Na festivalu Kilowatt u talijanskom Sansepolcru izvedena je međunarodna premijera plesne predstave “Nečastive”, autora, izvođača i koreografa Brune Isakovića. Predstava je prvotno, prije koju godinu, nastala kao Isakovićev solo, ali se s vremenom proširila pa danas u njoj sudjeluje čak 11 plesača koji predstavu izvode posve goli.
“Festival Kilowatt, s još desetak organizacija iz cijele Europe, pa tako i s festivalom Perforacije iz Hrvatske, dio je europske produkcijske mreže beSpectative koja je kao prvi međunarodni projekt odabrala upravo ‘Nečastive’. Već sada znam da je izvedba u Italiji rasprodana kao što su, uostalom, bile i sve četiri zagrebačke izvedbe. U Hrvatskoj ćemo igrati opet u listopadu, a potom igramo u New Yorku u siječnju 2016.”, kaže 33-godišnji Zagrepčanin koji je pojasnio kako su od solo predstave “Nečastive” prerasle u veliku ansambl predstavu.

“Nečastive’ su doživjele razne transformacije. Nakon sola sam s Anom Vnučec nastavio istraživati i definirati suodnos disanja i fizičkih tenzija na kojima je i razvijena metoda kretanja, a u sljedećoj prilici imao sam priliku prenijeti solo na filipinskog plesača Josha Serafina. Potom sam u New Yorku, u suradnji s Kaiom Glije i Lorene Bouboushian, istraživao kako razvijeni fizički procesi mogu poslužiti kao jezik putem kojeg dva tijela komuniciraju. Ideja za grupnu predstavu bila je logičan nastavak. Otvorili smo zajedno mnogo novih pitanja i uzbudljivo je gledati kako predstava samo raste”, kaže Isaković. Iako su mediji dosta isticali moment golih tijela na pozornici, on to uopće ne doživljava kao nešto o čemu bi se trebalo posebno razgovarati ili na bilo koji način isticati.

denuded

“meni u ovoj predstavi nije bilo bitno podcrtavati ono što je očito, da svi imamo tijela i da svi znamo što je golotinja. Ako pogled zapne na golotinji, onda um sigurno neće transponirati dalje od toga. Drugi je razlog tomu što suodnos disanja i fizičke tenzije postaje najbolje vidljiv na golom tijelu. Vibracije, svaki dah, svaki pokret, svaka nesigurnost, svaka kapljica znoja. ‘Nečastive’ izvlače iskrenost i fragilnost u izvedbi te postavljaju izvođačku prisutnost u prostor, gdje se ništa ne može sakriti ili lažirati. U prostor gdje je i virtuoznost izvedbe dovedena u pitanje. Svijet je napučen s mnogo lažno induciranih stavova koje svi mi rijetko propitujemo”, objašnjava Isaković i dodaje da je u svakoj osobi utjelovljen način života, način mišljenja, komunikacije, a onda i način prepuštanja razvitku svakodnevice. Ljudi, kaže, imaju različite tjelesne reakcije na emocije koje nas grade u toj svakodnevici. Netko će početi skakati od veselja, drugi će vrištati od sreće, netko neće trebati čašu vina da zapleše, nekom drugom dovoljna je samo muzika da ga pokrene, no to su sve možda prejednostavni primjeri.

“U radu s raznim ljudima i kroz moje iskustvo u plesu, stalno mi se potvrđuje da smo svi raznolikiji i kompleksniji nego što se volimo prikazivati. Razumijevanje sebe i drugih sigurno je zona koja ima previše utabanih tjelesnosti, svi ti macho muškarci, uhodane manekenke i slični stereotipi koje živimo, svakodnevno to potvrđuju. Ja sam krenuo plesati relativno kasno, s 20 godina, i kroz ples sam se potpuno promijenio. Ples mi je ponudio točno ono što mi je tada nedostajalo. Oslobodio me nekih barijera izgrađenih tijekom odrastanja i promijenio tijek moje tjelesnosti i razumijevanja tjelesnosti. E, sada se postavlja pitanje: koji ples? Za mene to nije bio samo balet, suvremeni ples, joga, thai chi ili folk ili jazz dance, već kombinacija svega i svačega. Tjelesna inteligencija je isto nešto na čemu je potrebno svakodnevno raditi, jer ta vrsta inteligencije čini osobu, baš kao i mentalna inteligencija, samo što tjelesnu inteligenciju češće zapostavljamo. Meni je ples otvorio mogućnost da ne zapostavim taj dio sebe”, govori hrvatski umjetnik koji je u Amsterdamse Hogeschool Voor De Kunsten u Amsterdamu završio moderni ples, a prije toga u Rotterdamu završio je plesnu akademiju.

Isaković je jedan od malobrojnih umjetnika u Hrvatskoj koji ne kriju da su gej, iako on sam kaže da ima jako puno umjetnika kod nas koji otvoreno govore o svojoj seksualnosti, ali možda nisu toliko javni ili toliko egzibicionistički nastrojeni poput njega.

“Meni je nemoguće uopće pričati o svijetu i životu ako ne uzimam u obzir sve što me je do sada kao osobu proželo. Pod time mislim na životno iskustvo, stvari koje me zanimaju i znače mnogo. Mogu bez problema pričati o bilo čemu, bilo kada. No znam da to nije slučaj kod nekih homoseksualnih osoba koje poznajem. Ako u običnom razgovoru, primjerice oko nedjeljnog odlaska na Sljeme, netko prešuti da je otišao sa svojim dragim, već kaže s prijateljem – a heteroseksualna osoba ne bi rekla s prijateljicom – to je odraz naše okoline koja ima veliko uho za te stvari, a Pavlovljev efekt i prilgodba gej osobe koja to prešućuje, skrivanje je od nepoželjnih komentara. Jedno potencira drugo”, priča Isaković koji tvrdi da se u Hrvatskoj još uvijek ratuje, na mnogo načina. Mnogi, dodaje, nisu ni ostvarili sebe dalje od nacionalnog ili religijskog identiteta ili su to učinili u svoja četiri zida.

“Stoga nije čudno ako su pederi i lezbe na nišanu i laka meta za frustracije mnogih inhibiranih ljutnji. Većina nije ni upoznata sa stvarnim razlozima te ljutnje, ne propituju sebe pa ni ideale kojima se toliko ponose. Možda je homoseksualnost prestala biti tabu u centru Zagreba, no sigurno nije u velikom ostatku Hrvatske. Meni je grozno što mi je homofobija toliko jasna i gotovo normalna u Hrvatskoj. Mogu razumjeti da većini u Hrvatskoj, recimo nekom ‘strejt’ muškarcu – koji ide u crkvu jer se, eto, u crkvu ide – koji nema posao, koji preživljava u ovoj situaciji, prosječno je uključen u društvo, teško mu je ostvariti odnos jer je sve nestabilno, sve vidi kao prevaru, a onda mu netko krene pričati o gej pravima, a cijelog života nameće mu se ideja da smo mi ljudsko smeće. Kontekst je jasan i to je, nažalost, sudbina većine u Hrvatskoj. No kao što ne treba zapostavljati tjelesnu ili mentalnu inteligenciju, svi imamo odgovornost prema samima sebi da ne zapostavljamo ni onu emocionalnu i da se ne prepuštamo netoleranciji”, smatra Isaković čije su “Nečastive” jedna od najuspješnijih plesnih predstava u Hrvatskoj. Svaki komentar na predstavu, priznaje Isaković, bio je autentičan. Svaka predstava je drugačija jer je zasnovana na improvizacijskoj metodi i time je sve dovedeno u pitanje. S obzirom na to da je predstava u tišini, čuje se svaki udisaj, svaki pokret, svako komešanje u publici i to stvara anticipaciju s obiju strana.

“Za predstavu su me inspirirala značenja ljudskog tijela i istraživanje tjelesnosti, a kroz mnogobrojne izvedbe izoštrio se jezik kojim ‘Nečastive’ komuniciraju, to je iskustvo koje nisam imao ni s jednom drugom predstavom. Generalno iskustvo u drugim projektima u kojima sam radio jest da predstave ne odstupaju previše od premijerne izvedbe. Naravno, svaka predstava se sa svakom sljedećom izvedbom razvija i zadobiva izvedbeni integritet. No kod ‘Nečastivih’ je uvijek sve dovedeno u zonu rizika. Drugi izvođač, drugi kontekst, različiti osjećaji… Predstava je otvorila puno pitanja koja se sama dalje nameću u njenom razvitku”, pojašnjava Isaković. Jedno od tih pitanja jest i uloga Crkve te kako se ona odnosi na svjetovno.

“Crkva je toliko sveprisutna i uvelike određuje naše društvo, da ni politika ne može bez nje. Izmislili su genijalnu laž s kojom fino zarađuju i mentalno utrnutim ljudima određuju način života, tjeraju strah u kosti i prodaju maglu. Tradicija. To što se nešto održalo jako dugo, to ne znači da to nije beskrajno glupo”, govori umjetnik koji, kako kaže, nije religiozan, ali religija je obilježila dijelove njegova života koje sada vidi kao uzalud bačeno vrijeme.

“Radije bih da sam sve te satove vjeronauka u osnovnoj školi proveo učeći neki strani jezik ili tražio djeteline s četiri lista u prirodi. Ovako sam slušao čudnog vjeroučitelja kako pokušava uvjeriti zbunjenu djecu da se sreća ne pronalazi u prirodi ili raznovrsnom svijetu, već u bajci o svemogućem ocu koji sve zna, ništa se od njega ne može sakriti, uvijek mu moraš polagati račune, sposoban je ne mrdnuti božanskim prstom kad mu žrtvuju sina i na toj priči crkvena kasta fino puni svoje bankovne račune već stoljećima”, priča koreograf i plesač koji se osvrnuo i na stanje plesne scene i pokušao objasniti kako se ples uspijeva “probiti” kroz šumu umjetničkog kaosa.

“Otvaranjem plesne akademije u Zagrebu sigurno se osnažuje plesna umjetnost. Mnogi plesni umjetnici koji su se školovali na inozemnim akademijama, sada se vraćaju u Hrvatsku i to se osjeti. Lana Hosni i Mia Zalukar su izvrsne izvođačice koje imamo priliku često vidjeti na sceni. Platforma mladih koreografa odličan je primjer značajnog doprinosa sceni. Eks scena radi vrlo dobre stvari. U suradnji s Domino udrugom i festivalom Perforacije, Zvonimir Dobrović i ja osmislili smo rezidencije koje podupiru plesne umjetnike na domaćoj sceni. Situacija se mijenja, ali nedovoljno brzo”, ocjenjuje Isaković. Kaže da je ples u Europi u puno boljoj poziciji nego kod nas, ali priznaje da svaki sustav donosi svoje.

“U Nizozemskoj ima puno više novca za ples nego u Hrvatskoj, no meni se tamošnji ples čini kao ‘štancanje’ projekata koji su nekako uvijek svi isti. Bez rizika i nekako očekivani. Kad sam završio akademiju mogao sam ići na audicije, dobiti posao, ali nisam se zabavljao tom mišlju. Bilo mi je draže vratiti se i raditi”, govori Isaković. U Hrvatsku se vratio, ali kaže da je puna izazova.

“U ‘lijepoj svačijoj korupcijskoj’ ima mnogo izazova, no meni je osobno velik izazov uvijek iznova prihvatiti žalopjevni mentalitet. Svaki put me iznenadi kako se ista melodija uvijek odnekud pojavi, onako lagano krene da i ne shvatiš da te zahvatila, i onda kreće valcer. Trokorak otužnih, koji malo toga znaju, a misle da su najpametniji. Izazov jest ne prepustiti se toj vrsti pesimizma i defetizma”, smatra plesni umjetnik i dodaje da je lagano iz Hrvatske otići. U Hrvatskoj se, pojašnjava, nekako gubi nada da će postati bolje i pogodnije, nitko ne vjeruje u državni sustav i njegovu pravednost. “U situacijama kroz život susreo sam se s preprekama koje su bile naoko nesavladive ili onim drugim koje te samo poklope i zatvore. Vraćajući film unazad, mislim da se u meni izgradio mehanizam koji me samo još više probudi kako bih uspio u svojoj nakani. Primjerice, život i studij plesa u inozemstvu koji sam cijeli isplatio vlastitim radom. To što sam dobio bejzbol palicom po leđima na prvoj gej paradi, samo me razbistrilo i osnažilo želju da se što prije maknem iz takvog Zagreba, a interes za studijem plesa me odveo u Nizozemsku”, kaže Isaković. Ne bi se, kaže, zahvalio huliganu koji ga je “odvalio” palicom, ali ima nešto osnažujuće u pretvaranju loših iskustava u dobra.

Komentiraj

FOTO:Arhiva Brune Isakovića
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture