TAJNA STRANA POVIJESTI Javne i tajne Titove ljubavi

Objavljeno u Nacionalu br. 667, 2008-08-25

Miro Simčić upravo je u Zagrebu objavio publicističku knjigu ‘Žene u Titovoj sjeni’ u kojoj iznosi dosad nepoznate arhivske podatke o ljubavnom i bračnom životu Josipa Broza Tita, njihovu utjecaju na politiku te spletkama oko partijskog vođe

Tito je bio privlačan čovjek, elokventan i imao je uglađene manire. Ključne godine formiranja proveo je u Češkoj, Austriji, Njemačkoj i Sloveniji i očito mu je srednja Europa ušla u krv. Dobro je svirao klavir, tvrdo ali sa sluhom. Volio je lijep život, savršeno je govorio tri strana jezika – njemački, ruski i engleski, što mu je bila velika prednost. Kad su engleskoj kraljici Elizabeti rekli da će u posjet doći neki bravar iz Jugoslavije, ona ih je nakon njegovog odlaska napala riječima: ‘Vi ste totalne budale. Ovakvog džentlemena još nisam upoznala! Perfektno govori engleski, odlično pleše i savršeno se ophodi s damama’. Cijelog je života bio okružen lijepim ženama, međutim, njegovi brakovi nisu bili sretni. Tito je zapravo bio nesretan i osamljen čovjek. U kasnijim je godinama uzimao steroide za ljepši ten, no kao rezultat toga muškost mu se sasušila, što potvrđuju liječnički izvještaji u kojima se govori o ‘ženskastom tijelu starijeg muškarca’. Nakon smrti Tito je ostavio potpuni kaos u državi, Partiji, obitelji i braku.”

Tako govori publicist Miro Simčić, bivši novinar unutrašnjopolitičke redakcije i gospodarstva u ljubljanskom Dnevniku i šef dopisništva u mariborskoj Večeri, kojemu je u izdanju zagrebačkog VBZ-a upravo objavljena deveta, raskošno ilustrirana knjiga “Žene u Titovoj sjeni” u kojoj na 280 stranica opisuje neformalnu stranu života “posljednjeg socijalističkog cara”. U središtu je Titovih pet žena, od kojih je svaka odredila i jednu epohu Titovog života, no opisao je i njegove odnose s tada najljepšim i najpopularnijim glumicama svijeta, od Sofije Loren do Elizabeth Taylor, zatim državnicima i njihovim suprugama, te “njegov nikad ostvareni san – ljubav prema opernoj divi Zinki Kunc”. Simčič se u knjizi bavio i “ženskim pitanjem” u socijalističkoj Jugoslaviji otkrivši nam da su poslije Drugog svjetskog rata mnogi ljudi, a među njima znanstvenici i političari prelazili na islam, pravoslavlje ili starokršćansku vjeru, primjerice Edvard Kardelj, kako bi se mogli rastaviti i ponovno oženiti. Također, opisao je brojne likove i intrige, posebno one u režiji Steve Krajačića, sive eminencije na “Titovu dvoru”, koji su obilježili tu epohu.

Simčić je u svojim knjigama najviše izučavao povijest Prvog i Drugog svjetskog rata, a prošle godine objavio je u Sloveniji knjigu “Tito bez maske”, koja je izazvala brojne kontroverze i polemike. Upravo je završio i desetu knjigu “Slovenci u Prvom svjetskom ratu”, a pri kraju je i s biografijom Svetozara Borojevića von Bojne, austrougarskog feldmaršala i jednog od najuspješnijih generala Prvog svjetskog rata, koji je po Simčićevu mišljenju bio vrlo značajan za Hrvatsku. Dokumente o Titovu životu i njegovim ženama pronašao je uz pomoć svojih veza u Arhivu Republike Slovenije – u kutiji br. 36, zatim u Dedijerovu fondu, u materijalima Stane Dolanca, Edvarda Kardelja i Sergeja Kreighera, te razgovarajući s brojnim ljudima. Primjerice, u kutiji br. 36 čuva se Titov autopsijski izvještaj, koji nije htio objaviti jer to smatra neukusnim, a tu su i financijski izvještaji iz Narodne banke Jugoslavije, koji su nagovještavali bankrot bivše zemlje.

“Tita je cijelog života pratio glas da voli puno mlađe žene”, nastavio je Simčić s kojim smo razgovarali u rodnim Šapjanama pored Rijeke. “Njegova prva supruga Ruskinja Pelagija Denisovna Belousova – Polka imala je samo 13 godina kada su se upoznali u Kirgistanu za vrijeme Prvog svjetskog rata gdje je Tito bio ratni zarobljenik. Zarobljen je za Uskrs 1915. godine u Karpatima dok je ratovao pod vodstvom austrougarskog feldmaršala Svetozara Borojevića u karpatskim klancima. Borojevićeva vojska je teško poražena, a Tito je ranjen. Vjenčali su se iduće godine po pravoslavnim običajima, kad je Polka navršila 14 godina. Bila je zgodna i plaha, ali neobrazovana i bojažljiva osoba. Sredinom 1920. godine nastanili su se u Zagrebu gdje je Polka prvo bila kućanica, a kasnije je radila kao prodavačica u dućanu tvrtke Bothe i Ehrmann u Ilici. Živjeli su u velikoj neimaštini. Polka je rodila petero djece, no samo je sin Žarko ostao živ.”

Kad je Tito nakon Bombaškog procesa završio na robiji, Pelagija Broz razvela se od Tita i 1929. godine vratila u Sovjetski Savez. Ponovno su se sreli 1935. godine kad je izašao iz zatvora i otišao u Moskvu da pronađe sina Žarka. “Polka se već bila preudala za fotografa Roguljeva, a budući da je studirala na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina navodno se loše brinula o Žarku pa je on završio u popravnom domu”, nastavio je Simčić. “Žarko je bio veliki mangup, a sa sinom Palmira Togliattija, generalnog sekretara talijanske KP, imao je bandu maloljetnika Zlatni zub. Odlično je svirao trubu. Tito je Žarka izvukao iz popravnog doma, a kada je u moskovskom hotelu Luks upoznao tajanstvenu Njemicu Annu Koening, 20 godina mlađu od njega, pomislio je da bi ona mogla dobro odgajati sina Žarka i oženio se njom. Polki nikada nije oprostio što je sin Žarko završio u popravnom domu. A ona je brak s Titom i život u Jugoslaviji platila s dvije desetogodišnje internacije u Sibiru.”

Druga Titova supruga Anna Koening također je radila za Kominternu kao Tito, a tajno ime joj je bilo Elza Lucija Bauer. O njoj se najmanje zna; nijedna njezina fotografija nije sačuvana i Tito o njoj nikada nije govorio u javnosti. No u arhivu je pronađen njihov vjenčani list iz listopada 1936. godine, pisan ćirilicom, na kojem su ispisana njihova tajna imena – Friedrich Walter i Lucija Bauer i koji potvrđuje njihovo vjenčanje. Bila je gotovo 22 godine mlađa od Tita, a kao i njemu, to joj je bio drugi brak. Taj je brak trajao samo godinu dana. Naime, ona je 1937. godine bila optužena da špijunira za Gestapo i strijeljana po kratkom postupku.

“O svojim moskovskim godinama Josip Broz nikada nije pričao, no zna se da je surađivao s NKVD-om, zloglasnom sovjetskom tajnom policijom, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno”, istaknuo je Simčić. “U Kominterninu arhivu pronađena je njegova izjava u kojoj je denuncirao svoje partijske drugove iz Jugoslavije agentima sovjetskih tajnih službi. Postoji i izjava u kojoj je cinkao svoje dvije žene; za Pelagiju je napisao da je nemoralna osoba i da mrzi svoga sina Žarka, a za Annu da je bila politički naivna i nerazvijena, te da je to velika mrlja na njegovom partijskom radu. Zašto je to učinio teško je reći. Možda se bojao za vlastiti život, možda ga je na to tjerala velika ambicija, a možda je to samo bio odraz duha vremena.”

Ubrzo je u Titov život ušla Herta Haas, kći austrijskog Nijemca socijalista i Slovenke, koja je bila 24 godina mlađa od Tita. Bila je lijepa, obrazovana i čvrstog karaktera, djetinjstvo je provela u Mariboru, a u Zagrebu je studirala ekonomiju. Po uvjerenju je bila ljevičarka i vrlo je mlada postala aktivistica raznih antifašističkih i komunističkih grupa. Upoznali su se u Parizu gdje je Tito tada već živio preselivši se iz Beča. Ona je došla na ekskurziju, a zapravo je kao specijalna kurirka, noseći torbu s dvostrukim dnom, trebala prenijeti poruku centrali KPJ. Kasnije je bila kurirka na relaciji Zagreb – Beč, pretipkavala je sve njegove članke za list Proleter i svuda ga je pratila u njegovu revolucionarnom djelovanju. Početkom Drugog svjetskog rata rodila je sina Aleksandra – Mišu, no Tito se s njom nikada nije službeno vjenčao, iako mu je ona bila vrlo privržena i odana.

“Potkraj 30-ih trebao se izabrati novi generalni sekretar KPJ, a za to mjesto bilo je puno kandidata, no Kominterna nije imala povjerenja u mlade komuniste”, ispričao je Simčić. “Najizgledniji kandidati su bili tadašnji izvršni sekretari Partije Josip Broz Tito i Lovro Kuhar, poznati slovenski pisac, umjetničkog imena Prežihov Voranc. Voranc je bio puno popularniji u narodu od Tita, uživao je međunarodni ugled, a policija ga je smatrala velikim prevratnikom. Tita su pak proglasili trockistom, pokušali su ga neutralizirati, a u jednom policijskom zapisniku okarakterizirali su ga sitnim delikventom pogrešno ga nazvavši Ivan Bros. No Kominterna je ipak odlučila dati mandat Titu, a kad je Voranc to saznao, samo je uskliknuo: ‘Jadna Partija, jadna Jugoslavija’. Kasnije ga je ukorio zbog veze s Hertom Haas, rekavši mu da ‘ostavi na miru tu švapsku curu’. Te su ga izjave skupo stajale: Tito ga je poslije rata ignorirao tako da je živio u izolaciji i siromaštvu”.

Početkom rata Hertu Haas uhitili su u kući Ivana Krajačića Steve, tada iznimno jake političke figure i problematičnog čovjeka, koji je i kasnije bio siva eminencija na ”Titovu dvoru”. I završila je u ustaškom zatvoru. No Tito ju je uz pomoć Milovana Đilasa zamijenio za visoke njemačke časnike i ona je prebačena na oslobođeni slovenski teritorij. Herta Haas je smatrala da je za njezino uhićenje kriva Krajačićeva nepažnja, zapravo, da se radilo o njegovoj smišljenoj podvali. Nakon njezina uhićenja partijska organizacija sklonila je sina Mišu u folksdojčersku obitelj Mahnufrit. Krajačić je pak Titu i Dedijeru rekao da je Herta Haas sama izdala njihova sinčića ustaškim vlastima. Ta intriga jako je razbjesnila Hertu Haas i nakon rata je odlučila protiv Steve Krajačića podići građansku tužbu na beogradskom sudu. No budući da bi takvo suđenje moglo uzbuditi javnost, partijsko vodstvo joj je sugeriralo da odustane od tog nauma. “Ipak je dobila zadovoljštinu”, objasnio je Simčić. “Stane Dolanc, tadašnji izvršni sekretar CK SKJ, natrljao mu je uši i zatražio od njega da prestane širiti laži o njoj.”

“Dok je Herta Haas bila u zatvoru, Tito se u Beogradu spanđao s energičnom drugaricom Davorjankom Paunović-Zdenkom, koja je studirala francuski jezik na beogradskom filozofskom fakultetu”, nastavio je Simčić. “Bila je 29 godina mlađa od Tita, aktivna u ilegalnom pokretu, spretna i inteligentna, a pratio ju je glas vatrene žene, koja nije znala tiho voditi ljubav. Bila je u rodu s Mirjanom Marković Milošević – njihove majke bile su sestre. Kad je u Zagrebu srela Tita, on ju opčinio šarmom, duhovitošću i položajem. Iako se u to ratno vrijeme Partija miješala u privatni život komunista odvajajući supružnike partizane u različite čete, Stari je imao svoja vlastita pravila. Primjerice, jednom su vodili ljubav i šatoru, a Davorjanka je urlala na sav glas tako da je cijela postrojba napustila položaje i otišla se hladiti u potok. Drugi put je Tita posjetila slovenska delegacija, no kad su se približili njegovom šatoru, čuli su njezino glasno stenjanje, okrenuli se i vratili se za sat vremena. Tito je bio dobro raspoložen i rekao im je: ‘Slovenci, Slovenci, kasnite, ali ništa zato, morao sam obaviti jedan ozbiljan posao’. Tito je imao dobre živce, navodno je s njom vodio ljubav i dok su padale granate. Titova veza s Davorjankom Paunović trajala je od 1941. do 1946. godine, sve dok nije umrla od tuberkuloze. Njezina smrt jako ga je pogodila, a pokopana je po vlastitoj želji pokraj jedne od Titovih rezidencija, na Dedinju u Beogradu, kao partizanka – na osami i bez nadgrobne ploče.”

Tito i Herta Haas još su se jednom sreli 1943. godine u Jajcu gdje je ona došla na drugo zasjedanje AVNOJ-a. U kući u kojoj je Tito stanovao zatekla je drugu, mlađu ženu, koja je spremala dva kreveta. To je bila Davorjanka Paunović, koja joj je oštro rekla: “Draga moja, u ovoj kući nema mjesta za dvije žene”. Herta se jako uzrujala i otišla je potražiti Tita u štab gdje ga je upitala: “Koja ti je to žena? Zar ti nisam ja žena”. Titu je bilo neugodno pred suradnicima i odgovorio joj je sljedeće: “Pa dogovorite se”. Herta Haas mu je pred svima odbrusila kako se ona nema tu što dogovarati i otišla je bez pozdrava natrag u Sloveniju. Nakon Davorjankine smrti, Tito je Herti napisao pismo dugo 16 stranica u kojem ju je molio da mu se vrati. Ona mu je odgovorila kratkim pisamcem od samo dvije, tri rečenice: “Dragi moj, Herta Haas kleči pred muškarcem samo jednom u životu”.

“Mislim da je Herta Haas tada pogriješila”, kaže Simčić. “Ona je po mnogima bila idealna supruga političara svjetskog kova kakav je Tito postao. Mnoge je kasnije intrigiralo pitanje bi li sudbina Josipa Broza pa i Jugoslavije bila drugačija da se Tito pomirio s Hertom Haas. Postoje indicije da se htjela pomiriti s Titom, međutim, opet se upleo spletkaroš Stevo Krajačić sa svojim intrigama. Zatim mu je podmetnuo rasnu Jovanku. Krajačić je to čak kasnije potvrdio u dva intervjua, no nije posve jasno zašto je toliko mrzio Hertu Haas”.

“Titova peta žena Jovanka Budisavljević, 32 godine mlađa, umišljala je da je podrijetlom srpska kneginja koja vuče podrijetlo od dinastije Nemanjića i cara Dušana Silnog”, nastavio je Simčić. “Postoje indicije po kojima je Stevo Krajačić doveo Jovanku na Titov dvor kako bi preko njega po nalogu sovjetskih tajnih službi mogao utjecati na Josipa Broza. Ona je već 1946. postala domaćica u njegovoj rezidenciji. Bila je lijepa i rasna, no bez uglađenih manira. Krajačić je imao nevjerojatno veliki utjecaj na nju – bio je njezin mentor, a zapravo je bio Rasputin Brozova dvora. Jovanka je ubrzo postala Titovom ljubavnicom, no osoblje ju je šikaniralo smatrajući je karijeristicom i neukom djevojčurom. Vjenčali u se tek 1952. godine, nakon ljubavničkog staža dugog nekoliko godina”.

Na pitanje jesu li priče o Jovankinoj paranoji i želji za vlašću bile istinite, Simčić je odgovorio potvrdno rekavši da za to postoje liječnički dokazi. “Željela je biti najmoćnija žena u zemlji”, kazao je Simčić. “Predstavljala je ozbiljnu fizičku opasnost za Tita. Imala je pištolj, kao bivša partizanka znala je dobro pucati i prijetila je da će napraviti pokolj ukoliko se od njega ne maknu njegove dvije maserke, sestre Radojka i Darjana Grbić, na koje je bila patološki ljubomorna. Iako je Tito tada već bio starac, vezao se uz njih i povremeno ih pljesnuo po stražnjicama, a to Jovanka nije mogla podnijeti. One su mi potvrdile tu priču. Usto, bila je bolesno ambiciozna. Uzor joj je bila žena tadašnjeg rumunjskog predsjednika Elena Ceausescu, koja je vodila unutrašnju vladu zemlje pa je i ona htjela preuzeti partijski Izvršni biro na čijem je čelu bio Stane Dolanc. Prisluškivala je partijske sastanke i izvještaje prenosila Krajačiću. Navodno je smijenila više od tisuću ljudi, a između ostalih je uvelike utjecala i na rušenje Aleksandra Rankovića. Brak s Titom već godinama nije funkcionirao i njihove su svađe trajale satima, primjerice prije odlaska na Titovo zadnje putovanje u Sovjetski Savez uletjela je u prostoriju na Brijunima i svađala se šest sati s Titom. Kardelj je kasnije ispričao da nikada u životu nije čuo tako užasnu svađu, a Tito je sav iscrpljen otišao u krevet. Teškoće su kulminirale 1974. godine. U dokumentu od 20. veljače 1975. godine četvero osobnih Titovih liječnika obavijestili su vrh Jugoslavije da Jovanka boluje od paranoidnog poremećaja i da ne mogu odgovarati za Titov život. Tražili su da se ona hitno udalji iz njegove blizine.”

Simčić kaže da se partijsko rukovodstvo bivše Jugoslavije sastalo 75, a državni vrh 20 puta da raspravljaju o ponašanju Jovanke Broz jer su smatrali da zbog njezinih paranoidnih ispada Jugoslaviji prijeti kompromitiranje. Tu su glavnu riječ vodili tada najvažniji političari Stane Dolanc, Đemal Bijedić i Petar Stambolić te general Nikola Ljubičić. “Na te sastanke dolazio je i potpuno pijan Franjo Herljević, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, koji je cijelo vrijeme drijemao”, kaže Simčić.

“Povremeno bi se probudio i viknuo: ‘Pero Stamboliću, spasi Josipa Broza!’ I zatim bi ponovno zaspao. Kad je Stamboliću to dozlogrdilo, podviknuo je Herljeviću neka se uozbilji ili će prekinuti sastanak. Oni su nekoliko puta udaljavali Jovanku od Tita, ali ona mu je stalno pisala neka pisamca pa bi je Tito pozivao da se vrati na Dedinje. Naime, on je već bio star i bolestan, i jako vezan uz Jovanku. Konačno su je udaljili tek 1978. godine, što se vidi iz Dolančevih dokumenata.”

SVJETSKI KONTAKTI POSLJEDNJEG SOCIJALISTIČKOG CARA

Josip Broz Tito bio je omiljen državnik. Govorio je tri strana jezika, odlično plesao valcer i imao uglađene manire, a u svojim rezidencijama na Brijunima i u Beogradu ugošćavao je najslavnije svjetske državnike i njihove supruge, zatim premijerke i kraljice svoga vremena. To su bile britanska kraljica Elizabeta te premijerka Margaret Thatcher, zatim predsjednica Ceylona Sirimavo Bandaranaike, supruga američkog predsjednika Eleanor Roosevelt i druge. Volio je raskošan život, a Nikita Hruščov ga je nazvao “posljednjim socijalističkim carem”

Komentiraj