Književnik Borivoj Radaković govori o svom novom romanu, o književnosti i prevoditeljstvu, o rock’n’rollu i Jugoslaviji

U svom novom romanu “Što će biti s nama” jedan od najutjecajnijih hrvatskih književnika Borivoj Radaković u rimama govori o životnoj svakodnevici u Zagrebu i problemima kojih se društvo još nije riješilo, primjerice, odnosu prema manjinama, predrasudama, kriminalcima i novim bogatašima, mržnji i odnosu Zagreba i ostatka Hrvatske. Osnivač Festivala alternativne književnosti (FAK) koji je početkom 2000-ih na hrvatskoj književnoj sceni promijenio odnos prema knjizi, piscu i pisanju, u intervjuu se prisjeća tih vremena i s odmakom govori o tome što je FAK ostavio hrvatskoj književnosti.

Radaković je rođen 3. studenog 1951. u Zemunu, a s obitelji se kao devetogodišnjak preselio u Zagreb, u kojem i danas živi. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je južnoslavenske jezike i komparativnu književnost. Roman “Sjaj epohe” iz 1990. vrlo dobro su prihvatile kritika i publika, a objavio je i djela “Ne, to nisam ja” 1993. i “Porno” 2002. Kazališna trilogija o Zagrebu nastala 90-ih izvođena je u Satiričkom kazalištu Kerempuh i izazvala je veliku pozornost. Jedna od triju predstava iz tog ciklusa, “Dobrodošli u plavi pakao” podigla je tenzije u velikom dijelu zagrebačke javnosti jer je progovarala o fenomenu kluba Dinamo i promjeni imena u NK Croatia, a za nju je tadašnji predsjednik države Franjo Tuđman rekao da destabilizira Hrvatsku. Još jedna Radakovićeva kazališna trilogija koja govori o običnom čovjeku koji je, pritisnut društvenim i ekonomskim prilikama, prisiljen doći do novca, odigrala se u KNAP-u, a dvije predstave, “Amateri” i “Dobitnik”, još uvijek su na repertoaru. Radaković kaže da mu se Zagreb promijenio, a prisjetio se i odrastanja u Jugoslaviji te kaže da mu nedostaje ta bivša država.

NACIONAL: Novi roman “Što će biti s nama” pisali ste deset godina, zašto?

Ne znam zašto me svi to pitaju… Nije bilo posebno naporno pisati taj roman, ali sam morao prekidati pisanje zbog drugih stvari – podosta sam prevodio, a i napisao sam četiri drame koje su sve izvedene, a tri su i nagrađene. Roman „Što će biti s nama“ specifičan je i nakon prekida teško se vratiti u isto raspoloženje, održati isti stil. Kako bilo, mislim da sam efektivno na svom zadnjem romanu radio od dvije do dvije i pol godine. A vidite, ako se proda cijela naklada, honorar će mi biti desetak tisuća kuna. Dvije godine posla? To rade samo budale. Zato mi je nužno prevoditi…

NACIONAL: S kojih jezika prevodite?

Danas najčešće prevodim s engleskog, ali sam svojevremeno prevodio sa slovenskog, makedonskog, bugarskog, ponešto s ruskog i talijanskog.

NACIONAL: Ima puno problema u prevoditeljstvu, nema nekog standarda, cijene su se srozale.

Mnogo je loših prijevoda, mnogo je čak i falsifikata. Izdavačima je skupo, pa angažiraju netom završene studente koji rade za sitnu lovu, za tri eura po kartici. A netko tko ima dvadeset pet godina i nikakva iskustva ne može kvalitetno prevoditi umjetničku prozu, poeziju još manje. Mnogo je prevoditelja koji nisu uopće studirali strani jezik, a ni hrvatski. Mnogi romani upropašteni su do te mjere da publika više nije zainteresirana za druge knjige istih autora.

NACIONAL: Tko je kriv za takvu situaciju?

Novac. Novac i vrijeme. Izdavači žele što brže objaviti aktualne naslove, a dakako da žele uložiti što manje. A u vrijeme kad je kupovna moć građana vrlo niska i kad se baš ne čita, razumljivo je što ni jedan izdavač nema redaktora za prijevod. Sve bi to diglo troškove, cijene bi skočile. Zato često dobivamo samo kakvu-takvu informaciju o knjizi, ali ne i prijevod.

NACIONAL: Prije 15-ak godina bili ste začetnik FAK-a koji je promijenio odnos prema domaćoj književnosti. Što je FAK donio Hrvatskoj?

Mislim da je FAK donio mnogo promjena, od kojih su kratkoročne bile te da smo stvorili književnu scenu koja nije postojala. Prekinuli smo jedan niz književnosti koji je bio vezan uz postmodernizam koji je, pak, više tehnicirao znanjem o književnosti, pokušavao primijeniti ono što su teoretičari govorili, a manje ga je zanimala sama književna realizacija. Tijekom 90-ih u našoj književnosti nije se događalo ništa važno i bilo je potrebno da se nešto pokrene. Inauguriran je pravac, da ne kažem stil, nešto što je bilo primjereno ovom vremenu, nešto blisko realizmu, s manje ironije i više humora, a i ustoličili smo prozu kojom je hrvatska književnost podosta oskudijevala. Ta je proza bila brža, primjerenija vremenu u kojem nas u svakom trenutku zasipa silan broj informacija.

NACIONAL: Ta brzina u jeziku vidi se i u vašem novom romanu. Gotovo svaka rečenica, pa i svaka riječ, unosi dinamiku, uvijek se nešto događa.

To mi je i bio cilj, a to je i jedan od razloga što sam pisao u rimi – ona je unijela dodatnu dinamiku i doslovce svaku riječ pretvorila u mali događaj. Pisao sam s užitkom, valjda se to s užitkom i čita.

NACIONAL: Roman ima puno slojeva, prikazuje razlike između bogatih i siromašnih, predrasude prema manjinama, svima drugačijima, odnos grada i periferije. Nekako se uvijek vrtimo oko istih pitanja, zar se društvo nije nimalo promijenilo?

Stvari se s jedne strane mijenjaju, a s druge strane sve ostaje isto. Neke promjene u građanskom ponašanju nikako da nastupe. I dalje se mnogi drže besmislene tradicije koja se neprestano potiče, a nema nikakva smisla. Ponekad bljesnu neke stvari pa pomislimo „eto novog stava, novog pristupa, novih ljudi“, kad ono – ništa! Orah, Živi zid, Most… Ah…

  • ‘MNOGO JE LOŠIH PRIJEVODA, mnogo je čak i falsifikata. Izdavačima je skupo pa angažiraju netom završene studente koji rade za sitnu lovu. Za sve to kriv je novac’

NACIONAL: Dosta pišete o muško-ženskim odnosima, erotici, seksu. Zašto je u Hrvatskoj seks još uvijek tabu? Je li tu presudan utjecaj imala Katolička crkva?

Sigurno da jest, ali prevagu su imali ljudi kojima je kompliment ako kažem da su konzervativni. Za kršćanstvo je tjelesnost grijeh. Primjerice, nedavno je u ZeKaeM-u održana premijera izvrsne predstave “Hinkemann”, a izvrstan plakat za tu predstavu izazvao je proteste zbog nećudorednosti. Te koji su prigovarali nije zanimalo to što je taj plakat sjajno montažom dočarao vrijeme u kojem je nastao tekst Ernesta Tollera. Otužno je kad dušobrižnici reagiraju u ime djece. A isti ti nisu nedavno reagirali kad je iz dana u dan u novinama izlazila fotografija jadnog i nedužnog našeg sugrađanina Tomislava Salopeka koji je izgubio život zbog tuđih zala. Je li Crkva zatražila da se ta fotografija ne pokazuje? Jesu li moralisti skočili na noge i optužili redakcije što nesretnog čovjeka svakodnevno izlažu dodatnom poniženju? Kao da nije ponižen do kraja. Gdje je bila sućut?

NACIONAL: U knjizi pišete o Zagrebu. Kako taj grad vidite danas? Živite u njemu od 1960., koliko se promijenio?

Silno se promijenio, dakako. Najljepše vrijeme za život u Zagrebu bilo je onih nekoliko godina nakon Univerzijade 1987. pa do 1990. Nije bilo nasilja, izlazili smo noću, mediteranski se živjelo, u svakom si se trenutku osjećao sigurno. Toga više nema. Zavladalo je nasilje. Poteže se šaka, poteže se oružje, samo zato što izgledaš drugačije, kao što je pokazao slučaj ubojstva Luke Ritza. Grad se tek sada oporavlja od deurbanizacije devedesetih.

NACIONAL: Na vas je velik utjecaj izvršio rock’n’roll. Kako ste razmišljali dok ste odrastali? Kakvo je to bilo vrijeme?

Nama je rock’n’roll bio važan na toj nekoj razini obračuna s roditeljima, a svojim izgledom – dugom kosom i uskim hlačama i koječime – pokazivali smo da smo protiv njih.

NACIONAL: Tako ste se ‘’furali’’?

Da, nosio sam uske, vrlo uske prugaste hlače i košulju na cvjetiće koju smo zvali ‘’šulja na botaniku’’. I dugu kosu sa zulufima. Vrlo simpatično vrijeme.

NACIONAL: Što mislite o Jugoslaviji?

Jugoslavija mi nedostaje. Po prirodi nisam nostalgičan pa ne mogu reći da sam jugonostalgičar, ali bio je to širok prostor. Puno sam putovao po Jugoslaviji, mnoge ljude upoznao od Skoplja, Beograda, Novog Sada do ondašnjeg Titograda i Ljubljane. To mi nedostaje. Nedostaje mi vidjeti što ti ljudi rade. Moja Jugoslavija ne poklapa se s političkom Jugoslavijom, ali se poklapa s prisustvom ljudi, prijateljstvom, umjetnošću. U Jugoslaviji su živjeli mnogi moji prijatelji. Oni su bili moja Jugoslavija.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture