslao svoje želje za brzi oporavak od bolesti prostate’, s Malrauxom za kojega je Godard bio tek ‘vjeran pas’, kao i redateljev oportunizam. Taj je časopis utjecao na situacioniste i potpirivao njihovu mržnju prema Godardu. Jean Delmas iz Jeune cinéma, nove ljevičarske filmofilske revije, proučavao je ‘Godarda i njegove obožavatelje’ i kritizirao njegovu ‘zbunjenost’: ‘Pitamo se nema li Godardov prestiž ulogu medija za našu nesigurnost i nepomičnost. Mnogi u njemu prepoznaju vlastitu zbunjenost, neodgovornost, zadovoljstvo životom u zlatnom kavezu.’ Što se tiče Positifa, utvrde antigodardovskog otpora, on se i dalje služio svim sredstvima, neprestanim uvredama, izrugivanjem, crnohumornim osvrtima na napise iz tiska, sve kraćim i sve oštrijim kritikama, čak i parodijom na foto-roman, Le Rond-point des impasses. Mladi redatelj koji lunja Parizom s tamnim naočalama i s Boyardom u ustima, u gorljivoj potrazi za mladim djevojkama, i njegov vjerni Moutard, ‘najbolji francuski snimatelj’, u invalidskim kolicima i s kamerom na ramenu, bili su burleskan duo, ‘najslavniji par novoga vala’. Protivnički tabor pucao je iz svega oružja i ta je intenzivna kritika, koja je otvoreno iskazivala stavove, bila veoma poticajna.

Godard je bio na dobrom putu da se nametne u francuskim filmofilskim krugovima koji su također bili podijeljeni u pogledu njegova opusa. Koncem 1964, godinu dana nakon objavljivanja prve knjige o Godardu, autora Jeana Colleta, uzastopno su prikazane dvije televizijske emisije. Cinéastes de notre temps, u režiji Andréa Labarthea, Janine Bazin i Huberta Knappa, portretiraju ‘situaciju’ pod naslovom ‘Jean-Luc Godard ili prkosan film’, a u emisiji Pour le plaisir, 6. siječnja 1965, Jacques Doniol- Valcroze razgovara s redateljem gotovo četrdeset pet minuta.

  • Godardovi ‘povijesni’ neprijatelji organizirali su protuudar. Miroir du cinéma je u siječnju 1965. objavio poseban broj pod naslovom ‘Godard neće proći’, s 45 stranica kojima se željela istaknuti redateljeva povezanost s intelektulanom i književnom desnicom, s ‘fašizmom’ i de Gaulleom

OD 6. DO 8. STUDENOGA 1964, Međunarodni susreti u Annecyju pod vodstvom Jacquesa Roberta, u organizaciji Francuskoga saveza kinoklubova, bili su prvi festival na kojemu je odano priznanje Jean-Lucu Godardu, uz projekcije njegovih filmova, brojne kritičare i okrugle stolove. Festival je trajao tri dana i redatelj je bio stalno nazočan. Ali, bio je to, povrh svega, događaj povodom kojeg je Francuski savez kino-klubova, pod utjecajem komunista, pozvao na kulturno djelovanje u narodu. Među sudionicima je bilo mnogo neprijatelja lika i djela Jean-Luca Godarda. Susrete je obilježilo uzajamno priznanje: redatelj je skrenuo ulijevo, a moćni Savez je izrazio potporu ‘najinovativnijem redatelju njegova naraštaja’. Revija Cinéma 65 u ožujku je o tome objavila izvješće na pedesetak stranica. ‘Ova mala rasprava o filmu prema Jean-Lucu’, pojašnjava uredništvo koje je već stalo na redateljevu stranu, ‘omogućava bolje razumijevanje fenomena Godard i produbljuje uvid u njegovo djelo. Ovdje se nameće nekoliko zaključaka. I nije li bolje pokušati razumjeti nego odmah oštro osuđivati?’ Prisjećajući se toga razdoblja u svom životu, Macha Méril je 2003. napisala: ‘Godard je zavladao, o tome nije bilo nikakve dvojbe. Gledali su se njegovi filmovi, raspravljalo se o njima, imao je svoje pristalice i skeptike. Jedni su napadali druge, moderni i nazadni, anarhisti i buržoazija, pričali su što im se sviđa i što im se ne sviđa u Godardovim filmovima. Možemo li to objasniti četrdeset godina poslije? Kojeg se pisca, kojeg se glazbenika, kojeg se redatelja danas tako pozorno sluša? Film je bio prostor sukoba i debate, ali i prostor vlastita otkrića’. U jesen 1964. rođen je ‘fenomen Godard’.

NAKON AFERE ‘Udata žena’ Jean-Luc Godard je postao pravi junak ljevice jer u filmu uvodi pitanje kontracepcije, na drukčiji način pristupa seksualnosti, dedramatizira preljub i pretvara tijelo u predmet konzumacije

201605050839430.godard

Komentiraj