Željko Bebek je nepobitno glazbena ikona naših prostora. U pedeset godina karijere, koju obilježava slavljeničkim koncertom u zagrebačkoj Areni, najpoznatijih je bilo prvih deset, onih u rock senzaciji bivše države – Bijelom dugmetu. Bebekovi počeci sežu do benda Eho 61 i Kodeksa, odnosno preteče Bijelog Dugmeta pod imenom Jutro. Desetljeće nakon eksplozije naslova koje danas nosimo u transgeneracijskoj kulturnoj pjesmarici pjevač prepoznatljiv po testosteronskim vokalnim izvedbama otisnuo se u samostalne vode koje ga nose idućih četrdeset godina, ali voda ga nigdje nije odnijela. Vitalan i srčan na pragu osamdesete, Bebek 28. listopada u Areni Zagreb sprema najveći samostalni koncert karijere koji će biti scenski obrazac pak svjetske turneje.

Uoči zagrebačkog koncerta najavljuje poseban izbor pjesama koje su osvojile srca publike i koje su izabrane na jedan specifičan način. S pjevačem smo se našli u prve jesenske dane na kavi s hladnim mlijekom usred priprema za jubilarnu šetnju katalogom pjesama kojima je mapirao svoju karijeru. No neminovno je započeti priču o Željku Bebeku bez spomena prvih deset godina u Dugmetu – tada najvećoj scenskoj senzaciji Jugoslavije katapultiranom singlicom “Ne spavaj mala moja muzika dok svira.” Eksplozivna dvoipominutna nizalica melodičnih slogova sarajevske je rockere fosilizirala u estradnom Pantenonu i zapisala u regionalnim glazbenim povijestima. Bombastičan početak za zajedničkih prvih deset nakon čega prvi pjevač benda dobiva jednosmjernu kartu iz benda.

Ove godine slavite 50 godina karijere koju formalno brojite od prve singlice Bijelog dugmeta objavljenje 1974. Godinama su trač rubrike i novinske stupce punile priče o prirodi i dinamici narušenih odnosa Željka Bebeka i Gorana Bregovića. Gledalo se na Vas, a i danas kroz prizmu prvog pjevača, ali kraj s njima bio je početak četrdeset godina uspješne samostalnosti.

 Odlazak iz Bijelog Dugmeta 1984. godine bio je moj novi početak i nikome više nisam nakon toga dopustio upravljati mojim glazbeničkim ili privatnim životom. Zato sam uspijevao graditi jednu kulu, iako je nekima izgledala da je od karata, ali gledao sam je kao kulu ili dvorac od čvrstog materijala. To znači da nikad nisam ovisio ni o jednom suradniku.

Predvidio sam da ću ‘84. godine otići iz Bijelog Dugmeta godinu dana prije, a i dvije sam godine bio svjestan poremećenih odnosa u bendu. Bilo je previše socijalnih razlika, nezadovoljstva, odvajanja do razine da smo prestali biti prijatelji i sjajan glazbeni bend koji uživa biti u kombiju ili avionu na turneji. U jednom trenutku dođe do nekog zasićenja koje se ne može pravdati realnim opravdanjima, a nastupa u svakoj osobi osobno. Iako mi se mnogo toga u bendu nije sviđalo, čvrsto bih se držao pravila jer bez toga ne ide. Ni u vojsci, crkvi, državi, pa ni u šoubiznisu.

Bijelo dugme imalo je i svojevrsnu prapovijest kao grupa Jutro u formaciji još od prosvjedarske 1968. godine, a već rane spone činila je strast prema anglofonim danas glazbenim klasicima rocka kao što su Deep Purple, Uriah Heep, Led Zeppelin, Yes i čak Phil Collins. Članovi benda nisu bili samo izvođači, nego i mladi intelektualci, što je usmjeravalo njihove ambicije prema poetici i etici benda, ali i estetici koju su u javnom prostoru promišljali kroz svoj imidž. No nakon gotovo deset godina rada, slava je učinila svoje.

U nekom smo se trenutku prestali pojavljivati zajedno. Odnos sa javnošću nije bio ograničen na samo Gorana (Bregovića, op.a.) ili mene; bio je postavljen tako da je cijeli bend bio zvjezdani bend: svako dijete i odrasla osoba znali su članove Bijelog Dugmeta, i svaki je za sebe bio zvijezda. Vrijeme je donijelo promjene i to je, na koncu, završilo da smo Goran i ja bili na vrhu piramide i razmišljalo se isključivo o nama dvoma. On je bio fini dečko, a ja sam bio vagabund. Sve je to bio imidž. I treća faza je bila kada se više nas dvojica nismo uopće sretali, osim u studiju, na putovanjima i na samim koncertima. Pojavila se socijalna razlika jer nismo bili bend koji je mogao pravedno valorizirati doprinos svakoga od nas. Zaista počeo buniti ne oko toga tko će imati najviše nego onoga tko ima najmanje. Ja sam bio bolje plaćen, kao vokal i solist, a imao sam i drukčiji ugovor s Jugotonom. Uredno sam mogao živjeti kao zvijezda. Kako se to promijenilo, dovelo je, skoro da kažem – do pucanja. Kako bi se sve uravnotežilo, rekao sam da moramo raditi više: u dvije godine jedna ploča i jedna turneja.

Razumljivo je da je i njemu takav napor mogao biti preambiciozan i psihički i emotivno. Biti dvije godine u studiju, snimiti album, isproducirati ga i još ga predstaviti svijetu nije banalan pothvat.

 U showbiznisu kad ti ide, radiš dan i noć, jer doći će vrijeme kad će stati. Shvatio sam da moram imati pauzu, da se moram ‘skulirati’, vidjeti koje je to mjesto koje ću ubuduće zauzimati, jer imam dobar imidž iza Dugmeta. Publika i danas kada govori o meni ističe bivanje deset godina u Dugmetu. Generacije koje su se rodile iza 2010. znaju da je Bebek pjevao u Bijelom Dugmetu i znaju te pjesme. Jer mama i tata slušaju, a oni su od svojih roditelja naslijedili ljubav prema njima.

S druge strane, u šest godina iza mog odlaska iz Dugmeta došlo je do geopolitičkih promjena, ratova i raspada Jugoslavije. Dakle, nestalo je društvo koje je bilo moja publika. Iz vremena kad smo bili zvijezde za 23 milijuna ljudi, došli smo – svaki u svom dijelu, na puno manju publiku. Ništa tu nije tragično, jer smo zabavljači, a ja se nisam nikada želio uključiti u bilo kakav oblik politike, smatrajući da je moja odrednica postavljena dok sam pjevao u Bijelom Dugmetu. Samo sam htio biti slobodni umjetnik, čovjek koji pjeva. I doselio sam u Zagreb sa 46 godina, sit putovanja i mijenjanja adresa. Ovo je bila sredina kakva mi je odgovarala jezično i kulturološki. Bez lažne skromnosti, kao svoj brend nisam imao problema s publikom, ali je valjalo odrediti novi put.

Tomislav Čuveljak/NFOTO

Morali ste preoblikovati odnos s, uvjetno rečeno, novom publikom?

Nekoliko godina nakon izlaska iz Bijelog dugmeta sreo sam Zrinka Tutića i Đorđa Novkovića – gimnazijskog kolegu iz Sarajeva – što je bio izvrstan potez. Mogao sam se pokušati sam baviti autorstvom, ali to je bio prevelik rizik: bolje je bilo surađivati s majstorima svoje radionice. A nju sam zvao Trio: Nikša Bratoš, Zrinko Tutić i Đorđe Novković, povremeno i Rajko Dujmić. Bila je to jedna ekipa koja je zajedno stvarala hitove, a ja iz tog perioda imam dvije pjesme bez kojih nema koncerta mog u životu: “Žuta ruža” i “Laku noć, svirači”. A da ne spominjem pjesme od trenutka kada se uključuje Miroslav Rus. Dobio sam toliko pjesama da sam mogao koncerte izvoditi isključivo od novih naslova i tako sam utabao svoj novi put u glazbenički život.

Potpuno odcjepljenje.

Da, dogodila se stvar izdavanja i nastupanja dok me nije usporio Cro-dance i trebalo je puno godina da se vratim u studio. Godine 2012. vratio sam se u njega s Branimirom Mihaljevićem koji je bio moj novi izbor u trećoj fazi karijere. Snimili smo tri studijska albuma, a su oni najavljivani s više singlica, tako da je produkcija bila produktivnija, iako je manji broj nosača zvuka.

Jedna od promjena na sve ostale faze jest i to što ste počeli sa sinom raditi glazbu u tom periodu koja vas je morala i revitalizirati psihoemotivno?

Posljednjih sam pet godina napravio dobar korak davši šansu sinu da se pojavi pred publikom i da on sam sebe procijeni. Pojavila se jedna nova garnitura publike koja se možda ne bi pojavila na mojim koncertima, ali dolaze jer žele kontakt sa Zvonom.

Je li Zvone na pozornici sin ili član benda?

Ne mogu reći da je meni strašno važno što je to moj sin, jer ima svakakvih glazbenika koji bi mogli zauzeti to mjesto. Glazbenik je ipak netko tko samo prati bend, prati događaje. No kad ti je sin glazbenik, to je nešto puno više. U međuvremenu, da bi on što bolje napredovao, ja sam ispunjavao njegove želje koje nisu nerealne. U kući smo napravili studio, a njemu je potreban zato što vrijeme provodi eksperimentirajući. Ima puno svojih završenih pjesama, ali za njih kaže: “one u škrinjici čekaju svoj trenutak.”

Ove smo godine Brane i mi krenuli svatko svojim putem čega je posljedica bila da ćemo sami snimati pjesme ubuduće. Osim što je Zvone gitarist, kompozitor, pjevač, istovremeno smo zajedno koautori, što ćemo i ubuduće biti u mom dijelu nadolazeće karijere, a on će dočekati svoj trenutak kad će otvoriti škrinjicu i ponuditi svoje pjesme.

Pedeseta obljetnica nije zato što sam jučer imao singl, nego zato što sam ‘73. već imao singl da su svi pali na glavu. Pa sam to imao i ‘83., pa sam to imao i ‘89. I tako, kroz tih pedeset godina stalno je bilo nešto, uvijek veliko. Zato sam rekao, bilo je padova, ali toliko je bilo uzlaza, da me nisu uspjeli oboriti.

Što ste pritom neminovno zadržali iz vremena Dugmeta s čijim debitantskim singlom i brojite početak svoje glazbene ere?

Ono što sam zadržao i tad poklonio Bijelom Dugmetu jest glas, karizma, ali prije svega način na koji sam iznio otpjevane tekstove. Dakle, pjesme su se samo tako mogle donijeti da ostanu dugo, da ostanu za danas i za sutra. Ja sam tumač tekstova. Nijedan tekst nisam otpjevao da me publika ne razumije. Skoro bih rekao da sam sebe postavio kao glumca. Ako glumac izvodi tekst, kako bi bilo da ga ne razumiju, da ga ne čuju: odatle kod mene eksplozija u glasu, promuklost, iskrenost i energija koja zbilja ne presušuje.

Tomislav Čuveljak/NFOTO

Publika jest ta bez koje nema ni karijere, a njihova vjernost izvođaču naposljetku i jamči dugovječnost. Čuo sam Vas jednom prilikom da joj i uzvraćate načinom da joj pružate ono što ona u tom trenutku očekuje. Na tom je tragu ranija izjava: “aplauzima sam birao pjesme kao jedinom mjerom veze između publike i izvođača”

 Nakon pedeset godina i četrnaest albuma, tu je gotovo dvjesto pjesama. Dakle, to je za pet koncerata da nijednu ne ponoviš. No imam obavezu otpjevati one koje su aplauzima izabrane. Svjestan takve situacije, nijedna omiljena pjesma publike neće izostati. Razmjestit ću ih da taj koncert bude onakav kakav je u cijeloj 2023. godini. Onih tridesetak naslova koje sam zapravo izvodio cijele godine gdje god sam bio u svijetu, a u njoj sam bio na najljepšoj turneji u životu. Jer radi se o vrhuncu turneje započete u Torontu, a išli smo cijelom Amerikom, preko Chicaga, New Yorka, St. Louisa, Atlante, St. Peterburga, Phoenixa, Detroita do Australije – Sydneya i Melbournea i sada nam za 2024. ostaju Zapadna obala Amerike i poneki gradovi Srednje. Ovaj će se koncert sigurno dalje ponavljati, a s novim bendom, zato da bih stavio malo začina na sve hitove.

Tko danas uopće čini publiku Željka Bebeka nakon pedeset godina od prvijenca Dugmeta?

Kada čovjek slavi 50 godina karijere, svjestan je kako na koncert neće doći samo tinejdžeri – za to je zadužen Zvone. No spadam u sretnike na čije nastupe dolazi tri segmenta publike. Svaki koncert iskoristim da od dvije trećine tražim aplauz za trećinu koju spomenem. Dakle, “Ovdje večeras ima puno ljudi koji su s tavana uzeli svoje jeans i došli na rock’n’roll.” To je moja dominantna publika.Tražim aplauz za srednju generaciju – njihovu djecu. Naposljetku pozdravim najmlađu publiku, bez kojih nema ni glazbe ni koncerata, a to su im vjerojatno unuci. Ono što želim napraviti jest prilog za povratak rock’n’rolla, lijep i pametan odgovor na taj izazov uvoza lake glazbe. Svojoj generaciji vratiti rokenrol, srednjoj koja sluša narodnjake u izlascima ponuditi alternativu. Za treći segment sam zahvalan sinu, jer on dijelom mobilizira svoju generaciju na stranu glazbe za koju svi kažu: “Blago vama u kojim ste vremenima živjeli”.

Osvrćete se s punim fokusom u mislima i razgovoru na koncert u Areni. Kako ste zamislili dramaturgiju ovog koncerta koji je, kako navodite, vrhunac i aktualne svjetske turneje?

Dorađen je od scenarija, setliste, do posebnog uvježbavanja, pristupa aranžmanima koji ne smiju biti puko ponavljanje onog što se svira desetak zadnjih godina. Ljudi moraju iznova razumjeti taj veliki zadatak. Glazbenicima je to uvijek užitak, posebno novima koji se nađu u takvoj poziciji da nastupe u Areni. Uvijek sam ja taj koji mora odlučiti u kojem trenutku glazbenici zadovoljavaju moje kriterije, pa moram reći da sam se odlučio, kao poslije Bijelog Dugmeta. Preživio sam punih pedeset godina.

Zvone i ja smo smo stvorili bend koji donosi veliku promjenu i koji ima što ponuditi. Dakle, najvažnija stvar je kod pratećeg benda koliko je lojalan, spreman vježbati, korektan, ali i ambiciozan. Pjesme su iste, ali moraju se osvježavati.

No kao pjevač kojem je glas onaj instrument kojeg publika zna, što osobno mislite ponuditi da biste osvježili nastup?

Zvone se uvukao u tu igru da kad sviramo žešći dio setliste, kada se okrenemo na rock’n’roll, da imamo tri solo gitare na pozornici i bas. Na njegov sam nedavni poticaj odlučio da bi bilo zgodno da u karijeri, barem djelomično, budem gitarist.

Mnogi ne znaju da glazbeni rad započeli kao srednjoškolac i to s usnom harmonikom, prebacili se na mandolinu i naposljetku gitaru. I glas je četvrti instrument.

Bio je tu još jedan instrument. Svirao sam bas gitaru na prva dva albuma Bijelog Dugmeta, Kad bi’ bio Bijelo Dugme i Šta bi dao da si na mom mjestu. Tad je Zoran Redžić – bassist Dugmeta još iz vremena Kodeksa – bio onemogućen biti na snimanjima i zamijenio sam ga na basu. Čak sam se sa Dugmetom pojavio sa akustičnom gitarom, uglavnom na izvedbama “Tajne veze”. Sin mi mijenja tijek danas.

Pored ovoga, htio bih spomenuti rad za zadnjem studijskom albumu “Mali oblak ljubavi”, snimanom s Branimirom Mihaljevićem. Negdje pred kraj snimanja, manjkala nam je jedna pjesma i onda je Branimir predložio, znajući da više ne želim pjevati duete nakon cijelog niza njih i posljednjeg s pokojnim Oliverom Dragojevićem na pjesmi “Ako voliš ovu ženu” da zapjevam sa sinom. Sa Zvonom sam autorski napravio duet, a on mi pjeva backove na toj pjesmi. Onda sam mu zauzvrat ponudio da pjeva polovicu pjesme “Ne spavaj mala moja muzika dok svira”. Time će se na koncertima predati generacijska palica i s tom ostavštinom upoznati.

Koncert je karijerno važan, bez obzira na to što sam već puno puta imao velike, karijerne koncerte. Zahvaljujući radu u posljednjih deset godina: studijski rad, albumi, singlovi, pozicije na listama, nagrade, obveza je održavanje jednog koncerta koji će sve to potvrditi i istovremeno objediniti svih 50 godina karijere, zato se koncert i zove tako. On nije kraj, on je samo jedan lijepi, novi početak – još i ambiciozniji.

To je prvi osobni jubilarni nastup.

Tako je. Dakle, 50 godina razmišljam o onome što slijedi sutra. Nisam se nikad vraćao nazad i upravo to je osiguralo taj dugački put. Kroz život imamo uspona i padova, a moji su usponi dovoljno visoki da me neki usputni padovi kroz 50 godina nisu lišili kredibiliteta, nego su me inspirirali za sutra, za mjesec, godinu, ili desetljeće unaprijed. Pa ni u kriznim situacijama se nisam povlačio, ni osamdesetih, ni devedesetih, ni 2000-ih, pa ni u vrijeme pandemije. Nisam uopće pomislio stati.