Arian Jović ima 19 godina i počeo je braniti za prvu momčad PPD Zagreba gdje je njegov otac, proslavljeni rukometaš Božidar Jović, generalni menadžer. Sin više ne mari za kritike da mora igrati zbog oca, nedavno je skoro prestao braniti zbog teške ozljede oka, ali je uporan u želji da uspije

Prije no što je prošlog tjedna rukometni klub PPD Zagreb igrao utakmicu regionalne SEHA lige protiv slovačkog Tatran Prešova, trener Veselin Vujović najavljivao je da će to biti teška i neizvjesna utakmica jer su oba golmana, Filip Ivić i Ivan Stevanović, ozlijeđena i neće braniti. Ispostavilo se da utakmica uopće nije bila teška jer je za Zagreb branio njihov treći golman, 19-godišnji Arian Jović, sin poznatog hrvatskog rukometaša i generalnog menadžera PPD Zagreba Božidara Jovića. Božidar Jović osvajač je dviju zlatnih medalja, olimpijske iz Atlante 1996. i svjetske iz Portugala 2003. godine, te je sa Zagrebom početkom devedesetih osvojio Kup prvaka. I dok je otac igrao na mjestu pivota, sin se odlučio za mjesto golmana, a njegovih 11 obrana protiv Tatran Prešova pokazuju da ne treba žaliti što se sin nije ugledao na tatu i odlučio za neku drugu poziciju na terenu.

U obiteljima u kojima je otac bio poznati sportaš, utjecaj na sina najčešće je dvojak – ili ga se uvjerava da se ne smije baviti sportom ili se na sina stvara velik pritisak kako bi bio bolji od oca. Božidar Jović kaže kako je u njegovu slučaju vrijedilo ono prvo, jer nije želio da mu sin postane profesionalni rukometaš. “Rekao sam mu, bolje nemoj, posveti se fakultetu. Divno je biti uspješan profesionalni rukometaš, ali što ako ne postaneš uspješan? Ostanu ti lijepe uspomene, ostanu ti rad i disciplina zbog sportskog režima, ali danas bez škole čovjek ne može ništa. Danas smo otvoreni Europi, traže se mladi obrazovani ljudi s poznavanjem više jezika, nije to kao nekada kada te s 18 godina čekalo mjesto u tvornici i stan od sindikata, u slučaju da ne želiš studirati. Međutim, Arian je oduvijek želio igrati rukomet, s osam godina ga je počeo igrati. Svaki drugi dan vozio sam ga na treninge i tako je to počelo”, kaže nam Božidar Jović.

NETKO BI POMISLIO KAKO JE SIN ARIAN pratio oca na utakmicama, kako je gledao na YouTube snimkama kako mu je otac osvajao medalje, ali on kaže kako ništa od toga nije utjecalo na njega. “Prvo sam počeo igrati košarku, ali mi to nije išlo, pa sam se prebacio na rukomet jer je dvorana bila najbliža mjestu stanovanja”, kaže Arian Jović koji nije lutao od pozicije do pozicije na kojoj bio mogao igrati, nego je odmah rekao kako želi biti golman. “Kada sam bio mali, nisam volio trčati, pa sam onda rekao – golmani najmanje trče – te sam stao na gol.” Otac Božidar kaže nam kako je stalno mislio da će mu sina želja za rukometom u nekom trenutku napustiti. “Stalno sam mislio kako će zagrist za školu, ali to se nije dogodilo.” To ne znači da je Arian napustio školu, dapače, studira na ZŠEM-u, Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa. Jasno je da je Arian iznimka, a i sam kaže kako je u vrijeme kada je imao 12 godina u njegovoj generaciji bilo 30-ak rukometaša. Danas su iz njegove generacije ostala trojica rukometaša, ostali su odustali i posvetili se školovanju.

RUKOMET JE ZA ARIANA JOVIĆA bila igra do prije četiri godine, kada se u klub vratio Mario Kelentrić koji je igrao s Božidarom Jovićem u Portugalu 2003., kada su osvojili svjetsko zlato. Postao je trener mladih golmana Zagreba i Arian Jović kaže kako je uz rad s Kelentrićem njegov napredak postao očit. Toliko je bio vidljiv da su ga povremeno počeli uzimati u prvu momčad Zagreba. Međutim, bilo je i onih koji su smatrali da Arian Jović napreduje zato što ga otac “gura”, a ne zato što je dobar golman. “To će uvijek reći oni ljubomorni, ali ja znam svoje kvalitete”, odgovara nam Arian, dok mu otac dodaje da su “to oni koji pišu po internetskim forumima”. Božidar Jović široko nam je obrazložio u čemu je kvaliteta njegova sina i dokazuje nam da on ne utječe na njegovu poziciju u klubu. “Na posljednjem juniorskom prvenstvu Hrvatske Arian je proglašen najboljim golmanom, bio je u najboljoj sedmorci prvenstva, ali nije bio pozvan u juniorsku reprezentaciju. Na posljednjem svjetskom juniorskom prvenstvu Arian je bio treći golman juniorske reprezentacije, ali gotovo da uopće nije branio, iako je reprezentacija osvojila tek deseto mjesto. Jednostavno, to što sam mu ja otac i generalni menadžer u klubu, to što sam se ja nekada nekima zamjerio u svojoj karijeri, za njega je uteg.

  • ‘NISAM ŽELIO da mi sin postane rukometaš. Rekao sam mu, bolje nemoj, posveti se fakultetu. Divno je biti profesionalni rukometaš, ali što ako ne postaneš uspješan?’

A NA POSLJEDNJEM OKUPLJANJU juniorske reprezentacije Arian uopće nije bio pozvan, nego je proglašen rezervom, a pozvani su golmani koji brane u nekim malim klubovima i koji su proglašeni perspektivnima. Tko je taj koji može reći za nekoga je li ili nije perspektivan? Ja sam cijeli život u rukometu i ne želim ni za jednog igrača reći da je perspektivan i da će jednog dana biti velik. Tko to može reći? Ne možeš ni za koga reći kada će sazreti, netko je s 18 najbolji, a s 20 godina je najlošiji. Imamo primjer Ante Kaleba koji je bio izabran za najboljeg juniora na svijetu, a sada igra za Maribor. A jedan Domagoj Pavlović bio je tek 16. igrač juniorske reprezentacije, a sada je jedan od najtraženijih mladih igrača na svijetu. Ali on je tek s 22, 23 godine sazrio. Filip Ivić bio je najbolji mladi golman na svijetu, neću reći da je ‘pao’ u protekloj sezoni, ali ne napreduje onako kako je napredovao od 18. do 22. godine. To ne znači da s 25 ili 26 godina neće napraviti ‘bum’. Dakle, davati paušalne prognoze je katastrofalno i stalno se borim u savezu da se mladim igračima daje šansa i da se nikoga ne može olako ‘škartirati’. Arianu se sada posrećilo što su Ivić i Stevanović bili ozlijeđeni. Međutim, prošle godine, kada je Zagreb u polufinalu kupa igrao protiv Nexea, ozlijedio se golman Stevanović. Vujović je uveo Ariana na gol, on je bio igrač utakmice i odveo Zagreb u finale kupa. I zato mi je prošli tjedan Vujović rekao kako nema nikakve razlike između Ariana i ostalih dvaju golmana. Preciznije, rekao mi je ‘postoji razlika, od njih očekujem da puno toga obrane, dok od Ariana ne očekujem, a on obrani jednak broj udaraca kao i oni’”.

Arian nema problema s povremeno podcjenjivačkim stavovima spram njegovih mogućnosti. Kaže da je stav “to je Božin mali pa mora braniti” primjećivao u počecima, kada je imao 10, 11 godina. “S 15 godina već sam bio navikao na takve komentare pa mi to nije stvaralo nikakav pritisak. Znam svoje kvalitete, znam koliko treniram i radim i da mi se to mora vratiti.” Božidar Jović naglasio je kako je on odavno razlučio privatno od poslovnog. “U klubu sam profesionalac i uvijek odgovaram nekome za nešto. Borim se da svi budu ravnopravni. Moj sin ima stipendijski ugovor, ni veći ni manji nego njegovi vršnjaci. Pazim da mi netko ne spočitne da guram svog sina. Svatko će se izboriti svojom kvalitetom, bez obzira na to kako se zove. Tako nastupam u klubu od prvog dana”, objašnjava Jović. Puno većih problema Arian je imao prije tri mjeseca kada ga je tijekom treninga lopta pogodila u oko, i to tako jako da je skoro izgubio vid. “Mrežnica se odvojila i bilo je pitanje hoće li ikada više nastaviti igrati rukomet. Na sreću, današnje metode liječenja su napredne i laserom mu je sve spojeno pa ne osjeća nikakve posljedice, iako mu je prijetio i gubitak vida”, prepričao je tu nezgodu Božidar Jović.

“Arian je sada pokazao da može i sada će svi od njega očekivati velike stvari. To će mu biti drugi teret na leđima pa će morati još više raditi”, smatra Božidar Jović. Ipak, tvrdi da rukometne golmane do 25. godine ne treba paušalno ocjenjivati jer danas najbolji svjetski golmani imaju preko 30 godina, poput Omeyera i Šterbika. “Golman je specifično mjesto i uvijek kažem Arianu da ga ‘ne treba biti briga kako tvoja momčad igra obranu. Ti si golman, ti stršiš i svi vide kada ne obraniš ono što mislimo da si trebao obraniti’.” U ovom trenutku Arian Jović je treći golman PPD Zagreba, a za sljedeću sezonu klub nastoji ojačati rukometni klub Medveščak kao svoju drugu momčad, u kojoj bi igrali i sazrijevali igrači od 18. do 21. godine. “To ne znači da Arian, kao i neki drugi igrači, ne bi mogao s 19 godina ostati i igrati za PPD Zagreb”, smatra Božidar Jović.

  • ARIANA JOVIĆA prije tri mjeseca lopta je pogodila u oko i to tako da je skoro izgubio vid. Mrežnica se odvojila, ali su je liječnici laserom spojili, tako da sada ne osjeća posljedice.

NEMA PUNO PRIMJERA GDJE SU OTAC I SIN igrali za rukometni klub Zagreb. Oni stariji sjetit će se Stjepana i Nenada Korbara te Mensura i Adama Seferović. Ako gledamo Jovićevu generaciju, sin Slavka Goluže ima 15 godina i igra u juniorima Zagreba, dok je sin Nenad Kljajića igrao u juniorima Zagreba, a sada igra za Dubravu. Ujedno, sin Ivice Obrvana igrao je za Metković, ali je zbog teške ozljede koljena prestao igrati. Ta generacija za Ariana Jovića gotovo je nepoznanica, kaže da baš i nije gledao snimke njihovih utakmica. “Imamo te snimke kod kuće, mama ih čuva, ali uz previše obaveza nemam ih vremena gledati”, rekao je Arian, dok njegova oca ni ne čudi što sinova generacija ne zna za svjetski najbolje igrače koji su igrali u njegovo vrijeme ili prije njega. “Ja im spomenem Magnusa Wislandera koji je 1990. izabran za najboljeg rukometaša na svijetu, a oni ne znaju tko je on, ali sve je to normalno. Za deset godina nitko se neće sjećati Metličića, Vorija i Lackovića.”

Ovo su osjetljive godine za Ariana Jovića, ali njegov otac uopće ne sumnja u njegovu ozbiljnost i pristup rukometu. “Ja sam vlasnik kafića i noćnog kluba, a sin mi izađe jednom u tri mjeseca. Da je moj otac imao kafić i noćni klub, ja bih češće izlazio. Šalu na stranu, Arianova generacija je stvarno dobra. Oni više vole ranije izaći na piće pa doći kući do 23 sata, što me pomalo i zabrinjava. Mi smo bili generacija koja je stalno izlazila, dok je njegova generacija drugačija.” Arian kaže kako voli izlaske, ali ne može izaći noć prije utakmice, nego tek nakon utakmice. “Eh, mi smo izlazili i prije i poslije utakmice”, prisjetio se Božidar Jović.

UZ BROJNA ODRICANJA I POSVEĆENOST SPORTU, logično je da Jovići razmišljaju i o budućem odlasku u inozemstvo. “Europsko tržište je otvoreno, u moje vrijeme klubovi su mogli imati samo dva stranca, a sada njemački Flensburg od 16 igrača ima 12 stranaca. Arianu će biti lakše otići u inozemstvo, ali ima vremena do tada. Treba prvo završiti fakultet”, istaknuo je Božidar Jović. Njegovi prijatelji Andrej Golić i Senjanin Maglajlija menadžeri su u jednoj od najvećih rukometnih agencija koja zastupa više od 250 igrača, među kojima je i većina najboljih. “Podrazumijeva se da će oni brinuti i o Arianovoj karijeri jer oni brinu i o puno igrača Zagreba. Nisam opterećen time da Arian mora braniti u Zagrebu i samo u Zagrebu. Zašto ne bi branio u nekom drugom klubu? Ima raznih puteva do uspjeha, ne mora se kroz Zagreb doći do reprezentacije”, zaključio je Božidar Jović.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL I PRIVATNI ALBUM
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.