VJERAN ZUPPA 2018. O LJEVICI: ‘Za RH bi bilo korisnije da se Milanović vrati na čelo SDP-a’

Objavljeno u Nacionalu br. 1060, 14. kolovoz 2018.

JEDAN OD NAJISTAKNUTIJIH HRVATSKIH INTELEKTUALACA objasnio je zašto smatra da ljevica unatoč krizi ideologije nije potrošena te otkrio o čemu danas diskutira sa Zoranom Milanovićem iako se on svojedobno zapitao ‘Tko je taj Zuppa?’ i kako, kao dramaturg, doživljava Thompsonove koncerte

Vjeran Zuppa, 78-godišnji hrvatski dramaturg, teoretičar književnosti i kazališta, pjesnik i kritičar, 12 godina vodio je kultni Teatar ITD, a u 80-im godinama bio je i profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Zuppa je završio dva studija na Filozofskom fakultetu: najprije jugoslavistiku i francuski, a potom i filozofiju i povijest umjetnosti. Iz razdoblja socijalizma upamćen je kao čovjek iz kulture koji je zbog svog djelovanja bio na rubu izbacivanja iz Partije, ali je kasnije postao uvaženi član Savjeta SDP-a. U vrijeme kada je Zoran Milanović biran za predsjednika SDP-a, s njim je došao u otvoreni sukob, koji su kasnije izgladili. Danas smatra da ako SDP želi opstati na političkoj pozornici Hrvatske, Davor Bernardić mora otići s čela stranke, a dobro bi došao povratak Zorana Milanovića na mjesto predsjednika SDP-a. U početku je bio zadovoljan izborom Andreja Plenkovića za predsjednika, prepoznavši u njemu ozbiljnog političara potrebnog Hrvatskoj, ali danas više ne misli tako.

NACIONAL: Još je svježe obilježavanje Oluje. Kako ga doživljavate?

Oko te vojne operacije za mene nema dvojbe. Može se, međutim, postaviti pitanje zašto se to svaki put obilježava s toliko teatralizacijâ. Može se reći da se one mijenjaju baš onoliko puta koliko političkim interesima vladajućih stranaka trebaju ta raznolika “prikazanja” zbog raznih unutarstranačkih interesa pa i njihovih promjena, zbog vlasništva nad biračkim tijelom, zbog svakakvih ugađanja i poli(tizi)ranja…

NACIONAL: Nakon što je prošle godine bio u Slunju na Kordunu, Marko Perković Thompson ove godine potrudio se koncert s pozdravom “za dom spremni” održati u Glini, u Banovini, gdje su u značajnom broju živjeli hrvatski Srbi. Izgleda li vam to kao neki oblik teatra apsurda?

O Thompsonu ne bih želio govoriti jer je to što obavlja toliko daleko od onoga što bih rado vidio u nekoj civiliziranoj Hrvatskoj. To je primitivno podizanje atmosfere priprostog ustašoidnoga nacionalizma. Pitam se što bi tek radio Zlatko Hasanbegović samo da zna pjevati. Riječ je o jednom ružnom teatru i sve ružnijoj slici koju se o Hrvatskoj emitira u svijet. To ne može biti teatar apsurda jer je teatar apsurda disciplina mračne duhovitosti koja u sebi ima umjetnički sadržaj i nema u njemu nikakvog primitivizma. U ovom konkretnom slučaju bilo je samo mraka, ali ni duha ni duhovitosti, pa zato ne može biti teatar apsurda.

NACIONAL: A kako komentirate napade koje je u svjetlu obilježavanja Oluje doživio Milorad Pupovac? Je li to zaslužio?

Milorada Pupovca, vrsnog lingvista i intelektualca, poznajem od mladosti. Nikada nisam razmišljao o tome što je on po nacionalnosti. Kad se pridružio srpskoj manjinskoj skupini na političkoj pozornici, jednom sam ga u kavani “Blato” pitao zašto je ušao u tu politiku. Rekao je tada nešto vrlo pozitivno i suvislo. Želio je svojim neospornim sposobnostima, znanjem i intelektualnim kapacitetom pomoći srpskom manjinskom tijelu. Svojom socijalnošću i ozbiljnošću. Poželio sam mu sve najbolje, a rekao sam mu tada da će mu situacija biti jako teška, što se i danas pokazuje točnim. Moram naglasiti da uopće ne sumnjam u njegove dobre namjere.

NACIONAL: Napadnut je sada zato što nije odgovorio na teške optužbe koje je na račun Hrvatske izrekao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u Bačkoj Palanci u povodu sjećanja na Oluju, gdje je i Milorad Pupovac bio nazočan?

A što je on tamo mogao učiniti? Od toga mi je muka, a on ništa od toga nije zaslužio. Nije mu lako, a Aleksandar Vučić ga je ponizio i kada je bio u službenom posjetu Hrvatskoj, pa je to i sada ponovio. Neka ga Vučić napokon prestane braniti. Tako će najviše pomoći i Miloradu Pupovcu i Srbima u Hrvatskoj.

‘SDP je stranka u kojoj postoji respektabilni broj izuzetno talentiranih i obrazovanih političara. Narodski rečeno: osoba s glavom i repom, a ne samo s repom, što je, smatram, slučaj s Bernardićem’

NACIONAL: Kako ste surađivali sa Zoranom Milanovićem? On se u jednom trenutku javno upitao “tko je taj Vjeran Zuppa?” pa ste imali s njim i prijepore i polemike?

Najpreciznije, bilo je to ovako. U Slobodnoj Dalmacija Dražen Lalić i ja napisali smo tekstove o SDP-u i njegovim promašajima baš u vrijeme kada se Zoran Milanović kandidirao za predsjednika SDP-a. Nastupajući na Radiju 101, a u povodu nominacije za predsjednika SDP-a, kada mu je bilo postavljeno pitanje o tome što sam napisao u tom članku, posprdno je odgovorio “ma, tko je taj Zuppa?” Kada sam to čuo, nisam obratio pažnju, ali se poslije te njegove izjave podigla velika galama u javnosti. Globus je objavio tekst na pet stranica tražeći odgovore poznatih hrvatskih intelektualaca na to pitanje: tko je Vjeran Zuppa?

NACIONAL: Podigao vam je, dakle, rejting.

Moglo bi se to reći. Kada su to popratili svi mediji, odgovorio sam na to njegovo pitanje i ja.

NACIONAL: No poslije toga ste s njim otišli na ručak?

Bili smo poslije na ručku, na ručkovima, ali slično smo učinili i prije dvadesetak dana. Tu i tamo se i čujemo. Zoran Milanović sa mnom voli razgovarati o literaturi, ne toliko o politici. Moram reći da je izuzetno načitan, a ne samo inteligentan. Poznaje djela brojnih pisaca, a posebno voli pjesme Rainera Marije Rilkea. Čini mi se da sam mu se približio onomad kada sam napisao tekst: “Glasam za Milanovića.”

NACIONAL: Treba li se on kandidirati za predsjednika Hrvatske ili bi mu bilo pametnije da se ponovo kandidira za predsjednika SDP-a?

Za zadnjeg susreta izravno sam ga pitao hoće li se kandidirati za predsjednika Hrvatske. “Ne znam. Nisam lud”, odgovorio mi je. Uzeo sam to zdravo za gotovo, jer je to rekao vrlo odrješito i odlučno. Pa ipak, imam osjećaj da to još uvijek nije gotova stvar. Isto tako mislim da bi možda bilo korisnije za Hrvatsku da se vrati na čelo SDP-a.

NACIONAL: Ali nije li Zoran Milanović i najodgovorniji za propadanje SDP-a?

Uz sve prigovore koji mu se mogu uputiti, Zoran Milanović danas bi dobro došao SDP-u. Nije egoist, već egotist, što sadrži tek elemente narcizma u pojmu. Milanović ima potrebu pokazati svoje intelektualno obilje, koje realno ima. To nije neka jeftina pohvala ili podvala. Rado, dakle, sjedim s njim više kao slušatelj i poticatelj razgovora o književnosti i filozofiji… Milanović rado govori o knjigama, on toliko čita i pamti da su mu potrebni i slušači. Doduše, napravio je i političke greške, ali u ovom trenutku ne bih o tome. SDP je pao na vrlo niske grane. Bernardić čini sve da i te grane posiječe.

NACIONAL: Je li ideologija ljevice potrošena u Europi, pa onda ni SDP više ne može igrati važnu ulogu u hrvatskoj politici?

Tim se pitanjem intenzivno bavim čitajući o tome francuske i njemačke tekstove. Ima toliko zanimljivih i vrijednih tekstova, međutim, ne znam zašto je Davorku Vidoviću to promaklo kada je, kažu, upravo on pisao novi program SDP-a “Dobro društvo”. U svakom slučaju, uvjeren sam da ljevica nije potrošena. O ideologiji, nekom drugom prigodom.

NACIONAL: Zar je program SDP-a “Dobro društvo” promašaj?

Malo je reći da je to promašaj, jer je više od promašaja. Već je taj naslov prepisan od Johna Kennetha Galbraitha, profesora ekonomije s Harvarda. Riječ je o vrlo popularnoj knjižici oca bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha. Mogli su u SDP-u, da ironično dodam, birati i između Popperova “otvorenog društva” ili Frommova “zdravog društva”. Plagirati su mogli bilo što, ali je ponižavajuće da se nisu mogli sjetiti ičega drugog nego prepisati od Galbraitha starijeg naslov za SDP-ov program.

NACIONAL: Ima li SDP šanse opstati na političkoj pozornici s Davorom Bernardićem na čelu stranke?

Nikako, a svoje sam mišljenje o njemu izložio u razgovoru s Jelenom Lovrić još u vrijeme procesa njegova izbora, kada sam pročitao njegov intervju u Jutarnjem listu.. To je bio niz općih mjesta, frazetina i floskula, a što je, naprosto, bilo nepodnošljivo. Nisam mogao zamisliti da “to”, to jest netko takav može biti predsjednik SDP-a.

NACIONAL: A što kažete o dvije Bernardićeve uporišne točke: Zlatku Komadini i Rajku Ostojiću? Zašto ga oni toliko štite?

Činjenica je da Komadina i Ostojić održavaju Davora Bernardića. Kada je riječ o ulozi primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine, on sigurno dobro radi posao župana. Međutim, po diskurzivno-ideološkom kapacitetu Komadina pripada predračanovskoj eri političara. Riječ je o frazeologiji za koju sam mislio da je odavno odumrla. Radi se o autoritetu izričaja, načinu i tonu na koji se govori, a iza kojeg ne stoji sadržaj, odnosno sadržaja jednostavno nema. Kada nastupa, Zlatko Komadina po tonalitetu pripada prakomunističkoj partiji u čijem jeziku je vladao svemogući i baš o svemu presuđujući nalog “misliti ispravno”.

‘Što je Milorad Pupovac mogao učiniti u Bačkoj Palanci? Nije mu lako, a Aleksandar Vučić ga je ponizio i kada je bio u Hrvatskoj pa je to i sada ponovio. Neka ga prestane braniti. Time će pomoći i njemu i Srbima’

NACIONAL: A Rajko Ostojić?

Njega dovoljno poznam i mogu reći da se radi o iznimno dobrom liječniku i stručnjaku pa uopće ne razumijem zašto on to radi. Ne mogu razumjeti da čovjek s tolikim kapacitetom u svom pozivu i zvanju s toliko tvrdoglavosti i sljepila drži štangu Bernardiću. Strašno mi je žalosno gledati Rajka zajedno sa Zlatkom Komadinom.

NACIONAL: Prema glasinama, Komadina i Ostojić nisu međusobno u dobrim odnosima, ali imaju zajednički interes štititi Davora Bernardića.

Ne znam. Znam da Hegel, primjerice, raspravlja o tome kako rob ustanovljava svojeg gospodara. Kaže da rob naprosto “prepoznaje” gospodara. Dakako da ovdje nikako ne želim reći da su Komadina i Ostojić u Bernardiću prepoznali gospodara. Međutim, baš nikako ne uspijevam shvatiti što su to oni u Bernardiću prepoznali. SDP je stranka u kojoj postoji respektabilni broj izuzetno talentiranih i obrazovanih političara. Narodski rečeno: osoba “s glavom i repom”, a ne samo s repom, što je, smatram, slučaj s Bernardićem.

NACIONAL: A jeste li očekivali da će Andrej Plenković postati predsjednik HDZ-a, s obzirom na njegov obiteljski background?

Ne bih o njegovoj obitelji, ali mislim da je Andrej Plenković civiliziran političar čiji mi je politički diskurs na početku bio prihvatljiv. Odavao je čovjeka koji ima znanja, koji se umije suzdržati, zna artikulirati problem, ostaviti dobar dojam. Djelovao je kao predsjednik vlade koji misli o onome što govori. Djelovalo mi je to, ali samo u početku, zanimljivo, jer govori su mu bili optočeni mrežom suvislosti. Razveselilo me je što se takav čovjek pojavio u HDZ-u. Međutim, kasnije sam se razočarao. Sa svojim dobrim prijateljima politolozima i sociolozima pokušao sam analizirati političku scenu u Hrvatskoj, pa tako i ustanoviti koliko ima zastupnika sa saborskom kompetencijom. Sabor ima 152 zastupnika, a mi smo zaključili da zastupnika s kompetencijama za obavljanje te dužnosti ima tek tridesetak. To je bilo naše mišljenje. Kod većine ostalih osjeća se samo volja za moć i za moćno blebetanje, a takvo je okruženje očito prevarilo i promijenilo, donekle, i Andreja Plenkovića. A važno je ovdje, iz saborskoga aspekta, napomenuti da je došlo i do katastrofalnog prekida odnosa između znanstvenika i političara.

NACIONAL: Jesu li za to krivi političari ili znanstvenici?

Političari ne pitaju znanstvenike da im pomognu u oblikovanju njihovih politika, prvenstveno projekata. Prisjetite se samo koliko je ministrica Nada Murganić bila zbunjena kada je državni tajnik Marin Strmota, znanstvenik u području demografije, podnio ostavku na dužnost njenog pomoćnika. Zar nije to bio primjer ovoga o čemu govorim? Ona nije očekivala njegovu ostavku, ali da je bila dobar političar, znala bi preko čega znanstvenici ne mogu prijeći, pa tako i mladi znanstvenik Marin Strmota.

NACIONAL: A kako je bilo potkraj osamdesetih godina, kada je uoči dolaska Ivice Račana na čelo Partije u Hrvatskoj, predsjednik CK SKH bio Stanko Stojčević?

Bilo je to dinamično vrijeme. Jednom prigodom pozvao je Stanko Stojčević na razgovor dvadesetak intelektualca, među kojima su osim mene bili i Predrag Matvejević, zatim Božidar Gagro… Ukorio nas je tada rekavši da mi ne možemo stalno “uzdizati” tog “Sartreja” misleći na Jean-Paula Sartrea. Predrag Matvejević je pet-šest puta intervenirao, pokušavajući mu reći kako se pravilno izgovara ime tog francuskog filozofa, ali mu nije uspjelo, a mi ostali uporno smo se međusobno udarali laktovima.

NACIONAL: Je li u Hrvatskoj do 1990. godine bilo totalitarizma? Postojali su tada i ideologijski snažno obojeni časopisi: tjednik iz kulture Oko, zatim znanstveni časopis Naše teme…

U poslijeratnim godinama do 1948. godine, sa svim onim strahotama koje je donio i Goli otok, živjeli smo u totalitarizmu. I neki moji prijatelji iz gimnazije završili su u užasima Golog otoka. Među njima je bio i moj najbolji prijatelj Boris Hudoletnjak, kasnije nastavnik na Fakultetu političkih znanosti. On je prevodio njemačke filozofe kao što je Martin Heidegger, a preveo je i iznimno zanimljivu i obimnu knjigu njemačkog filozofa Petera Sloterdijka o filozofiji cinizma. To su bili veliki i opsežni komadi za prevođenje.

Dakle, do 1948. godine živjeli smo u totalitarnom režimu, ali poslije je to bio autoritarni režim, a razlika među njima je velika. Objavljivali su mi eseje u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj. Odlazio sam u te države i uživo sam vidio razlike između totalitarnog i autoritarnog režima, a one su bile vidljive golim okom.

‘Frljić mi je bio student. Cijenim njegovu tzv. političku poziciju, ali ne i njegove dramaturške zahvate, pogotovo u strukturu tekstova velikih dramskih pisaca. Jasno da desnica, ali i drugi, rogobori’

NACIONAL: Jesmo li bili iza željezne zavjese?

Ne bih rekao. Bili smo s druge strane željezne zavjese. Titovu politiku tada su određivali i kroz jednu živopisnu doskočicu: daj žmigavac lijevo, a skreni desno, daj žmigavac desno, a skreni lijevo. S druge strane, i njegova politika nesvrstanosti imala je u tome važnu ulogu.

NACIONAL: Nije li Winston Churchill, koji je uveo taj pojam, definirao “željeznu zavjesu” na potezu od poljskog Ščećina pa do talijanskog Trsta? Dakle, i Jugoslavija, a u njoj i Hrvatska, bila je istočno od te crte.

Geografski je to bilo tako, ali u sadržajnom smislu nikako. Točno je da se društvo tada dijelilo na radnike, seljake i tzv. “poštenu inteligenciju”. Ako je postojala ta poštena inteligencija, onda je bilo logično zaključiti da je s druge strane morala postojati i nepoštena inteligencija, iako njen sadržaj nitko nije precizno definirao. Pojam je bio dovoljno širok, tako da se mogao i lako i stalno primjenjivati.

NACIONAL: Kako u svjetlu tog bivšeg režima tumačite sudbine dvojice kulturnih djelatnika: Gorana Babića i generala Slobodana Praljka, koji su završili na suprotnim stranama, a svojedobno su živjeli u istoj kući u Zagrebu i bili prijatelji? Jedan se iselio u Beograd, gdje i danas živi, a drugi je izvršio samoubojstvo u Haagu nakon presude za ratne zločine. Obojica su, zapravo, imala tragične sudbine.

Obojicu sam poznavao. O njima znam jako puno jer sam stalno bio na rubu isključenja iz Partije. Obojica su tada pripadala istom ideologijskom krugu. Moja sjećanja na njih dvojicu iz doba socijalizma nisu lijepa. Jednom me je pozvao Jure Bilić, tadašnji visoki partijski funkcionar u Hrvatskoj, da bi me izribao. Goran Babić tada je bio njegova produljena ruka u javnom prostoru, a Babić i Praljak bili su na istoj strani, prisni istomišljenici. U to doba izašao je tekst Gorana Babića “To strašno lice ništavila” u tjedniku Oko, u kojem je denuncirao i optuživao hrvatske intelektualce, prije svih Antuna Šoljana, a potom i cijelu generaciju okupljenu oko “krugovaške” skupine pisaca. Na njegovu udaru našli su se i književnici Ivan Slamnig, Branimir Donat… pa i Slobodan Novak, nositelj Nolitove nagrade za književnost, kao i niz uglednih intelektualaca. Malo tko može zaboraviti Gorana Babića jer do njegove pojave nije bilo zabilježeno toliko okrutnosti i političkog divljaštva u hrvatskoj kulturi. Napadao je, zapravo, sve one “koji ne misle ispravno” prema glavnom tadašnjem ideološkom, partijskom obrascu. U to sam vrijeme i ja bio na udaru kao direktor Teatra ITD, koji sam vodio punih 12 godina. Pripremali smo najpoznatiju, odličnu dramu s elementima tragikomedije Ive Brešana “Hamlet u selu Mrduša Donja”. Radilo se o priči zasnovanoj na pripremanju predstave Shakespeareova komada u jednom selu Mrduša Donja u općini Blatuši.

NACIONAL: Što je bilo sporno u tom kazališnom komadu?

Očito smo u Teatru ITD na kazališne daske postavljali po režim provokativne komade među kojima je bila i predstava “Plebejci vježbaju ustanak” Güntera Grassa, što je također izazivalo pomutnju u političkim krugovima. Riječ je bila o priči zasnovanoj na povratku Bertolta Brechta u Njemačku, gdje on postavlja komad “Timon Atenjanin”. To se događa 1952. godine, kada Rusi ulaze u istočni Berlin pa radnici dolaze do Brechta pitati ga za savjet kako da se odupru dolasku sovjetskih trupa. Taj komad i “Hamlet u Mrduši Donjoj” bile su sporne predstave. Tada mi je jedan visoki političar Novica Pribićević rekao da se javila Istočna Njemačka i traži da se s repertoara skine Günter Grass. Došla je i 1971. godina i maspok. Na ekranu HTV-a nastupio je spiker Vladimir Levak, koji je nastupao uvijek kada je trebalo nešto politički jako važno priopćiti. Pročitao je tekst izjave u čijoj je pozadini bio Centralni komitet, a u kojem je prepoznato “antisocijalističko djelovanje” predstave “Mrduša”. Ipak, moram priznati da predstave nisu bile izravno zabranjene. Kada sam te večeri došao na predstavu, članovi ansambla pitali su me što nam je činiti: izvesti predstavu ili ne. Odgovorio sam da je treba izvoditi sve dok ne dobijemo službenu zabranu CK SKH, ali izravna zabrana nikad nije stigla. Ni ja nisam bio izbačen iz Partije, iako više nisam mogao nastupati i govoriti u javnom prostoru. No više od 30 teatara, što profesionalnih, što amaterskih u Jugoslaviji, koji su pripremali tu predstavu, skinuli su je momentalno sa svojih repertoara.

NACIONAL: Nije li upravo to o čemu govorite dokaz da je Jugoslavija odnosno Hrvatska bila iza željezne zavjese?

Unatoč vašem inzistiranju, ne mogu promijeniti svoj temeljni stav da Jugoslavija, a onda i Hrvatska, nije bila pod totalitarnim režimom kakav je obilježavao države iza željezne zavjese. Ponovit ću, u Jugoslaviji je bio autoritarni režim. Kada je Ivica Račan došao u CK SKH nakon svog mandata direktora Partijske škole u Kumrovcu, pozvali su me u “kockicu”, kako smo tada zvali partijsku zgradu na Prisavlju u Zagrebu. Tamo su bili i Jure Bilić i Josip Vrhovec i držali su mi predavanje, ali ipak nisu zahtijevali da skinem predstave. Situacija jest bila delikatna i ružna. Međutim, kada smo iz Šibenika dobili poziv da gostujemo s predstavom “Hamlet u Mrduši Donjoj”, dobio sam pismo preživjelih partizanskih boraca sa Sutjeske u kojem je bilo navedeno da Zuppi i njegovim prijateljima Eugenu Ionescu, Günteru Grassu, Ivi Brešanu… treba “zgaziti njihov imperijalistički rep”. Bilo je to gadno pismo. Nisu me izbacili iz Saveza komunista, ali su me izbacili iz javnog života.

‘Do 1948. godine, sa svim onim strahotama koje je donio i Goli otok, živjeli smo u totalitarizmu. I neki moji prijatelji iz gimnazije završili su u užasima Golog otoka. Ali poslije je to bio autoritarni režim’

NACIONAL: Kako ste izbjegli skidanje predstave s repertoara?

To mi je jednom prilikom rekao tada visoki partijski funkcioner Anđelko Bambe Runjić. Bio mi je prijatelj. Komisija za idejno-politički rad CK SKH nikako nije uspijevala osigurati većinu potrebnih glasova. Rezultat glasanja svaki put je bio neriješen. Troje članova Komisije bilo je za skidanje te predstave, a troje protiv. To su mi kasnije i drugi potvrdili. No, nakon pisma boraca iz Šibenika pozvao me je Ivica Račan u “kockicu” u 9 sati ujutro i zadržao me je do 23 sata na pranju mozga pa se moja bivša supruga bila i uplašila što se ne vraćam, je li mi se nešto dogodilo. Objašnjavao mi je zašto bih trebao skinuti predstavu da to ne bi morala raditi partija. Nije me u to uspio uvjeriti. Rekao sam mu neka mi oni pošalju pismo kojim zabranjuju predstavu, a on je meni najavio da će mi ukinuti financije, što je uostalom već bilo i učinjeno pa sam otišao iz Teatra ITD 1976. godine. Ime mi se u tisku nije smjelo pojavljivati. U svakom slučaju, bio sam, kako se to tada govorilo, “proskribiran”.

NACIONAL: Je li danas na sličan način proskribiran i Oliver Frljić? Doduše, protiv njega žestoko rogobori desnica u Hrvatskoj, ali predstave mu, osim u Poljskoj, nisu zabranjene.

O Frljiću bih samo ovo. Bio mi je student. Cijenim njegovu tzv. političku poziciju, ali nikako ne i njegove dramaturške zahvate, pogotovo u strukturu tekstova nekih velikih dramskih pisaca. Razumijem da desnica rogobori. No i mnogi drugi imaju u njegovu slučaju brojne primjedbe.

NACIONAL: Kasnije ste surađivali s Ivicom Račanom kroz Savjet SKH, kada je postao predsjednik CK SKH da bi ubrzo poslije toga i raspisao prve višestranačke izbore?

Kada se birao novi predsjednik CK SKH, biralo se između Ive Družića i Ivice Račana, a Družić je te izbore izgubio samo za dva glasa. Tada sam i ja bio izabran kao drugi po broju glasova u savjetodavno tijelo SDP-a, odmah iza Stipe Ivaniševića, kasnije i ministra pravosuđa u vladi Ivice Račana. Drago mi je bilo što me ljudi nisu zaboravili unatoč mojim prethodnim partijskim krimenima. Bio sam tada napisao “Bilježnicu”, 20 stranica spisa u kojem sam naznačio osnove kulturne politike za koju sam smatrao da bi je SDP trebao voditi. To je bilo objavljeno u časopisu “Fraktura” i na engleskom jeziku. Prije objavljivanja pročitao sam kulturne politike desetak europskih zemalja pa mi je tim povodom čak i engleska televizija poslala svoga izvjestitelja na razgovor. U to vrijeme nisam razgovarao s Račanom, ali kasnije, kada je formirao vladu, pozvao me je na razgovor i rekao mi da mu ne zamjerim što je za ministra kulture izabrao Antuna Vujića, mog dobrog prijatelja. Vujićev prijedlog novog programa SDP-a koji sam velikim dijelom pročitao, a koji je SDP od njega bio naručio, doista jest nešto novo i ukratko rečeno: izvrsno. Sada se pojavilo “Dobro društvo” koje se ni u čemu ne da mjeriti s Vujićevim tekstom.

NACIONAL: Budući da je Slobodan Praljak bio kazališni i filmski redatelj, kako ste ga vi doživljavali, kao čovjek iz iste branše?

Za Slobodana Praljka priča se da je bio naš veliki redatelj. Izvršio je samoubojstvo, što ne bih želio posebno komentirati. To je njegova životna drama.

NACIONAL: Ima kulturnjaka koji smatraju da je taj čin u kojem je iščezao njegov život, također bio njegova uspjela režija s tragičnim ishodom?

Međutim, prema mom mišljenju, on nije bio talentiran redatelj. To znam jer sam dolazio na neke probe koje je radio i u Teatru ITD.

NACIONAL: Slobodan Praljak bio je i hrvatski general, a vi se ne držite načela da o mrtvima treba govoriti sve najbolje?

Ovdje ne govorim o mrtvom, nego o živom Slobodanu Praljku. Ne mogu govoriti lijepo o načinu na koji je pripremao neke predstave čije sam probe gledao. To je bio egzercir, pojam koji pripada vojnoj terminologiji, a ne glumačkoj probi i artizmu. Scena: komandno, zapovjedničko mjesto, a ne mjesto artističke kreacije.

NACIONAL: Ipak, neki svjedoci govore da dok je bio zapovjednik HVO-a na bojištu u Bosni i Hercegovini, pomagao je velikom broju Bošnjaka koji su bježali od rata, da je pokazao humano lice, a u Haagu je bio osuđen za ratne zločine?

O tome ne mogu govoriti jer ništa ne znam. Vjerujem da je spašavao ljudske živote, ali se ne mogu petljati u nešto što ne znam. Govorim ono što znam o njemu kao kazališnom redatelju. Mene je način njegova režiranja podsjećao, eto, na neki militantni obrazac, a predstave su mu bile nezapažene. U Teatru ITD nije režirao, tamo je znao imati probe. Moram priznati da mi je jako teško govoriti o nekim stvarima i ljudima iz tog razdoblja.

Komentiraj