SLAVENKA DRAKULIĆ 2019.: ‘Hrvatska se pravila fina dok nije ušla u EU, a sad radimo što nas je volja’

Autor:

NFOTO

Objavljeno u Nacionalu br. 1091, 23. ožujak 2019.

Slavenka Drakulić, najprevođenija hrvatska književnica, upravo je u Ukrajini objavila prijevod njezina slavnog eseja ‘Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali’, a uskoro joj britanski Penguin objavljuje i sedmu knjigu. Iz perspektive Švedske, gdje godinama živi, na Hrvatsku gleda kao na državu s brojnim problemima i želi aktivnije građane

Kada spomenete knjigu „Smrtni grijesi feminizma“ objavljenu davne 1984., prva asocijacija je Slavenka Drakulić, udana Scwartz, najpoznatija feministička književnica, novinarka i aktivistkinja s ovih prostora, ujedno i najprevođenija hrvatska književnica. Od početka osamdesetih u svojim esejima, pričama, člancima, knjigama i romanima načinjala je mnoge tabue i otvarala brojne društvene teme, utkavši u svoju prozu i niz događaja iz privatnog života, poput teške bolesti bubrega i čekanja na transplantaciju.

Nakon burne hipijevske mladosti i studija komparativne književnosti i sociologije, Slavenka Drakulić, rođena u Rijeci, pridružila se grupi intelektualki koje su osnovale tribinu „Žena i društvo“ i tako postale prva organizirana skupina feministkinja u cijeloj tadašnjoj istočnoj Europi. Od 1982. do 1992. pisala je o feminističkim temama za tadašnje utjecajne magazine Start i Danas. Početkom devedesetih u članku objavljenom u Globusu pod nazivom „Vještice iz Rija“ koji je napisao Slaven Letica, s još četirima novinarkama i književnicama optužena je zbog nedovoljnog domoljublja i prokazana kao izdajica Hrvatske. To je izazvalo opasni medijski linč zbog kojeg je i emigrirala u Švedsku, gdje se udala za švedskog novinara i pisca Richarda Swartza. Tužbu koju je podigla protiv Letice i tadašnjeg glavnog urednika Globusa Denisa Kuljiša dobila je tek 2004. i Globus joj je morao isplatiti 60 tisuća za naknadu štete.

Bila je to slaba utjeha za pretrpljena poniženja, strah i progon. Tijekom Domovinskog rata njene je tekstove u Hrvatskoj objavljivao samo Feral Tribune. Međutim, upravo ta situacija bila je poticaj da počne pisati za mnoge međunarodne novine i časopise: The Nation, La stampa, Politiken, Dagens Nyheter, The New York Times, Guardian, Frankfurter Allgemeine Zeitung i mnoge druge. U posljednjih gotovo trideset godina izuzetno je plodna autorica i dobitnica brojnih međunarodnih priznanja i nagrada. Njena djela o temama rata i postkomunizma poput „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“, „Balkan Ekspress“, „Cafe Europa“, „Oni ne bi mrava zgazili: ratni zločinci na sudu u Haagu“, „Basne o komunizmu: iz pera domaćih divljih i egzotičnih životinja“ prevedena su na preko 20 jezika. Knjige koje se bave ženskom tijelu, bolešću i traumama, poput „Tijelo moga tijela“, „Hologrami straha“, „Mramorna koža“, „Božanska glad“, „Kao da me nema“, „Frida ili o boli“ i „Optužena“ dijelom su pisane za američko tržište, baš kao što će biti i nova knjiga „Cafe Europa revisited“, za koju je potpisala ugovor s američkim ogrankom izdavačke kuće Penguin i trebala bi izaći sljedeće godine. Posljednje knjige koje je napisala „Dora i Minotaur: Moj život s Picassom“ 2015. i „Mileva Einstein, Teorija tuge“ 2016. bave se životom žena slavnim svjetskih umjetnika. Prema romanu „Kao da me nema“ snimljen je i film za koji je scenarij napisala irska redateljica Juanita Wilson. Slavenka Drakulić živi dijelom u Stockholmu, dijelom u Hrvatskoj, a veliki dio godine provodi u bajkovitom selu Sovinjak u Istri. Svojim radom je prisutna u Hrvatskoj i nije zapustila ni svoj novinarski rad te subotom objavljuje kolumnu u Jutarnjem listu.

NACIONAL: Knjiga „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“ uskoro izlazi u Ukrajini. Otkud interes za knjigom, prolaze li Ukrajinci fazu bolne tranzicije koju smo mi započeli prije više od dvadeset godina?

Ovo nije moja prva knjiga prevedena u Ukrajini, ali mi je zanimljivo da sada prevode baš ovu o socijalizmu ili komunizmu, kako se to uobičajilo u anglosaksonskom jezičnom području. Naravno da je i njihova tranzicija bolna, ali interes za knjigu ima drugačiji razlog. Mislim da urednica knjige, spisateljica Oksana Forostyna, sama to najbolje objašnjava kada u uvodu ukrajinskom izdanju piše kako je njena generacija današnjih četrdesetogodišnjaka bila željna iskoristiti nove mogućnosti i zbog toga su potpuno zanemarili prošlost. Išla im je na živce, bila im je gnjavaža i teret. U međuvremenu je izrasla nova generacija koja se ne sjeća praznih polica u dućanu, nema pojma o nestašicama putra ili toalet papira. Ova je knjiga, po njenom mišljenju, namijenjena toj generaciji. Još je zanimljivije to da je ova knjiga objavljena u Iranu 2014., iako bez mog znanja. Saznala sam tako da su mi čitatelji pisali kako su u njoj prepoznali svoju zemlju i svoju situaciju, prije svega u opisima nestašica i načinu funkcioniranja totalitarnog režima.

‘Hrvatska ima ‘sreću’ da je mala pa ono što se ovdje događa nikome nije važno. Tu i tamo dobijemo packu za profašističke ispade, ako ih tko primijeti. Vlada vlada ispod radara EU-a’

NACIONAL: Pišete novu knjigu za Penguin. Kako je došlo do suradnje i o čemu pišete?

Suradnja s ovom izdavačkom kućom nije ništa novo, traje već dvadeset godina, od 1997. Kod njih sam objavila šest knjiga romana i eseja. “Cafe Europa Revisited” koja izlazi za godinu dana bit će sedma. Naslov kaže o čemu je riječ, otprilike o promjenama u Europi u posljednja dva desetljeća kada sam napisala ‘’Cafe Europa’’. Dakle, neka vrsta nastavka priče o tome što smo sanjali, a što smo dobili. Teme su imigracijski val i njegove posljedice na politiku i jačanje desnice, povijesni revizionizam, pogoršanje položaja žena i još mnogo toga, ali gledano iz “žablje perspektive”, odnosno na primjerima iz svakodnevice. Uostalom, ove godine navršava se trideset godina od propasti socijalističkog sistema koji simbolizira pad Berlinskog zida pa je zanimljivo osvrnuti se na promjene, ali i ostatke mentaliteta.

NACIONAL: Imate li osjećaj da ste popularniji, utjecajniji i čitaniji u inozemstvu nego u vlastitoj zemlji?

Mislim da je dobro ako vas čitaju u inozemstvu, pogotovo kad je riječ o malom jeziku. Dobro je za pisca, za jezik, ali i za zemlju i njenu kulturu. I zato većina zemalja, pogotovo malih, potpomaže prijevode. Ulaganje u kulturu i umjetnost je najjeftiniji i najefikasniji način predstavljanja jedne zemlje. S malih jezika poput našeg prevodi se još uvijek premalo, iako puno više nego prije dvadeset godina, recimo 1989. kad je Irena Vrkljan prevela moje “Holograme straha” na njemački. Svi izdavači idu na sigurno i objavljuju američke bestselere jer je to jedini način da zarade, a malima da uopće opstanu. Iznimke su rijetke, a njihova kulturna i obrazovna uloga postaje sve iluzornijom. Kod nas vidimo da ni Ministarstvo obrazovanja ne namjerava osuvremeniti nastavu jezika i književnosti, pa zašto bi itko drugi? Sa stanovišta objavljivanja knjiga i prijema kod čitatelja, odnosno čitateljica u Hrvatskoj ne bih se mogla potužiti. U situaciji u kojoj većina ljudi ne kupi ni jednu knjigu godišnje, mogu reći da imam svoju vjernu publiku do koje mi je posebno stalo jer je to moj jezik i moj kulturni krug. Naravno, sada se knjige prodaju u puno manjem broju nego, recimo, prije deset, petnaest godina, iako se moj izdavač jako trudi. Ali razlozi za to su izvanknjiževni. Od propasti prodajne mreže, izostanka potpore institucija i Ministarstva kulture do ekonomske situacije, ali i promjene navika i vrijednosti. Knjige za mladu generaciju više nisu in i ne čitaju ih ako baš ne moraju. Odnosno, treba ih posebno motivirati za nešto što se nama činilo normalnim dijelom života. Živimo u vrijeme vizualne kulture i dominacije slike i ekrana. A popularnost, utjecaj, čitanost itd., sve je to izvan mog dosega.

NACIONAL: “Cafe Europa Revisited” dvadeset godina kasnije će ponuditi novi pogled na prošlost. Gledano iz perspektive uljuđene europske socijalne države u kojoj živite, jeste li očekivali da će Hrvatska ulaskom u EU doživjeti transformaciju?

Podjednako dugo vremena provodim u Švedskoj i u Hrvatskoj i mislim da se te dvije zemlje teško mogu uspoređivati. Bilo bi posve naivno povjerovati da bi Hrvatska ulaskom u EU doživjela transformaciju. Naime, vidjeli smo što se događa s drugim zemljama poput Bugarske ili Rumunjske. Dok su bile kandidati, morale su se truditi pokazati da su spremne i prikazati se u najboljem svjetlu. Sjećam se slučaja bivše ministrice pravde Monice Macovei, zadužena za reformu pravnog sustava i suzbijanja korupcije. Ali čim je Rumunjska 2007. postala članica, izgubila je posao, nije im više bila potrebna. Kad si jednom unutra, onda vrijede drugačija pravila ponašanja. Naravno da Rumunji nisu bili spremni, vidi se i po tome što dan danas izlaze na ulice protestirajući protiv korupcije. Članice skoro pa mogu raditi što ih volja, sistem kazni je uglavnom financijski, a i to se rijetko primjenjuje. To je naravno nabolje shvatio Victor Orbán koji govori i radi što ga volja, novac od EU-a i dalje dobiva… Isto se dogodilo i nama. Pravili smo se fini dok nismo ušli, a sada radimo manje-više što nas je volja. Hrvatska ima tu “sreću” da je mala zemlja pa ono što se ovdje događa nikome, osim susjedima, nije previše važno. Tu i tamo dobijemo packu za profašističke ispade, ako ih itko primijeti. Vlada vlada ispod radara EU-a, što je loše jer očito još uvijek trebamo stroge učitelje. Najgore je da se dobiva dojam kako su građani paralizirani nedemokratskim načinom vladanja, a što su više paralizirani, to im je gore.

‘Konzervativne vlade pod utjecajem Katoličke Crkve kao da žele izgraditi nekakav most od godine 1991. do 1941., ne bi li se preskočilo, zaboravilo, zanemarilo iskustvo života u socijalizmu’

NACIONAL: Jeste li razočarani retrogradnim procesima kojima svjedočimo, ili ste ipak bili skeptični?

U cijeloj istočnoj Europi nakon 1989. povjerovali smo da možemo samo naprijed. Propast političkog sistema koji je obuhvaćao dobar dio Europe povijesni je događaj koji je izazvao veliki potres i zapravo je logično da je ta promjena izazvala dugotrajne traume, kojima svjedočimo još i danas. Uz to, kod nas su se nesretno poklopili tranzicija i rat, tako da su promjene u Hrvatskoj još teže nego u nekim drugim bivšim socijalističkim zemljama, recimo Sloveniji ili Češkoj. S jedne strane, u situaciji promjena i nesigurnosti ljudi se okreću poznatim i starim vrijednostima i obrascima ponašanja. S druge strane, konzervativne vlade pod velikim utjecajem Katoličke Crkve kao da žele izgraditi nekakav most od godine 1991. do 1941., ne bi li se preskočilo, zaboravilo i zanemarilo iskustvo života u socijalizmu. To je nemoguće i stvara frustraciju jer se ponovo uspostavlja jaz između službene povijesti i osobnog sjećanja s kojim smo živjeli i u doba Jugoslavije.

NACIONAL: Ima li mjesta za jugonostalgiju? Kada na međunarodnim konferencijama objašnjavamo da je pobačaj u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji, legaliziran 1973., da su žene bile u vrhu politike, da ih se poticalo da rade, da smo odgojene tako da budemo financijski neovisne, nitko nam ne vjeruje. Kako je moguće da su mlade žene danas konzervativnije i manje revolucionarne u borbi za svoja prava od svojih baka?

Nakon euforije, zavladao je osjećaj opće nesigurnosti i neizvjesnosti. Taj je osjećaj psihološki važan, naročito za generaciju koja je dio života provela u socijalizmu. Važno je i da građani bivših socijalističkih zemalja, iako sada bile članice EU-a, ipak osjećaju da ih zapad tretira kao građane drugog reda. Jugonostalgija, odnosno općenito nostalgija za prošlim sistemom i u drugim zemljama, uglavnom se odnosi na raniji osjećaj zaštićenosti, a nikako na politički sistem. To je dobro istražena tema, naročito u Njemačkoj. Kod nas se taj pojam koristi u političkom smislu, kao oznaka za neprijatelje, uglavnom imaginarne. Ali autoritarna vlast voli neprijatelje, pa kad ih nema onda ih izmisli. Po potrebi i ovisno o okolnostima to mogu biti jugonostalgičari, Srbi, žene, LGBT zajednica, azilanti ili tko im već toga časa treba. Što se položaja žena tiče, socijalizam je bio emancipatorski politički sistem koji je ženama osiguravao ravnopravnost i pravo na pobačaj. Ipak ga ne bi trebalo idealizirati jer postojala je velika razlika između privatnog i javnog, između prava žena i njihova položaja unutar obitelji. Obitelj je bila patrijarhalna, što nije čudno s obzirom na to da je velika većina stanovnika Jugoslavije bila seoskog porijekla. Pokazalo se da je patrijarhat baš svugdje, i na zapadu, tvrdokoran i teško ga je posve iskorijeniti. Kod nas su patrijarhat ponovno uskrsnule konzervativne vlade i Crkva, namećući takve vrijednosti u javnosti, politici, obrazovanju, medijima…

NACIONAL: Hrvatska je na jedvite jade ratificirala Istanbulsku konvenciju, uz veliku antipropagandu i referendum protiv ratifikacije u organizaciji vjerskih nevladinih udruga. No usprkos tome nasilje u obitelji raste, žene su sve najzaštićenije, čini se da sustav štiti siledžije. Zašto je to tako?

Nasilje u obitelji i nasilje uopće su dio tog oživljenog patrijarhata. Ne treba zaboraviti da je nasilja bilo i ranije, ali se o tome malo pisalo i govorilo. Naime, u generalnoj percepciji bilo je to manje-više ako ne normalno, a onda društveno prihvatljivo ponašanje. Kad sam ja išla u školu, učenik bi od nastavnika znao dobiti pljusku i to nije bio razlog za uzbunu. A koliko je žena i djece bilo pretučeno možemo samo nagađati jer se nisu vodile statistike toga tipa. Za statistiku bi ti incidenti trebali biti prijavljeni policiji. Nasilje u obitelji je bilo dio života, a danas je ipak puno vidljivije, zahvaljujući medijima i osviještenosti žena koje to prijavljuju. To je važan preduvjet diskusija, angažmana, mijenjanja zakona i slično. Institucije su prespore i neučinkovite i još uvijek idu na ruku nasilnicima, vidjeli smo to u posljednje vrijeme na brojnim slučajevima, spomenimo samo Daruvarca ili župana Alojza Tomaševića.

‘Predsjednica svojim djelovanjem nipošto ne ohrabruje žene, ni na koji način ne zalaže se za njihova prava ili unaprjeđenje položaja, što se uklapa u konzervativnu ideologiju’

NACIONAL: Prošlih tjedana opet su bile aktualne tribine i seminari na temu ravnopravnosti žena u politici, biznisu i na rukovodećim pozicijama. U tome je Švedska nedostignuti ideal, no ne samo u Hrvatskoj, već ni u drugim europskim zemljama situacija nije ružičasta. Žene su u situaciji da se bore za stečena prava. Kako to komentirate?

Mladim ženama koje žive na račun starih, u socijalizmu dobivenih i izborenih prava, čini mi se nije posve jasno da im ona mogu biti svakog časa oduzeta. Ženska prava nikada nisu izborena zauvijek i zbog toga bi one trebale biti na oprezu. Pogotovo od nacionalističko-katoličke vlasti koja žene vidi kao mašine za rađanje. Naravno, bez obzira na nepovoljne ekonomske i druge okolnosti. Ali da se nešto mijenja govori i nedavni Noćni marš sedam tisuća žena u Zagrebu. Zapravo mi se čini da ima dosta aktivnosti, grupa, časopisa, akcija itd., samo što nisu ujedinjene. Ujediniti bi ih, barem kad se ukaže potreba za konkretnom akcijom, mogao jedinstveni cilj, recimo očuvanje prava na pobačaj, kao u Poljskoj. Međutim, na prava i njihovo ostvarenje utječe i ekonomska situacija. Ako nemate posla, ako se teže zapošljavate jer ste žena i onda ste za isti posao i jednaku kvalifikaciju plaćeni manje, naravno da ste u lošijem društvenom položaju. Nejednakosti u plaćama za muškarce i žene su velike, na nivou EU-a iznose oko 17%. To utječe na manje mirovine pa su umirovljenice najsiromašnija skupina. Okretanje ka liberalnom kapitalizmu znači i sve manje izdvajanje za socijalne potrebe, porodiljni dopust, dječji dodatak, bolovanja i sl. koji koriste žene. I tako je u cijelom EU-u, što nije nikakva utjeha.

NACIONAL: Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović prošlih se tjedana predstavila u Bruxellesu i New Yorku kao prototip uspješne političarke koja ohrabruje žene da vjeruju u sebe i ostvaruju svoje ambicije. Poznavajući njeno političko djelovanje u Hrvatskoj, koliko je to vama djelovalo licemjerno?

Njen uspjeh je u tome da je postala predsjednica, a to ohrabruje jedino kao primjer da i druge žene to mogu postići. Međutim, svojim djelovanjem ona nipošto ne ohrabruje žene, ni na koji način ne zalaže se za njihova prava ili unapređenje položaja, što se uklapa u konzervativnu ideologiju. Ona je primjer kako žena može doći na visoki položaj, ali to za druge žene ne znači mnogo. Nije na žalost jedina, nego jedna u nizu visokih političarki koje položaj žena ne zanima.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da su predvodnice inicijative Istina o Istanbulskoj, referenduma za definiciju braka kao institucije između muškarca i žene, kao i protiv pobačaja, uglavnom žene?

Stav prema ženskim pravima očito ovisi o političkom uvjerenju, vjeri i svjetonazoru, a ne samo o spolu. A žene se, bez obzira na političko opredjeljenje, bile one konzervativke ili socijalistkinje, obično moraju dvostruko potruditi da bi se istakle u muškom društvu. Kod nas su se te militantkinje pretvorile u prave “vojnikinje” Crkve i patrijarhata, pokazalo se to na tzv. “rodnom pitanju” i na promjeni Ustava u vezi braka. Fascinira kako koriste demokratske mehanizme protiv civilizacijskih dostignuća.

NACIONAL: Koliko su žene u politici s one druge strane političkog spektra, na ljevici, solidarne s ostalim ženama i koliko se zalažu za ženska prava? Ili to rade samo kada su u opoziciji?

Budući da je strankama na ljevici ravnopravnost ugrađena u osnovu ideologije, možda im se čini da se ne moraju posebno zalagati za bolji položaj žena u društvu, što je u ovim okolnostima pogrešno. I žene koje glasaju za njih trebale bi to zahtijevati.

NACIONAL: Osim ženskih, u Hrvatskoj su ugrožena i sva ostala ljudska prava, prava manjina, sloboda medija, ljudska prava tražitelja azila s kojima policija brutalno postupa. Ni nakon novinarskih demonstracija i upozorenja međunarodnih medijskih institucija, premijer Andrej Plenković nije reagirao i tvrdi da sloboda medija nije ugrožena. Jeste li od njega očekivali drugačije reakcije?

Izgleda da je premijeru najviše stalo da ostane na vlasti. Kako u tome ovisi o volji HDZ-a, tako su ljudska prava, manjinska prava, novinarska i sva ostala prava žrtvovana politici i ideologiji te stranke koja je stalno okrenuta prošlosti jer joj to najviše odgovara. Međutim, ako je ne odobravaju, nema razloga da građani podnose ovakvu situaciju. Jer čak i u ovakvoj kilavoj tranzicijskoj demokraciji postoje mehanizmi za promjenu režima.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.