‘Ulice, škole, radna mjesta, ali i obiteljski domovi u Hrvatskoj nisu sigurni za LGBTIQ osobe’

Autor:

30.4.2021. Zagreb, Noah Kraljević i Ana Opalić autori dokumentarnog filma "Ja bi' da to imam doma" - portret
Photo: Tomislav Cuveljak/NFoto/PIXSELL

Tomislav Čuveljak/NFOTO

‘Ja bi’ da to imam doma’, dokumentarac Noe Kraljevića i Ane Opalić, prikazuje se diljem Hrvatske. U filmu se otvoreno govori o iskustvima s bullyingom, diskriminacijom i nasiljem zbog rodne ili seksualne opredijeljenosti

Nakon što je film Ane Opalić i Noe Kraljevića “Ja bi’ da to imam doma”, nastao u produkciji K-zone i u sklopu projekta „Radnopravnost svima!“, u svibnju prošle godine imao premijeru, nastavio se prikazivati širom Hrvatske. Tako je dokumentarac u kojem devetero protagonista otvoreno govori o iskustvima s bullyingom, diskriminacijom i nasiljem zbog svoje rodne ili seksualne opredijeljenosti, unazad skoro godinu dana prikazan u devet hrvatskih gradova – u Zagrebu, Rijeci, Puli, Poreču, Splitu, Sutivanu, Koprivnici, Zaboku i Varaždinu. U planu je bilo i više gradova, no nažalost su zbog koronavirusa i propisanih epidemioloških mjera neke projekcije morali održati online, u nadi da će se epidemiološka situacija popraviti pa će nastaviti s turnejom. Ideja autora filma bila je okupiti pripadnike i pripadnice LGBTIQ zajednice u najširem smislu tako da su zastupljena „sva slova akronima“ (lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, interspolne i queer osobe) i osobe različite dobi i iskustava, dakle one koji su doživjeli bullying i nasilje zbog svog rodnog identiteta i izražavanja, koji su zbog svoje seksualne orijentacije doživjeli obiteljsko nasilje, koji su doživjeli fizičke napade na javnim mjestima i one koji su zbog neprihvaćanja okoline pokušali suicid. Film “Ja bi’ da to imam doma” istovremeno progovara i o drugim temama kao što su odrastanje, odnos s roditeljima, coming out i posljedično (ne)prihvaćanje okoline. Protagonisti govore o iskustvima osvješćivanja svoje seksualnosti, dijeljenju ili skrivanju te spoznaje od okoline, prvim zaljubljivanjima i izgradnji ljubavnih odnosa u društvu koje ih vidi kao „drugačije“.

Pitali smo Nou Kraljevića, jednog od redatelja filma, koliko je bilo teško nagovoriti sve te ljude da pred kamerama iznesu svoju intimu i progovore o problemima. „Sudionici/e uglavnom dolaze iz nekog našeg šireg kruga prijatelja, poznanika i suradnika tako da ih nije bilo teško ‘nagovoriti’ na sudjelovanje u filmu. Snimljeno je i nešto više intervjua, no osobe su na kraju ipak odustale od toga da budu u filmu, uglavnom zato što su bile zabrinute za posao, svoju djecu, odnose u obitelji. Intervjui su vrlo osobni i svi sudionici su zaista iznimno hrabri što su odlučili stati pred kamere i podijeliti svoje priče“, rekao je Kraljević, koji je i koordinator projekta Radnopravnost svima! u sklopu kojega je film nastao. „Projekt Radnopravnost svima! koji partnerski provode organizacije civilnog društva iz Hrvatske, odnosno Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Lezbijska organizacija Rijeka LORI i Zaklada Solidarna te centar za prijavu diskriminacije Tûmba iz Nizozemske, ima cilj pridonijeti zaštiti prava i suzbijanju diskriminacije LGBTIQ osoba na radnom mjestu i pri zapošljavanju kroz razvoj i implementaciju edukacijskih modela i alata, razmjenu znanja te poticanje suradnje između poslodavaca, sindikata, donositelja odluka i organizacija civilnog društva, kao i podizanje svijesti o radničkim pravima među LGBTIQ zajednicom“, objasnio je Kraljević.

 

‘LGBTIQ osobama u Hrvatskoj ugrožena su temeljna prava, a to su prava na siguran život i kretanje, drugim riječima, postojanje u našem društvu’, kaže Kraljević

 

Naveo je i o kakvim je konkretno akcijama riječ: „U okviru projekta održane su edukacije za poslodavce na kojima je sudjelovalo 30 radnih organizacija iz Hrvatske, proveden je Indikator ravnopravnosti na radnom mjestu, odnosno evaluacijski alat kojim organizacije mogu mjeriti svoje djelovanje i uspješnost u smanjenju diskriminacije na osnovi spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta i izražavanja te stvaranju uvažavajućeg okruženja na radnom mjestu, u kojem je sudjelovalo 110 poslodavaca iz Hrvatske, održani su treninzi za sindikate u kojima su sudjelovali predstavnici/e 15 sindikata iz Hrvatske te je također održana i internacionalna konferencija sa stručnjacima/kinjama iz preko 15 europskih zemalja koji se bave zaštitom prava i suzbijanjem diskriminacije LGBTIQ osoba. I kao što smo već rekli, u okviru projekta snimljen je film ‘Ja bi’ da to imam doma’.“

Jasno je da je homofobija, kao i transfobija odnosno strah, mržnja, gađenje i diskriminirajući odnos prema transrodnim osobama, u Hrvatskoj i dalje vrlo prisutna pa smo pitali Kraljevića raspolaže li konkretnim podacima i jesu li provodili kakva istraživanja kojima bi se dobila što realnija slika stanja u Hrvatskoj u kontekstu odnosa prema LGBTIQ zajednici. „Po podacima istraživanja koje smo proveli 2017. godine, 75 posto ispitanika/ca doživjelo je neki od oblika diskriminacije, uznemiravanja i/ili nasilja na radnom mjestu, od toga je samo 11 posto to prijavilo. Zagreb Pride je također proveo istraživanje 2020. godine, koje je pokazalo da je od 767 ispitanih LGBTIQ osoba, dvije trećine njih barem jednom od 2013. godine doživjelo nasilje, dok je 60 posto ispitanih doživjelo neki oblik diskriminacije – u školi, na poslu, u kontaktu s institucijama poput policije, pravosuđa i zdravstva. Manje od 10 posto osoba prijavilo je nasilje. Podaci iz tih istraživanja visoko su iznad europskog prosjeka. Usporedbe radi, po podacima istraživanja Europske agencije za temeljna prava iz 2019. godine, diskriminaciju je doživjelo 43 posto ispitanika/ca. Kako je film odličan komunikacijski medij, odlučili smo snimiti dokumentarac s osobnim pričama i iskustvima LGBTIQ osoba i putovati s njim po Hrvatskoj kako bismo potaknuli diskusiju o toj temi s LGBTIQ zajednicom“, rekao je Noah Kraljević.

Istaknuo je i da su reakcije gledatelja na film do sada bile odlične i ono što je njima posebno važno, u diskusijama nakon filma čuli su razna iskustva iz LGBTIQ zajednice, ali i prijedloge za neke nove projekte i filmove. Tako je publika kao posebno važno i potrebno istaknula rad s obrazovnim institucijama i edukacijske programe za škole i učenike/ce.

Koliko, po njegovu mišljenju, takav jedan film može pridonijeti senzibiliziranju javnosti spram problema s kojima se svakodnevno susreću pripadnici LGBTQ zajednice? „Mislim da svaka akcija – bio to film, knjiga, slikovnica, izložba – pridonosi senzibiliziranju javnosti za te probleme. Takvih je programa potrebno i više, jer javnost često nema saznanja o tim iskustvima. Također su takve akcije važne i za osnaživanje i vidljivost LGBTIQ zajednice“, smatra Kraljević.

Film „Ja bi’ da to imam doma“ nastavit će se prikazivati na organiziranim projekcijama ili online, bez mogućnosti da ga prikaže neka od televizija s nacionalnom koncesijom, pa tako i HRT, jer su se s nekim protagonistima dogovorili da se film ne prikazuje na javnoj televiziji, i to zato što su zabrinuti za svoje poslove, djecu, obitelji… Kako je istaknuo Kraljević, „to puno govori o stanju u našem društvu i reakcijama na situacije u kojima LGBTIQ osobe odluče javno progovoriti o svojim iskustvima“.

 

‘Ako pogledamo 20 godina unazad, situacija u Hrvatskoj je bolja, prvenstveno zakonodavni okvir. Ali i dalje u Hrvatskoj prava LGBTIQ osoba nisu izjednačena’, kaže Kraljević

 

Snimanje ovog filma potaknulo ih je da nastave prikupljati iskustva LGBTIQ zajednice u Hrvatskoj te su prije par mjeseci pokrenuli LGBTIQ arhiv – umjetničko-istraživački projekt baziran na usmenoj povijesti kroz koji će nastaviti snimati intervjue s LGBTIQ zajednicom u Hrvatskoj, a nadaju se i šire u regiji, te bilježiti njihova sjećanja i iskustva. Na koncu smo pitali Nou Kraljevića kako bi ocijenio stanje danas u Hrvatskoj po pitanju slobode rodne i seksualne opredijeljenosti i je li bolje nego što je bilo? „Ako pogledamo 20 godina unazad, u vrijeme prvih Povorki ponosa, situacija u Hrvatskoj se popravila, prvenstveno se to odnosi na zakonodavni okvir. Međutim, i dalje u Hrvatskoj prava LGBTIQ osoba nisu izjednačena. Istospolnim partnerima nije dozvoljeno posvajanje djece, a pravna problematika trans osoba također je vrlo kompleksna, osobe u Hrvatskoj i dalje prolaze vrlo složenu, administrativno neadekvatnu i iscrpljujuću proceduru prilikom promjene oznake spola u dokumentima, dok cjelovita zdravstvena skrb i podrška praktički ne postoje. No iako će prava LGBTIQ osoba u jednom trenutku zakonski biti izjednačena i zakoni će se promijeniti te će LGBTIQ osobe imati punu ravnopravnost kao i svi ostali građani/ke Hrvatske, ono na čemu još dugo treba raditi je osvještavanje društva u cjelini. Recentna istraživanja, recimo ono Zagreb Pridea, pokazuju da ‘trgovi, ulice, škole, radna mjesta, ali i obiteljski domovi u Hrvatskoj nisu sigurni za LGBTIQ osobe, što ukazuje na to da su LGBTIQ osobama u Hrvatskoj svakodnevno ugrožena temeljna prava, a to su prava na siguran život i kretanje, drugim riječima, postojanje u našem društvu’. Sve dok LGBTIQ osobe i dalje doživljavaju netrpeljivost, diskriminaciju i nasilje, pred nama kao društvom je puno posla“, zaključio je Kraljević.

Naposljetku, samo još najava da se od 7. do 17. lipnja u Zagrebu održava 15. Vox Feminae Festival koji slavi žensku povijest i sadašnjost, stvaralaštvo i kreativnost, unutar raznolikog programa u sklopu kojeg će biti prikazana i predstava „Radnopravnost svima!“ autora Espija Tomičića i Lucije Klarić.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.