Vučićev prijatelj Mitrović ljut na sud, a sin mu ne ide u zatvor

Vlasnik televizije Pink imao je pri ulasku u ambiciozni estradni posao ogromnu pomoć vlasti tadašnjeg srpskog lidera Slobodana Miloševića, a kasnije je postao članom stranke Miloševićeve supruge Mirjane Marković. Sada je najveći medijski agitator predsjednika Srbije

Poslije tri vještačenja, koja nismo tražili ja ili moj sin Aleksandar, već tužiteljstvo, sva tri potvrdila su da moj sin Aleksandar nije kriv, ali je danas sud osudio mog sina samo zato što je moj sin! E, moj časni sude!”

Tim riječima je na Twitteru vlasnik Televizije Pink i jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji Željko Mitrović iskazao gnjev, razočaranje, tugu i nemoć izazvane odlukom Prvog osnovnog suda u Beogradu da njegov 26-godišnji sin mora provesti 12 mjeseci u kućnom pritvoru, uz elektronski nadzor, noseći “nanogicu”. Pored toga, Aleksandru Mitroviću zabranjeno je godinu dana upravljati motornim vozilom.

Čime je mladi Mitrović zaslužio tako drakonsku kaznu? Zato što je sud zaključio da je počinio “teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa i krivično djelo nepružanja pomoći povrijeđenom u prometnoj nezgodi”.

U prijevodu: Aleksandar Mitrović je u Beogradu prije šest godina, 18. srpnja 2013. godine, vozeći Jeep BMW na pješačkom prijelazu udario i ubio sedamnaestogodišnju Andreu Bojanić. Udarac je bio toliko snažan da je tijelo djevojčice odbačeno 29 metara. Prema navodima tužiteljstva, Mitrović je vozio brzinom većom od 80 kilometara na sat. Odnosno, da je vozio propisanom brzinom, nesreća se ne bi dogodila. S tim da je imao zeleno svjetlo za automobile kada je udario Andreu Bojanić, koja je prelazila ulicu “na crveno”.

Mitrović je pobjegao s mjesta nesreće, a u policiju ga je nešto kasnije odveo otac. Tužiteljstvo je zatražilo dvije godine zatvora, za djelo za koje je predviđena kazna od jedne do osam godina.

Mitrovićevi branitelji insistirali su da je njihov klijent s mjesta nesreće pobjegao jer je bio u šoku, kao i da je Andrea Bojanić poginula odmah, prilikom udarca, tako da joj on ni na kakav način nije mogao pomoći, čak i da se zaustavio i pokušao.

Što se tiče triju vještačenja, prvo je pokazalo da je Mitrović vozio brzinom od 64 kilometra na sat. To bi značilo da se Andrea kretala brzinom od 45 kilometara na sat, što ponekad uspijeva samo najbržem čovjeku na svijetu Usainu Boltu. Sljedeća dva vještačenja pokazala su da je brzina automobila bila 80 kilometara na sat. Aleksandar Mitrović je u pritvoru proveo dva i pol mjeseca, tako da mu je preostalo izdržati devet i pol mjeseci kazne.

Željko Mitrović je izjavio: “Tri vještačenja pokazala su da moj sin nije kriv. Bilo je zeleno svjetlo i manje od sekunde od stupanja Andree na kolnik do udara. Ne postoji čovjek koji može reagirati u tako kratkom intervalu. Presuda je izrečena samo zbog pritiska javnosti, kojem je sudac podlegao. Sud bi trebao biti nepristran, ali u ovom slučaju nije bio. Aleksandar je osuđen samo zato što je moj sin, a da se pitalo javnost, zaslužena kazna bila bi streljanje ili spaljivanje na Terazijama… Ni poslije šest godina Aleksandar se nije povratio. To su traume koje se ne brišu.”

Zastupnik obitelji Bojanić rekao je da je Mitroviću kazna maksimalno ublažena i da će nakon 18. srpnja nastupiti apsolutna zastara, jer se kazneni postupak vodio čak šest godina.

Ako bude uložena žalba, a bit će, nastupit će zastara i Aleksandar Mitrović neće moći odgovarati. Presuda pokazuje da u Srbiji postoje dvije kategorije građana – na neke se zakon primjenjuje, na druge se ne primjenjuje, izjavio je odvjetnik Saša Petrović.

Taj slučaj ukazao je na niz karakteristika vezanih za suđenja čiji su akteri poznate osobe ili osobe bliske vlastima. Prva je izuzetno dugo trajanje sudskog postupka, u ovom slučaju šest godina. Druga je izricanje kazni na granici zakonskog minimuma – ili čak ispod njega. Tu je i famozna “nanogica”, koju je u Srbiji prva nosila estradna superzvijezda Svetlana Ceca Ražnatović, kada se nakon osmogodišnje istrage o malverzacijama prilikom prodaje 10 nogometaša beogradskog Obilića, kojem je bila predsjednica, 2011. nagodila s tužiteljstvom da 12 mjeseci provede u kućnom pritvoru.

Nedavno se malo poznata pjevačica Bojana Cvetković Šijacki dogovorila s tužiteljstvom da pola godine nosi “nanogicu”, nakon što je priznala da je sudjelovala u paljenju kuće beogradskog novinara Milana Jovanovića. Kao naručitelj paljenja optužen je tadašnji predsjednik beogradske općine Grocka Dragoljub Simonović, istaknuti dužnosnik Srpske napredne stranke (SNS) predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Gotovo istovremeno je aktivist opozicijske inicijative Ne davimo Beograd, Radomir Lazović pozvan na izdržavanje zatvorske kazne od 20 dana. Lazović nije nikoga pregazio automobilom niti je bio akter spaljivanja nečije kuće, ali je sudjelovao u organizacije jednog od prosvjeda zbog misterioznog incidenta iz travnja 2016. godine, kada su maskirani ljudi, uz pomoć više bagera, u gluho doba noći srušili niz zgrada u četvrti Savamala, u centru Beograda, na što je policija odbila reagirati. Prekršajni sud zaključio je da je Lazović kriv jer je održao govor ispred Skupštine Beograda i pozvao okupljene u prosvjednu šetnju, čime je prekršio Zakon o javnom okupljanju.

Kako nije platio kaznu od oko 170 eura, Lazović mora iza rešetaka, bez mogućnosti kućnog pritvora, odnosno korištenja “nanogice”. Lazović je izjavio da mu je nevjerojatno da se zatvorom prijeti onima koji ukazuju na kršenje zakona.

S tim što policija, tužiteljstvo i sud ni nakon tri godine nisu utvrdili tko je naredio, organizirao i izvršio rušenje u Savamali, iako je motiv odmah bio jasan: oslobađanje terena kako bi se mogla nastaviti izgradnja Vučićeva najdražeg projekta – nakaznog stambenog naselja Beograd na vodi.

Interesantno je da je identičnom kaznom kućnog pritvora kakva je izrečena Aleksandru Mitroviću, sankcioniran i dugogodišnji profesionalni sudionik srpskih realityja Miki Đuričić. S tim da ni Đuričić nije nikoga pregazio na pješačkom prijelazu i pobjegao, već je prošloga mjeseca išamarao ljubavnicu, a zatim štakom izudarao bivšu partnericu. Taj zločin je počinio pred kamerama, kao sudionik realityja “Zadruga” na TV Pink, čiji je vlasnik Željko Mitrović.

“Zadruga” je prije 10 mjeseci okupila više od 50 natjecatelja – profesionalne sudionike realityja, pjevače, sponzoruše, manekene, malo poznate muzičare, fotomodele, voditeljice, starlete, nogometaše, izbacivače, prostitutke…

Uz tvrdnju da je u to svoje “životno djelo” – hyper reality program – uložio više od 18 milijuna eura, Mitrović je ocijenio da je riječ o “sociološkom eksperimentu”, čiji sudionici “u bitnome predstavljaju populaciju ovoga podneblja”.

“Veliki broj umjetnika, kipara i slikara bio je angažiran i zaradili su dosta novca, tako da smo dali doprinos kulturnom životu u Srbiji”, izjavio je Mitrović, najavljujući da će taj program “zadiviti svjetsku TV scenu” i “ispisati njenu povijest”, zbog čega ga je planirao “registrirati kao intelektualno vlasništvo u Zavodu za patente”.

Tijekom tih 10 mjeseci Mitrovićev “doprinos kulturnom životu u Srbiji” sveo se na beskrajni niz najodvratnijih uvreda, psovki, tuča, koitusa i šamaranja pred kamerama. Što nikoga nije iznenadilo, jer je u skladu s Mitrovićevim radom tijekom dva i pol desetljeća.

Pri ulasku u ambiciozni estradni posao Mitrović je imao ogromnu pomoć vlasti tadašnjeg srpskog lidera Slobodana Miloševića. Pink je, forsirajući turbo folk i silikonske pevaljke, postao simbol tog režima, ali i propasti Srbije. Mitrović se učlanio u Jugoslovensku levicu, partiju Miloševićeve supruge Mirjane Marković, i postao član parlamenta. Poslije Miloševićeva pada u listopadu 2000. godine nove vlasti oprostile su Mitroviću sve grijehe, a Pink je postao udarna pesnica “reformske Srbije”. Kada je prije sedam godina na vlast u Srbiji došao Aleksandar Vučić, Mitrović je demonstrirao sve mogućnosti potpunog vezivanja za režim.

To znači da se svaki program na Pinku prekida radi direktnog uključenja u neko od gotovo svakodnevnih Vučićevih obraćanja narodu. Vučić često sudjeluje u Pinkovim emisijama, kao i ministri i brojni “politički analitičari” bliski vlastima. S Pinka se lansiraju laži o napadima, međunarodnim i lokalnim zavjerama i državnim udarima usmjerenima na Vučića.

U skladu s tim Pink dobiva ogromne pozajmice od države. Samo od državne Agencije za osiguranje i financiranje izvoza Pink je na ime garancija i kredita primio više od 10 milijuna eura, iako nije na popisu velikih izvoznika, ali jest na popisu najvećih poreznih dužnika. Što je Mitrović objasnio tvrdnjom da njegova kompanija ne izvozi robu, već program i usluge. I da redovito podmiruje porezna dugovanja.

Vučić i članovi njegove vlade pred kamerama često optužuju lidere slabašne srpske opozicije Dragana Đilasa i Vuka Jeremića da su lopovi i kriminalci, koji su, dok su kao dužnosnici Demokratske stranke bili na vlasti, opljačkali stotine milijuna eura. Na pitanje ako je to istina, zašto se nitko od nekadašnjih lidera Demokratske stranke nije našao pred sudom, za što je bilo dovoljno vremena jer “zlatno doba” Vučićeve Srbije traje već sedam godina, odgovor iz SNS je da je sve tužitelje i suce postavila prethodna vlast, zbog čega su lopovi i kriminalci nedodirljivi.

Ali kada se postavilo pitanje vezano uz tvrdnje nekadašnjeg šefa kriminalističke policije Rodoljuba Milovića da je aktualni ministar zdravstva Zlatibor Lončar, nadimka “Doktor smrt”, surađivao s kriminalnim Zemunskim klanom, čiji su članovi 2003. godine sudjelovali u ubojstvu srpskog premijera Zorana Đinđića, stigao je odgovor da nadležni organi trebaju ispitati te optužbe, kao jedini relevantni. U toj situaciji ne tvrdi se da je bivša vlast postavila aktualne tužitelje.

Tu situaciju možda je najbolje opisao nizozemski ambasador u Beogradu Hendrik van den Dool, kada je prije nekoliko dana, na kraju svog mandata, ocijenio da u Srbiji “zakoni sami po sebi ne garantiraju ništa” i da je “politički kontrolirano sudstvo glavna prepreka demokraciji, ekonomskom razvoju i stabilnosti”.

Komentiraj