Hrvatski liječnik i književnik Milivoj Dežman živio je od 1873. do 1940., a tuberkulozu je u radničkoj populaciji viđao svaki dan jer je bio u službi kao liječnik Okružne blagajne. Želio je da njegova domovina prati Europu u liječenju te zarazne bolesti u specijaliziranim sanatorijima na višoj nadmorskoj visini. Bio je inicijator, jedan od osnivača i ravnatelj lječilišta Brestovac na Sljemenu, prvog specijaliziranog lječilišta za plućne bolesti u ovom dijelu Europe koje je bilo otvoreno od 1909. do 1968. Ta bolnica, građena u njemačko-austrijskom stilu, imala je dobre rezultate, a u sklopu bolnice nalazili su se knjižnica, kinodvorana i različiti drugi gospodarski objekti kao što su mljekara, pekarnica i farma svinja. Bivši bolnički kompleks Brestovac danas je zapušteni objekt.

To je dio povijesti tuberkuloze u Hrvatskoj koja je opisana u nedavno objavljenoj knjizi “Bolesti koje su mijenjale svijet” čiji je autor akademik Željko Cvetnić, a izdavači su Medicinska naklada i Hrvatski veterinarski institut. Osim tuberkuloze, među jedanaest uglavnom povijesnih zaraznih bolesti, u knjizi su obrađene velike boginje, španjolska gripa, malarija, kuga, pjegavi tifus, povratna groznica, rovovska groznica, lepra, sifilis i kolera. Opisani su njihovi uzročnici, širenje, suzbijanje, osnovne karakteristike, situacija u Hrvatskoj i ono najzanimljivije: njihov utjecaj na društveno-povijesni razvoj čovječanstva.

Engleska književnica Emily Bronte, autorica romana “Orkanski visovi”, baš kao i njezin brat, majka i četiri sestre, umrla je od tuberkuloze. Od tuberkuloze su preminuli i američki književnik Edgar Alan Poe, engleski pjesnici Lord Gordon Byron i John Keats, ruski dramatičar Anton Pavlović Čehov te poljski skladatelj i pijanist Frederic Chopin. U Hrvatskoj su od takozvane bijele smrti, između ostalih, preminuli književnici Antun Branko Šimić, Ivan Kozarac, Đuro Sudeta i Vjenceslav Novak te slikari Miroslav Kraljević, Milan Steiner i Slava Raškaj. Nobelovac Ivo Andrić bolovao je od tuberkuloze, bolesti koja je pokosila njegova oca i obitelj s očeve strane. Kako je objasnio Cvetnić, riječ je o umjetnicima koji su umrli vrlo mladi, ali su za sobom ostavili značajna djela: “Prema nekim teorijama kod ljudi koji su bili teško bolesni postojalo je stanje euforije koje im je davalo kreativnu energiju i ubrzano su stvarali, željeli su u kratkome vremenu za sobom ostaviti što više svojih djela. Tuberkuloza je u 19. stoljeću smatrana romantičnim otkupljenjem, a potom i odrazom društvenih zala. S dolaskom moderne dolazi do stigmatizacije bolesti i ona više nema romantičan predznak, nego postaje bolest siromašnih koji umiru po ubožnicama. Tijekom 19. stoljeća smatralo se da su ljudi koji su bolovali od tuberkuloze posebno osjetljivi, produhovljeni i osjećajni. To su uglavnom bili ljudi koji su živjeli drukčijim, boemskim životom, neuredno su živjeli, družili se međusobno i širili bolest, među sobom i na druge. Umirali su mladi i vlastita bolest mogla im je biti nadahnuće. Čak postoji i predodžba o piscu ili slikaru koji mršav i iscrpljen sjedi u mračnoj i zagušljivoj sobi, načet tuberkulozom kojoj posvećuje posljednje riječi. Od tuberkuloze se umiralo sporo, ljudi su bili mršavi i blijedi, zbog čega se i naziva bijela smrt, a najčešće je napadala mlade. Po broju preminulih vrlo pogubna za Hrvatsku bila je španjolska gripa koja je u kratkom vremenu usmrtila velik broj ljudi, ali kako je došla tako je i nestala. S druge strane, tuberkuloza je polako ulazila u domove, ali ostala je stoljećima. Za vrijeme industrijske revolucije, kada su ljudi iz sela dolazili u gradove i puno ih je živjelo na malom prostoru, tuberkuloza je bila česta. Incidencija je iznosila čak 1100 na 100.000, dok je danas 10 na 100.000.”

Željko Cvetnić, koji danas radi na Hrvatskom veterinarskom institutu, rođen je 1963. u Mraclinu kraj Velike Gorice. Veterinu je diplomirao 1990. i doktorirao 1996. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za medicinske znanosti od 2016. Objavio je više od 400 publikacija, od čega je više od 120 radova citirano u međunarodnim časopisima te je ukupno napisao pet monoautorskih knjiga i dvije kao koautor.

Kako kaže, prvo je počeo pisati o zoonozama, bolestima koje se sa životinja prenose na ljude, pa je tu temu proširio jer je želio istražiti u kojoj je mjeri ovih jedanaest bolesti, koje su karakteristične po tome da ljudi u to doba nisu znali kako ih suzbiti, utjecalo na pojedince i narode tijekom povijesti:

“U ovoj knjizi radi se o bolestima koje su se pojavljivale do kraja 19. Stoljeća, dok se samo španjolska gripa pojavila početkom 20. stoljeća. U davna vremena te bolesti opisivali su ne samo liječnici, nego i različiti kroničari vremena koji su željeli pokazati kako je neka bolesti utjecala na društvo. Već su stari narodi upoznali strahote zaraznih bolesti. Opisi bolesti, njihov nastanak i širenje bili su u skladu sa shvaćanjima tog vremena. Smatralo se da je uzrok epidemija nadnaravni ili božja kazna. Kuga se u Starom zavjetu smatrala jednim od deset zala kojima je Jahve kažnjavao narod koji je kršio zakone. Guba se više puta spominje u ‘Levitskom zakonu’, a oboljele su osobe bile izolirane i stjerane u kolonije gubavaca. Biblijski pisci poznavali su i sušicu, tuberkulozu, a ona je bila jedno od prokletstava. Povijest svijeta isprepletena je utjecajem različitih zaraznih bolesti na ljudsku populaciju. Dokazi o boginjama pronađeni su na egipatskoj mumiji, dok su papirusi u Egiptu bili oslikani slikama koje prikazuju zarazne bolesti i sadržavaju recepte i upute za liječenje mnogih od njih. Već je Hipokrat, koji je živio od 460. do 377. pr. Kr. odbacio natprirodne uzroke epidemijskih bolesti i sve bolesti sveo na prirodne uzroke. Razvoj mikroskopa u 17. stoljeću omogućio je vizualizaciju mikroorganizama, a krajem 19. stoljeća otkriveni su uzročnici najvažnijih bakterijskih bolesti. Pojavili su se značajni mikrobiolozi poput, Roberta Kocha koji je otkrio uzročnika tuberkuloze i kolere ili Louisa Pasteura, koji je istraživao različite uzročnike i proizvodio cjepiva protiv zaraznih bolesti”.

Kako je napisao Cvetnić, pandemija španjolske gripe iz 1918. bila je najveći globalni demografski potres koji je svijet ikada doživio u tako kratkom vremenu. Rekombinirani patogeni virus pojavio se na kraju Prvog svjetskog rata, kada su vojnici, nakon četiri godine ratovanja, izmučeni i gladni bili idealan medij za taj vrlo patogen virus:

“Mnogo ljudi umro je i zbog sekundarnih bakterijskih infekcija, virus je jako iscrpio organizam, a bakterije su ga u stvari dokrajčile jer tada nije bilo antibiotika. O španjolskoj gripi dugo se nije pisalo jer se govorilo samo o Velikom ratu iako je umro pet puta više, od 50 do 100 milijuna od gripe nego što ih je poginulo u ratu, i to u samo od 16 do 20 tjedana. Virus se prvi put pojavio u Americi pa se širio po vojnim logorima, a kada su američki vojnici došli u Francusku proširio se po Europi. Bilo je ljudi koji su preživjeli rat i umrli za dan ili dva dana od gripe. S obzirom na to da je bio kraj Prvog svjetskog rata i vrijeme raspada Austro-Ugarske i nastanka Kraljevine SHS, unatoč svojoj važnosti španjolska gripa nije bila najaktualnija tema tadašnjeg tiska u Hrvatskoj. Ostala je u potpunoj sjeni političkih i ratnih zbivanja, a u hrvatskoj povijesnoj znanosti nije ostavila dublji trag. Smatra se da je gripa u Hrvatsku unesena kopnom jer je morski promet tada bio blokiran, a vjerojatno je u Hrvatsku došla iz Austrije i Mađarske. Bolest je zahvatila i škole pa je u svim većim gradovima Austro-Ugarske prekinuta nastava. Španjolska gripa ubraja se, po intenzitetu, brzini širenja i posljedicama, u najteže epidemije u hrvatskoj povijesti. Iako su neke epidemije u srednjem vijeku dulje trajale i bile smrtonosnije, po broju oboljelih ona je vjerojatno bila najteža epidemija zabilježena u Hrvatskoj”.

Kako navodi Cvetnić, kolera se spominje i obrađuje u romanima “Maska crvene smrti” Edgara Alana Poea, “Ljubav u doba kolere” Gabriela Garcije Marqueza i “Smrt u Veneciji” Thomasa Manna:

“Ta je bolest bila strašna zato što se pojavljivala naglo i uzrokovala brzu smrt, nije davala vremena oboljelima da se oproste s bližnjima i pripreme za smrt. Kolera je u ljudima izazivala strah, širenje glasina i praznovjerje. Strahovito je bolna bolest, zbog povraćanja i proljeva dolazi do dehidracije, pojavljuju se grčevi u udovima, a oboljeli izgledaju vrlo bijedno. U Parizu se u 19. stoljeću, tijekom maskenbala u visokom društvu, jedan harlekin srušio, udovi su mu bili hladni, a lice pod maskom plavoljubičasto. Smijeh i zabava su utihnuli, zavladala je panika, a ljudi u kočijama žurili su u bolnicu, gdje su umirali. Kako bi se smirila panika među pacijentima u bolnici, mrtve su u sanduke nabacivali u kostimima. Ubrzo su javni prostori bili puni mrtvaca u vrećama zbog nedostatka ljesova. Bila je velika gužva na grobljima. Bogataši su skupili imovinu i napustili grad. Među siromašnima se pojavila sumnja da se radi o trovanju, a kao krivce su optužili šestero ljudi te su njihova mrtva tijela provukli gradom”.

Cvetnić je ispričao i jednu priču koja je vezana uz malariju i Brijune:

“Bečki industrijalac Paul Kupelwieser otkupio je Brijune s namjerom da ih pretvori u turističko i klimatsko lječilište, ali malarija mu je ugrozila projekt. Krajem 1899. pozvao je tada vrlo poznatog mikrobiologa i istraživača Roberta Kocha da nastavi na Brijunima svoja istraživanja o suzbijanju i liječenju malarije. Prvo je poslao svoje suradnike, da bi kasnije i sam stigao na Brijune. Nakon što su poduzete različite aktivnosti u sanaciji cijelog područja, poput isušivanja močvarnog tla i sustavnog liječenja stanovništva kininom, pojavili su se i prvi rezultati smanjenja smrtnosti, a do 1903. izliječeno je sve stanovništvo na otočju. U znak zahvalnosti, Kupelwieser je dao izraditi spomenik Robertu Kochu koji je podignut na najvećem brijunskom otoku, na pećini ispod koje se stoljećima nakupljala voda koja je bila leglo bezbrojnih komaraca, malarijskih vektora. Spomenik je postavljen kao reljef na kojem figura djevojke prilazi poprsju Roberta Kocha kako bi mu stavila lovorov vijenac na glavu. Natpis na njemačkom koji je ispisan na reljefu u prijevodu znači: Robertu Kochu, osloboditelju otočja od malarije”.

Malarija je, podcrtava Cvetnić, tisućama godina oblikovala tijek ljudske povijesti. Za Aleksandra Velikog, koji je osvojio cijeli tada u antici poznati svijet, smatra se da je umro od te bolesti. Povjesničari vjeruju da je ona utjecala na propast grčke civilizacije, dok je po nekim tumačima ona na neki način vezana i uz propast Rimskog Carstva:

“Oko Rima nalazi se ravnica Campagna Romana koja je nekad bila močvarno područje u kojem je bila prisutna malarija. Zbog prosperiteta Rimskog Carstva, oko 50. do 400. godine, razvojem poljoprivrede, izgradnjom odvodnje, gospodarstvom i izgradnjom zgrada malarija je gotovo nestala na nekoliko stoljeća. Propadanjem Rimskog Carstva područje više nije bilo prosperitetno i malarija se vratila. Ljudi su se micali s područja na kojem je bilo malarije, pa je ta bolest bila uzrokom migracija, dok nisu shvatili da se moraju boriti protiv malarije. Malarija je bila prisutna na području oko današnjeg Panamskog kanala: gotovo 30.000 ljudi umrlo je od malarije na gradnji tog kanala. Krajem 19. stoljeća gradili su ga Francuzi, ali nakon 9 godina prekinuli su gradnju jer je od 1000 ljudi njih 170-250 umrlo od malarije. Nakon toga gradnju su preuzeli Amerikanci pa se jedan američki general, dva kilometra od trase gradnje, upustio u suzbijanje malarije. Nakon nekoliko godina na tom tropskom području postigao je to da je tamo bila ista incidencija malarije kao u New Yorku. Pjegavi tifus bio je bolest koja je sigurno utjecala na Napoleonovu vojsku kada je s vojskom 1812. otišao na pohod u Rusiju. To je bolest koja se javlja uglavnom po zimi, a prenose ga uši. Oko 500.000 do 700.000 vojnika išlo je na Rusiju, a nakon godinu dana vratilo ih se samo 3000. Umrli su od zime i gladi, ali i pjegavog tifusa te rovovske groznice koju također prenose uši”.

Što se tiče tih bolesti danas, naglasio je Cvetnić, virus velikih boginja u ljudi je suzbijen cijepljenjem i drugim javnozdravstvenim mjerama, ali još službeno postoje uzorci virusa u dvama laboratorijima, jedan se nalazi u Americi, a drugi u Rusiji:

“No ovog trenutka po svemu sudeći ipak se ne bi mogla pojaviti takva bolest jer je danas svijet, barem što se razvijenog zapada tiče, toliko razvijen da se eventualne ozbiljnije epidemije, ako do njih dođe, mogu kontrolirati i u konačnici suzbiti. U prirodi više ne postoji virus velikih boginja, jedini nositelj virusa velikih boginja je čovjek, ali zato postoje uzročnici zoonoza. Ljudi su virus velikih boginja iskorijenili zahvaljujući cjepivu koje su proizvodili od virusa kravljih boginja i javnozdravstvenim mjerama. Do druge polovice 20. stoljeća proizvodili se cjepivo na teladi, smatra se da su se zadnji put 1989. godine protiv velikih boginja cijepili američki vojnici koji su kasnije išli u rat u Irak. Boginje su do sada jedina bolest koju su ljudi suzbili cijepljenjem i drugim javnozdravstvenim mjerama. S obzirom na to da su milijuni ljudi u prvoj polovici 20. stoljeća još uvijek umirali od te bolesti, Svjetska zdravstvena organizacija koja je osnovana 1948., prihvatila je prijedlog SSSR-a da se suzbije ta bolest. U Somaliji je 1977. zabilježen zadnji slučaj velikih boginja, a Svjetska zdravstvena organizacije službeno je 1980. proglasila da su velike boginje iskorijenjene. Cjepivo protiv tuberkuloze ljudi pripravljeno je od uzročnika tuberkuloze još početkom 20. stoljeća. Kada su se pojavili antibiotici koji su mogli riješiti problem bakterijskih bolesti, smanjio se problem tuberkuloze, osobito u zapadnim zemljama”.

Kada je riječ o gripi, istaknuo je Cvetnić, pandan one španjolske bila bi gripa podtipa H1N1 koja se pojavila 2009., a tada su je mediji nazvali svinjska gripa. Poslije španjolske gripe uzrokovane podtipom H1N1, pojavila se 1957. azijska gripa uzrokovana podtipom H2N2, zatim 1968. hongkonška gripa, uzrokovana virusom podtipa H3N2:

“Mnoge bi se bolesti mogle suzbiti kao što su se suzbile velike boginje, no to je uvijek politička odluka za koju su potrebna izdašna financijska sredstva. Tuberkuloza nije suzbijena bolest, baš kao ni lepra, kolera se pojavljuje tamo gdje su bijeda, jad i rat, pjegavi tifus također postoji u izbjegličkim logorima… Kuga se čak pojavljuje u Sjevernoj Americi i mnogim drugim zemljama, zato što u prirodi postoje rezervoari kuge, a to je 200 vrsta glodavaca. No kuga se danas liječi i nije toliko smrtonosna kao nekad. Trenutno, primjerice, postoji problem s kolerom u Jemenu jer je tamo rat, a to je bolest bijede i nehigijenskih uvjeta. Gotovo dva milijuna jemenske djece akutno je pothranjeno, što ih čini osjetljivima na koleru. Od 1940. do 2004. u svijetu se pojavilo 334 novih zaraznih bolesti, od kojih je više od 60% zoonoza, a njih 70% potječe od divljih životinja. Stalno su se pojavljivale i reemergentne bolesti, za koje se smatralo da su iskorijenjene. Svijet danas kontrolira, ali ne može iskorijeniti mnoge stare i poznate bolesti. Danas su cjepiva puno sofisticiranija i cijepne reakcije su iznimno rijetke i štetne, ali danas se neopravdano javljaju ljudi protivnici cijepljenja jer je ono zaista spasilo čovječanstvo od mnogih bolesti. Cijepljenje, lijekovi i javno zdravstvene mjere i skrb stavili su mnoge bolesti pod kontrolu, tu nema i ne bi trebalo biti alternative. Iako se uvijek može pojaviti neka gripa, ili druge bolesti, danas postoje alati i mjere za suzbijanje takve bolesti, što nije bio slučaj prije sto godina ili tijekom povijesti”.