Žarko Dragojević jedan je od onih kreativaca bez čije nevjerojatne energije lokalna sredina ne bi disala punim plućima. Dubrovnik, u kojem je prije 37 godina rođen, zadužio je nizom svojih umjetničkih, kreativnih i izvedbenih projekata unazad 20 godina. Jedan je od utemeljitelja studentskog radija UNIDU pri Sveučilištu u Dubrovniku. U Kazalištu Marin Držić skladao je glazbu za preko 20 predstava i surađivao i na preko 80 predstava u raznim drugim funkcijama. Objavio je dva instrumentalna solo albuma s glazbom iz kazališnih predstava izvedenih na Dubrovačkim ljetnim igrama te 12 soundtracka iz brojnih drugih predstava. Skladao je glazbu i za niz radiodrama, kao i za televizijske emisije i dokumentarce, među kojima i za dokumentarni film „Skrivena strana medalja“ o životu najtrofejnijeg hrvatskog sportaša, dubrovačkog plivača i Paraolimpijca desetljeća Mihovila Španje. Dobar dio života proveo je i kao stalni suradnik Art radionice Lazareti, a krajem prošle godine u izdanju Audiovizualnog centra Dubrovnik i Art radionice Lazareti objavljen mu je i prvi roman „Prolaz na jugoistok“.

Glazbom se intenzivno počeo baviti još 2006. godine kada je s prijateljima Tomislavom Kličanom i Ivicom Glunčićem osnovao grupu Embassy 516 u kojoj im se unazad par godina pridružio i Maro Zajec. Objavili su tri albuma: „Surveillance of the Environment“ 2012., „Correlation“ 2018. godine te krajem prošle godine „Trans.“. Sam naziv benda vezan je uz misteriozni nestanak Richeyja Jamesa Edwardsa, člana grupe Manic Street Preachers koji je posljednji put viđen 1995. godine u sobi 516 hotela Embassy u Londonu.

NACIONAL: Iako su zapravo sva tri albuma grupe Embassy 516 dobila jako dobre recenzije, grupa je nekako ostala u sjeni. Kako to komentirate?

Problem – ili možda čak prednost – u nama je samima.

NACIONAL: Zašto mislite da je problem u vama?

Na krajnjem jugu lako se uljuljati, Dubrovnik je zbilja daleko od epicentra zbivanja. Udaljenost od metropole skoro je kao od Zagreba do Milana, ako ne griješim. Nisu dovoljni sama želja za radom ili djelo koje ste napravili jer za svaki vidljiviji pomak potrebno je hrabro stati pred publiku i odlučiti se na dostupnost te ostati prisutan, ali i prizemljen u svakom trenutku. Još od naših prvih demo izdanja od 2006. pa preko dosadašnja tri studijska albuma za Geenger Records koji vodi Danijel Sikora, uvijek smo imali potporu u vidu dobrih recenzija, što je znak da naš rad ipak nije ostao sakriven. Neki drugi ne dođu ni do takve prilike, a puno su veće stvari napravili nego mi. Ponizan sam i zahvalan u samoj spoznaji da smo još tu nakon skoro 20 godina. Jako je malo nezavisnih / indie bendova u regiji koji su na tom putu izdržali i opstali.

NACIONAL: Novi album „Trans.“ možda je i vaš tekstualno najmračniji album. Odakle dolaze tuga i sjeta koje se osjete u vašim stihovima?

U nastavku na prethodni odgovor zapravo se krije i ovaj idući. Tomislav Kličan, Ivica Glunčić i ja prošli smo kao prijatelji sve što smo mogli proći u jako ranoj dobi. Crnilo Dubrovnika i tranzicije Hrvatske nakon rata nije bilo lagan period, a osjećamo ga i danas na mnogobrojnim poljima. Nije bilo lako izdići se iz toga i stvarati u skromnim uvjetima.

NACIONAL: Kako biste opisali taj period?

Bio je to period kada su naš grad, naši roditelji i sav puk bili posvećeni obnovi, od čiste nule. Ostale su tu velike rupe u odrastanju onih koji su tek sada postali zreli ljudi, a naši vršnjaci često su bol liječili velikom dozom poroka i nezdravih supstanci.

NACIONAL: A vi i ostali članovi benda?

Mi smo uvijek plesali negdje na pola puta od svjetla do mraka, ne svojim odabirom najčešće, ali iz toga smo izašli snažniji, odlučniji, zdraviji i pametniji. Danas su tuga i sjeta u stihovima i glazbi samo krik koji smo konačno otpustili i pozdravili se s tim duhovima, utegom prošlosti. Odabrali smo život i osjećam da on tek dolazi, da dišemo punim plućima kao ozbiljni ljudi, ostvareni autori i uigran bend. Danas je s nama i Maro Zajec, dragi prijatelj i četvrti član Embassyja 516. Prednost je što smo u sve ušli s 15, 16 godina, pa smo još mladi i energični.

NACIONAL: Zašto pjevate na engleskom?

Bilo je nemoguće pobjeći od „zaraze“ glazbom, filmovima i serijama sa zapada. Svi naši heroji govorili su engleski pa je bilo jako cool povesti se njihovim primjerom. Nakon prvog albuma nije bilo povratka pa smo odlučili ostaviti stihove izvan hrvatskog jezika i na idućim izdanjima.

NACIONAL: Svoju kreativnost pokazujete na mnogim umjetničkim poljima. Tako ste krajem godine objavili svoj prvi roman „Prolaz na jugoistok“. Je li taj roman neka produžena verzija vaših pjesama za Embassy 516?

Sklonost pisanju bila mi je zapravo prva ljubav. Još dok nisam poznavao gitaru i klavir kao instrumente i otkrio nagon prema skladanju i aranžiranju, uvijek sam nešto piskarao. Kasnije su došle druge stvari na red, bend je uzeo primat, potom desetljeće rada u kazalištu, a nakon svega je napravljen puni krug i prvi roman je konačno došao na svijet!

NACIONAL: Kako biste u kratkim crtama nekome opisali radnju romana?

Fabula se dotiče i stvaralaštva banda, ali je motiv glazbe cijelo vrijeme prisutan kao neodvojiv dio mene kao autora, a isto tako i za radnju. Teško se odvojiti i od jednog segmenta onoga što jesam, tako se trudim da se svi vidovi umjetnosti koju upijam nekako isprepliću kroz isti glas.

NACIONAL: U podnaslovu romana piše „Scenarij za film koji se još nije dogodio“, a koji se čitajući roman praktički događa u mašti čitatelja jer je roman napisan prilično filmski. Znači li to da je u samom startu postojala želja da se roman ekranizira i pretoči u film?

Sve moje stvaralaštvo uvijek je prožeto s više dimenzija, po prirodi sam veoma vizualan tip osobe i uvijek nešto skiciram / fotografiram / zabilježim videosnimkom. Kasnije se to može, ali ne mora pretočiti u multimedijalni zapis. Albumi i roman su putovanje, zadiranje u prostore koje poznajemo iz stvarnog svijeta i našeg okruženja, a ponekad su samo naznaka onoga što dolazi iz naše duše ili u mislima. Često čujem floskulu kako je bitno putovanje i iskustvo, a ne sami cilj. Na kraju dana ta floskula ipak ima smisla pa dopuštam da moja djela postanu što god trebaju na tom putovanju. Ako roman može poći u stotinu smjerova ili se u nekoj soluciji ekranizirati, bit ću najsretniji na svijetu. Za početak, u 2024. krećemo s prijevodom na engleski!

Žarko Dragojević član je indie benda Embassy 516. FOTO: Vedran Jerinić

NACIONAL: I sam roman zapravo je dosta mračan, noirovski. Koja je bila vaša osnovna premisa i što ste htjeli ispričati kada ste počeli pisati roman?

U životu sam veliki optimist, pozitivac i karakterno ne osjećam nikad nikakve zapreke u svojim idejama, koliko god sulude bile. S druge strane, u tekstovima i melodijama prečesto plivam upravo tamnom stranom. Film noir je imao utjecaj na mene, a kroz dramaturgiju koju sam spoznao u kazališnom radu shvatio sam da postoje dva puta kojima mogu krenuti. Prvi je u svome radu dijeliti emocije i osloniti se na svima dobro poznatu ljubavnu tematiku, čemu u stvaralaštvu nisam pretjerano sklon. Ili motivi kojima češće pribjegavam – dijeliti mračnije životne priče koje proizlaze iz promatranja ljudi oko sebe, unutar zajednice i svega onoga što ja jesam kao dio te okoline.

NACIONAL: Što su onda bili neki, nazovimo, skriveni cilj i namjera romana?

Moja želja je bila prikazati Balkan kao mjesto koje krije puno neispričanih priča, na kojemu je jako zanimljivo živjeti i uvijek je neka intriga kod nas ili u susjedstvu. Iz te težnje povezao sam svoj Dubrovnik, obalu Dalmacije i krenuo na jugoistok preko Crne Gore, Albanije pa sve do Kosova.

NACIONAL: Kakav je život u Dubrovniku danas kada pogledate „iznutra“, kao stanovnik koji ga ne promatra kao turistički grad?

Dubrovnik je neodvojiv dio moga identiteta, Grad kojemu dugujem sve i ništa. Stih Manic Street Preachersa, „I know I believe in nothing, but it is my nothing“ iz pjesme „Faster“, odražava puno moga otpora i borbe, pogotovo u mlađim danima. Kako idem stariji, shvaćam da je taj revolt bio ponekad bespotreban jer građani Dubrovnika su mi puno puta pokazali da postoji zajedništvo na puno razina te da su željni promjena i progresa. Ovdje ne govorim u političkom smislu, već prije svega onom ljudskom i kulturnom. Da bi društvo išlo naprijed, stvarno mora započeti promjenom u svakom pojedincu, u svakoj obitelji.

NACIONAL: Dobar dio života proveli ste kao stalni suradnik Art radionice Lazareti (ARL). Koliko je ona važna za kulturno-umjetnički razvoj Dubrovnika i razvoj mladih umjetnika i suvremene umjetnosti?

Kao jedva punoljetna osoba zakucao sam na vrata Art radionice Lazareti, a Slaven Tolj i Srđana Cvijetić otvorili su mi vrata i dali prostor za održavanje prvog koncerta banda Embassy 516 koji je tonski vodio Andro Vidak. Od lipnja 2007. traje naša suradnja, a program koji se odvija u ARL-u je žila kucavica suvremene umjetnosti, prakse i umjetničkih događanja koja bi na drugim mjestima u Dubrovniku teško pronašla prostor za izvedbe.

NACIONAL: Koliko vas je Art radionica Lazareti na neki način formirala?

Zbilja puno. I danas mi na zidu stoje plakati Ljetne kulturne groznice koju je 2006. i 2007. organizirala ARL sa zagrebačkom Močvarom. U tim danima sam kao brucoš pokrenuo i band, a sada s odmakom vidim kako zajedno rastemo i potičemo se. Najbitnije je da ne odustajemo od rada na nezavisnoj sceni, jer plemenit je to poriv. S kolegama Alenom Redžovićem i Marom Bošnjakom osnovao sam 2013. nagrađivanu udrugu Audiovizualni centar Dubrovnik (AVCD), a ona je kasnije postala temelj partnerske suradnje, kako s ARL-om na Platformi za Lazarete tako i s mnogobrojnim drugim udrugama, institucijama i pojedincima. Nije slučajno da su ARL & AVCD izdavač mog romana!

NACIONAL: Jedan ste od utemeljitelja studentskog radija UNIDU pri Sveučilištu u Dubrovniku. Koliko je UNIDU bio važan svih ovih godina za razvoj medijske pismenosti i općenito popularizaciju suvremene umjetnosti i pop kulture među mladima u Dubrovniku?

Odjel komunikologije Sveučilišta u Dubrovniku bio je mjesto mog sazrijevanja tijekom preddiplomskog studija. U tom trogodišnjem razdoblju dobili smo priliku uz kolegij radijskog novinarstva pod vodstvom dr. sc. Zdravka Kedža pokrenuti vlastitu radiopostaju. Najviše iskustva od nas je imao Alen Roki, koji je i sada glavni urednik UNIDU-a. Ta pionirska redakcija dala je sve od sebe i danas su to većinom ostvareni medijski djelatnici ili zaposlenici u sektoru kulture i umjetnosti. Mogu reći da je za našu generaciju to bio sjajan poligon koji se održao sve ove godine, a u suradnji s novim studentima vidim da i njima i te kako služi u profesionalnom razvoju na odjelu pod vodstvom pročelnika prof. dr. sc. Mata Brautovića. Na diplomski studij sam 2009. pošao na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu i magistrirao novinarstvo i političku komunikaciju.

NACIONAL: Budući da veći dio života stvarate i okruženi ste glazbom, koliko vam glazba znači?

Podražaj koji dobivamo kroz glazbu za mene je najsnažniji. U par tonova moguće je reći toliko više nego na par stranica knjige. Ali zbilja se ne želim ograničavati na jedno ili na drugo, tako sam sretan da mogu sve obuhvatiti i biti katalizator kemijskih reakcija i podražaja koji su stalno u meni. Nedavno sam u jednoj glasovnoj poruci prilikom ulaska u automobil snimio rečenicu kako je “izlazak na pozornicu slavlje ili egzekucija”, a ni jedno od toga ne prolazi bez glazbe ili zvuka. Onog pobjedonosnog ili poražavajućeg koji ledi krv u žilama.

NACIONAL: Skladali ste glazbu za 20-ak predstava (i radili na 80-ak produkcija u drugim funkcijama), dokumentarnih filmova i televizijskih emisija. Izražavate li se bolje namjenskom glazbom ili kroz grupu?

Skladanje za Embassy 516 najčešće uključuje moju osnovnu ideju kod kuće i daljnji razvoj s prijateljima u našoj prostoriji za probe. Nad tim procesom imam kreativnu kontrolu, bez datuma premijere i opterećenja / očekivanja publike.

NACIONAL: A kazalište i film?

Kazalište, film i ostali projekti uvijek imaju puno više uključenih ljudi. Suradnici se možda tek prvi put upoznaju, stotinu je faktora koji mogu olakšati ili otežati. Očekivanja i tempo su brži, zahtjevniji, potrebno se odmah prilagoditi situaciji i zaboraviti na vlastiti ego. Neskromno mislim da u obje situacije dobro funkcioniram jer ne bih paralelno izdržao u oba svijeta preko desetljeća.

NACIONAL: S kime ste od kazališnih i televizijskih redatelja ostvarili najbolju suradnju ili skladali glazbu na koju ste možda danas najponosniji?

Nezahvalno je govoriti o najboljoj suradnji jer je svaki od tih projekata podjednako važan za moj razvoj i kontinuirano stvaralaštvo. Također, treba uvijek vjerovati da je onaj komad na kojemu se upravo radi, onaj najbolji – jer bez toga nema smisla niti ulaziti u proces. Upravo pripremam glazbu za predstavu “U potrazi za Cvijetom Zuzorić” u koprodukciji Kazališta Marina Držića & Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar. Redateljica je Aida Bukvić, a dramaturginja Marijana Fumić. Dosad sam surađivao s Paolom Tišljarićem, Livijom Pandur, Hrvojem Korbarom, Darijom Harjačekom, Aleksandrom Švabićem, Jasnom Jukić i drugima. Do kraja godine trebao bih raditi na još barem dva kazališna projekta koja će tek biti najavljena.

NACIONAL: Koliko je teško živjeti od glazbe danas?

Dugo sam mislio da ne živim od glazbe, ali sam onda proteklih godina shvatio da ipak živim. Ne nužno neposredno od tantijema, ali me glazba posredno usmjerila prema bezbroj situacija koje su na ovaj ili onaj način dovele do materijalne isplativosti ili održivosti. Također me fama oko života iz samo jednog izvora financiranja sada pomalo nasmijava, jer ako sagledamo najveće svjetske zvijezde, njihovo poslovno carstvo ne temelji se samo na glazbi. Ona možda doprinosi njihovoj najvećoj vidljivosti, ali pametna ulaganja su temelj svakog održivog posla / branda. A glazba jest posao, bespoštedna industrija. Onaj tko kaže da je drugačije, očito ima sve lagodno osigurano iz drugih izvora ili nije svjestan u kakvu se krvavu bitku upustio.

NACIONAL: Jasno je iz vašeg životopisa i brojnih projekata koji su iza vas da ne možete mirovati i da stalno nešto morate stvarati. Na čemu trenutačno radite? Koji je vaš sljedeći projekt?

“Prolaz na jugoistok” otvorio je niz tema o kojima ću i dalje pisati kroz ciklus romana u godinama koje slijede. Embassy 516 koncipirat će idući album pretežno na instrumentalima uz vrlo malo pjevanog dijela, a bit će to povratak post-rock korijenima. Želja je potencijalno uključiti orkestar u cijelu priču za studijsko snimanje. Moj duh je nemiran, previše misli struji non stop i pravo je čudo da ih uspijevam ustrojiti i završiti svaki od planiranih projekata. Zasad je sve, na sreću, ipak išlo kako treba, znaju to ponajviše strpljiva majka Lia, otac Srđan i brat Melko, ali i svi drugi članovi familije i dobri prijatelji. Moja djevojka Ana također kaže da je vrijeme da nađem menadžera. Vidjet ćemo što budućnost nosi. Svakako samo pozitivno i kreativno razmišljam, drugačije ne znam kroz život.