“Samo da me ne zaboraviš”, bile su posljednje riječi dive jugoslavenskog glumišta Ružice Sokić koje je uputila suprugu Miroslavu Lukiću na samrti.

“Uvijek je vidim s njenim ruksakom na leđima koji je pun predstava koje igra tog momenta. U kući su svi stolovi uvijek bili puni tih tekstova. Igrala je po desetak predstava istovremeno. Stalno je čitala”, rekao bi sjetno Lukić i dodao: “Znala je izazvati humor. Ali humor se izaziva i sa strogim izrazom lica. Ruža je bila ozbiljna, ali je bila dobre naravi. Kada se počne baviti svojim poslom, bilo je opasno ubaciti se u njen vidokrug. Ako nije išlo kako treba, onda je bilo i malo nervoze.”

Iako je bila dama starog kova, uvažena od svih,  poštovana od političara, uglednih ljudi, ‘ najviše je voljela kada je zaustave na ulici obični ljudi i udijele joj kompliment na račun njene glume. Voljela je svijet koji sretne. Svi policajci  su je znali. Oni su je zvali “Ružica nacionale”. Bila je vrlo otvorena da sa svakim razgovara, da se nasmije”.

Glazba ju je činila zadovoljnom, ali nije pripadala onim boemima za kakve se vezuju glumci. Nije pila, što je dosta  smetalo njenom poslu jer svi poslije predstave sjednu i piju. Umijela je pojesti, ali nije bila ni veliki sladokusac. Voljela je s Mirom Banjac slušati pjesme. Voljela je zapjevati i često je govorila: “Imati glas je božanstveni dar”. Žalila je što nema glas kao operni pjevači”, prisjećao se njen suprug.

Ružica Sokić je umrla 19. prosinca 2013. godine.