Andrej Plenković djeluje potpuno izbezumljeno. Zapanjujuće ulijeće u konfabulacije. S novom mantrom koju ne prestaje ponavljati. Političku konkurenciju generalno proglašava korumpiranom. Korumpirani SDP, korumpirani Možemo!, korumpirani Most, svi u pokušaju porobljavanja institucija, tvrdi.

Šef HDZ-a valjda misli da se bijesnim, a neargumentiranim optuživanjem opozicije može riješiti stigme koja već godinama prati njegovu stranku i Vladu. Vjeruje da je relativnom pobjedom na izborima dobio oprost. Da se koruptivna priroda njegove vlasti više ne bi smjela spominjati. Ali nije HDZ stekao status lopovske, zločinačke organizacije zato što je opozicija o tome govorila, nego zato što o tome govore brojne afere koje mu se za petama ne prestaju rojiti. Tvrdnje da nikad nije bilo više borbe protiv korupcije nego u njegovu mandatu, da je njegov HDZ čist, dok su druge stranke ogrezle u korupciju, djeluju djetinjasto. Kao da se posvađao sa stvarnošću i ne zna što govori.

Karakter vlade

U prvim postizbornim izjavama, spominjući da je čuo i razumio poruku birača te je neke svoje politike spreman korigirati, Plenković se izrijekom referirao na borbu protiv korupcije i navodno skretanje dijela njegova elektorata „malo više udesno“ što će, kako je najavio, odrediti karakter njegove buduće vlade. Tjedan dana kasnije pokazuje da bi borbu protiv korupcije pojačavao strategijom drž’te lopova. Tako da će druge optuživati za ono u čemu se njegova stranka pokazala šampionskom. Da je zaista čuo što mu birači poručuju, možda bi se s HDZ-om priključio pokušaju stvaranja velike antikorupcijske koalicije. Da je izvukao pouku iz izbornih rezultata možda bi najavio opoziv odluka kojima se najviše kompromitirao. Prije svega onih o imenovanju novog glavnog državnog odvjetnika i kriminaliziranju curenja informacija, kojim se vlast namjerava zaštititi od neugodnih otkrića o svom funkcioniranju. Ali ništa od toga Plenković, famozni AP iz jedne kompromitirajuće SMS prepiske, nije spreman mijenjati. Mnogo je skloniji podesničenju vlastite stranke. Ne zato što su mu birači otišli udesno. To je alibi, izmišljen kako bi se opravdalo uvezivanje s radikalno desnim Domovinskim pokretom, bez kojeg ni parlamentarnu većinu, ni novu vladu ne može formirati.

Postizborna je situacija za Andreja Plenkovića izrazito neugodna. Ostvario je rezultate slabije nego na prošlim izborima. Ne može ušetati u novi mandat, kako je to bilo prije četiri godine. Koalicijski mu je kapacitet slabašan. U svojih premijerskih osam godina uspio je svoju stranku jako osamiti. S prezirom je odgurnuo sve potencijalne partnere. Kao da mu nikad neće trebati. Bahatost se osvećuje. Dosadašnji mu saveznici više nisu dovoljni, a nove teško nalazi. Osobno mu najpoželjnije, sitne centrističke stranke, od IDS-a do Matije Posavca i Fokusa, sve su ga redom odbile. Čak i one koje bi rado postale dijelom vlasti. Ali strah da bi povezivanje s HDZ-om birači mogli kazniti već na skorim europskim ili lokalnim izborima dogodine mnogo je jači. Povrh svega, zagrljaj s HDZ-om pokazuje se smrtonosnim. Sve stranke koje su mu se priklonile, od HSLS-a do HNS-a, faktički nestaju. Nekad respektabilne formacije danas su ruina. Dovedene do toga da se samo njihovi šefovi na HDZ-ovoj listi na jedvite jade provuku u Sabor.

Zato Andrej Plenković svoje frustracije više ne uspijeva kontrolirati. Zato ne prestaje bjesniti na predsjednika Milanovića za kojeg tvrdi da kao institucija šefa države više ne postoji. Zato riga vatru na opoziciju jer nije priznala izborni poraz, nije se povukla u mišju rupu, gdje on misli da joj je mjesto, i ne odustaje od pokušaja formiranja vlastite parlamentarne većine. Operacija koja ne djeluje realno, ali sigurno nije nelegitimna. Premijer zna da je po tom obrascu nedavno došlo do smjene vlasti u Poljskoj. Na koncu, ljutito frkće i na građane jer su mu velikim odazivom na izbore pokvarili planove. Da je izlaznost bila manja, naši bi rezultati bili bolji, skandalozno ispaljuje. Umjesto zahvale biračima, implicitna je poruka da bi mu izborna apstinencija bila draža.

Riječi bez značenja

Premda relativni pobjednik, Andrej Plenković nema dobrog rješenja za situaciju u kojoj se našao. Desetak dana nakon izbora moguće se čine dvije opcije, ali ni jedna nije pobjednička. Ne uspije li skupiti većinu i formirati vladu, Hrvatska će ponovno morati na izbore, što bi za njega bio svojevrsni poraz. Skrpa li koaliciju s Domovinskim pokretom, bit će to njegova kapitulacija. Zašto kapitulacija? Zato što mu kao jedini realan partner ostaje stranka koju nikako nije htio. S kojom je dosad bio u otvoreno neprijateljskim odnosima. S čijim je šefovima razmjenjivao teške uvrede. Koji su ga proglašavali izdajnikom i za koje je sam tvrdio da su kreteni i budale, pokvareni i zli ljudi. Sada je spreman gutati žabe. Do izbora je bilo jedno, poslije izbora drugo, kaže. Kao da riječi ništa ne znače. Kao da je politika neobavezno laprdanje. Svojom izjavom jako loše govori o vlastitoj vjerodostojnosti. Kojem Plenkoviću vjerovati? Onom koji je prije izbora grmio protiv DP-a, tvrdeći da s njima nikada neće? Ili onome koji se danas uvezuje s ljudima o kojima misli sve najgore? Šef HDZ-a zapravo otvoreno slavi političku prevrtljivost. Dosad se prevrtačima služio. Obje je svoje vlade formirao uz pomoć žetona i političkih prebjega. Sada će i sam morati okrenuti kaput.

26.4.2024., Zagreb – 302. sjednica Vlade u NSK. Nakon sjednice predsjednik Vlade Andrej Plenkovic dao je izjave za medije. Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL

Mogući je savez s Domovinskim pokretom za Andreja Plenkovića gorko rješenje i zato što u taj aranžman ulazi bitno oslabljen. Status relativnog izbornog pobjednika jako mu relativizira činjenica da u postizbornim kombinacijama nema izbora. Manje djeluje kao trijumfator, više kao netko tko je prisiljen koalirati s neželjenim partnerom jer drugoga nema. Ali najbolniji će poraz predstavljati veliki politički i ideološki obrat koji s koalicijom HDZ-a i DP-a dolazi. Novi Plenkovićevi partneri potpuna su suprotnost svemu što je on u proteklih osam premijerskih godina gradio. Za razliku od njegova politički umjerenog i proeuropskog garda, s njima dolazi radikalno desnilo, kakvo u drugim europskim zemljama nastoje izolirati. DP inzistira na odricanju od suradnje s nacionalnim manjinama, za koju dosadašnji premijer običava tvrditi da je blagotvorna za cijelo društvo i predstavlja okosnicu stabilnosti njegove vlasti. Ucjenjuju da Srbi ni na koji način, ni u asimetričnoj koaliciji, ni iz saborskih klupa, ne smiju sudjelovati u parlamentarnoj većini.

Toksični DP

Ali demonstrativni etnički animoziteti nisu jedina toksična sastavnica DP-ova političkog programa. Ljuta desnica ni s Hrvatima nije baš zadovoljna. Nisu im dovoljno domoljubni, pa bi cijeli narod malo poslali na preodgajanje. Za početak mašu gašenjem jednih novina, srpskih Novosti, ne samo zato što su sami protusrpski upogonjeni, nego i zato što su generalno protiv medijskih sloboda i političkog pluralizma. Najavljuju kulturnu revoluciju ili kako oni to zovu „stvaranje novog hrvatskog kulturnog imaginarija“. Kroatizirali bi Hrvatsku. Zaposjeli javnu televiziju i druge medije, kulturne ustanove, lustrirali knjige i filmove, pokatoličili i od mrskih im globalističkih ideja očistili školstvo. Posvuda bi zabranili nepodobne im ljude. Posvuda vide antihrvatske i jugo-ugroze. Planiraju reviziju svih obrazovnih programa i udžbenika povijesti. Širit će, tvrde, pravu istinu o Drugom svjetskom ratu, formulacija s kojom uvijek dolazi povijesni revizionizam i ustašluk. Zabranit će abortus. Zatvoriti hrvatsku granicu na valu histeriziranja o migrantima. Novinare optužuju za širenje protuhrvatske propagande, krive ih za demografsku katastrofu, tvrde da sudjeluju u obavještajnim operacijama s ciljem rušenja Hrvatske. S DP-om na vlasti, najavljuju, slijedi uspostavljanje tradicionalnog kršćanskog svjetonazora u medijima. Ni u televizijskim se kvizovima, ilustriraju, neće smjeti pitati za ime nekog sportskog kluba iz Beograda. Bjesovi i mrakovi, ekstremističke opsesije, jednoumlje, politička represija, totalitarnost…

Stranku s takvim desničarskim programom Andrej Plenković namjerava uvesti u vlast. Kad ljevicu i Most bjesomučno naziva korumpiranima i stoga nepodobnima za suradnju, šef će HDZ-a komplimentirati Domovinskom pokretu, odjednom ga nazivajući ozbiljnim i odgovornim partnerom. U osam godina, koliko vlada Hrvatskom, sam je napravio luk od Tomislava Karamarka do Karamarkovih političkih sinova. Stranku vraća tamo gdje ju je nakon političkog brodoloma svog prethodnika preuzeo. Čini se da je spreman slijediti i njegove nedavne savjete da krene udesno. Centrističko se sidrište napušta. Dosad umjereni premijer formira najdesniju vladu u povijesti samostalne Hrvatske. Posebno je važno da DP u novu većinu ne ulazi kao junior partner, nego kao otrgnuto krilo HDZ-a. Koje se svojedobno bilo odvojilo jer im je stranačka matica postala previše umjerena. Sada će se koalicijom spojiti s onim dijelom stranke koji njihov come back željno iščekuje i pozdravlja. Ekstremistička se frakcija na neki način vraća kući, što mijenja odnose snaga u kompletnom HDZ-u. Kad stavi potpis na partnerstvo s Domovinskim pokretom, Andrej Plenković potpisuje vlastitu kapitulaciju.