U mostarskoj Galeriji kraljice Katarine Kosača u sklopu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače prošlog je tjedna otvorena velika kritička retrospektiva „Radost življenja“ slikara Đure Sedera koji se po prvi put predstavio u Mostaru s četrdeset i pet slika velikog formata iz mnogih značajnih faza svojeg djelovanja, od 1977. do 2018. godine. Autor izložbe, povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, izabrao je djela među kojima desetak značajnih slika još do sada nije nikada napustilo umjetnikov zagrebački atelijer.

Đuro Seder (Zagreb, 1927.), jedan je od najznačajnijih slikara druge polovice 20. stoljeća u korpusu suvremenog hrvatskog slikarstva. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi prof. Antuna Mezdjića 1951., a specijalku je završio kod prof. Marina Tartaglie 1953. godine. Od 1981. do 1983. bio je docent na ALU u Zagrebu, od 1983. do 1987. obnašao je dužnost dekana, a od 1987. do 1998. bio je redovni profesor. Od umirovljenja do danas u statusu je profesora emeritusa. Redovni je član Razreda za likovne umjetnosti HAZU od 2000., a od 2011. obnaša i funkciju voditelja Gliptoteke HAZU. Bio je članom umjetničke grupe Gorgona od 1959. do 1966. godine. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina objavljivao je poeziju u časopisima Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. tiskana mu je zbirka pjesama „Otac iz lonca“. Samostalno izlaže od 1958. godine. Djela mu se nalaze u brojnim domaćim i inozemnim galerijama, muzejima i značajnim privatnim zbirkama. O njegovom je djelu napisano nekoliko monografija i studija. Dobitnik je niza nagrada, među kojima Odličja za zasluge u kulturi „Danica“ s likom Marka Marulića (1996.), Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2002.) te Nagrade za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika (2018.).

Mlađe generacije hrvatskih umjetnika i kustosa danas percipiraju Đuru Sedera kao značajnog predstavnika novog vala europskog ekspresionizma i tzv. Nove slike u hrvatskom suvremenom slikarstvu, iako je slikar kao član Gorgone prošao kompleksan autodijalog o temi ispražnjenosti prizora i stvari na slici, koja se u ranijim djelima iskazivala kroz enformelni senzibilitet i crno-bijelu inačicu suprematizma. No, Seder se tek povremeno, kratkotrajno prepuštao gorgonaškoj ironiji, nihilizmu i besperspektivnosti, pokušavajući kroz suvisle analize svijeta oko sebe vratiti slici smisao postojanja. Stoga i naslov te kritička koncepcija mostarske izložbe ukazuju na umjetnikovu vjeru u slikarski medij i njegovu trajnu opstojnost. Štoviše, autor izložbe Ivanović predstavlja Sedera i s njegovim sakralnim dijelom opusa, koji je jedan od vrhunaca recentne sakralne umjetnosti na našem prostoru. „Za ovu su retrospektivnu izložbu odabrane slike različitih prizora prvenstveno iz Kristološkog ciklusa, ali i starozavjetni proroci te izvanserijska slika naglašene simbolike, Alfa i Omega iz 1995. godine. Cilj je, očito je, bio stvoriti pregled autorovih slikarskih rješenja nužnih likovnih problema koji se otvaraju kod pristupa temama koje su dobro poznate ili su doživjele svoje ‘vrhunce’ u nekim drugim razdobljima“, navodi u predgovoru kataloga Ivanović. Seder je, naime, umjetnik koji nije vezan samo uz temu pejzaža, ljubavne motive, autoportrete i socijalno-egzistencijalnu tematiku, već njega u suvremenom svijetu zanima pozicija Boga i sakralnog, počevši od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

„Smatram potrebnim naglasiti kako je za svaki sakralni opus izuzetno važno stvoriti i registar ‘ne-sakralnih’ tema i motiva, dakle tema koje se po svome formalnom, intelektualnom i emocionalnom sadržaju sasvim razlikuju od onoga što smo do sada naveli kao osnovna obilježja religijskog slikarstva – ikonografske zadatosti i upotrebljivosti. One sa sobom gotovo uvijek povlače i izvjesnu poduku, neka filtrirana znanja i povijesna obilježja, a Kristova muka i smrt u sebi nose i ogromnu tragičnost koja čak i onoga tko ne vjeruje, osjećajno uzrujava i potiče na empatiju. Ivo Dulčić je to razumijevao i, uz zavidan broj ostvarenja po hrvatskim i bosanskohercegovačkim crkvama, za njegov razvoj i u njegovom opusu jednako je važan široki raspon slikarskih izazova na granici s apstrakcijom, pogleda na otoke iz zraka, kupače na plaži, prizore iz kavane, cirkusa, vrtova… Time je, naime, i njegovo sakralno slikarstvo dobivalo referentnu točku, stilsku poredbu, i time sprječavalo biti obuzeto samim sobom. Autoreferentnost u sakralnom slikarstvu nužno vodi u degradaciju, ‘slatkastost’, repeticiju i maniru“, pojašnjava u tekstu Marin Ivanović, kontekstualizirajući Sederov sakralni opus kao jednu od najviše rangiranih sakralnih cjelina naše suvremene umjetnosti, izvan „vrludanja nad ambisom kiča, čija je banalnost obezvrijedila temu“.U likovnom postavu autor izložbe povezao je zajedno sve tematske cjeline opusa Đure Sedera, čime je izložba dobila dodatnu interpretativnu i simboličko-metaforičku dimenziju, upravo na tragu teze kako se duhovno/sveto/sakralno zrcali u svakodnevnom životu. Dva pola Sederova slikarstva – svjetovni i sakralni – funkcioniraju u izbalansiranom postavu jednakom snagom ekspresivne geste i gustog impasto namaza, gdje se na slikama smjenjuje snažan kolorit pejzaža i intimističkih motiva te utišana, tamnija gama palete sakralnih prizora.

Izložba je otvorena do 19. prosinca 2019. godine.