Borna Filic/PIXSELL

Stjepan Steiner – Titov ratni liječnik i svjedok najvećih partizanskih bitki

Objavljeno u Nacionalu br. 485, 2005-03-01

Stjepan Steiner, internist i umirovljeni general major, u Drugom svjetskom ratu je bio osobni liječnik Josipa Broza Tita s kojim je prošao Neretvu, Sutjesku i Drvar: prvi put u javnosti za Nacional govori o bijegu iz NDH, ratnom iskustvu liječnika pri Vrhovnom štabu NOB-a, nepoznatim detaljima iz Titova života i njegovim glavnim suradnicima Milovanu Đilasu, Aleksandru Rankoviću i Moši Pijadi

Stjepan Steiner već godinama živi povučeno i daleko od javnosti. Tek rijetki znaju da je ovaj internist i umirovljeni general-major, u prošlosti bio liječnik Josipa Broza Tita. S maršalom je prošao Neretvu, Sutjesku, Drvar, bio na susretima s Churchillom i kasnije u oslobođenom Beogradu. Nedavno je moskovska televizija započela snimanje dokumentarnog filma o njemačkom desantu na Drvar i, prema nekim informacijama, jedan od sugovornika trebao bi biti Steiner. Realno govoreći, izbor potencijalnih sugovornika i nije prevelik jer je 90-godišnji zagrebački doktor jedan od posljednjih preživjelih sudionika najvećih događaja iz II. svjetskog rata koji se odnose na partizanski pokret.

SLOBODNI ZAGREB ‘Kad su partizani ušli u Zagreb, jednom komandantu se vidio naš stan pa se uselio unutra i izbacio mog oca na ulicu’ TITOVA ŽUČ ‘Imao je žučne kamence koji su ga mučili. Morao je držati dijetu, što mu je teško padalo jer je volio pojesti i popiti’ LEAD Tada je stvarno bilo gusto i malo je falilo da ga Nijemci uhvate, a ja sam se slučajno zatekao s Titom u pećini’Stjepan Steiner potječe iz ugledne obitelji. Njegov otac Milanu, koji je bio kotarski veterinar i suradnik vođe Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka. Ugodan život građanske obitelji prekinut je 1941. kada vlast preuzimaju ustaše. Steinera od deportacije spašava pojava endemskog sifilisa u Bosni – vlasti NDH poslale su u Bosnu 80-ak židovskih liječnika, od kojih je većina kasnije prebjegla u partizane. Među njima su bili Stjepan Steiner i njegova supruga Zora Godschmidt-Steiner, jedna od najpoznatijih kirurginja u ratu. Narodni heroj Gojko Nikoliš u svojim “Memoarima” piše kako je upravo Steinerov izum zaustavio širenje epidemije ušiju za vrijeme ofenzive na Neretvi. Krajem 1943. Steiner je postao Titov liječnik i to je radio iduće četiri godine.

NACIONAL: Odakle potječe obitelj Steiner? – Rodio sam se u Donjoj Stubici jer je otac bio kotarski veterinar, tako da smo se često selili. Može se reći da sam Zagorac. Osnovnu školu sam pohađao u Velikoj Gorici, prva tri razreda gimnazije na Sušaku, a od 1929. živim u Zagrebu, ako se ne računa tih nekoliko ratnih i poslijeratnih godina. Najprije smo stanovali u Vodnikovoj 7 jer se kotarski veterinarski ured nalazio u blizini, na križanju s Botaničkim vrtom. Onda smo preselili u Ulicu Kraljice Marije, a nakon toga u Tomašićevu gdje nas je dočekao rat.

NACIONAL: Gdje ste studirali medicinu? – U Zagrebu, gdje sam i diplomirao. Jedno vrijeme zanimala me i veterina, ali otac je rekao da mogu studirati bilo što, samo to ne. Osim toga, i brat je završio veterinu pa smo u obitelji imali dovoljno stručnjaka iz tog područja. Poslije fakulteta otišao sam u vojsku na srpsko-bugarsku granicu.

NACIONAL: Jeste li bili komunist? – Nisam, član Komunističke partije postao sam tek 1943. u partizanima. Prije rata sam bio neka vrsta simpatizera, iako dolazim iz HSS-ovske obitelji. Moj je otac bio zagrebački kotarski veterinar i kada su ga vlasti odlučile smijeniti, seljaci su organizirali demonstracije u njegovu obranu. Dolazili su iz čitave okolice i na Markovu trgu vikali: “Hoćemo svog tiraca.” Tirac je bio naziv za veterinara. Vlast je popustila i vratila ga na posao. Čim je uspostavljena NDH, odmah je penzioniran i poslan u logor. Odatle ga je dva puta izvukao Vladko Maček kojeg je godinama posjećivao na njegovu imanju u Kupincu. Njih dvojica dobro su se slagali i za svog oca mogu reći da je bio čisti mačekovac.

NACIONAL: Onda je uslijedio Drugi svjetski rat? – Iz vojske sam izišao malo prije njegova početka, ubrzo sam položio ispite iz sudske medicine i higijene i trebao primiti diplomu. Ali u međuvremenu je osnovana Nezavisna Država Hrvatska i, poput mnogih drugih Židova, završio sam u prihvatnom centru na Zavrtnici. Odatle su mnogi od njih poslani u logore diljem NDH, no ja sam se uspio izvući i pušten sam kući. Spasio me dr. Miroslav Schlesinger koji je organizirao odlazak židovskih liječnika u Bosnu. Pojedini liječnici su prije odlaska bili temeljito opljačkani. Jedan od njih bio je ginekolog Erich Rosenzweig, kojem su u ordinaciju došli liječnici koji su radili u Skrbi za logore i zamolili ga da im donira lijekove. Rosenzweig je sjedio u potpuno praznoj ordinaciji i rekao im: “Dečki došli ste prekasno. Jučer je došla Ankica Budak i sve pokupila.” Ankica Budak je bila tajnica Ministarstva zdravstva i rođakinja Mile Budaka. Osobno sam sudjelovao u prikupljanju medicinskog materijala koji smo nosili na Zavrtnicu i, da paradoks bude veće, jedan od liječnika od kojih smo dobili lijekove i instrumente bio je dr. Mile Budak, istoimeni nećak ustaškog ministra.
Izvuklo me to što sam liječnik, a negdje u to vrijeme u Bosni je izbila epidemija endemskog sifilisa. Vlasti u ta mjesta nisu htjele slati svoje medicinare, nego su poslale određeni broj nas židovskih liječnika i zapovjedile da sredimo situaciju. Sa suprugom Zorom Goldschmidt-Steiner doputovao sam u Podhum, selo osam kilometara iznad željezničke pruge Sarajevo-Mostar. Bili smo pod nadzorom, ali kada su došli partizani, žena i ja smo se pridružili Prvoj proleterskoj brigadi. Vidio nas je Gojko Nikoliš koji je bio jedan od najbližih Titovih suradnika i priključio partizanima. Bilo je to 1942., kada su partizani zauzeli cijeli taj kraj uz Neretvu, a prilikom povlačenja i mi smo krenuli s njima.
Moja supruga Zora Goldschmidt bila je starija i iskusnija od mene. Ona je bila kirurg i osnivala je kirurške ekipe u partizanima; nakon nekog vremena poslali su je natrag u Hrvatsku da osnuje sanitetsku službu X. korpusa. Tada smo se razdvojili jer sam s pratećim bataljunom Vrhovnog štaba otišao u istočnu Hercegovinu i u iduće dvije godine prošao sva ratišta, a zatim s Titom odletio u Bari, odakle smo se vratili u oslobođeni Beograd. U Beogradu sam živio do 1947. kad sam odlučio otići kući u Zagreb i nastaviti specijalizirati internu medicinu. Trenutak kada smo se Zora i ja rastajali i odlazili svatko na svoju stranu, bio mi je najteži trenutak rata.

NACIONAL: Kada ste upoznali Tita? – Kao referent saniteta pri Vrhovnom štabu često sam ga viđao, ali nisam bio u njegovoj blizini. Viđao sam ga na marševima, no tada još nismo kontaktirali. Bili smo u sastavu pratećeg bataljuna koji je štitio Tita, pripadnike Vrhovnog štaba i članove AVNOJ-a i s tom ekipom sam prošao cijeli rat. Imali smo nekoliko bolničarki, a u blizini je uvijek bio i glavni kirurg Izidor Papo. U prvo vrijeme bilo je teško nabavljati lijekove, ali krajem 1943. američki avioni su nam počeli bacati sanitetski materijal i od tada se situacija popravila. Međutim, osobno sam upoznao Tita tek u Jajcu za vrijeme priprema za zasjedanje AVNOJ-a. U Jajcu je stanovao u tunelu koji je bio dio kemijske tvornice, dok je drugi dio bio rezerviran za nepokretne ranjenike. Nekoliko je prostorija bilo rezervirano za njegov ured i sjednice članova Vrhovnog štaba. Očito je znao dosta toga o meni jer uvoda gotovo i nije bilo. Jednostavno mi je rekao: “Referent saniteta Pratećeg bataljuna Vrhovnog štaba ide u Srbiju i od sada ti radiš njegov posao. Imamo dosta ranjenih drugova i drugarica, a neki su čak i jako teško ranjeni. Moraš se brinuti o njima.” Od tada pa do 1947. bio sam referent saniteta i Titov osobni liječnik. Mirnija faza nastupila je tek kada smo stigli u Beograd, a tada sam prestao biti referent saniteta i jedini zadatak bila mi je briga za zdravlje predsjednika Tita.

NACIONAL: Pratili ste Vrhovni štab u ofenzivama na Neretvi i Sutjesci? – Pamtim ih po totalnom kaosu, premda su postojale i neke razlike. Na Neretvi smo se kako-tako uspjeli organizirati; kao vojska smo prešli improvizirani most preko Neretve i odatle krenuli u Crnu Goru. Mene je zapala dužnost da brinem za ranjenike na konjima. Lakše ranjeni su jahali, dok smo teške ranjenike vezali za nosila i konji su ih vukli. U tom neudobnom položaju proživjeli su četvrtu neprijateljsku ofenzivu. Čitav je pokret bio užasno težak jer smo imali tisuće ranjenika. Gotovo svi borci bili su angažirani na njihovu prijevozu, a dodatni problem bio je potpuni manjak hrane i lijekova. Ti marševi potpuno su nas iscrpili i Neretvu pamtim kao jednu od najtežih ratnih epizoda. U Crnoj Gori je situacija bila stabilnija i uspjeli smo se odmoriti, a onda smo otišli u Sandžak gdje su stvari došle u normalu. Sa sobom sam uspio ponijeti samo malu torbicu sa sanitetskim materijalom. Na Sutjesci je bilo još teže jer je prestala funkcionirati bilo kakva organizacija i svatko se probijao iz obruča kako je znao. Tako sam i ja prvo vrijeme proveo u Titovoj blizini, međutim kasnije sam zaostao i sam se probijao kroz neprijateljski teritorij. Putem sam naišao na druge borce koji su izgubili vezu sa svojim jedinicama i onda smo formirali nekakav improvizirani odred koji se probijao na slobodni teritorij. Nekako smo uspjeli pregaziti Pivu i Sutjesku i stići do Hercegovine gdje smo se ponovno povezali s matičnim brigadama. Znali smo biti bez imalo lijekova i ranjenike operirati najosnovnijim priborom, bez anestezije i lijekova. S druge strane, najbolje je bilo u zapadnoj Bosni jer smo iz Siska povremeno dobivali dosta lijekova i sanitetskog materijala. Najčešće bih došao komesaru i rekao da organizira nabavu i jedno vrijeme sve je išlo odlično. Međutim, bilo je i dana kada su ranjenici mogli računati samo na naših deset prstiju kojima smo ih pokušavali spasiti.

NACIONAL: Svjedočili ste Titovu ranjavanju na Sutjesci? – Bio je ranjen i to jako teško, tako da je morao hodati uz pomoć štapa. Na Sutjesci je poginuo i njegov dotadašnji liječnik dr. Mihaljević s beogradskog fakulteta. Tita je jedno vrijeme liječio i Boro Božović, ali kad je njegova jedinica krenula za Srbiju, on je kao Srbijanac zatražio da pođe s njima. Božović je nakon rata bio poznati liječnik i dekan Medicinskog fakulteta u Beogradu. Tito je ostao u Bosni i krajem godine sam u Jajcu postao njegov liječnik. Poslije toga nismo se razdvajali. Često smo bili u strašnim situacijama i zbog neprijateljskih zrakoplova uglavnom smo se kretali noću.

NACIONAL: Kakav je bio Tito? – Uglavnom je prema oficirima u svojoj službi nastojao biti jako obziran. Znao je da ga se boje i da ga respektiraju pa je pazio na svaku svoju riječ, no kada bi se naljutio, znao je svašta napraviti ili kazati. Ali bio je jako pažljiv prema ranjenicima i bolesnicima i uvijek kada bismo došli do neke bolnice posjetio bi ih sve do zadnjega. Tito je bio jednostavan čovjek koji je htio sve znati o ljudima koji su ga okruživali. Osjećao sam prema tom čovjeku veliki respekt unatoč njegovoj neposrednosti.

NACIONAL: Od čega je bolovao? – Imao je žučne kamence koji su ga dosta mučili. Morao je držati dijetu što mu je teško padalo jer je volio dobro pojesti i popiti. U hrani je bio nediscipliniran.

NACIONAL: U koje je suradnike imao najviše povjerenja? – Bio je blizak s Milovanom Đilasom i Arsom Jovanovićem koji je bio načelnik Vrhovnog štaba. Obojica su bili Crnogorci. Volio je i Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića. Meni je bilo najdraže surađivati upravo s Rankovićem koji je bio jako uviđavna osoba. Kad sam nešto trebao otišao bih do njega, objasnio o čemu je riječ i on bi sve sredio. Ipak, najinteresantniji među njima bio je Đilas. Bio je pametan, kulturan i veliki zafrkant kojeg je čak i Tito puštao da radi što hoće. Đilas je gurao neku svoju politiku, nije odstupao od vlastitih stavova i po tome je bio specifičan. Cijenio sam i Mošu Pijadu iako se on vrlo rano počeo povlačiti iz svakodnevne politike i prepuštati svoje mjesto drugima. Ali cijelu tu ekipu na okupu je svojim autoritetom držao Tito čije vodstvo nitko nije dovodio u pitanje.

NACIOINAL:U to vrijeme Tito je ostavio svoju suprugu Hertu Haas i živio s Davorjankom Paunović? – Znali smo da je Tito zaljubljen u Davorjanku Paunović, ali o tome se nije govorilo. Ali svima nam je bilo jasno da ona ima velik utjecaj na Tita.

NACIONAL: Zajedno s Titom ste zamalo nastradali i prilikom desanta na Drvar? – Tada je stvarno bilo gusto i malo je falilo da ga Nijemci uhvate. Slučajno sam se zatekao s Titom u pećini, u trenutku kada je jedna njemačka grupacija došla u neposrednu blizinu. Naša ambulanta se nalazila u Petrovcu, međutim toga sam dana bio u Drvaru i zajedno s vrhovnim komandantom gledao bitku koja se vodila nedaleko od pećine. U principu, bilo je to veliko bježanje.

NACIONAL: Bili ste i na prvom inozemnom putovanju u Italiju gdje se Tito susreo s Winstonom Churchillom? – Nisam prisustvovao službenim razgovorima jer to nije bio moj posao, ali dobro se sjećam Barija i Caserte. U Caserti sam razgovarao s Churchillovim sinom Randolphom koji je imao nekakvu ranu pa sam ga u jednom trenutku i previjao. Ono što me tada najviše impresioniralo bile su Randolphove prekrasne čizme, za razliku od naših iznošenih. Na jednom maršu i Titu su se raspale čizme i neko je vrijeme nosio opanke. Znate kako je hodati u sirovim opancima: kada su suhi koža vam se zabija u stopala, a kad su mokri posve se preokrenu i nemate pojma po čemu gazite.

NACIONAL: Što ste radili u Beogradu? – Uvijek sam bio dio Titove pratnje. U prvo vrijeme nismo mogli živjeti u Belom dvoru jer je bio izrešetan, a kako su tamošnji zidovi tanki, jedan bi metak probio tri-četiri sobe. Zato smo čekali da radnici obnove zgradu. Kod Tita sam cijenio to što se nije promijenio ni kad je postao maršal. Znao je planuti, ali i ispričati se poslije nekog vremena. U svakom slučaju, manje smo ga se bojali nego Rankovića koji je bio jako strog. Sreća da smo ga rijetko viđali jer je najviše vremena provodio u OZNA-i, ali njega nas je stvarno bio strah. Negdje u sredini bili su Sreten Žujović i Arso Jovanović: nisu bili laki za dogovor poput Tita, ali ni opasni kao Ranković.

NACIONAL: Kako je izgledao prvi dolazak u oslobođeni Zagreb? – Tada sam, poslije četiri godine, sreo oca kojeg je spasilo prijateljstvo s Mačekom. Bio je to strahovito emocionalan susret. Kada su partizani ušli u Zagreb nekom od njihovih komandanata svidio se naš stan i uselio se unutra, a mog oca izbacio na ulicu. Otac je u zamjenu dobio stan u Preradovićevoj ulici i našao sam ga u tom zamjenskom stanu. Kad sam ga ugledao, obuzeli su me sentimenti. Nekoliko dana poslije toga u Zagreb se vratila i moja žena i tada smo opet počeli živjeti normalno. Važna stvar desila se iduće godine. Početkom 1946. u franjevačkom samostanu na Kaptolu 9, otkrivena su 32 sanduka s blagom opljačkanim od Židova u NDH. Oficiri iz pratnje i ja danima smo prebrojavali zlatnike, čistili ih od zemlje, sortirali i o svemu pravili popise. Koliko mi je poznato, Stevo Krajačić je kasnije sanduke poslao Josipu Brozu Titu.

NACIONAL: Međutim, u Beogradu ste ostali još dvije godine i tek tada napustili službu kod predsjednika? – Trebalo mi je dosta vremena da skupim hrabrosti i zatražim da me primi. ”Što želiš”, pitao me je. “Druže predsjedniče, vi ste prvi čovjek Jugoslavije i sada o vama treba brinuti neki ugledan liječnik i sveučilišni profesor, a ne početnik poput mene”, kratko sam rekao i dodao da želim ići dalje učiti. “Imaš pravo, samo daj pričekaj još malo”, složio se Tito. Poslije nekog vremena vratio sam se u Zagreb, na Internu kliniku kod profesora Hana i idućih pet godina sa svim ostalim liječnicima išao na specijalizaciju. Uglavnom smo bili na Rebru, a zatim sam bio šef u Vojnoj bolnici na Šalati gdje sam uveo neke nove metode i doveo dosta mladih stručnjaka. Kasnije se vidjelo da nam treba veći prostor i zauzeo sam se za selidbu u Dubravu gdje smo osnovali modernu bolnicu.

NACIONAL: Jeste li kasnije viđali Tita? – Uvijek kada je dolazio u Zagreb, dobio bih pozivnicu za večeru koja je najčešće bila u Esplanadi. Srdačno bismo se pozdravili iako se nikada nisam volio gurati da budem u njegovoj blizini. Kada je Tito bio bolestan, zvali su me i tražili savjete.


STJEPAN STEINER
Biografija
ROĐEN 1915. U GORNJOJ STUBICI – 1929. s roditeljima odlazi u Zagreb – 1939. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu – 1941. zbog rata kao židovski liječnik odlazi u Bosnu – 1942. odlazi u partizane i s Prvom proleterskom brigadom i Vrhovnim štabom sudjeluje u bitkama na Neretvi i Sutjesci – 1943. postaje liječnik Josipa Broza Tita – 1947. vraća se u Zagreb, specijalizira internu medicinu i do mirovine radi u Vojnoj bolnici u Zagrebu – 1976. umirovljen je kao general-major saniteta

Komentiraj

Source:Robert Bajruši