Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić komentirala je u nedjelju stanje u Afganistanu.

“Ljudi koji sada bježe iz Afganistana sigurno nisu migranti! To su izbjeglice u punom i pravom smislu riječi, koji spašavaju živu glavu. Prva briga i država članica EU i SAD-a i svih drugih treba biti kako te ljude spasiti i pomoći im, a ne kako izbjeći neki tobožnji “migrantski val”. Nekoliko desetaka tisuća ih je već evakuirano iz Afganistana. Možda će ih biti 100.000, možda 200.000”, rekla je Vesna Pusić za Večernji list.

Dodala je da svi možemo i imamo odgovornost pomoći tim ljudima da se spase. “I 2015. mogla se izbjeći ona situacija, ali došlo je do izvjesnog “prekida u komunikaciji” između EU i Turske, a radilo se i o milijunima ljudi u turskim izbjegličkim logorima. Ova situacija je drugačija i jasno je definirana međunarodnim pravilima o pravima i tretmanu izbjeglica”, rekla je bivša ministrica vanjskih poslova.

Na pitanje kako se Hrvatska treba postaviti u toj priči, Vesna Pusić kaže da naša zemlja mora inzistirati na zajedničkoj NATO i EU politici prvo spašavanja i onda zbrinjavanja izbjeglica iz Afganistana.

“S američkim partnerima prvo treba osigurati spašavanje svih Afganistanaca koji su radili s našim vojnim i civilnim snagama u Afganistanu i prihvatiti ih u Hrvatsku. To nije mnogo ljudi i poznati su nam. Nakon toga treba sudjelovati u provedbi zajedničke politike, u kojoj mi, naravno, ne možemo igrati ključnu ulogu, ali možemo imati stav”, rekla je.

Hrvatski vojnici, dodala je, bili su u Afganistanu vrlo cijenjeni, posebno kod lokalnog stanovništva. “Za vrijeme mog mandata u MVEP-u pokrenuli smo inicijativu “U obranu malih donatora”, za koju se zainteresirao i tadašnji glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon. Bili smo potaknuti upravo iskustvom u Afganistanu koje je pokazalo da se i s malim sredstvima mogu postići značajni rezultati ako su projekti dobri i ako se na njima može mobilizirati više zemalja. Gradili smo malo rodilište, knjižnicu uz školu za djevojčice, vodili projekt obrazovanja udovica za švelje u okviru kojeg je svaka na kraju dobila i šivaću mašinu. Pomagali smo manufakturu gdje su žene proizvodile tepihe i plasirale ih na tržište; financirali knjige afganistanskih pjesama na dva lokalna jezika i engleskom. Sve su to bili mali projekti velikih potencijala”, rekla je za Večernji.