Getty Images

Slavna feministica, političarka, spisateljica i kritičarka islama, Ayaan Hirsi Ali, autorica proslavljene autobiografske knjige ‘Nevjernica’, u novoj knjizi ‘Heretkinja: zašto je islamu smjesta nužna reforma’ kritizira Zapad zbog prešutnog toleriranja aspekata islamske kulture poput potlačenosti žena zlostavljanjem

Moje dugačko i krivudavo putovanje od islama započelo je još dok sam bila dijete mojom sklonošću postavljanju pitanja. Uvijek sam bila svojevrsna “protestantica” – u smislu da sam počela prosvjedovati protiv podređene uloge koja se očekivala od mene kao djevojčice. Sjećam se da sam imala pet ili šest godina kad sam pitala: “Zašto se prema meni ponašate toliko drugačije nego prema bratu?” To pitanje potaklo je sljedeće: “Zašto nisam dječak?”

Odrastajući, počela sam propitivati ono čemu su me poučavali. Je li netko bio u paklu? Može li mi netko potvrditi da doista postoji i da se onima osuđenim na njega pojavljuje točno onako jako je opisan u Kuranu?

“Glupa djevojčice, prestani s tolikim pitanjima!” Još uvijek čujem te riječi koje bi mi upućivale moja majka, moja baka, moji učitelji Kurana, a koje bi ponekad popratila pljuska nadlanicom. Jedino bi moj otac strpljivo podnosio to ispitivanje. Što se majke tiče, ona je jednostavno bila uvjerena da sam prokleta. U njezinim očima svaka moja sumnja i propitivanje značili su da sam “slaba u vjeri”. Bilo kakvo oslanjanje na zdrav razum bilo mi je zabranjeno, ali moja pitanja su se gomilala i svako od njih naposljetku vodilo je prema ovome: “Zašto bi dobrohotni Bog stvorio svijet u kojem su polovica njegova stanovništva građani drugoga reda? Ili su za to krivi ljudi?”

No čak i ta pitanja bili su tek prvi, neodlučni koraci na dugačkom putovanju. Moj idući i možda najveći korak koji me odveo od islama nije došao nakon pitanja, već nakon jednog odgovora – i to očevog. U siječnju 1992. moj otac dotrčao je u majčin stan nakon molitve petkom u džamiji. Neki muškarac ponudio se da će oženiti jednu od njegovih kćeri i otac je odabrao mene. Muškarac se zvao Osman Moussa i bio član našeg klana koji je živio u Kanadi. Vratio se u Nairobi kako bi odabrao nevjestu među članovima njegove šire obitelji. Mogao je birati među Somalijkama u Kanadi, ali smatrao je da su se previše pozapadnjačile, a on je htio tradicionalnu djevojku. A uz građanski rat koji je u to vrijeme bjesnio u mojoj zemlji, Somalijke u Nairobiju mogle su se dobiti praktički besplatno. Dogovorili su se u manje od deset minuta: Osman Moussa tako će se moći pohvaliti da je postao dijelom obitelji Magan, očeve loze, dok je moj otac dobio rodbinske veze u Kanadi. Bila je to jednostavna transakcija, dio sustava odnosa koji je od pamtivijeka vladao u Somaliji – ali i u velikom dijelu ostatka svijeta.

Kad su nas upoznali, moj budući suprug rekao mi je da želi šestoricu sinova. Govorio je poluškolovanim somalskim i po- luškolovanim engleskim. Rekla sam ocu da se ne želim udati za njega, a on mi je odgovorio da je datum već dogovoren. No brak nije morao biti odmah konzumiran, s tim se moglo pričekati sve dok ne odletim za Kanadu. Već su mi kupili i kartu. Trebala sam letjeti preko Njemačke.

  • ‘Glupa djevojčice, prestani s tolikim pitanjima!’ Još uvijek čujem te riječi koje bi mi upućivale moja majka, moja baka, moji učitelji Kurana, a koje bi ponekad popratila pljuska nadlakticom

Napustila sam Keniju u srpnju. Po dolasku u Njemačku, šećući čistim düsseldorfskim ulicama, pomno sam razmotrila sve mogućnosti i, nakon nekog vremena, sjela na vlak iz Bonna prema Amsterdamu gdje sam zatražila azil tvrdeći da bježim od somalskog građanskog rata, dok sam zapravo bježala od dogo- vorenog braka i bijesa moje obitelji i klana zbog razvrgavanja bračnog ugovora koji je moj otac potpisao.

Sve sam to već podrobno ispričala u svojoj autobiografiji Ne- vjernica pa ovdje ne moram ulaziti u previše detalja. Završila sam u izbjegličkom centru, dobila azil, trudila se što prije naučiti nizozemski i pronaći posao kako više ne bih morala živjeti od socijalne pomoći, završila fakultet i počela pisati i sudjelovati u debatama, da bi me, naposljetku, izabrali u Nizozemski parlament. Za to vrijeme postupno sam se sve više udaljavala od islama.

Kad sam 1992. stigla u Nizozemsku, još sam uvijek bila praktična muslimanska vjernica. Taj praktični dio vjere najprije sam odbacila, no, unatoč svemu, cijelo vrijeme kao da sam sama sebi zaobilaznim putovima pokušavala dokazati da sam još uvijek pobožna, poslušna i revna muslimanka. Na fotografijama koje bih slala svojoj obitelji uvijek sam pazila da budem odjevena potpuno čedno i da mi kosa bude pokrivena. Kad sam u siječnju 1998. požurila u Nairobi zbog sestrine smrti, prekopala sam po svojoj staroj odjeći i, kad sam pokucala na majčina vrata, bila sam odjevena poput svih ostalih Somalki ondje. U tih tjedan dana s majkom i bratom molila sam se propisanih pet puta dnevno, ali čim sam se vratila u Nizozemsku, vratila sam se i svojim starim navikama.

Nisam odmah bila svjesna tog procesa; tek sam poslije stekla cjelovitu sliku o tome što se dogodilo. Da ste me to pitali bilo kada između 1992. i 2001, rekla bih vam da živim kao muslimanka. No, iako sam se smatrala muslimankom, živjela sam poput svake druge Nizozemke u dvadesetima. Studij i posao bili su mi važniji od vjerskih obreda; govoreći o svojim planovima, prestala sam govoriti inšalah (akobogda). Slobodno vrijeme posvetila sam zabavi i rekreaciji.

Osim što sam zapostavila molitvu, post i nisam nosila pro- pisanu muslimansku žensku odjeću (hidžab), prekršila sam ba- rem dva huduta (zabrane) iz Kurana. Hudut predviđa kazne za konzumaciju alkohola, nezakonite spolne odnose (bludničenje i preljub), otpadništvo od vjere, krađu, nepošteno bogaćenje i lažno optuživanje za nezakonite spolne odnose. Pet godina živjela sam nevjenčano sa svojim mladićem, nevjernikom, s kojim sam čak razgovarala i o djeci. A vino sam konzumirala s naoko jednakom prirodnošću kao moji prijatelji Nizozemci.

No zapravo sam vodila dvostruki život. Često bi me mučila grižnja savjesti i samu sebe bih osuđivala, sigurna da sam osu- đena na prokletstvo. Ti osjećaji uvijek bi se probudili u kontaktu s drugim muslimanima – osobito onima koji su si uzeli za pravo da drugima “nameću dobro i odvraćaju ih od zla”, što je jedna od središnjih dogmi islama, ali o tome nešto kasnije. Moje rješenje bilo je da takve muslimane što više izbjegavam, čak i ako bi njihovo neodobravanje bilo tek prešutno. Izbjegavanje je bila moja glavna strategija suočavanja sa strahovitim neskladom između vjere prema kojoj sam tvrdila da živim i mog stvarnog načina života. Nije bilo lako, ali usavršila sam se u tome i, u godinama koje su prethodile događajima 11. rujna, dosegla sam svojevrsni duševni mir.

  • U siječnju 1992. moj otac dotrčao je u majčin stan nakon molitve petkom u džamiji. Neki muškarac ponudio je da će oženiti jednu od njegovih kćeri i otac je odabrao mene

U mjesecima nakon 11. rujna, međutim, postalo mi je ne- moguće održati tu krhku ravnotežu. Nisam mogla zanemariti središnju ulogu koju su teroristi pripisali Proroku Muhamedu kao izvoru svog nadahnuća i uskoro sam počela otvoreno su- djelovati u raspravi oko uloge islama u terorističkim napadima. Kad bi me nizozemski novinari na radiju ili televiziji pitali jesam li muslimanka, uvijek bih okolišala i nikada im ne bih odgovorila izravno.

Naposljetku, nakon prave agonije, svoj unutarnji sukob ra- zriješila sam odbacivši dogmu prema kojoj je Bog autor Kurana, odbacivši Muhameda kao moralni uzor te prihvativši stav da poslije smrti nema života i da je Boga stvorio čovjek, a ne obrnuto. Pritom sam prekršila najteži od svih huduta, ali činilo mi se kao da nemam drugog izbora: ako se nisam mogla pomiriti s islamom, onda sam morala postati apostatom.

Pa ipak, bilo bi pogrešno ustvrditi da me ono što se dogodilo

11. rujna nagnalo na preispitivanje vjere: bio je to tek kataliza- tor. Mnogo dublji uzrok moje krize vjere potječe iz razdoblja prije 2001. tijekom kojega sam bila izložena temeljima zapadnjačke misli koja cijeni i potiče kritičko razmišljanje.

Kad sam primljena na Sveučilište u Leidenu, očekivala sam da će mi ondje izložiti jedan jedini prikaz povijesnih događaja i njihove važnosti te jedinstveno objašnjenje zašto se sve do- godilo upravo onako kako se dogodilo. Međutim, profesori bi svako predavanje započinjali ističući neki temeljni problem iz svog područja, nakon čega bi se dosta vremena zadržali na de- finicijama i njihovoj važnosti, da bi na kraju predstavili ključne mislioce na tom polju i njihove kritičare tijekom povijesti. Moja zadaća kao studentice bila je shvatiti bit problema koji su iznijeli i produbiti svoje znanje o tim misliocima, njihovima teorijama o moći, političkim elitama, masovnoj psihologiji i sociologiji te javnim politikama, zatim o metodama kojima su došli do svojih zaključaka te o metodama kritike njihovih kritičara. Cilj svega toga bio je razviti svoju sposobnost kritičkog mišljenja. Nije vrednovano samo naše poznavanje činjenica već i naša sposobnost razmatranja bilo koje ideje. U tom smislu religija je bila tek jedna u nizu ideja, sustava vrijednosti, pretpostavaka, teorija. Kritički pristup riječima Isusa ni po čemu se nije razlikovao od kritičkog pristupa onome što su rekli Platon ili Karl Marx.

Na idućem kolegiju koji sam pohađala, Zapadna politička misao, raspravljali smo o Katoličkoj crkvi, reformaciji i protureformaciji. Sjećam se da sam raspravu o suprotstavljenosti ljudskih i Božjih zakona slušala napola zapanjeno, napola užasnuto jer u to vrijeme nisam mogla ni zamisliti to da bi ljudski zakoni mogli biti iznad Božjih. Ponekad sam tu svoju opčinjenost studijem opravdavala sama sebi govoreći: ne bih bila u Leidenu da to Alah nije želio, stoga mi ne preostaje ništa drugo nego nastaviti studirati.

Što sam više promatrala svijet oko sebe, to sam više počela dovoditi u pitanje sve ono što sam naučila u prethodnom životu. U Nizozemskoj me, primjerice, zapanjila gotovo potpuna odsutnost nasilja. Nikad nisam vidjela Nizozemce da se upuštaju u fizičke sukobe. Nije bilo prijetnji ili straha. Ako je netko bio ubijen, to se smatralo krizom društvenog poretka i tome se tako i pristupalo; u Somaliji, međutim, dvije ili tri smrti nisu predstavljale ništa neobično i gotovo da nisu bile vrijedne spomena.

  • Prekršila sam barem dva huduta (zabrane) iz Kurana. Hudut predviđa kazne za konzumaciju alkohola, nezakonite spolne odnose (bludničenje i preljub), otpadništvo od vjere, krađu, nepošteno bogaćenje…

Osim te odsutnosti nasilja, dirnula me i razina ljudske soli- darnosti. U Nizozemskoj je svatko imao zdravstveno osiguranje. Kad sam početkom devedesetih stigla u Nizozemsku, prihvatni centri za izbjeglice bili su nalik odmaralištima: imali su teniska igrališta, bazene, igrališta za odbojku. Sve naše potrebe za hranom, lijekovima, toplinom, krovom nad glavom – bile su zadovoljene. I uza sve to, ponudili su nam psihološku pomoć i podršku kao dio općeg paketa zdravstvenih usluga na koje je imao pravo svaki nizozemski građanin. Na moje zaprepaštenje, Nizozemci su se pobrinuli za svakoga tko bi se našao unutar njihovih granica, uključujući i one ljude koji nisu imali druge veze s Nizozemskom osim nade da će ondje pronaći utočište.

Ali najviše od svega zapanjio me odnos prema spolovima. Žene na televiziji nisu nosile marame, već elegantnu odjeću i šminku. Roditelji su djevojčice odgajali potpuno isto kao i dječake, a djevojčice i dječake zajedno se moglo vidjeti u školama, pa čak i na ulicama. Takvo miješanje u kulturi iz koje sam došla smatralo bi se katastrofalnim i sigurnim znakom da se približava smak svijeta. Ovdje je, međutim, to bilo toliko uobičajeno da je Nizozemce koje sam poznavala čudilo što je meni to bilo toliko neobično.

Naravno, život na Zapadu nije bio savršen. Oko sebe viđala sam nesretne ljude: dobrostojeće bijelce nezadovoljne svojim životom, poslom, prijateljima i obitelji. Ali u to vrijeme nisu me zanimali apstraktni pojmovi poput sreće: jednostavno sam bila zaprepaštena mogućnošću dosezanja takve razine političke stabilnosti i ekonomskog blagostanja.

Poslije 11. rujna počela sam preispitivati svijet u kojem sam odrasla. Počela sam se pitati kako to da je širom tog dijela svijeta – u Somaliji, Saudijskoj Arabiji, Etiopiji, Keniji, pa čak i u muslimanskoj useljeničkoj zajednici u Nizozemskoj – islam predstavljao prepreku za razvoj, i to osobito (ali ne isključivo) za žene. Moje iskazivanje sumnji u islam značilo je da više nisam imala duhovnu domovinu: u islamu ste ili vjernik ili nevjernik, nema kognitivnog prostora za agnostike. Moja obitelj i neki od mojih muslimanskih prijatelja i poznanika suočili su me s teškim izborom: ili si jedna od nas, a u tom slučaju prestani izražavati svoje stavove o islamu, ili si jedna od nevjernika. Naposljetku je to bio razlog zašto nisam mogla ostati u okrilju religije svog oca, majke, brata, sestre i bake.

Nije me iznenadilo što su me medinski muslimani osudili i zatražili “prikladnu” kaznu za moje odricanje od vjere: točnije, smrt. Naposljetku, dvanaest godina prije toga ni ja sama nisam ništa drugo željela Salmanu Rushdieju. Ali zbunila me i povrijedila otvorena netrpeljivost onih koji su, poput mene u razdoblju prije apostaze, redovito kršili osnovne hudute, da bi se sada smatrali pozvanim da mene proglase izdajnicom svoje vjere jer više nisam htjela biti lažnom muslimankom. Čak su se i mnogi svjetovni, nemuslimanski intelektualci požurili osporiti me kao “traumatiziranu” ženu koja se samo suočava s vlastitim demonima. (Mnogi se i danas pokroviteljski ophode prema meni, poput poznatog američkog novinara prema čijem mišljenju je moja obitelj bila “disfunkcionalna jednostavno zato što se njezini članovi nikada nisu naučili ugristi za jezik i jedni drugima reći ‘Volim te’”.)

Bila sam zapanjena i obeshrabrena otkrivši da se u ovoj raspravi jedno od temeljnih postignuća Zapadnog liberalizma – kritičko promišljanje svih religijskih sustava – ne primjenjuje na vjeru u kojoj sam odgojena.

ZAŠTO NISAM IZNIMNA

Godinama su mi svisoka govorili kako je moja kritika islama posljedica mog mukotrpnog odrastanja. To je glupost. Postoje milijuni prijemčivih mladića i djevojaka koji su podlegli zovu medinskih muslimana poput mene kad sam imala šesnaest godina i vjerujem da ima jednako toliko onih koji žude za tim da ospore naposljetku nepodnošljive zahtjeve koje pred njih postavlja ideologija. U ovom poglavlju ukratko sam ispričala svoju životnu priču, ali ne zato što bi ona bila iznimna, već zato što smatram da je tipična.

Uzmimo slučaj Shiraza Mahera, mladog idealista koji je 11. rujna 2001. studirao u Leedsu u Engleskoj. Prvih četrnaest go- dina života Maher je proveo u Saudijskoj Arabiji gdje mu je zbog nošenja majice s patkom Darkom na kojoj je pisalo “Podupirem operaciju Pustinjska oluja” (kojom se željelo svrgnuti Sadama Huseina) očitana bukvica o američkoj zavjeri koja je za cilj imala uspostavu vojnih baza na “svetom tlu”. Naučivši lekciju, 2001. pridružio se skupini Hizb ut Tahrir – što na arapskom znači “Stranka slobode” – koja zagovara stvaranje kalifata i ubrzo napredovao do položaja jednog od njezinih regionalnih direktora. Opisujući filozofiju pokreta, Maher je kasnije izjavio kako Hizb ut Tahrir “pozdravlja bombaše samoubojice, ali ne vjeruje da oni predstavljaju dugoročno rješenje.”

Kako je došao u dodir s takvom ideologijom? Godine 1994. sudjelovao je na skupu Hizb ut Tahrira u Londonu na kojem su se okupili islamisti od Sudana do Pakistana kako bi raspravili o stvaranju kalifata. U to vrijeme nitko na Zapadu nije se protiv toga pobunio, ako je to netko uopće primijetio, a sasvim sigurno protiv toga ništa nisu imali u muslimanskoj useljeničkoj zajednici. Kao posljedica toga, tvrdi Maher, “ideja o postojanju islamističke države vrlo brzo postala je uobičajenim dijelom muslimanskog diskursa”. Tu poruku proširio je novi val propovjednika koji su stavili beskompromisni naglasak na Muhamedovu poruku iz Medine o tome što je islam i kako bi ga trebalo prakticirati. Baš kao i u mojoj somalskoj zajednici u Nairobiju, muslimani na Zapadu lako su se dali zavesti nasilnim pozivom na oružje medinskih muslimana.

Baš kao što sam ja napustila islam nakon 11. rujna, Maher je napustio Hizb ut Tahrir nakon bombaškog napada u londonskoj podzemnoj željeznici 2005. (Nije osobno poznavao bombaše iz podzemne željeznice, ali su, poput njega, bili iz Leedsa.) Meni se um otvorio u Leidenu; Maher tvrdi da je stekao pluralističniji pogled na islam na poslijediplomskom studiju u Cambridgeu. Danas je viši znanstveni suradnik Međunarodnog centra za proučavanje radikalizacije na King’s Collegeu u Londonu gdje se bavi istraživanjem života mladih džihadista.

  • Poslije 11. rujna počela sam se pitati kako to da je širom tog dijela svijeta u kojem sam odrasla – u Somaliji, Saudijskoj Arabiji, Etiopiji, Keniji, pa čak i u muslimanskoj useljeničkoj zajednici u Nizozemskoj – islam predstavljao prepreku za razvoj

Problem je u tome što je trenutno previše mladih muslimana izloženo opasnosti da ih zavedu propovijedi medinskih muslima- na. Mekanski muslimani možda su brojniji, ali su previše pasivni, indolentni i – što je najvažnije – nedostaje im intelektualne snage da se usprotive medinskim muslimanima. Kad propovjednici odmame pojedince iz njihove sredine pozivajući ih na džihad i ti pojedinci potom počine krvoprolića uzvikujući “Allahu akbar” (Bog je velik), mekanski muslimani ostaju paralizirani u svom poricanju tvrdeći kako to krvoproliće nema veze s islamom. Ta- kvi pokušaji razdvajanja premise od njezine logičke konkluzije postali su šalom, i to ne samo među onim nemuslimanima koji se izruguju “religiji mira”, već i među medinskim muslimanima koji otvoreno iskazuju prezir prema muslimanskim svećenici- ma koji izjavljuju kako “miroljubivi” mekanski stihovi Kurana mogu nekako poništiti one kasnije i nasilnije iz Medine.

Uzmimo Tamerlana i Džohara Carnajeva, optužene za bom- baški napad na Bostonskom maratonu. Obojica braće odrasla su kao tipični mekanski muslimani, rijetko se pridržavajući strogih islamskih pravila. Jedan je sanjao o tome da postane boksački prvak i po cijele dane trenirao, dok je drugi imao bogat društveni život, izlazio s djevojkama i pušio marihuanu. Njihovi roditelji – barem tijekom prvih godina u Sjedinjenim Državama – čini se da nisu bili osobito pobožni. Kad je Džohar, koji je završio prestižnu srednju školu Rindge and Latin School u gradu Cambridgeu u državi Massachusetts, u posljednjim satima prije uhićenja napisao poruku na papiru zamrljanom krvlju, njezine prve riječi bile su upravo one koje me baka najprije naučila kad sam bila mala: “Svjedočim da nema drugog boga osim Alaha i da je Muhamed njegov poslanik.” Kao što smo već rekli, to je šahada, muslimansko očitovanje vjere, najvažniji od pet stupova islama. Danas se šahada nalazi na zastavama ISIS-a, Al-Kaide i Boko Harama. Također i na zastavi Saudijske Arabije, zemlje koja je velik dio svoga bogatstva utrošila u to da na svaki kutak svijeta proširi medinski islam onako kako se on prakticirao prije četrnaest stoljeća.

Prihvaćanje nasilnog džihada postalo je previše uobičajeno sredstvo kojim mladi muslimani rješavaju kognitivne pritiske vođenja “autentično” muslimanskog načina života unutar po- pustljivog i pluralističnog zapadnog društva. Kao što smo vi- djeli, mnogi muslimanski useljenici iz prvog naraštaja odlučuju se za začahurivanje, proces u kojem sebe i svoje obitelji ogra- đuju zidovima da bi se zaštitili od društva koje ih okružuje. No za njihovu djecu takvo rješenje jednostavno je neodrživo. Kod njih se radi o teškom izboru između napuštanja vjere ili prihvaćanja militantne poruke medinskih muslimana. “Da se, kad sam bio mlađi, umjesto 11. rujna dogodio sukob u Siriji”, nedavno je priznao Maher, “postoji vrlo velika vjerojatnost da bih i ja otišao onamo. Umjesto istraživača, postao bih predmetom istraživanja.”

heretkinja_3d_copy

Komentiraj

FOTO:Getty Images
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.