‘U glumi treba zadržati otvorenost, istraživački duh i spremnost na rizik’

Mlada zagrebačka glumica Iva Jerković još uvijek studira na Akademiji, ali kao stipendistica HNK u Zagrebu priprema već drugu ulogu na sceni tog kazališta – 18. listopada premijerno će nastupiti u autorskom projektu Bobe Jelčića ‘Tri sestre’, u ulozi Irine

Nakon dviju izvedbi pred publikom dok je proces stvaranja predstave bio u tijeku, autorski projekt Bobe Jelčića „Tri sestre“, prema Čehovu, premijerno će biti izveden 18. listopada. Iako je riječ o predstavi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, „Tri sestre“ bit će izvođene u prostorijama Ansambla LADO prekoputa zgrade HNK. Slavni Čehovljev komad „Tri sestre“ u ovoj Jelčićevoj verziji postaje polazišna točka iz koje kreće redateljsko i glumačko istraživanje u potrazi za odgovorima na brojna pitanja postavljena u inicijalnom tekstu. Ovaj autorski projekt preispituje i briše granice kazališne umjetnosti, otvara do sada zatvorene procese unutar kazališne kuće, propituje kako se likovi i motivi iz Čehovljeva vremena odnose prema ovome našemu i kako razgovaraju s publikom.

Prvi korak prema brisanju tih granica bio je izlazak iz zadanih okvira kazališne kuće, u prostorije Ansambla Lado. Drugi korak bili su otvoreni pokusi, odnosno prezentacije napravljenoga u svibnju i lipnju, na kojima je dio publike imao prigodu sudjelovati i tako ući u inače ekskluzivan, zatvoreni kazališni proces. Nakon susreta s publikom proces rada na predstavi nastavio se uzimajući u obzir pitanja i odgovore koji su se pritom nametnuli. Takvim laboratorijskim pristupom i problemskim bavljenjem temom želi se potaknuti na razmišljanja o vremenu i prostoru te načinu funkcioniranja teksta unutar toga istog vremena i prostora. Rezultati cijelog projekta trebali bi biti diseminacija značenja i razlamanje klasičnoga teksta u kontekstu našega vremena te povezivanje s prošlošću i budućnošću, koja od te iste prošlosti ne može pobjeći.

Neka od pitanja koja redatelj i umjetnici u predstavi žele postaviti publici su „Što danas znači kad netko neprestano priča da bi trebao raditi?“ „Što je danas život u provinciji?“ „Što je danas odlazak u grad?“ „Što je danas život bez mobitela?“.

Sestre Prozorov u predstavi igraju Nina Violić (Olga), Jadranka Đokić (Maša) i Iva Jerković kao najmlađa sestra Irina.

Iako je još uvijek na Akademiji, 30-godišnja zagrebačka glumica Iva Jerković stipendistica je HNK u Zagrebu i ovo joj je druga premijera u nacionalnoj kazališnoj kući, nakon prošlogodišnje „Svaki tvoj rođendan”. Paralelno je, uz studij glume, studirala socijalni rad na Pravnom fakultetu koji je diplomirala, ali se danas ne vidi kao socijalna radnica.

NACIONAL: Igrate Irinu u predstavi „Tri sestre“, autorskom projektu Bobe Jelčića. Kako ste se pripremali za ulogu i koliko se iskustvo rada na predstavi razlikovalo od dosadašnjih projekata koje ste radili?

Sama predstava, kao i iznošenje neke uloge, jest proces, a za proces je potrebno vrijeme. Sve češće se događa u hrvatskim kazalištima da se taj proces vremenski jako ograničava, pri čemu ga onda često i izostaje, a predstave se izbacuju kao na tvorničkoj traci i pitanje je koliko kao takve mogu biti kvalitetne. To nije slučaj s ovom predstavom, radili smo na njoj nešto manje od šest mjeseci, što je već potpuno drugo iskustvo i nažalost danas luksuz, ali divan temelj da stvoriš nešto što potpuno ide iz nas i iza čega stopostotno stojim.

NACIONAL: Bobo Jelčić ima poseban način rada: gotovo se laboratorijski obrađuju neki tekstovi i stvaraju neki drugi. Kako ste radili i kako je tekao taj proces? Što ste naučili?

Bobo Jelčić je moj profesor na Akademiji kod kojeg sam bila na klasi godinu dana i tu sam imala priliku studiozno proći njegovu metodu rada. Jako sam se našla u tome, dala mi je glumačku slobodu i ono najbitnije, počela sam tad sebe gledati i kao autora koji ima potrebu nešto reći, a ne tek kao pukog izvođača tekstova. Bobin način rada vrlo je postupan i ide prvenstveno iz glumca. Zato ćete nerijetko u njegovim predstavama vidjeti autentičnost do kraja i često biti zbunjeni i zabavljeni ne znajući što se zapravo događa, a što je predstava. Jedna od stvari koje sam naučila i s čim idem dalje u svom glumačkom razvitku jest da su tekst i uloga samo sredstva kojima progovaramo o problemu. I time se mi bavimo – aktualnim problemima života u provinciji, rada, težnjama za boljom budućnošću itd.

‘Na predstavi smo radili šest mjeseci, što je potpuno drugo iskustvo i nažalost danas luksuz, ali divan temelj da stvoriš nešto što potpuno ide iz nas i iza čega stopostotno stojim’

NACIONAL: Usred procesa stvaranja predstave bilo je nekoliko pokaznih izvedbi, kako bi i publika mogla dati neke smjernice i postaviti neka pitanja. Kako je to izgledalo i koliko ste zbog toga mijenjali koncepciju? Što je to značilo vama kao glumici?

Samu sebe često podsjećam na to da uvijek kao prioritet stavim istraživanje, istinsko propitivanje, traženje novog u umjetnosti, riskiranje, a ne igranje na sigurno i zagarantirani uspjeh. Ovakav način rada bio je upravo poligon za to i svi smo se otvoreno pustili. Meni je osobno bilo divno raditi pred publikom i svakako manje šokovito na izvedbama. Publika je uistinu tad bila nešto potpuno prirodno i dio same predstave.

NACIONAL: Kako doživljavate Irinu? Na čemu ste bazirali taj lik, čemu ste davali najveću pozornost dok ste ga stvarali?

U radu s Bobom Jelčićem ne postoji lik, postoji želja do koje pokušavam doći i postoji problem koji predstavljam. Povezala bih to s jednom od definicija glume, koja kaže „Gluma je živjeti istinito pod zamišljenim okolnostima”, tako da sam ja tu samo istraživala sebe i svoje želje koje se lako mogu povezati s Irininima, a mislim i da se svi možemo povezati s Irinom. Svi smo u većoj ili manjoj mjeri imali ili imamo ciljeve, želje, težnje koje osjećamo kao životno presudne, a od kojih nam se čini da se svakim danom udaljavamo i da zapravo ništa od toga. Irinina želja za odlaskom u Moskvu je ogromna, zato je i pad dubok kad shvati da se to možda neće ostvariti. Prije svega sam morala zaboraviti da je riječ o svjetski cijenjenom piscu, djelu i liku koji je san mnogih glumica. Bogovima se samo možeš klanjati, ne možeš stvarati, tako da sam je morala prvo „spustiti” na sebe, povezati sa sobom i tako pustiti drugima da se povežu sa mnom pa i s Irinom.

NACIONAL: Irina je mlada, prpošna ali površna djevojka koja, kao i njezine sestre, silno želi otići iz provincije i vratiti se u Moskvu. Jeste li imali neka iskustva koja možete povezati s njezinim likom, je li važno pronaći nekog iz stvarnog života ili jednostavno sami ulazite u lik na neki svoj način?

Svakodnevno imam „Irinina iskustva”, znam ponekad fatalistički shvaćati i hoću li majonezu ili senf u sendvič, ali vježbam se da nemam ni želja ni očekivanja u životu, tako se čuvam od padova i uživam u sadašnjim okolnostima. Nastojim vjerovati životu da će me odvesti tamo gdje treba, a dotad se samo strastveno bavim onim što volim. Što se tiče života u provinciji, tu nisam imala previše toga „zamišljati”, mi živimo u provinciji, ona je u glavama većine hrvatskih građana. O tome svjedoče osobne uvrijeđenosti jednih na bilo kakvu različitost drugih. Hrvatska je još uvijek jako zatvorena po pitanju tolerancije na različitost. Ljudi su potpuno uvjereni da imaju pravo donositi zakone o tome kako će drugi živjeti, o pitanjima koja ih osobno ne dotiču i to me nekako uvijek iznenadi. Podosta sam već odgovorila na ova pitanja. Svaki projekt je za sebe i svaki redatelj je drugačiji, tako da će o brojnim faktorima ovisiti kako ću pristupiti ulozi, ali to i je jedna od stvari koje me uzbuđuju u ovom poslu. Ne postoji formula, uvijek se ide iz početka, često dugo ne znaš ni kamo ideš, ali treba zadržati otvorenost, istraživački duh, spremnost na rizik i, naravno, puno ljubavi.

NACIONAL: „Tri sestre“ toliko su aktualne, ta provincija izranja iz svake pore hrvatskog društva – i ne samo hrvatskog. Kako se boriti protiv toga?

Pa rekla bih da je kultura tu na prvoj crti bojišnice protiv provincije, ali o čemu mi govorimo?! Kulturu se ne doživljava ni pola posto – 0,4 posto izdvajanja iz proračuna – i to mi je sasvim razumljivo jer bazične, egzistencijalne strukture kao što su gospodarstvo, školstvo, zdravstvo su gorući problemi. Tek kad ljudi u tim segmentima budu zbrinuti, više će interesa biti za kulturu. U Zagrebu su kazališta puna, ima dosta kulturnih događanja i to je divno vidjeti, ali što je s ostatkom Hrvatske?

NACIONAL: Stipendistica ste HNK u Zagrebu, što to znači? Ovo je vaš drugi projekt u nacionalnom kazalištu, kako ste to doživjeli kao mlada glumica, još uvijek na Akademiji?

Lijepo je da HNK u Zagrebu otvara vrata mladima, daje nam prilike i tako osvježava krv teatra, ide u korak s vremenom. Također, meni je to svojevrsno priznanje za dosadašnji rad kako na Akademiji, tako i van nje. Vidim to kao priliku za nova iskustva i učenja, ponavljam, nastojim ne očekivati, naročito u ovom poslu, od toga se treba čuvati. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Ja ovaj posao radim sa strašću i puno ljubavi i znam da ne mogu protiv sebe i ne dati sve od sebe, a kamo će me to odvesti, vidjet ćemo.

‘Naučila sam tijekom glumačkog razvitka da su tekst i uloga samo sredstva kojima govorimo o problemu. I time se bavimo – problemima života u provinciji, težnjama za boljom budućnošću’

NACIONAL: Koliko se prilika pruža mladim glumcima u Hrvatskoj?

Mislim da se mladima u zadnje vrijeme pruža dosta prilika i da dolaze neke nove mlade struje na scenu. Spomenut ću fenomen koji se događa na Trešnjevci – KunstTeatar koji lagano postaje novo kulturno okupljalište i mjesto stvaranja nekog novog teatra i potpuno je u rukama i iz ruku mladih. Akademija nema jako dobre snage samo u glumi, već i u dramaturgiji i režiranju, kazališnom i filmskom.

NACIONAL: Kako dobivate uloge? Jesu li to pozivi redatelja ili audicije, ima li dovoljno audicija?

Nemamo baš kulturu audicije u Hrvatskoj pa je sam tvoj rad i tvoja audicija za neke daljnje projekte, jer, eto, mala smo zemlja i lako pratimo međusobne radove pa je u tome i lako prepoznati s kim bi radio. Najteža audicija koju moraš proći je upis u Akademiju, ako to prođeš, onda si na platformi. Moram spomenuti da za ovako malu zemlju, a još manju produkciju, puno je Akademija i puno glumaca izađe godišnje. Smatram da zagrebačka i dalje tu drži prednost, ali kako će se to odraziti na daljnji razvoj stvari, to ćemo tek vidjeti. Možda i audicije postanu učestalije, iako ja ne patim za njima, meni je i ovako dobro.

NACIONAL: Kako ste se vi odlučili za glumu? Studirali ste socijalni rad prije upisa na Akademiju, kako je prevagnula gluma?

Gluma se odlučila za mene. Od djetinjstva sam se bavila i pjevanjem, i plesom, i sviranjem pa nešto malo i glumom jer u Zadru, gdje sam odrasla, nije baš bilo prilike baviti se glumom pa nisam to shvaćala niti poznavala kao nešto ozbiljno. Kad sam došla u Zagreb, počela sam se iz hobija baviti glumom i tako, eto, postupno je moj hobi postao i moj posao i na tome sam svaki dan zahvalna i osjećam se jako privilegirano jer se bavim onim što volim. Morala sam, doduše, napraviti hrabar i riskantan potez, a to je ostaviti jedan faks i krenuti drugim smjerom. Nisam ja to tako ni gledala, za mene nije bilo druge opcije, tek unatrag kad pogledam shvatim što sam napravila, ali isplatilo se. Socijalni rad sam paralelno s Akademijom i diplomirala, ali osim pisane diplome ne vidim se sad u tome. Neprirodno mi zvuči kad nekome kažem da idem na posao jer iako zna biti i stresno, i bolno, i iscrpljujuće, teško mi je to nazivati poslom jer je više od toga. To je moja potreba. Ljudi rade da žive, a glumac živi da radi – to je u mom slučaju istinito.

‘Samu sebe podsjećam na to da uvijek kao prioritet stavim istraživanje, istinsko propitivanje, traženje novog u umjetnosti, riskiranje, a ne igranje na sigurno i zagarantirani uspjeh’

NACIONAL: Situacija sa socijalnim radnicima u Hrvatskoj vrlo je loša, nezadovoljni su i traže povećanje plaća i bolji položaj u društvu. Kako gledate na njihovu poziciju, jer mogli ste to biti i vi?

Socijalni radnici su hrabri ljudi, ima dosta takvih među njima. Raditi u takvim uvjetima tako težak posao – da, možda su i mazohisti. Socijalna skrb je samo jedan od aspekata koji dokazuju da država ne funkcionira najbolje. S niskim plaćama i strašnom birokracijom odrađuju kapacitetno šest puta više nego u skandinavskim zemljama, primjerice, a ne bave se isto tako pravima čovjeka, već gašenjem požara i golom ljudskom egzistencijom i pritom su životno ugroženi jer rade s raznim marginalnim društvenim skupinama, a nemaju adekvatnu zaštitu. Ja sam ipak otišla lakšim putem.

NACIONAL: Koji su vam planovi, što nakon „Tri sestre“?

Postoje dogovori za daljnje neke projekte, ali o tome još ništa ne smijem. Uz sve to, moram završiti još jednu godinu, diplomirati na Akademiji. To su neki projekti svoje vrste kojima se jako radujem.

Komentiraj