Filmski montažer, redatelj, scenarist i sveučilišni profesor, 43-godišnji Stevan Filipović, autor je hit filmova „Šejtanov ratnik“, „Šišanje“ (najgledaniji film u Srbiji 2010.) i „Pored mene“ (dobitnik Zlatne arene 2015. i opet najgledaniji film u srbijanskim kinima te godine). U najnovijem trileru „Pored tebe“ kirurški precizno ubada u srž Vučićeva režima i današnje Srbije, za koju tvrdi da je zapravo privatni kartel kojim upravlja vladajuća hunta. Radnja filma odvija se za trajanja pandemije koronavirusa, koja će u kolektivnoj svijesti građana Srbije ostati sinonim za Vučićev pokušaj ukidanja građanskih sloboda. Filipović u javnim istupima bez dlake na jeziku napada aktualnu vlast, ali nije blag ni prema nesuvisloj oporbi. Nekadašnji je savjetnik predsjedničkog kandidata Zdravka Ponoša za ljudska i manjinska prava i kulturu te smatra da su trenutačni prosvjedi protiv režima svojevrsni maraton, a ne sprint te da u njima treba ustrajati. I tvrdi da će sustavno razaranje države i društva od autokrata koji izrasta u diktatora, biti tema nekih budućih socioloških doktorata.

NACIONAL: „Pored tebe“ je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem Pula Film Festivalu, a u Srbiji je premijerno prikazan prošloga tjedna. U filmu se bavite novinarstvom danas, etikom u novinarstvu, ali i degradacijom profesije na razinu tabloida. Glavna junakinja filma, koju igra Mina Nikolić, radi u provladinom tabloidu čiji novinari blate ljude bez ikakve odgovornosti, ali je potraga za misteriozno nestalim školskim prijateljem pretvara u ozbiljnu istraživačku novinarku. Je li to zapravo preslika današnje medijske Srbije?

Nadam se da jest, mi smo se doista trudili biti autentični. Kada sam birao temu filma, vodio sam se mišlju da je tijekom pandemije obim dezinformacija izrastao u nešto što sada doslovno znači život ili smrt. Da su teorije zavjere koje je na obiteljskim proslavama pričao nečiji ludi rođak ili ispred kafića neki pijanac, sada mainstream priče. I da je to jedna od nuspojava digitalne revolucije. Kada u tu globalnu sliku ubacimo Vučićeve tabloide i tabloidno novinarstvo, vrlo brzo shvatite da želite o tome ispričati priču. Budući da volim priče o transformacijama, pa makar i o mogućnosti transformacije, zapitao sam se u filmu mogu li se probuditi moral i etika kod novinarke koja radi u režimskom glasilu koje postaje jedan od najgorih tabloida. I može li se ona probuditi kao ljudsko biće te što joj se treba dogoditi da poželi postati prava novinarka.

NACIONAL: Do koje mjere je Srbija zavijena u medijski mrak i jesu li tabloidi doista jedna od najbitnijih poluga Vučićeve vlasti?

Ta vrsta nove raspodjele moći u medijima jest globalni fenomen, ali u Srbiji ima svoj specifičan oblik. Na globalnoj razini Elon Musk je država u državi koja odlučuje o političkim pitanjima, a nije ga izabrao narod i nije dio demokratskog sustava. Na mikrorazini nalazimo autokratske režime poput Vučićeva, Orbánova, Erdoğanova ili Putinova. Jedan mađarski sociolog naziva ih mafijaškom državom. To nisu stvarne države već mafijaške organizacije koje se predstavljaju kao države. U Srbiji stup režima nije neki stari, mainstream medij poput vječitog sluge svakog režima Politike, već najgori tabloid poput Informera. Milošević je na svojoj strani imao vojsku, policiju i ratne zločince koji su ubijali ljude. Vučić sada nad svime time niti ima toliku kontrolu niti za tim ima potrebu. On ima Pink i Informer, što mu je dovoljno da ljude mentalno unakazi. Tako da im u glavama i dušama napravi takav kaos da ne znaju hoće li gledati TV kanale poput Pinka i reći: „Eto, ima i netko gori od mene. OK sam, možda mi i nije toliko loše.“ Najopasnije je to što cijeli taj proces depolitizira mlađe generacije. Oni se utapaju u toj gomili smeća. Oni ne razgovaraju međusobno o ključnim stvarima koje određuju njihovu budućnost. Najgore je to što ne misle da su dio cijele priče. Moraju shvatiti da imaju pravo glasa.

NACIONAL: Filmski centar Srbije odbio vas je pet puta na natječaju s već snimljenim filmom, u kojem glumi i veličina britanskog i svjetskog glumišta Miriam Margolyes, dobitnica BAFTA-e za Scorseseovo „Doba nevinosti“ i čuvena profesorica iz serijala o Harryju Potteru. U konačnici je država morala financirati „Pored tebe“ nekim zakonskim minimumom. Je li to ogledan primjer sudbine onih režisera koji nisu dio državnih projekata i koliko ih je uopće danas u Srbiji?

U Srbiji ne postoji izravna cenzura, to ovoj vlasti nije potrebno. Kada bi netko zabranio moj film, bio bih počašćen. Recept režima jest da vas ekskomunicira na jedan puno pokvareniji način, osuđivanjem na odluke tih komisija koje dodjeljuju sredstva isključivo podobnim simpatizerima vladajuće partije. Prvi put odbijeni smo na natječaju uz obrazloženje da tema nije relevantna za današnju Srbiju, što je genijalno objašnjenje. Među potpisnicima takvog obrazloženja su i Srdan Golubović ili Biljana Srbljanović, koji od toga ne mogu pobjeći. Jedna komisija odbila je, pak, uopće pogledati film. U konačnici smo dobili neznatna sredstva za završetak postprodukcije samostalno snimljenih filmova, na zasebnom natječaju. Super je da takvo što postoji, to je zadnja slamka spasa za nas očajnike. Naravno, to je kap u moru u odnosu na troškove snimanja. Producent je na rubu i ne zna kako će se izvući iz svega. Nijedna druga produkcija u regiji ne riskira toliko.

NACIONAL: Kakvom ocjenjujete srbijansku kinematografiju danas? Rekli ste da je pornografija siromaštva i bijede kičma te kinematografije od devedesetih do danas i da se taj lanac mora prekinuti, jer ste u tom razdoblju ispričali koliko vam je loše…

Malo je režisera koji su se u Srbiji danas spremni baviti umjetnošću. A to podrazumijeva da si slobodan i iskren. Ako si sluga nekog od „donova“ ovdašnje kinematografije, koji pletu te interesne mreže, ili sluga vladajuće partije, ne možeš biti slobodan. U početnu premisu s kojom se kreće u realizaciju filma već je ugrađena kalkulacija i to naposljetku mora biti loše. Takvi su nam i rezultati. Meni je stoga smiješno kada dođem u Hrvatsku i kada mi kažu da su srpske serije super. Ja im odgovaram da vjerojatno misle na serije poput „Vuka Karadžića“ ili „Boljeg života“ ili neke snimljene prije toga. Mi ovdje radimo negledljive serije, kao i filmove koji su poltronski, propagandni, pamfletski. Postoji čak i natječaj za film s nacionalnom tematikom. U nekom mom svemiru nacionalna tematika trebala bi biti snimanje dobrog filma, a ne filma koji se bavi povijesnim temama.

Ekipa filma ‘Pored tebe’ na čelu s redateljem Stevanom Filipovićem, na premijeri u Beogradu. FOTO: Marko Obradović Edge

NACIONAL: Režimski mediji označili su vas ideologom i glasnogovornikom građanskih prosvjeda i šetnji protiv Vučićeve vlasti. Tvrdite da nikada nijedan autokrat nije s vlasti zbačen šetnjama. I da one ne mogu biti lišene političkog predznaka i razgovora o politici jer se oni ne mogu voditi kasnije, ako i kada Vučić padne?

U polušali, neskromno ću reći da bi ti prosvjedi bili malo uspješniji da sam doista njihov ideolog. Političari koji predvode te prosvjede nas ne slušaju. Koriste ljude poput mene kao pojavna lica, kao nekoga tko je društveno bitan i vidljiv, ali u biti ih baš briga za nas. Oni su u stvari loši, a s njima lošima moramo ukloniti rak koji predstavlja trenutačni režim. Mislim da se građani trude. Izišlo ih je na ulice više od 200 tisuća nakon strašnog zločina u OŠ Vladislava Ribnikara. Oko prosvjeda postoji politička volja, ali nisam uočio da postoji želja oporbenih političara za izgradnjom komunikacijskog kanala s građanima. Očekujem da kažu: Naš je program, s popisom zahtjeva koji jamče stvaranje minimalnih preduvjeta za održavanje slobodnih izbora, dobar; idemo vidjeti kako ćemo napraviti savez s građanima. A ne da se građane obavijesti preko Instagrama u sedam navečer da je šetnja na rasporedu sutra, kao i koja je trasa te šetnje. Mi možemo začepiti nos zbog mnogih stvari, ali oporba mora ponuditi nekakav minimum i pružiti ruku građanima, koji moraju verbalizirati svoje zahtjeve.

NACIONAL: Kažete da oporbeni političari nisu dorasli zadatku, da nemaju ideja ni prijedloga?

Nisu dorasli izazovima. Sve vrijeme vrte u krug jednu te istu priču i promiču populizam, koji ne vodi nigdje. Ne možeš biti desniji od Vučića. Ne možeš nadvisiti Vučića ili Orbána u nacionalizmu, šovinizmu ili ksenofobiji. Oni su u tome majstori, Vučić je tu školu prošao kod Šešelja. Oporba mora nedvosmisleno poručiti – mi smo za ulazak u EU i NATO i za uvođenje sankcija Rusiji. I objasniti razloge zbog kojih je Srbija bombardirana 1999. Nisu se Bill Clinton ili Madeleine Albright probudili jednoga jutra i pritisnuli crveni gumb ničim izazvani. Postoji skoro deset godina povijesti koja je tome prethodila. Vrijeme je da netko osim Zorana Đinđića počne govoriti istinu. Potpuno banalnu i jasno vidljivu istinu da Kosovo nije dio Srbije. Kosovo je izgubljeno u ratu koji je vodio Slobodan Milošević, a koji je nakon toga potpisao kapitulaciju. Otad država Srbija nad tim teritorijem nema kontrolu. Tamo živi 92 posto albanskog stanovništva koje ne želi živjeti s nama u istoj državi. Naravno, mi možemo reći da je strateški cilj da sljedećih tisuću godina budemo u tom začaranom krugu pakla u kojemu se ništa ne rješava i opstaje status quo. Ali oporba ima dužnost naglasiti da je Ustav koji mi kao branimo donio Vojislav Koštunica, koji je bio dio političke pozadine atentata na Zorana Đinđića. Koštunica je ovdje provodio rusku politiku i štitio ruske interese, on je tvrdi kleronacionalist. Taj Ustav za mene pritom nema ni pravni legitimitet. Ako oporba o svemu tome ne komunicira, ne vidim zašto bi takvu oporbu podržavali partneri na Zapadu.

NACIONAL: Što o političkoj budućnosti Srbije govori činjenica da je ta oporba poprilično desno, euroskeptično i konzervativno orijentirana? Je li uopće moguće da se trenutačna srbijanska oporba ujedini, sami tvrdite da se sama urušila vlastitim idiotizmom?

To će biti teško. Bilo kakva oporba pritom mora imati ideju što napraviti poslije Vučića. Jako je važno da Vučić ode, ali ne želim da poslije njega na vlast dođu Dveri i da Srbija postane ruska kolonija. A ruski utjecaj tu je golem, veliki novac je u igri. Mislim da i europski dužnosnici ne znaju ili se prave da ne znaju do koje mjere je ovo neslobodno društvo. Oporba mora naći partnere u EU-u, koji ni sam nije što je nekad bio, one koji mogu čuti, razumjeti i vidjeti nekoliko koraka u budućnost. Moramo potom sklopiti neka savezništva. A partneri nam moraju reći gdje vide Srbiju za 20 godina, u Europskoj uniji ili izvan nje. Volio bih da čim prije krenemo sanirati štetu koja je učinjena tijekom Vučićeve vladavine. To će biti dug i mučan proces, čiji kraj mnogi od nas neće doživjeti. Ali to je cijena odluka koje smo kolektivno donosili.

NACIONAL: Nakon jednog od protesta objavili ste i kratku videosnimku iz drona uz isječak pjesme „Bella ciao“, a što je i glazbena podloga u „Pored tebe“. Slučajno ili ne? Zašto „Bella ciao“, ima li tu dublje poruke?

Ta je pjesma spontano postala himna građanskih prosvjeda, a isječak koji spominjete u jednom danu samo na mom profilu vidjelo je milijun ljudi. „Bella ciao“ je zapravo pjesma prkosa i ponosa. Za mene predstavlja i Jugoslaviju, koju svi u regiji žele zakopati i zaboraviti. Jako mi je drago da je Miriam Margolyes prihvatila ulogu bake Vere, žene koja je iz poslijeratnog, uništenog i siromašnog Manchestera došla živjeti u Beograd nakon što se zaljubila u jednog Jugoslavena i Jugoslaviju. Ona u filmu ne prihvaća da Jugoslavije nema. Uostalom, njezina pudlica zove se Tito, što je aluzija na Titove pudlice. Baka Vera ne prihvaća nove države nastale raspadom Jugoslavije. Slično je i sa mnom. Teško prihvaćam da smo svi zajedno napravili takav civilizacijski korak unatrag. I da je država koja je možda mogla uz lijepi razvod ili neku vrstu interesnog braka ući u Europsku ekonomsku zajednicu, što je tada nuđeno Anti Markoviću, u naletu idiotizma i identitetskih politika izabrala karikature poput Miloševića, Tuđmana ili Izetbegovića. Stoga ja biram baku Veru i njezina sjećanja. Svi mi umjetnici ionako smo izdajnici, komunjare i jugonostalgičari.

NACIONAL: Je li tragedija u OŠ Vladislava Ribnikara, kada je učenik te škole ubio devetero učenika i čuvara, bila okidač za mnoge da se probude i iziđu na ulicu? Koliko nasilje određuje današnju Srbiju?

To je toliko bolna tema. Ni sam ne znam kako u svojoj glavi odvojiti ono što je zločin i tragedija tih obitelji od prijelomne točke građanskih prosvjeda, koju je taj pokolj inicirao. Nasilje definitivno određuje državu u kojoj živimo. Ljudi su nakon pokolja u Ribnikaru zbrojili dva i dva. Vidjeli su da je ta tragedija jedan od rezultata atmosfere nepodnošljivog nasilja. Svojevrsna paradigma stanja u kojem se nalazimo, simbol akumuliranog nasilja kroz cijelo desetljeće. To je, naime, jezik kojim Vučićeva vlast govori. Mi više ne znamo ni razgovarati, urličemo jedni na druge. Uz opću tabloidizaciju društva.

Marko Obradović Edge

NACIONAL: Ne jednom poručili ste da su mladi ljudi žrtve ovakve Srbije, pa tako i zbog apatičnih roditelja, ekonomski devastiranih i patrijarhalnih, koji iznova glasuju za one koji jedu njihovu djecu. Ali da su i mladi krivci ako se prepuste toj apatiji i pomire s ulogom žrtve?

Ne možemo mlade u potpunosti lišiti odgovornosti. Njima je na razne načine i sa svih strana prodana jedna jako gadna ideja da su nemoćni i da ne mogu ništa napraviti. Da je sve besmisleno i da su svi isti. E, pa nisu svi isti. Između ovakve oporbe, koju itekako kritiziram, i Vučića, ipak bih glasovao za nestabilnu, kaotičnu oporbu. Zato što mislim da je Vučićev režim smrt za naše društvo. Cijelim generacijama mladih izbačena je iz glave ideja sudjelovanja u demokratskom procesu. Pa i ljudima iz moje generacije. Mali broj njih sudjeluje u tom procesu na način koji sam ja izabrao, uz plaćanje visoke cijene. Moja generacija je katastrofalna. U Hrvatskoj biste veliki dio njih nazvali uhljebima. To su ljudi koji su izabrali rješavanje sitnih egzistencijalnih problema, a ne vide da će sve to pojesti mrak koji donosi ovakvo društvo. Ne možeš riješiti pitanje stana i automobila, a dijete ti onda pohađa školu koja je zvjerinjak.

NACIONAL: Iznimno ste aktivni na X-u. Dok je još bio Twitter, 2021. na toj platformi javno ste obznanili svoju seksualnu orijentaciju i otada je vaša profilna slika okružena duginim bojama. Jedini ste otvoreno gej režiser u Srbiji i jedna od rijetkih muških javnih osoba koje su to učinile, ne računaju li se gej aktivisti. Što vas je ponukalo na to oslobađanje i je li ono u međuvremenu postalo teret u vašim javnim istupima?

Sve sam to prošao s filmom „Šišanje“ 2010., kada smo doživljavali prijetnje smrću od skinheadsa i ekstremno desničarskih organizacija zbog tematiziranja neonacizma među mladima. Nakon takvog nečeg izgubite strah. Ne znam je li to racionalno ili ne, ali kada tako mladi prođete kroz takvo što, doista je riječ o nečemu što oslobađa. Moj izlazak iz ormara bilo je ponajprije pitanje osobne evolucije. Kada si sam pomiren s time, kao i tvoji najbliži, shvatiš da je objava toga da si gej pitanje osobnog dostojanstva. I da je sramota da se s 40 godina, koliko sam tada imao, pretvaram i skrivam u javnosti te vodim dvostruki život. To je, naime, ponižavajuće na ljudskoj razini. Ljudi na sve to gledaju kroz prizmu toga tko s kim spava. To je krivo, treba govoriti o društvenoj dimenziji. Jer u 90 posto razgovora na poslu heteroseksualci će uz kavu reći „Jučer sam sa ženom bio u kinu“. Seksualna orijentacija, dakle, itekako je zastupljena u našem društvenom životu. Meni je ustvari bilo jako važno normalizirati situaciju iz pozicije nekoga tko već ima mogućnost javnog nastupa. Želio sam se potpuno osloboditi. I poručiti režimu – Želite li i moju seksualnu orijentaciju koristiti kao oružje za neku vrstu ucjene, nećete moći jer sam vas preduhitrio, a i nemam se čega sramiti. Je li taj moj postupak učinio od mene dodatnu metu režima? Vjerojatno jest, malo. Ali moji politički stavovi toliko su nepopularni da ne osjetim neku veliku razliku.

NACIONAL: Kakvom biste ocijenili borbu za LGBT prava u Srbiji, zemlji koja ima gej premijerku?

Moram priznati da je postavljanje Ane Brnabić za premijerku bio genijalan Vučićev potez. Izabrao je savršenu figuru za Zapad. Neki fiktivni lik gej premijerke, koja je ustvari dio kartela. Na samom početku njezina mandata znao bih doći na neki inozemni festival i ljudi bi mi govorili: „Pa što vi hoćete, imate otvoreno gay premijerku, poput Islanđana?“ I kako da ja sad nekome u britanskom parlamentu, gdje je prikazan film „Pored mene“, objasnim da to nije realno stanje? Ana Brnabić nije politički gej. Politički je ona vojnik partije, SNS-a. Što je ona privatno, to me ne interesira. LGBT zajednici Brnabić nanosi izravnu štetu. Pokazuje da je kao otvoreno gej premijerka dio režima te da ima i suprugu i dijete, a mi ostali to ne možemo imati. Kao predsjednica vlade može uputiti u proceduru zakon koji će i nama jamčiti najosnovnija građanska prava. Vučić, čiji je režim izrazito protiv LGBT zajednice, može odbiti donošenje tog zakona samo prvi put. Naravno, Brnabić to ne čini.

NACIONAL: Koliko je Srbija homofobno društvo? Veliki broj glumaca 2013. nije htio prihvatiti uloge Lazara i Strahinje u filmu „Pored mene“ upravo zbog njihova strastvenog gej poljupca u sportskoj svlačionici.

Mislim da je društvo manje homofobno nego tada. Jer ljudima je dosadila ta priča. Postoje organizirane i od vlasti podržavane skupine ekstremnih nacionalista i huligana koji guraju homofobnu priču u društvu i među mladima. Postoje i ekstremno desne stranke i interesne skupine koje su dio režima ili makar nominalno dio oporbe, slične snagama Željke Markić u Hrvatskoj. Za mene su takvi u Srbiji praktički neonacisti. Navezano na gej tematiku u mojim filmovima, baš me zanima kakva će biti reakcija na film „Pored nas“, koji je završnica trilogije. U njemu je to jedna od središnjih priča. Lazar i Strahinja ponovno se susreću poslije deset godina. Neću vam otkriti u kojem će smjeru taj odnos ići, ali podijelit ću s vama informaciju da će svjetska premijera tog filma, koji je u postprodukciji, i opet biti u Hrvatskoj, sljedeće godine. Jer i radnja filma počinje u Puli, gdje Strahinja radi u jednoj banci. Oženjen je za Ankicu, koju glumi Tihana Lazović…

NACIONAL: Zanimljivo, ovogodišnji beogradski Pride nitko nije doveo u pitanje, a prošle godine njegovo održavanje zabranio je sam Vučić?

Nevladine udruge koje organiziraju Pride ne doživljavam kao organizacije koje se bore za moja prava. Jedini iskorak u ozbiljnijem formiranju LGBT zajednice jest taj da se puno više ljudi iz svih dijelova društva javno izjasni da su gej. Jer onda demistificiramo stvar. Ja sam zahvalan prvoj generaciji aktivista koji su izdržali najteže napade, od Bobana Stojanovića nadalje. Jer u izravnom sukobu s policijom, politikom i navijačima uspjeli su izgurati cijelu priču. Pride za nas jest civilizacijski doseg. Ali danas služi tome da se beogradskim ulicama prošetaju članovi nevladinih udruga i strani veleposlanici. Ta šetnja više je ustvari prosvjed nego proslava. Nismo, naime, u poziciji nešto slaviti ako ti netko na ulici želi razbiti glavu.