Fizičar Tonči Tadić, inače bivši saborski zastupnik HSP-a od 2000. do 2003. godine objavio je poduži post na svom profilu na Facebooku u kojem se prisjetio 20. godišnjice sporazuma o nuklearki Krško između Račana i Drnovšeka.
Povlači paralelu s trenutnom plinskom aferom koja trese Hrvatsku te kaže da je prije 20 godina tadašnja Račanova vlada Hrvatskoj napravila štetu od čak 980 milijuna eura za koju do dan danas nitko nije odgovarao.
Ovdje je njegova objava:
“Prije godinu dana imali smo prvu “plinsku aferu” koja je rezultirala prihodom u Državni proračun od pola milijarde kuna.
Ove godine sam u nevjerici pratio tzv. nacionalnu mega plinsku aferu u kojoj su “briljirali” HEP, MINGOR, HROTE, HERA, PLINACRO itd., a u kojoj je nanesena šteta HEP-u od (pazite sad) 10 milijuna EUR. Ne 700, ne 400, ne 40, nego 10 M EUR.
Puno, zar ne, i razlog za Izvanrednu sjednicu Sabora, jer da je i 1 M EUR bilo bi previše. Pa se analiziraju nastupi loših glumaca u Saboru i oko njega, pronalazi tko je bio Drama Queen itd.
No prije 20 godina the Drama Queen Par Excellence a.k.a. Ivica Račan i njegova koalicijska vlada priuštili su Hrvatskoj štetu od 980 milijuna EUR i nikom ništa. Nije bilo Izvanredne sjednice Sabora, nije bilo drame ni afere, dok sam ja označen kao opasni ekstremist koji sam na tu bezuspješno upozoravao.
Dakle, krajem 1970-ih su Slovenija i Hrvatska, kao socijalističke republike u SFRJ, sklopile sporazum o gradnji Nuklearke u Krškom i Nuklearke u Privlaci (kod Dugog Sela). Obje nuklearke kao 50:50 Joint Venture uz 50:50 raspodjelu električne energije. Pri čemu svatko plaća dekomisiju i zbrinjavanje radioaktivnog otpada za “svoju” nuklearku, nema zajedničke dekomisije!
Krško je sagrađeno, Privlaka nije.
I onda dolazi 1998. i početak slovenskih pregovora s EU, gdje je postavljeno pitanje tko plaća dekomisiju Krškog. Hrvatska to odbija i 1998. slovenski Parlament izvlašćuje Hrvatsku iz Krškog, protivno Međunarodnoj energetskoj povelji i pravilima Međunarodne energetske agencije (IEA). HEP je prisiljen kupovati struju na međunarodnom tržištu. Matešina vlada sprema arbitražu u New Yorku uz pomoć IEA.
No onda dolaze izbori 2000. i Račan preuzima vlast na čelu koalicije SDP-HSLS-HNS-LS-IDS-HSS.
Pregovore sa Slovenijom vodi Goran Granić (inače Račanov “interface” u komunikaciji sa stvarnim svijetom, jer Račan nije imao iskustva u ničemu osim Partije). Izaslanik Granića na pregovorima sa Slovenijom je Roman Nota, pomoćnik ministra gospodarstva Goranka Fižulića. I tako su sa slovenske strane pregovarali dva ministra i šef državne Komisije za nuklearnu sigurnost uz svu državnu mašineriju, a s hrvatske strane jedan pomoćnik ministra.
Rezultat je poznat. Hrvatska je pristala 2003.:
1) platiti trošak dekomisije Krškog, što nije morala po prvotnom sporazumu = 500 M EUR !
2) oprostiti Sloveniji dug od 280 M EUR jer je morala 4 godine kupovati struju na tržištu EU!
3) platiti Sloveniji trošak održavanja Krškog za te 4 godine od 200 M EUR (dakle ukradem ti auto i za 4 godine tražim od tebe plaćanje troška goriva; debilno, zar ne?) !!
Alles zusammen = 500 + 280 + 200 M EUR = 980 M EUR !!!!
Dakle skoro 100 puta veća šteta nego u ovoj plinskoj tzv. aferi.
Naravno da sam na to podivljao i svašta izgovorio na Odboru za gospodarstvo Hrvatskog Sabora na račun vladajućih.
Možda nisam trebao.
Ali bilo mi je šokantno da nitko u Saboru na to nije reagirao osim Kluba HSP !!
Naime HDZ se bavio Antom Gotovinom i braniteljskim stožerima. A vladajuća Koalicija je s mukom uz puno gunđanja ipak podržala taj Sporazum sa Slovenijom. Ili kako je to opisao pokojni Ivo Škrabalo: “Začepi nos i glasaj”.
Radi se dakle o posve krivoj procjeni vladajućih u vezi Krškog koju plaćamo i dan danas. Trebalo je ići na arbitražu koju bismo sigurno dobili, a ne sve uvezivati u jedan paket: i Krško i Savudriju i Ljubljansku banku i Sv.Geru. No sada nema natrag, potpisano treba poštovati.
Najveća glupost je bila to što su išli sve pregovorima rješavati i sve u paketu, umjesto da idu zasebno i sve na sud.
Ljubljanska banka na Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu – išlo se kasnije i dobili smo.
Krško na sud u New Yorku po Međunarodnoj energetskoj povelji – išlo se kasnije za detalje dekomisije i dobili smo.
Granica na moru i na kopnu – ili na sud ili na arbitražu – išlo se na arbitražu koju je Slovenija de facto i de iure izgubila, iako su je pokušavali “ispod stola” okrenuti u svoju korist.
U usporedbi s tom majmunarijom iz 2003. sve ovo danas izgleda posve beznačajno.
Da pojasnim onima kojima je matematika slaba strana: šteta pričinjena HEP-u 2023. u ovoj plinskoj tzv. aferi iznosi 1% (jedan posto!!) od štete pričinjene HEP-u i Hrvatskoj 2003.
No tada nije bilo drame nije bilo izvanredne sjednice, nije bilo priče o krađi itd. Jedino sam ja u medijima opisan kao opasni ekstremist iz HSP-a, ja koji sam na to bezuspješno upozoravao.
Zanimljiva je u čitavoj priči uloga Predsjednika RH Stipe Mesića.
Pouzdano znam (iz svojih kontakata u njegovom Uredu) da je Mesića i njegove savjetnike ovakav sporazum sa Slovenijom bio jako iznervirao. Vlada RH ga je uz to posve zaobišla i dovela pred gotov čin! No Mesić se čvrsto držao Ustava RH i želio je ostati iznad stranačkih sukoba. Zato nije ni pomišljao učiniti ovo što je učinio Zoki 2023. sazivajući sjednicu Sabora.
Komentari