Roman ‘Leksikon svjetla i tame’ u Hrvatskoj je objavila izdavačka kuća Hena-com

Odrastao u norveškoj provinciji kao zlostavljano dijete, od školskih dana izloženo porugama, Henry Oliver Rinnan mora se svojski truditi da stekne poštovanje za koje smatra da mu pripada. Nakon sitnih krađa u mladosti, uskoro shvaća što su mu prednosti i da njegovo vrijeme tek dolazi. S ratnim sukobima koji započinju u Europi konačno dobiva svoju priliku – priključuje se nacistima. Rat buja, pali i uništava, a Rinnan s notornom bandom zauzima modernu vilu u Trondheimu, koja uskoro postaje mjesto strahota i zvjerstava prema zatočenicima. Nedugo nakon svršetka rata, u istu vilu useljava se obitelj Gersona Komissara, mladog Židova čiji je otac zatočen i ubijen u jednome od okrutnih pogroma.

Radnja je to romana ‘’Leksikon svjetla i tame’’ norveškog književnika Simona Strangera koju je Hena-com objavila u Hrvatskoj. Priča o Rinannovoj bandi je stvarna i on je zaista bio jedan od najokrutnijih norveških kolaboracionista nacističkog pokreta. Simon Stranger rođen je u Oslu 1976., studirao je filozofiju na Sveučilištu u Oslu te završio jednogodišnji tečaj pisanja fikcije, najpoznatiju školu kreativnog pisanja u Norveškoj – Forfatterstudiet i Bø. Piše uglavnom prozu, a dosad je objavio šest romana, šest ilustriranih knjiga za djecu i tri romana za mlade. Njegova su djela prevedena na više od dvadeset jezika. Roman ‘’Leksikon svjetla i tame’’, inspiriran poviješću kuće koja je tijekom Drugog svjetskog rata služila kao sjedište Gestapa, priskrbio mu je prestižne nagrade „Norvegian Booksellers’ Prize’’ i „Riksmål Prize“, a prava su prodana u dvadeset i dvije zemlje. Njegov najnoviji roman, ‘’304 dager’’ (304 dana) izašao je 2021. godine.

NACIONAL: U svojoj knjizi ‘’Leksikon svjetla i tame’’ pišete o osobnoj priči Henryja Olivera Rinnana, jednog od najzloglasnijih nacista u Norveškoj tijekom Drugog svjetskog rata. Što je bila inspiracija za ovu knjigu?

Inspiracija za ovu knjigu bio je trenutak kada mi je rečeno da je moja svekrva odrasla u sjedištu najpoznatijeg norveškog kolaboracionista nacističkog pokreta Henryja Rinnana. Priča koju predstavljam u romanu je stvarna, a isto vrijedi i za scenu u kojoj mi svekrva to prvi put govori, nakon 15 godina braka: da je plesala, pjevala, spavala, jela i igrala se u istim prostorijama koje su nekoliko godina ranije bile mučilišta i scene nasilnih smrti.

To bi bilo neobično za svaku obitelj, ali posebno je zapanjujuće jer je moja svekrva iz židovske obitelji. Njezin djed, Hirsch Komissar, uhićen je, strpan u norveški zarobljenički logor i ubijen. Njezini su roditelji morali pobjeći u Švedsku u razdoblju kada su svi norveški Židovi uhićeni, poslani iz zemlje i ubijeni. Jedva su preživjeli holokaust, imali su traume od njega, kao i svi preživjeli, ali su se odlučili preseliti u jedan od najpoznatijih simbola zla na cijelom području. Zašto? Kako je priča o ovoj kući utjecala na živote obitelji koja se u nju doselila nakon rata? I kako je ovo stidljivo i tiho dijete, Henry Rinnan, evoluiralo u nemilosrdnog člana bande, tajnog agenta i ubojicu kakav je postao kao odrastao čovjek?

To su pitanja zbog kojih sam poželio dublje kopati, riječima razotkriti prošlost i naposljetku napisati roman.

NACIONAL: Svjetlost i tama toliko su tipični kada je u pitanju Drugi svjetski rat, znamo, čitali smo, sjećamo se tolikih priča o tami, ali i puno priča o svjetlu. Zašto ste htjeli pisati o holokaustu, zašto vam je to bilo važno?

“Oni koji ne izvuku pouke iz povijesti osuđeni su da je ponove.” Ove riječi, koje je izrekao Winston Churchill, koji je parafrazirao španjolskog filozofa, dio su razloga zašto sam želio napisati ovu knjigu.

Često sam poželio da ovaj roman bude samo opis užasne prošlosti koju je čovječanstvo ostavilo iza sebe, ali kao što dobro znamo, to nije tako. Mržnja i zavjere iz nacističke ere nastavljaju živjeti i nastavljaju uzrokovati nasilje i smrt. Osobito među mladim muškarcima, mislim da je portret propalog otpadnika poput Rinnana relevantan i danas. Čovjek koji ima duboku čežnju za pripadanjem koja nikada nije ispunjena i koji traumu pretvara u ljutnju. Čovjek koji više od svega želi biti viđen, biti velik, staviti se u vodeću ulogu u povijesti, kao što to teroristi još uvijek čine.

NACIONAL: Radnja se događa u Trondheimu u Norveškoj, tijekom rata norveške kolaboracionističke vlasti su surađivale s nacističkim režimom, kako je to vrijeme bilo za vašu zemlju, za građane Norveške? Govorite li o tome, učite li to u školi, znaju li djeca u Norveškoj da to nisu bila najbolja vremena za njihovu zemlju?

Kako vrijeme prolazi, nove generacije su spremne na sve nijansiranije priče iz rata. Od tišine poraća do priča o herojima. Na večeri prije nekoliko godina razgovarali smo o ulogama naših baka i djedova u otporu ili kao žrtvama, kada nam je jedan od tihih članova večere rekao da je njegov djed bio u nacističkom pokretu. Riječi je izgovorio sa sramom, ali otvorio je razgovor za nove, drugačije i složenije rasprave. Ovakve priče sada izranjaju iz ponora obiteljske povijesti, kompliciraju priču o ratu i otkrivaju da brutalnost rata nije bila samo okupacija zlih sila izvan Norveške, već ideologija i način razmišljanja koje su mnogi Norvežani prihvatili. Mnogi Norvežani dijelili su široki skepticizam prema Židovima i teorijama o rasama.

NACIONAL: Koliko znamo o ulozi Norveške u Drugom svjetskom ratu?

Površno razmišljamo o Quislingu i ne razmišljamo dalje, što moramo znati? Jedan zanimljiv aspekt Quislinga, dio njegova humanitarnog rada u mladosti da zajedno s Nansenom spašava Ukrajince od umiranja od gladi, jest teorija da je uspio nagovoriti Hitlera da napadne Norvešku. Znamo da je u prosincu 1939. vlakom otputovao u Berlin i da se uspio dogovoriti s Führerom. Budući da je norveška obala dugačka, da se proteže prema Engleskoj, očito je uspio uvjeriti Adolfa Hitlera u prijetnju engleske invazije. Pretpostavlja se da ne postoje zabilježeni planovi za njemačku invaziju prije prosinca 1939. Zatim je došla invazija u travnju 1940. Norveška se vrlo brzo predala. Nacistički režim je preuzeo vlast, kralj je pobjegao u Englesku, a otpor je počeo djelovati. Norveška je mala, a i naša uloga u ratu. Možda je naš najveći doprinos bio uništenje tvornice teške vode u Rjukanu, kako bismo spriječili naciste u izradi nuklearne bombe.

NACIONAL: Tko je bio Rinnan i kako ga se danas doživljava u Norveškoj?

Rinnan je bio stidljivi i tihi sin postolara iz malog grada u središtu Norveške. Bio je vrlo malen, visok svega 162 cm, a zbog svoje visine u djetinjstvu su ga maltretirali. On je klasičan primjer čovjeka s problemima u ljudskim odnosima koji svoju nesigurnost kompenzira prenapuhanim uvjerenjima o vlastitoj važnosti. Nisu ga prihvatili za vojnu službu u finskom ratu protiv Sovjetskog Saveza zbog njegove visine, bio je vojnik u Norveškoj, ali je zatvoren i prisiljen položiti oružje, radio je kao šofer u jednoj tvrtki i kad su ga pozvali na večeru s njemačkim časnikom, govorio mu je o tome da poznaje ljude u cijelom kraju. Na sastanku mu je ponuđen posao tajnog agenta. Njegov posao bio je taj da se mora infiltrirati u norveški pokret otpora, natjerati ih da vjeruju da je na njihovoj strani i onda ih uništavati. Rinnan se nemilosrdno dao na posao, želeći dokazati da će biti najbolji tajni agent kojeg će ikada pronaći. Odgovoran je za tisuću uhićenja, nekoliko stotina ispitivanja i mučenja i oko 80 smrtnih slučajeva. Neki od njih u vlastitom stožeru. Na kraju rata uspio je postaviti zamku bivšoj ljubavnici, osuditi nju i njenog novog dečka na teatralnom improviziranom suđenju u dnevnoj sobi i dao ih ubiti u podrumu. Na kraju, par je isječen na komade koji su stavljeni u kutije koje je on greškom nabavio umjesto lijesova jer ih je pokušao naručiti na njemačkom. Radije je učinio to nego da se sramotno ponizio otkrićem da njegov njemački nije dovoljno dobar. Rinnan je postao simbol zla u Norveškoj, a i kuća koju su ljudi desetljećima izbjegavali i prelazili na suprotnu stranu ceste kad bi hodali prema njoj.

Prema romanu je već napravljena predstava, a prodana su i filmska i televizijska prava. FOTO: Agnete Brun

NACIONAL: Ova knjiga je topla, jer nasuprot Rinnanovoj priči stoje, naravno, priče mnogih ljudi s druge strane tog režima, koji su vodili mnoge bitke da bi pobijedili. Je li obitelj Komissar stvarna ili izmišljena, jesu li članovi netko koga poznajete, netko iz vaše obitelji?

Da, apsolutno je stvarna, na način na koji se stvarnost može razumjeti, a sjećanja zapisati, nakon što procure kroz um, sa svim svojim oknima i komorama. Ja u romanu sam ja, Simon Stranger. Uvodna scena u kojoj moj sin pita zašto je Hirsch Komissar, njegov pradjed ubijen, istinita je, a isto vrijedi i za scenu u kojoj mi se prvi put govori o ovoj kući, kao i sve ostale scene. U tom smislu roman je i sam svojevrsni Kamen spoticanja koji pokušava odgoditi drugu smrt koja dolazi iz zaborava. To znači da je ovo i vrlo osoban roman.

NACIONAL: Ta obitelj počinje živjeti u vili u Trondheimu, u čijem su podrumu Rinnan i njegova družina počinili najstrašnije stvari. U toj sam kući vidjela zanimljivu poveznicu povijesti i sadašnjosti. Što za vas znači kuća kao simbol?

Mislim da kuća na neki način sažima cijeli rat, invaziju i nacistički režim koji predstavljaju Rinnan i njegovi ljudi. Holokaust, predstavljen smrću Hirscha Komissara, i način na koji je obitelj morala pobjeći da bi preživjela, i konačno, sjene prošlosti i kako su te sjene nastavile utjecati na ljude koji su živjeli mnogo desetljeća kasnije.

NACIONAL: Nisu nalazili svoj mir, pokušavali su zaboraviti, gledati na drugu stranu, ali povijest je ponekad jača od sadašnjosti ili budućnosti, zar ne?

Da, ne morate vjerovati u duhove ili nadnaravno da biste vidjeli kako je prošlost morala progoniti ljude koji tamo žive. Moja je svekrva jednom rekla da je njezina majka bila slomljena zbog te kuće. Mislim da je to istina, uz činjenicu da je ovo na neki način izgubljena generacija. Ellen Komissar je imala 16 godina kada je izbio rat, 18 kada su morali pobjeći. Bila je ambiciozna pijanistica, postala je izbjeglica, izgubila obitelj i bogatstvo te završila sama u komori za mučenje, u stranom gradu. Mislim da bi se mnogi ljudi borili s depresijom u takvoj životnoj situaciji.

NACIONAL: Dok pišete o zlu, Rinnanu i njegovoj družini, o čemu razmišljate? Zašto vam je bilo važno da napišete ovu priču?

Bilo mi je važno portretirati Rinnana kao ljudsko biće. Ne samo kao čudovište, već i njegovo djetinjstvo i njegov put zbog kojeg je kasnije postao čudovište. To je zato što doista vjerujem da se nitko nije takav rodio. Ljudi su zli i zato što im to dopuštamo ili zato što postoje rupe u tkivu društva. Također sam smatrao da je važno pokazati neke od doista okrutnih i užasnih stvari koje je na kraju učinio te koliko čovjek može postati zao i cijepljen od suosjećanja. Neke od tih odlomaka bilo je zaista teško napisati, što je i razumljivo, kada se nevini ljudi premlaćuju, muče i ubijaju. Pokušavam zatvoriti oči, pokušavam opipati, pomirisati, čuti svaki detalj prizora, a zatim ga napisati, gledajući u užas, s empatijom, ali ne trepćući.

NACIONAL: Knjiga počinje pričom o praunuku Hirscha Komissara, govoreći o njegovoj smrti i onome što joj je prethodilo. Kaže zanimljivu stvar – u židovskoj tradiciji postoji izreka da se umire dva puta – prvi put kada srce prestane kucati, a drugi put kada se posljednji put izgovori, pročita ili spomene ime pokojnika. Zato je umjetnik Gunter Demnig počeo raditi Stolpersteine, spomenuti Kamen spoticanja. Jedan od njih postoji u Zagrebu u Hrvatskoj, za žrtvu ustaškog režima, 16-godišnju Leu Deutsch, a ima ih još 67.000 tisuća po cijeloj Europi. To su mjedene pločice koje se postave ispred kuće žrtve nacističkih i fašističkih režima. Ta priča je tako inspirativna, gdje ste je čuli, što vam znači?

To umjetničko djelo doista je inspirativno i genijalno u smislu svoje jednostavnosti i tišine: spojiti imena, židovsku tradiciju i adrese na kojima su živjeli kada su uhićeni i ubijeni. Tjera nas da posrćemo, čitamo imena i pamtimo.

NACIONAL: Vjerujete li u Stolpersteine, kakvo je vaše mišljenje o tome?

Da. Norveška je zapravo jedina zemlja na svijetu u kojoj umjetnik Günter Demnig planira izvršiti zadatke sa svim imenima, jer je židovska populacija ovdje bila samo oko 2100 ljudi, od kojih je 773 ubijeno. U nekom trenutku dok sam radio na ovoj knjizi, shvatio sam kako bi neki Europljanin imao pločnike prekrivene mesingom i imenima, koji sjaje od kraja do kraja, kako bi bilo moguće uključiti sve one koji su ubijeni.

NACIONAL: Vaš je roman pretočen u kazališnu predstavu, preveden je na mnoge jezike. Jeste li očekivali da će biti tako dobro prihvaćen u cijelom svijetu?

Ne, nikako, i to je bila jedna od mojih najvećih radosti. Da naučim da način na koji pišem romane može doprijeti do čitatelja diljem svijeta, od Kine do Brazila i SAD-a. Bilo je vrlo dirljivo i inspirativno za moje pisanje. Mislio sam da je to vrlo čudan, abecedni roman za malu publiku. Dokazano je da nisam bio u pravu. Filmska i TV prava su također prodana, pa ćemo vidjeti što će biti.

NACIONAL: Mali dječak na početku knjige pita oca zašto su mu nacisti ubili pradjeda, a otac odgovara da je to zato što je bio Židov. Dijete, naravno, nije razumjelo što to znači. Zašto nam je ključno podučavati mlade o povijesti, posebice o holokaustu?

Moramo se prisjetiti holokausta, prisjetiti se do čega mržnja može dovesti. Krajnja stanica govora mržnje je Auschwitz. To je i glavni razlog strukturiranja romana kao abecede, kao enciklopedije: jer sve počinje riječima koje koristimo. Riječi koje ne samo da opisuju stvarnost, već je i oblikuju, stvaraju naša uvjerenja, ono što nam se sviđa i ne sviđa i, na kraju, kreiraju radnje koje na kraju činimo. Iza svakog genocida stoji priprema jezikom.

NACIONAL: Europa je opet u ratu, kao što je bila kroz povijest. Kakve osjećaje u vama izaziva rat u Ukrajini i situacija u Europi?

Osjećaj tuge, naravno. To su krajevi iz kojih je obitelj moje supruge morala pobjeći zbog pogroma i mržnje prije više od sto godina. Ovaj rat se temelji na vrlo opasnoj koncepciji povijesti i ruske veličine. To je narativ koji šalje mlade Ruse da ubijaju i budu ubijeni, a svakodnevno zlostavlja i ubija civile u Ukrajini. Mislim i nadam se da će ruska invazija implodirati i izgorjeti, kao što se dogodilo u Afganistanu. I naravno, nadam se da će se Ukrajinci opet moći vratiti svojim životima. Bojim se da će ipak trebati vremena i da će ove strahote nanijeti duboke rane i preživjelima. Nevidljive ožiljke koje će sa sobom nositi generacije koje dolaze, a rezultat su samoliječenje alkoholom, depresija i samoubojstva, kao što je to bilo nakon Drugog svjetskog rata. Napisao sam i roman o PTSP-u i traumi iz rata koji je prošle jeseni izašao u Norveškoj, a temelji se na priči mladog afganistanskog veterana koji je samoubojica.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, pišete li trenutačno nešto?

Trenutačno radim na neočekivanom nastavku ‘’Leksikona svjetla i tame’’. Tijekom istraživanja za podcast, naišao sam na neke uznemirujuće i prilično senzacionalne vijesti, koje uključuju jednu od najvećih kontroverzi rata u Norveškoj, a uključuju i dvostruko ubojstvo židovskog para, heroje pokreta otpora i obitelj moje supruge. Objavljivanje je planirano u jesen 2023.