Kako sam shvatio da u početku ‘ne bijaše Riječ’ već slovo

Autor:

Ilustracija: Igor Heidler

Evanđelje po Ivanu započinje znakovito: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Riječi su najčarobnija staništa sadržaja naše prošlosti i sadašnjosti, a prenose ga i u budućnost. One sadržavaju kroz tvorbu u rečenice nevjerojatnu sposobnost prenošena povijesti, događaja, osjećaja, opisa ljudi, mjesta, tajni, istina, ponekad i laži. Ali uvijek je riječ nositelj smisla.
Riječ se sastoji od slova. Kada bolje pogledate grafički osnova svih slova kojima se služimo su crte i polukružnice. Njihove kombinacije pod različitim kutovima i sparivanjima tvore abecedu. Razmišljam kako je do sporazuma da latinično pismo izgleda u današnjem obliku trebalo doći do dogovora onih koji su odlučili koristiti ih. Bio je to u početku malen broj ljudi koji su vladali znanjem pisanja znakova. Njihov dogovor da slovo A upravo ima osobine današnjeg slova A bio je proces dogovora, zajedničkog sporazuma da ono pretvara izgovoreni zvuk A u grafem A. Danas to izgleda tako normalno, naime, rađamo se s tim znanjem, genetski se prenosi u našem kodu. No, krenete li rastavljati taj jednostavan znak, pokušate li stati na tren i pomisliti koliko je trebalo vremena, ingenioznosti za osmišljavanje i potom za dogovor oko njegovog izgleda, da svi koji pišu latinicom to prihvate samorazumljivim, morate se zamisliti i diviti ljudima koji su to učinili. To je osnova koda kojim se sporazumijevamo.
Ali to je tek početak. Slijedi slaganje slova u rečenicu. Svaki pojam koji su ljudi vidjeli trebalo je opisati i pridjenuti mu riječ. Ono što je bilo viđeno, uzmimo drvo, trebalo je pretvoriti u riječ, dakle, složiti slova, napraviti riječ i postići dogovor da je baš taj poredak slova u riječi opis biljke koja ima korijenje, stablo i krošnju i nazivamo ga DRVO. Oni koji su širili pismenost širili su i dogovor oko imenovanja pojmova kojima su opisivali stvari iz svog okruženja, osjećaje, vremenske prilika i neprilike, sve što su vidjeli i imali potrebu sažeti u riječi i popuniti je sadržajem koji će ljudi moći prepoznati i potom se njima sporazumjeti ili izraziti. Sve to samo iz različite kombinacije slova kojima se tvori riječ.
Ali tu nije kraj, Riječi koje koriste ista slova u različitim jezicima popunjena su različitim sadržajima. Razmišljajući o temi, sjetio sam se kombinacije slova r-a-t. Rat u hrvatskom označava sukob koji može imati razne izvedenice, od oružanog do osobnog. S drugim naglaskom, rat označava kopno koje ulazi u more. U engleskom, ‘rat’ označava glodavca kojeg mi po domaće zovemo štakor. Dakle konvencija je riječ istih slova pretvorila u različiti pojam, jer su dogovorili da označava dva različita pojma ovisno o jeziku iz kojeg potječe.

Foto: Stipe Majić
Oduvijek se zanosim ljudima koji vide nešto što ja ne umijem ili ne znam, ne mogu. Još više onima koji meni nevidljivo, znaju pretočiti u stvarnost. Ljudi koji osmišljavaju fontove za kompjutere spadaju među njih, Zamislite da krećete napraviti inačicu slova A, koje postoji u tisuću emanacija. Netko je tu unio osobnost, učinio to slovo u novom fontu drugačijim originalnim. Taj čovjek je minuciozno proučavao odnos veličine slova, njegovih osobina pri povećanju ili smanjivanju, pravilnosti koja je neophodna da ona budu ujednačena, njihova vizualna svojstva pri čitanju, ponašanje na ekranu ili tisku, kako kontrast u odnosu na pozadinu utječe na njihova svojstva, nebrojene nijanse koje proučava i usklađuje do konačnog oblika. Zatim, kao korisnik otvorite zaslon svojeg word programa i na njemu je stotinjak različitih pisama. Ona su tu, kupljena s programom (ako je legalan). Svaki taj font ima svog autora. I rijetko tko izvan dizajnerske i tipografske struke zna njihovo ime.
Times New Roman je serifno pismo. Naručile su ga britanske novine The Times 1931. godine, a zamislio ga je Stanley Morison, umjetnički savjetnik britanskog ogranka tvrtke Monotype za tiskarsku opremu, u suradnji s Victorom Lardentom, piscem slova u odjelu za oglašavanje The Timesa. U nazivu Times New Roman, Roman je referenca na obični ili romanski stil (ponekad se naziva i Antiqua), prvi dio obitelji Times New Roman koji je dizajniran. Rimsko pismo ima korijene u talijanskom tisku kasnog 15. i ranog 16. stoljeća, ali dizajn Times New Romana nema nikakve veze s Rimom ili Rimljanima. Postao je jedan od najpopularnijih pisama svih vremena i instaliran je na većini osobnih računala. Ali usprkos tome, osim ako vas znatiželja ili potreba da napišete ovakav tekst ne prisili, njihova imena ne znate. Kao što velik broj nas ne zna da je Nikola Đurek čovjek osmislio fontove, poput Amalie, koji je uvršten među najbolje na svijetu. Njegove tipografije koristile su se, primjerice, u hrvatskom izdanju Playboya (Marlene i Typonine Sans), Jutarnjem listu (Greta; s kolegom Peterom Bilakom), Globusu (Brioni, Marlene display), Glasu Koncila (Posrta), Financial Times Weekendu (BrioniText), Den Haag Centralu (Brioni), Moskovskim Novostima (Brioni Cyrillic), dok je Porta u veljači 2007. godine zamijenila pismo Swift u šest izdanja nizozemskog novinskog koncerna Wegenera. Tu je i pismo za UNICEF, pismo za signalizaciju zagrebačke zračne luke. Možete zamisliti doseg njegovog rada, kao i samozatajnost ljudi koji stvaraju ‘slova’.
Moj dragi prijatelj Igor Heidler, vrhunski grafičar objašnjava mi da je njihovo dizajniranje složen proces koji počinje počesto na praznom papiru da bi se potom skica prenijela u kompjuterski program i s pomoću Bézierove krivulje definirala u grafički prihvatljiv vektorski oblik. „Tada je nacrt moguće razvlačiti, oblikovati, ‘mijesiti’ do zamišljenog oblika. ‘Serifna’ pisma imaju one malene istake na pojedinim mjestima, dok ‘groteskna’ izgledaju kao tehničko pismo i potpuno su geometrijski ‘čista’. To je razlog zbog kojeg se ona lakše reproduciraju na ekran, ali mozak lakše prihvaća ‘serifna’ zato što podsjećaju na rukopis“, govori Igor. Zapamtio sam kada je Đuerk rekao da “riječ ljubav, primjerice, kad je ispišete na Helvetici, ne izgleda dobro. Previše je bjelina”. Previše je bjelina! Koliko sama uporaba određene  vrste pisma može pojačati ili oslabiti neku riječ, pojam, reći ono što možda ne bi pomislili ili iščitali. Previše bjeline! Kao u životu. Samo crno ili bijelo jednostavno nije realno. Radi se o kontrastu kojeg određuje veličina i debljina sastavnih dijelova slova ili života!
Vratio sam se kući s ‘tipografskim priručnikom’ Franje Mesaroša kojeg sam s posebnim udivljenjem listao i shvatio kako ‘znam da ništa ne znam’ o osnovi vlastitog posla, a to su slova. I kako su ta slova svugdje gdje se okrenemo, na natpisima, plakatima, formularima, potvrdama, pločama s nazivima institucija, ulica. I sve se to podrazumijeva. Osim toga da je njih netko osmislio.
U stvarnom životu modernog čovjeka koji se koristi osobnim računalima za posao, pri pisanju teksta prihvaćamo zadani font ili ga biramo, kao i njegovu veličinu ili oblik. Kod rukopisa sve radimo bez posredovanja, nema naredbe za prored, veliko slovo, novi red. Ali pretvoriti abecedu ili rukopis u kompjutersko pismo, oživiti ga i približiti korisnicima diljem svijeta je umjetnost razumljiva svima. Moguće je samo reći da je prije riječi bilo ‘slovo’. A men!

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Avatar photo
Josip Smrekovac

prije 2 tjedna

Da bi jugokomunisti i udbaši bolje shvatili o čemu se radi između dileme "riječ" ili "slovo" razmotrimo riječ "Tito": Tito, Josip Broz, ima svoje značenje u povijesti, koje ima svoju "težinu", da ne idemo u detalje, koju i kakvu! Slova kojima oznaćavamo Titu su tri: T (2X), I i O. Kojom tehnikom ili stilom su ona napisana je irelevantno. Rijeć "Tito" sve govori!