O ekonomistu i novinaru Bernardu Marisu koji je 7. siječnja 2015. poginuo u napadu na redakciju lista Charlie Hebdo, snimljen je film nastao nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Film je u Hrvatskoj nedavno prikazan, a govori o mnogim aspektima Marisove ‘antiekonomije’

Da i šesnaest godina star intervju može biti poticajan kada je riječ o aktualnoj situaciji na ekonomsko-društvenom planu, misao je koja se nameće nakon gledanja filma o ekonomistu i novinaru Bernardu Marisu koji je 7. siječnja 2015. godine izgubio život u atentatima na redakciju tjednika Charlie Hebdo. Spominjanje problema prekooceanskih poreznih oaza koji je nedavno aktualiziran aferom Panamski dokumenti samo je jedna od važnih stvari o kojima u filmu “Oncle Bernard-A Counter Lesson in Economics”, kanadskog redatelja Richarda Brouillettea, progovara Maris. Film je nastao nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, na temelju razgovora koji je u redakciji Charlie Hebdoa puno prije krize vođen s Marisom, jednim od suvlasnika i urednika tog satiričkog tjednika. Zvali su ga Ujak Bernard zbog kolumni koje je pisao pod tim pseudonimom, progovarajući na oštar i duhovit način o različitim aspektima ekonomije. Za ovog sveučilišnog profesora ekonomije, novinara, urednika i satiričara običavalo se govoriti da o pitanjima koja se tiču ekonomije i društva razmišlja izvan okvira klasičnog. Film je bilo moguće gledati u različitim europskim gradovima, a što se hrvatske premijere tiče, prije nekoliko dana prikazan je u sklopu “Kratkih slika” u Zagrebu, čiji je program koncipiran kroz jednokratne projekcije, a ne redovnu distribuciju. Voditeljica projekta Štefica Bartolin ustupila je Nacionalu te “antiekonomske” lekcije Bernarda Marisa. Maris je intervjuiran 8. ožujka 2000. Na početku tadašnjeg intervjua i današnjeg dokumentarnog filma, Ujak Bernard napravio je podjelu svih koji se na ovaj ili onaj način bave ekonomijom. “U Francuskoj postoji nekoliko razina.

TO SU ZNANSTVENICI, sveučilištarci koji podučavaju neoliberalnu ekonomiju, stručnjaci koji se bave savjetodavnim radom za različite tvrtke i prodaju svoje ekspertize za novine te na kraju sami novinari. Znanstvenici su uglavnom homogena skupina, dok marginalizirane iznimke među njima nemaju utjecaj na stvarni život i na njih se gleda kao na rijetke životinjice. Stručnjaci su potpuno homogeni i bave se isključivo zadanim ekonomskim modelom. Novinari se vrte između tih dviju skupina i uglavnom misle da je samoregulirajući tržišni model ponude i potražnje optimalni model”, započeo je razgovor Maris kojeg je novina Le Monde nakon atentata na redakciju Charlie Hebdoa nazvala čovjekom koji je osjećao sve vibracije svoje epohe. Kao ekonomist, osjećao je poniženost zbog činjenice da je iz dana u dan sve očitije u kojoj mjeri ekonomizam ponižava politiku.

U nastavku filma, opisao je jedan zanimljivi paradoks. “Ekonomija je kvantitativna znanost koja koristi nekvantitativne koncepte kao što su povjerenje i transparentnost. Kažu da ekonomija ne može funkcionirati bez povjerenja i da će biti dobro kada se ono vrati, ali to je nešto što se ne može definirati i predstavlja formu vjerovanja. Transparentnost je još suptilnija jer bi transparentnost značila za ekonomiju ono što bi dnevna svjetlost značila za vampire.

  • ‘TREBA NAPUSTITI EUROZONU. Nikad nije kasno priznati da smo pogriješili. Mislio sam da će nas zajednička valuta baciti na staze federalne Europe’, rekao je Maris

Ekonomiju bi se blokiralo kada bi se znalo točno što se radi u svakom trenutku, kada je sve transparentno nema spekulacije za koju je potreban stupanj nesigurnosti. Jedan od primjera je Međunarodni monetarni fond, ni Michel Camdessus nije znao vrijednost njegovih rezervi”, rekao je Maris koji je one koji uporno i dalje pozivaju na transparentnost usporedio s lopovima koji se pozivaju na kodeks časti. “Ekonomska je znanost problematična zato što se čini da je punokrvna znanost, da ima znanstvenu strukturu, matematički jezik, čak i Nobelovu nagradu. S druge strane, ekonomisti su izmislili svoj jezik kako drugi ne bi razumjeli to područje, iza ekonomije su tehnokrati zbog kojih ljudi ne mogu vidjeti što je iza ekonomije. Ljude od ekonomije više zanimaju medicina ili fizika, a ekonomistima je u interesu da ekonomija ostane komplicirana”, objasnio je Maris i dodao da ni političari, čija je retorika prepuna jednostavnih ekonomskih recepata, ne razumiju dubinski ekonomiju koja je uvijek prezentirana kao činjenica, a nikada kao oruđe politike i ideologije.

MARIS JE U FILMU KRITIZIRAO i svođenje nezaposlenosti na statistiku. “Statistika ne govori ništa o realnim problemima, političari su puni statistike, ali ništa ne znači kada se dvije osobe svađaju oko točnog postotka nezaposlenih. U SAD-u je ljude sram reći da su nezaposleni pa ni ne ulaze u statistiku, dok su u Engleskoj promijenili statističku metodu 17 puta u 20 godina. Postoji čitava kultura manipulacije statistikom koja je totalna apstrakcija”, smatrao je ekonomist koji je, osim pisanja za satirični tjednik Charlie Hebdo, redovno sudjelovao i u debatama o ekonomiji na programu France Inter.

U filmu je Maris objasnio i teoriju nevidljive ruke. “Ona pretpostavlja da su ljudi egoisti, pohlepni, narcisi, da im je strana suradnja i solidarnost. Nevidljiva ruka ne funkcionira jer pretpostavlja da ljudi moraju biti odvojeni jedni od drugih, potpuno neovisni, bez ikakvih veza s kolektivom. Stvar je u tome da više nema ekonomskog liberala dostojnog tog imena koji će reći da nevidljiva ruka funkcionira. Da to bude moguće, trebala bi postojati kvalitetna razina informiranosti o svemu što budućnost nosi i ne bi trebalo biti nikakvih nesigurnosti. Najrigidniji ekonomski liberali na čelu s nobelovcem Gérardom Debreuom rekli su da to ne funkcionira”, objasnio je Maris koji je i Charlie Hebdo nazvao korporacijom, u kojoj ponekad financijska strana prevlada nad onom kreativnom.

  • ‘JAK EURO u interesu je Njemačke. On je uništio francusku industriju. Ili ćemo ostati u eurozoni i prihvatiti da više nema industrije u Francuskoj, ili ćemo odustati od eura’

Iako neprijatelj neoliberalizma, dugo je vremena bio proeuropski orijentiran. S vremenom je postajao sve tvrđi u svojim stavovima, da bi na kraju prije dvije godine, u jednoj kolumni za Charlie Hebdo priznao: “Glasovao sam za Ugovor iz Maastrichta o uvođenju eura i za europski ustav. Danas smatram da treba napustiti Eurozonu. Iako je već poprilično kasno, nikada nije kasno da priznamo da smo pogriješili. Mislio sam da će nas zajednička valuta baciti na staze federalne Europe. Federalna Europa činila mi se puno civiliziranijom od ostatka svijeta, pri čemu mislim i na SAD i na Rusiju i na Kinu. Pogriješio sam. Pojedinačne države zadržale su fiskalnu autonomiju, nije postojao federalni budžet. Umjesto da se ujedine, države su se bacale u fiskalnu konkurenciju, organizirale su svoja financijska sredstva na svoj način, pod kišobranom eura.

GRCI SU POSUĐIVALI U EURIMA i vraćali kako su znali, u feta i kozjem siru, Nijemci su vraćali u automobilima, Francuzi u markama torbi. Što je euro bio jači, to su Nijemci bili sretniji jer su prodavali automobile bez kojih nitko ne može, prodavali su sve skuplje varijante koje su imale sve veće performativne mogućnosti. S druge strane, Grcima je sve teže bilo prodati sireve, sve dok njemačka agroindustrija nije na sebe preuzela proizvodnju autentičnih grčkih sireva”, rekao je Maris koji je tada pisao da Grci nemaju nikakav interes da ostanu u Eurozoni. Njegov stav pozdravio je istaknuti francuski ekonomist Jacques Sapir, najpoznatiji prema svojem kontinuiranom kritičnom stavu prema euru. Žestoka kritika eura nešto je na čemu već duže vrijeme političke poene skuplja i Marine Le Pen koja se zalaže za referendum o izlasku iz Eurozone.

“JAK EURO U INTERESU je Njemačke. On je uništio francusku industriju. Iako nije bio jedini faktor koji je tome pripomogao. Ili ćemo ostati u Eurozoni i prihvatiti da više nema punokrvne industrije u Francuskoj, ili ćemo odustati od eura i spasiti ono što se spasiti da”, zaključio je Maris svoj tekst o zajedničkoj europskoj valuti, temi o kojoj u Hrvatskoj nema ni naznaka javne rasprave.

Kako je za Nacional najavila Štefica Bartolin, 12. svibnja na programu su hrvatski kratkometražni filmovi o arhitekturi. Nakon toga će 19. svibnja biti prikazan višestruko nagrađivani dokumentarni film “Ruka koja hrani” čiji su autori Rachel Lears i Robin Blotnick, o potplaćenim imigrantskim radnicima koji nemaju ostvarena ni osnovna radnička prava, a jedan od njih odlučuje se pobuniti i sindikalno aktivirati.

Komentiraj


FOTO:Guliver/Getty Images
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.