Tom Monderath medijska je zvijezda, živi u Kölnu tipičnim životom samca, mnogo putuje i posvećen je poslu. Nije osobito blizak ni sa svojom majkom, 84-godišnjom Gretom, a znakovi demencije koje je kod nje počeo primjećivati, zabrinjavaju ga. Iako se teško miri s činjenicom da je majka bolesna, Tom potiskuje sve ono što joj je cijeloga života zamjerao i preuzima brigu o njoj. Greta, koju njezin jedinac pamti kao distanciranu i depresivnu majku, počinje se otvarati i pripovijedati mu o svojem sretnom djetinjstvu u istočnoj Pruskoj, o obitelji i ratnim godinama, ledenim i gladnim zimama u zbjegu, čežnji za nestalim ocem i poratnim danima u Heidelbergu. No kad Tom pronađe staru kutiju s majčinim uspomenama, u kojoj je fotografija mladog afroameričkog vojnika, stara vudu-lutkica i slika tamnopute djevojčice, Greta iznenada zašuti. Prvi put u životu Tom odluči pomnije istražiti majčinu prošlost jer je napokon želi upoznati i shvatiti njezinu tugu. Malo pomalo rekonstruira lik žene posve drugačije od slike koju je stvorio o svojoj majci. Ta nova žena je snažna, strastvena i tvrdoglava.

Radnja je to knjige „Greta-godine ljubavi, godine sjećanja“, debitantskog romana Susanne Abel. Rođena je 1971. u selu na njemačko-francuskoj granici. Počela je rano raditi, već sa 17 godina, najprije kao asistentica odgajatelja, a kasnije i kao odgajateljica u ustanovi za djecu i mlade s posebnim potrebama. Nakon studija na Njemačkoj akademiji za film i televiziju u Berlinu, afirmirala se kao spisateljica i redateljica zabavnih emisija i dokumentaraca. “Greta – godine ljubavi, godine sjećanja” njezin je prvi roman. Nakon što je osvojio njemačku publiku i Spiegelovu listu bestselera, uspjeh je ostvario i u svijetu, a prava su prodana u desetak zemalja. U lipnju 2022. godine Abel je objavila nastavak „Grete“ koji se također odmah po objavljivanju našao na vrhu Spiegelove top-ljestvice. Susanne Abel dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Vaš prvi roman „Greta-godine ljubavi, godine sjećanja“ nedavno je objavljen u Hrvatskoj, što vam je bila inspiracija?

U jesen 2015. kada se svugdje u Njemačkoj uspostavljao privremeni smještaj za izbjeglice, gledala sam na televiziji emisiju u kojoj je dvoje staraca ispred jednog takvog objekta poklanjalo stvari. Na pitanje zašto to rade, odgovorili su: „Znamo točno kako je tim ljudima. Kao djeca smo doživjeli zbjeg.“ Ta me reportaža nadahnula jer je postupanje prema izbjeglicama u 2015. posve usporedivo s onim nakon Drugog svjetskog rata. Ljudi koji su prije gotovo 80 godina morali bježati iz nekadašnjih njemačkih istočnih područja, doživjeli su slično neprihvaćanje kao i izbjeglice iz Sirije 2015.

NACIONAL: Roman je fikcija, ali se temelji na stvarnim događajima s posebnim naglaskom na takozvane „smeđe bebe“, rođene u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata kao plod ljubavi njemačkih žena i crnih američkih vojnika. Zašto vam je ta tema bila zanimljiva?

Temu „smeđih beba“ otkrila sam tek prilikom istraživanja za svoju knjigu i užasnula me spoznaja koliko su ta djeca bila smetnja u postfašističkoj Njemačkoj. Cijelo društvo očito je još uvijek bilo prožeto tom rasnom temom. Žene koje su se upustile u vezu s Afroamerikancima nazivali su „crnačkim kurvama“, katkad i linčovali. Godine 1952., kada su prva djeca rođena iz tih veza krenula u školu i nije ih se više moglo zaobići, čak je održana sjednica u njemačkom Bundestagu na kojoj se raspravljalo o tim mališanima, njih oko 5000. Tada se s neviđenom lažljivošću tvrdilo da se ima na umu samo najbolji interes djece. Bilo je razmišljanja o tome da, čisto klimatski gledano, ne pristaju u Njemačku i da je stoga bolje da ih se pošalje u zemlju njihovih očeva – misleći na Afriku, a ne na SAD.

NACIONAL: Vrlo je neobična činjenica da su crni Amerikanci u to vrijeme bili potpuno isključeni iz normalnog života u SAD-u, otuda i segregacija, ali u postnacističkoj Njemačkoj imali su više slobode. Prilično nevjerojatno! Je li to bilo nešto što ste htjeli više istražiti?

I taj mi se aspekt činio vrlo zanimljivim jer je tema rasnog razmišljanja predstavljena na još jedan posve drugačiji način. U svojem istraživanju ne samo da sam otkrila koliko su se ti crni američki vojnici osjećali slobodno u Njemačkoj, nego i da su upadljivo često pomagali izgladnjelim Nijemcima. To je očito povezano s time što su se osjećali bliže gaženim gubitnicima nego svojim bijelim drugovima u vojsci, u kojoj je vladala stroga rasna segregacija. Neki od tih afroameričkih vojnika bili su iznimno dobro uvježbani, ali im nije bilo dopušteno boriti se, već su im dodijeljene niže službe jer je trebalo spriječiti postojanje crnih ratnih heroja. Tek je tijekom posljednje ratne zime, kada je ishod rata visio o koncu, jedan general imao hrabrosti dozvoliti tim muškarcima da se bore. Vezano za to, postoji legendarni tenkovski bataljun, takozvane Crne pantere. Mnogi od tih tenkista uključili su se nakon povratka u SAD u borbu za građanska prava.

NACIONAL: Kakva je uopće bila sudbina tih smeđih beba? Kao što ste napisali u knjizi, većina ih je usvojena ili smještena u domove Amerikanaca u SAD-u, mnogi od njih morali su otići iz Njemačke. Kakav je bio njihov život? Jer njima je u to vrijeme bilo jako teško bilo gdje u svijetu.

Mnogu od te djece njihove su majke morale smjestiti u domove jer nisu imale izbora. Često su to bile žene koje je obitelj odbacila, a potencijalni muževi bili su ih spremni oženiti, ali bez njihove „djece srama“. U osnovi se nitko nije zanimao za te mališane, ni njemačka država ni američka vojska. Tek je supruga jednog američkog časnika, crna novinarka Mabel Grammer, koja nije imala djece, a živjela je s mužem u Mannheimu, posjećivala dječje domove i pokrenula privatnu agenciju za posvajanje – Brown Baby Plan. Neka djeca su imala sreće i došla u dobre obitelji u SAD-u, druga su govorila da su iz lošeg došla u još gore. A kako su postajala starija, često su se suočavala s neprihvaćanjem u afroameričkom društvu jer su bila previše bijela.

Međutim, unatoč Brown-Baby-Plans, većina te djece ostala je u Njemačkoj i svima im je bilo teško. Čak i nogometašima koji su bili iznadprosječno dobri i igrali u Bundesligi publika je zviždala zbog pogrešne boje kože.

NACIONAL: Vaš glavni lik je Greta i pratimo njezin život od djetinjstva u nacističkoj Njemačkoj, s jakim ljubavnim osjećajima prema Adolfu Hitleru, kroz rat i poslijeratno vrijeme gdje se zaljubljuje u crnog američkog vojnika. Tko je Greta, temelji li se na nekome koga poznajete?

Greta je izmišljen lik. Razgovarala sam s mnogim svjedocima tog doba i pročitala bezbroj dnevnika iz tog vremena. Iskustva tih ljudi povezala sam u Greti. Ono što me zanimalo kod male Grete bio je aspekt da djeca doživljavaju svijet onakvim kakvim im ga mi odrasli prikazujemo. Stoga je sasvim logično da je tadašnje dijete, koje je na ulici, u školi, a djelomice i u obitelji slušalo koliko je divan vođa Adolf Hitler, i samo preuzelo takvo mišljenje. Postoje povijesni dokumentarci u kojima vidite mlade djevojke koje s današnje točke gledišta vrlo odbojnog muškarca obožavaju poput rock zvijezde. Pustila sam Gretu da kao dijete 1930-ih godina uči napamet rasne zakone u školi i da se boji kada prvi put nakon rata vidi crnce za koje su ih učili da su „majmunoliki podljudi“. Ali njezina ljubav jednostavno ruši sve sumnje i predrasude. Ta ljubav je kontrapunkt i jača je od mržnje.

NACIONAL: Kako je bilo u poslijeratnoj Njemačkoj? Država nije bila oslobođena od nacizma, za to je trebalo dugo vremena. Greta, vaš glavni lik, bila je djevojčica kad je Hitler preuzeo vlast, ona i mnogi drugi su ga obožavali, kao i sve vezano uz nacizam. Kako vidite to vrijeme i kako se nacizam doživljava u današnjoj Njemačkoj?

Naravno da završetkom Drugog svjetskog rata i krajem takozvanog Trećeg Reicha nacističko razmišljanje nije prestalo. U poslijeratnoj Njemačkoj bilo je mnogo ljudi koji su u Trećem Reichu bili politički aktivni, a nakon toga opet zauzeli cijenjene položaje. Kao političari, pravnici, liječnici. Dugo je trajalo dok se to nije raščistilo, sve do duboko u 1960-ima. Danas se nacionalsocijalizam čini jako daleko. Nisam mogla zamisliti da će u jednom trenutku u njemačkom Bundestagu sjediti stranka (AfD) čiji je bivši predsjednik to razdoblje nazvao „mušicom povijesti“ umanjujući mu značaj. Na moj užas, ta je stranka razmjerno popularna ponajprije u bivšem DDR-u. To vidim kao problem za demokraciju i na to gledam s velikom zabrinutošću, jer u osnovi rade s istim sredstvima kao što je i Hitler radio, raspirujući mržnju i sijući razdor.

Roman ‘Greta – godine ljubavi, godine sjećanja’ Susanne Abel u hrvatskoj je objavila Sonatina.

NACIONAL: Kad ostari, Greta dobije dijagnozu Alzheimera. To je nešto što vam je poznato zbog vaše majke, koliko vam je bilo važno pisati o tome, istaknuti ljude koji imaju dijagnozu?

Osobno sam povezana s Alzheimerovom bolešću jer je moja majka od toga bolovala. Bilo mi je jako teško pratiti je jer sam jedva mogla podnijeti gledati je uhvaćenu u beskrajnom toboganu patnje i boli. No postoji i strana te bolesti koja obogaćuje. Kad je moja majka zaboravila svoj zaštitni štit, na vidjelo je izašla njezina emotivna i nježna strana koju dotad još nisam upoznala, a za kojom sam oduvijek čeznula. Zbližile smo se mnogo više nego ikad prije u životu. Stoga je ta bolest bila i dar za mene. Još jedan dar je to što sam shvatila koliko je prešućena trauma moje majke obilježila i moj vlastiti životni put. Nakon te spoznaje ne samo da sam bolje razumjela svoju majku, nego i sebe. U tome nesumnjivo postoji nešto oslobađajuće i mirotvorno. Dugo sam razmišljala kako bih tu temu transgeneracijskog prijenosa traume mogla umjetnički implementirati. U knjizi sam za to pronašla idealan oblik.

Vrlo svjesno sam odlučila da neću napisati roman majka-kći. Ali iskustva vezana uz Alzheimer kroz koja prolazi Gretin sin Tom i sama sam doživjela.

NACIONAL: Greta je živjela razigrano i uzbudljivo unatoč teškim ratnim vremenima i problemima u obitelji. Njezin odrasli sin saznaje njezinu veliku tajnu i pokušava joj pomoći. Što mislite, zašto je Greta toliko simpatična čitateljima unatoč svojim manama?

Gretu sam opisala kao osobu punu ljubavi, pomalo samovoljnu i ponajprije pronicljivog smisla za humor. Taj humor je važan da bismo joj oprostili ovu ili onu tvrdoglavost i primili je u svoje srce. Neke Gretine izreke prepisala sam od svoje majke. Često bi na rastanku rekla: „Susanne, budi dobra i nemoj ništa ukrasti. Ali ako nešto nađeš, pošalji kući.“ Ranije ste pitali temelji li se lik Grete na nekom stvarnom. Moja je majka imala sasvim drugačiju životnu priču od Grete. Ali mamin karakter, njezina dosjetljivost i iznad svega smisao za humor prenijeli su se na Gretu.

NACIONAL: Mislite li da svi imamo neke tajne koje ni s kime ne dijelimo i da svi imamo samo jednu pravu ljubav?

Oh, to je veliko pitanje. Da, vjerujem da svi imamo tajne. Ponekad i pred nama samima. I postoji li za nas ona jedna prava ljubav? Ne vjerujem u to. Ali u Gretcheninom slučaju iznosim tvrdnju da više ne možete voljeti tako otvoreno nakon što ste izgubili veliku ljubav. Dakle, da srce ostaje zatvoreno za nekog novog ako gubitak nije mentalno i emocionalno obrađen. U to vjerujem.

NACIONAL: Prema vašem romanu snimljen je film i napisali ste još jedan roman o Greti. Jeste li očekivali da će roman biti tako uspješan?

Moram vas ispraviti. Prema mom romanu još nije snimljen film, ali snimanje je u pripremi, i to serije. Ne mogu još govoriti o tome, ali mogu pretpostaviti da ćete seriju moći gledati i u Hrvatskoj. Naravno da se ne može računati na tako veliki uspjeh. Na uspjeh kao takav ionako ne. Međutim, u mojem životu još nije bilo projekta u koji sam toliko vjerovala pa sam jako sretna što je sve uspjelo i moj dugogodišnji rad na romanu se isplatio.

NACIONAL: Koji su vaši planovi? Planirate li se posvetiti filmu ili pisanju ili oboje?

Trenutačno radim na svojoj trećoj knjizi. Nažalost, ne mogu povezati oboje jer mi je pisanje toliko intenzivno da ne stignem raditi ništa drugo. Ali tko zna što će budućnost donijeti. Uživala sam raditi kao redateljica pa već sada mogu zamisliti da jednoga dana ponovno snimam filmove, kada se pojavi pravi projekt.