Zrinka Ljutić (18) svjetska je juniorska prvakinja u slalomu, ona i otac Amir za Tempo su otkrili čega su se sve morali odreći da bi obiteljski projekt, nalik Kostelićima, iznjedrio novu skijašku zvijezdu

Prve godine kada su otišli za Austriju, gdje je dobio posao kao trener skijanja, Amir Ljutić imao je dvjesto eura u novčaniku, gorivo je natankao na karticu, planirajući u razvikanim austrijskim brdima ostati mjesec dana. Bilo je to 2006., Zrinka je tada imala dvije godine. Inače inženjer brodostrojarstva, Amir Ljutić godinama je radio u struci, jedno vrijeme imao je svoju firmu. Djeca su bila brojna i mala; nije ih viđao po cijele dane. Ujutro ode na posao, oni spavaju, navečer se vrati s posla, oni spavaju. ‘’Proći će im djetinjstvo, a ja ih neću ni vidjeti’’, naljutilo je Ljutića. Naoružan vlastitim sportskim iskustvom koje je iskusilo uspone i padove, jednog je dana presjekao – ostavio je posao inženjera i okrenuo se drugim talentima. Te je sezone otišao na Hvar raditi kao instruktor jedrenja na dasci. Nakon toga, kako se jesen pretapala u zimu, pravac Austrija, radit će kao trener skijanja. I djeca će s njime.

Ljudi su mu govorili da je lud, „ti inženjer, direktor, sad vodiš djecu u šumu“. Bili su šokirani. Amirovi roditelji nisu skrivali nevjericu, ‘’što ti to treba’’, hvatala se majka za glavu. Sjetio se kako ono kažu da neispunjene ambicije tjeraju čovjeka dalje, pa je majci dobacio, ‘’sjećaš se kad sam te davno, k’o klinac, tražio da mi kupiš dasku za jedrenje? Pitala si koliko košta, rekao sam tisuću maraka, odmahnula si, rukom, jesi ti normalan, zaboravi. Eto, da je bilo tada daske, moje ambicije bi se ispunile, dokazao bih se sebi i ne bismo sada išli u šumu. I u šator uz more’’.

Zrinka Ljutić počela je skijati s tri godine, dok se sa sedam godina upisala u skijaški klub Žuti mačak. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Dok sjedimo u slastičarni u Novom Zagrebu, na ugodnom proljetnom suncu Zrinka se tatinoj priči glasno, slatko smije. Zrinka Ljutić zadovoljna je ovom sezonom. Taman je postala državna prvakinja u veleslalomu na Otvorenom prvenstvu Hrvatske i Zagrebačke županije, što joj je drugi uzastopni naslov. Na Zimskim olimpijskim igrama u Pekingu, u veljači ove godine, nosila je hrvatsku zastavu. Osvojila je 25. mjesto u slalomu i 28. mjesto u veleslalomu. Potom je Kanadi osvojila titulu svjetske juniorske prvakinje u slalomu i brončanu medalju u veleslalomu. Od 16. godine, naime, Zrinka se natječe u seniorima, ali pravila kažu da su do 21. godine juniori. Tako da je između 16. i 21. godine svojevrsna potkategorija. ‘’Imam još tri godine fore da mogu i u juniore’’, kaže Zrinka nudeći vedri, mladenački osmijeh.

Ova sezona nije bila lagana, Zrinka je pokušavala uzeti bodove u europskom i svjetskom kupu. Zadani ritam više nego naporan. Počeli su u studenome, išli su u Finsku, Ameriku, potom u Kinu na Olimpijske igre, Kanadu i nezaobilazne europske skijaške zemlje Sloveniju, Francusku, Italiju. Neprekidna putovanja i utrke, koferi uvijek spakirani, samo se, reći će Ljutić, vadi rublje za pranje, da bi se ubrzo ponovno spakirali. Iako je u sezonu ušla s neizliječenom ozljedom gležnja, Zrinka je postavila cilj: natjecati se u Svjetskom kupu, skijaškoj „Ligi prvaka“, gdje snage odmjeravaju najbolji. U slalomu na finalu FIS Svjetskog kupa je osvojila peto mjesto, a sezonu je okrunila juniorskim zlatom i ta joj titula puno znači.

Iako je u početku mislio ostati mjesec dana, Amir Ljutić promijenio je plan zimskog boravka u Austriji. „Da sam profi glazbenik, možda bi Zrinka svirala klavir, ovako, sport nam je oduvijek bio medij i imali su takav odgoj“, kaže Amir. Svidio im se nomadski način života. Kada je Zrinka imala pet, Dora sedam, Tvrtko osam godina, a Hrvoje se tek rodio, cijela je obitelj išla u Austriju. U Innerkremsu, mirnom skijalištu, provodili su četiri mjeseca godišnje zimi.

„Ondje sam provela 15 godina, osjećam se k’o doma, imam puno prijatelja. Išla sam u školu, u obližnje selo Kremsbrücke. Osnovnu i srednju pohađala sam na njemačkom. Mama je profesorica engleskog i njemačkog, podučavala nas je jezike. Tamo sam slušala nastavu, a ispite sam polagala u Hrvatskoj’’, kaže Zrinka.

Nakon povratka u Zagreb, pravac more, ide se na Pelješac, u Viganj. Ondje je Amir radio kao windsurf instruktor. Živjeli su u šatoru na plaži. Dizanje je bilo u 6:30 ujutro, priprema doručka, pranje suđa. „Naučili smo brinuti o sebi, imali smo popis zadataka u kampu, kao klincima bilo nam je to ekstra uzbudljivo“, kaže Zrinka. Kao mala, Zrinka je na ‘’baywatch’’ tornju visjela po cijele dane. Ljutići su na Pelješcu bili do polovice rujna. Mama Martina, inače sudski tumač za engleski i njemački jezik, godišnji je čuvala za zimske mjesece u Austriji.

Po povratku sa svjetskog juniorskog prvenstva Zrinka Ljutić ponosno je pokazala dvije osvojene medalje, zlatnu i bročanu. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Ljutići su, poznato je, talentirani za mnoge sportove. Tvrtko je bio prvak Europe do 13 godina u jedrenju na dasci. Zrinka je bila treća u kategoriji do 15 godina. Prije toga trenirala je judo. Tata Amir je trenirao nogomet u Dinamu, no nije nastavio u seniorima. Danas su u obitelji četiri talentirana skijaša – Tvrtko, Zrinka, Dora i Hrvoje. Zrinka je na skije stala s tri godine, sa sedam godina upisala se u skijaški klub Žuti mačak.

„Što želiš biti? Skijašica. Jednostavno, sve je išlo prema tome“, kaže Zrinka. Bilo joj je posve prirodno ući u natjecateljsko skijanje. Žele li napredovati, Ljutići su znali da im treba Austrija. Blizu je, dobra infrastruktura, tri sata od Zagreba. Tamo su i Kostelići često trenirali, kao i mnogi hrvatski skijaši. Ljutić bi zimi unajmio kuću i odveo djecu. Već u sedam ujutro su na stazi, do 15 sati. Tata nakon ručka priprema skije, djeca za to vrijeme odmaraju i uče. Potom ide lakši kondicijski trening, a već u 21 sat su na spavanju.

Od malih nogu, uz skijanje, windsurfing je Ljutićima velika ljubav i hobi, ali skijanje za to ne ostavlja dovoljno vremena. Zadnjih pet godina išli su na grčki otok Naxos. Jači su vjetrovi u Grčkoj, puno više puše nego kod nas, tako da su više daskali. Tata Ljutić je, inače, dvije godine bio i instruktor u kajtanju, u Bolu na Braču. Svi jako vole windsurfing, aktivni odmor kojim se razvija motorika i ravnoteža.

„Zrinki je to puno pomoglo u skijanju. Moraš imati osjećaj za dasku, vodu, vjetar. Jednom je vozila riskantno, napadala je vrata i komentator je primijetio da je pokazala iznimnu ravnotežu. U tome joj je pomogao windsurfing, kroz njega je razvila dinamičku ravnotežu“, objašnjava tata Ljutić.

‘Išla sam u školu u selu Kremsbrucke. Osnovnu i srednju pohađala sam na njemačkom. Tamo bih slušala nastavu, a ispite sam polagala u Hrvatskoj’

U Austriji su trenirali u prirodi i izvan staze. „Balvan umjesto utega za uspostavljanje ravnoteže, nego što! Gips bi znao reći, ajmo djeco, idemo u teretanu i odvede ih u pilanu“, nasmijao se Ljutić.

S Kostelićima se, dakako, znaju već godinama. „Ivica i Janica, ta njihova životna priča, sjajna sportska karijera, a ostali su tako jednostavni, sve to je meni ogromna motivacija“, kaže Zrinka. Neki dan se čula s Ivicom, rekao joj je da je se sjeća iz Innerkremsa, malu, namrštenu i zločestu. S Janicom se grudala. Kao savjetnik reprezentacije, čija je Zrinka članica, Ivica Kostelić gledao ih je na treninzima na glečeru. I ove zime je dolazio na treninge i dao savjete, posebice u superveleslalomu.

„On je odličan superveleslalomaš, vrhunski brzinac. Na svjetskom juniorskom prvenstvu Zrinka je vozila 117 kilometara na sat, na treninzima i 130 kilometara na sat. Tu linije igraju veliku ulogu, kako ući u zavoj, pomogao je analizama. Važno je, primjerice, pustiti brzinu na prijelazu iz strmog u ravni dio. Ako samo malo zakasniš, izgubiš deset, 20 stotinki i gotovo je. Ivica je bio kralj u tome kako pustiti brzinu, za to treba imati dobar osjećaj i puno samopouzdanja“, kaže Amir.

Otac Amir Ljutić trenirao je nogomet u Dinamu, kasnije je napustio svoj posao kako bi se posvetio sportskoj karijeri kćeri Zrinke. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Janica je prošlu sezonu bila uz Zrinku kojoj je to bila prva seniorska sezona. Danas se čuju preko poruka.

„Super je Janica, dala mi je mudre savjete, da ne brinem zbog očekivanja drugih, da pronađem svoj put i da prebrzo ne odrastem. Ivica je malo stroži od Janice“, kaže Zrinka. S Ivicom voli popričati kako se suočiti s problemom, kako naći izlaz iz krize i vratiti fokus.

„Krize su zeznuta stvar“, nadovezuje se tata Ljutić, „Dobar je primjer njemačka skijašica Lena Duerr. Cijeli život je pri vrhu, a nikada na vrhu, nikada najbolja. Ove je godine zabljesnula u slalomu i dogodio joj se peh: na Olimpijskim igrama prvi put je nakon prve vožnje bila vodeća. I trema između dviju vožnji doslovce ju je pojela. Nije uspjela obraniti prvo mjesto. Bio joj je ogroman pritisak na startu, uhvatila je panika, nije mogla zapamtiti stazu, izgorjela je. Da je nakon prve vožnje bila treća ili peta, to joj se ne bi dogodilo, ovako ju je pojela nesigurnost“, opisuje Amir Ljutić.

‘Janica mi je dala mudre savjete, da se ne brinem zbog tuđih očekivanja, da pronađem svoj put i da ne odrastem prebrzo. Ivica je malo stroži od Janice’

Puno je ulaganja, odricanja, pritisaka i emocija, skijaši prolaze kroz emocionalni ringišpil. Obronci planina istovremeno prekrasni su i pogibeljni. Kvrgavi, vijugavi kanali leda i sjene, zavoji nedaleko provalija, negostoljubive staze, strme kao pakao. Uživo, kažu, sve izgleda žešće nego na TV-u. Tamno je tamnije, grubo je grublje, sve je oštrije. Bolja oprema i kondicija omogućili su sportašima postizanje velikih brzina. Tek na usporenoj snimci čovjek može vidjeti kolika je vještina i snaga potrebna da skije ostanu usmjerene nizbrdo. Bučni gledatelji za to vrijeme uglavnom jedu masne kobasice, piju kuhano vino ili pivo.

Kaže se da alpsko skijanje prate neizbježne nepravde koje učine vjetar, magla, kiša ili suša. Velike sportske predstave traže izdržljivu površinu staza, čvrstu trkaću podlogu, za što su potrebni šaptači snijegu koji ubrizgavaju vodene injekcije, tvrdeći da voda ima mozak.

Onaj prostor u kojem skijaši bulje u prazno na TV-u se kratko vidi. Protežu se, stoje do koljena u snijegu, zatvaraju oči, u mislima prolazeći stazu. Taj je prostor emocionalni epicentar. U središtu alpskog svemira – kažu fanovi ovog sporta, posebice ljubitelji spustaša – ludilo je oduvijek bilo bitna komponenta.

Obitelj Ljutić oduvijek je voljela windsurfing (desno), a danas svi skijaju te je Zrinka najuspješnija od četvero djece (lijevo). FOTO: Privatna arhiva

„Evo, Norvežanin Henrik Kristoffersen je živac, kad ima lošu vožnju i gubi doživljava izljeve bijesa, udara, baca štapove u kante, zvekne u pod. Žene nemaju takve izljeve bijesa, više plaču“, nasmijala se Zrinka.

U ovom poslu, kažu, ne stižete daleko ako nemate kontrolu nad svojim živcima.

„Da, Ivica je vrlo strpljiv, zna preuzeti kontrolu“, ponavlja Ljutić.

Otac Amir Ljutić službeni je Zrinkin trener i strateg. U timu je i serviser za skije Miha Cerer. ‘’To je oduvijek tako da mi je tata trener, na to sam navikla. Uspješni pojedinci su produkt obitelji’’, kaže Zrinka. Amir svoju djecu ne idealizira. „To je zamka roditelja koji su povremeno uključeni u život svoje djece, pa postanu subjektivni. Kad ste od prvog dana jako uključeni, realniji ste. Padaju u zamku jer su neobjektivni. Ja sam svoju djecu učio ‘što god da se dogodi, učitelj je uvijek u pravu’. Bolje tako nego se postaviti previše zaštitnički“, kaže Amir.

Individualni sportovi traže jake osobnosti. Velike nacije imaju velike timove, Švedska, Njemačka, Austrija, pa njihov individualni sport kao da je timski – osim te jedne minute dok skijaju – jer članice tima, vršnjakinje, jedna drugu bodre i pomažu. Zrinka kaže da njoj jako znače kolegice. „Lijepo mi je kad sam s Leonom Popović i Andreom Komšić, kad zajedno putujemo, podijelimo tremu, nesigurnost, uvijek pričamo otvoreno“.

Na ZOI u Pekingu Zrinka Ljutić nosila je hrvatsku zastavu na otvorenju, dok je u slalomu i veleslalomu osvojila 25. i 28. mjesto. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Ljutiće je prvi val korone zatekao u austrijskom Innerkremsu. Svi su otišli, skijalište se ispraznilo, ostali su sami u selu. Ako se vrate u Zagreb, bit će u stanu, ovdje su u šumi. Ostajemo, odlučio je tata Ljutić. Dizali su se u zoru. Staze su bile uređene, ali žičare nisu radile. Nakon spuštanja, Zrinka se penjala gore pješice, sa skijama na ramenima. I tako skoro dva mjeseca. U pet ujutro dizanje, u šest penjanje, spust koji traje 35 sekundi, opet penjanje i tako pet, šest puta. U devet ujutro bi završili.

Upravo to je opisala u motivacijskom pismu koje je poslala Marinu Čiliću, odnosno njegovoj Zakladi koja dodjeljuje stipendije nadarenim sportašima i glazbenicima.

„Marin Čilić je odličan. To je iznos koji pomaže, lijepa gesta i super poruka. U motivacijskom pismu Zrinka je napisala kako je na penjanje trenirala u koroni, to ga je dirnulo. Čilić stipendira puno škola, pruža nevjerojatan primjer. Sjećam se dječaka iz nekog sela, svira tamburicu. Trebali ste vidjeti taj osmijeh od uha do uha kad je dobio stipendiju“, smije se Amir Ljutić.

„Uspjeli smo i financijski izgurati. Koliki su nam troškovi? Zadnja sezona prije korone, za naše četvero djece treba više stotina tisuća kuna. I to je bilo vrlo skromno. Ja kao trener bez plaće, samo fiksni troškovi smještaja, prijevoza i ski karata. I to vrlo skromno“, naglašava tata Ljutić.

‘To je zamka za roditelje koji su samo povremeno uključeni u život djece pa postanu subjektivni. Kad ste od prvog dana jako uključeni, realniji ste’

Zrinka je posljednje dvije sezone članica Hrvatske alpske skijaške reprezentacije, cijelu njenu ekipu i rad financira Hrvatski skijaški savez. Očekivano, morala se probiti da bi ušla u reprezentaciju, a do tada priču financira obitelj, nešto pomognu prijatelji, sponzori ako ih se nađe i pokoja donacija. U sastavu naše muške reprezentacije od prošle sezone je i Zrinkin brat Tvrtko.

U petom mjesecu Zrinka će na kratki odmor, a onda početkom ljeta kreće s pripremama. Opet treninzi, teretana, bicikl, trčanje, kros fiterski ritam barem šest sati dnevno. Potom ide na glečer na 3800 metara visine u Švicarskoj i Austriji. Svjetski kup počinje već polovicom listopada, veseli mu se.

„Za sve treba imati puno vjere. Treba vjerovati u ono što radiš, u sebe i u druge. Napravim najbolje što mogu, ali na rezultate utječu i drugi faktori poput konfiguracije terena, snijega koji je svuda drugačiji, kiše, vjetra. S jedne strane čovjek mora biti stroj, istovremeno, treba biti nježan prema sebi. To je ta ravnoteža, kao u skijanju ili windsurfingu. A onaj prostor između popuni vjera.“