ŠIME SAVIĆ: ‘Predsjednik Milanović u svojim izjavama vrlo često dobro i točno je detektirao sve probleme u pravosuđu’

Zagrebački odvjetnik Šime Savić ponovno se kandidirao za predsjednika Vrhovnog suda. Otkriva zašto se kandidirao iako nema podršku ni predsjednika Milanovića ni sudaca Vrhovnog suda te zašto se protivi imenovanju Radoslava Dobronića

Smatram da je dosadašnja praksa da se prije javnog poziva izlazi s bilo kojim konkretnim prijedlogom za predsjednika Vrhovnog suda, demotivirajuća za sve kvalitetne pravne stručnjake koji ispunjavaju uvjete za predsjednika Vrhovnog suda, a kojih ima zasigurno na desetke”, rekao je u razgovoru za Nacional zagrebački odvjetnik Šime Savić. On se ponovo javio na natječaj za predsjednika Vrhovnog suda iako je i sam svjestan da nema podršku ni predsjednika Zorana Milanovića, niti sudaca Vrhovnog suda koji su prošloga tjedna velikom većinom podržali kandidaturu suca Marina Mrčele. Sam Savić se protivi i kandidaturi suca Radovana Dobrovića jer smatra da kandidati ne bi smjeli biti suci protiv kojih se vodi disciplinski ili stegovni postupak. Šime Savić iza sebe ima dugogodišnju odvjetničku praksu tijekom koje je sudjelovao u više od 10.000 parničnih spisa, više od 500 kaznenih te više od 200 radnih predmeta. Jedan od njegovih poznatijih klijenata je jedini vatrogasac koji je preživio kornatsku tragediju Frane Lučić. Njega je zastupao u dugom i mučnom sporu u kojem je tražio odštetu od države. Savić je za svoju kandidaturu dobio i podršku deset udruga poput udruge Zviždač i udruge Ovršeni te nekih braniteljskih udruga. U razgovoru za Nacional Savić govori o razlozima svoje kandidature te o najvećim problemima hrvatskog pravosuđa.

NACIONAL: Zašto ste se ponovno prijavili na Javni poziv za predsjednika Vrhovnog suda RH?

Zato što se cijeloga života bavim pravom i pravdom, 13 godina sam bio policajac, u tome vremenu i zapovjednik u policiji, uz rad sam završio Pravni fakultet u Zagrebu, gdje sam položio i pravosudni ispit, nakon toga sam i doktorirao iz područja zaštite potrošača kao oštećenika iz područja naknade štete. Preko 25 godina sam odvjetnik, osposobio sam preko 30 odvjetničkih vježbenika koji su danas u pravilu rukovoditelji, a rješavao sam preko 15.000 samo parničnih spisa, tako da sam u svakoj sudnici bio bezbroj puta. Poznajem anomalije i devijacije u pravosuđu, poznajem skoro sve suce i njihove dobre i loše strane. Pojednostavljeno možemo reći, vjerujem da zbog velikog broja rješavanja spisa, nitko bolje od mene ne poznaje stanje u pravosuđu i zato se smatram kompetentnim i sposobnim, što sam dokazao i kroz svoj životni put, a poglavito jer nikada nisam prijavljivan ili nešto slično u svojoj životnoj radnoj karijeri.

NACIONAL: Niste odustali iako vas je predsjednik Milanović odbio u prethodnom pozivu?

Predsjednik je prije zadnjeg javnog poziva izjavio da će on predložiti Zlatu Đurđević, bez obzira na to tko će se na javni poziv javiti, tako da očigledno nije uopće uzimao u obzir i razmatrao prijavljene kandidate, njihov životopis i njihove programe. Smatram da bi bilo dobro da svi predstavnici državne vlasti koji sudjeluju u izboru za predsjednika Vrhovnog suda, a to su predsjednik države, premijer i predsjednik Sabora, pozovu sve zainteresirane kandidate da se jave na javni poziv te da se po prijavi svih kandidata prouče njihovi životopisi i programi, a tek nakon toga da se predloži i izabere najbolji kandidat. Mislim da je dosadašnja praksa, da se prije javnog poziva izlazi s bilo kojim konkretnim prijedlogom, demotivirajuća za sve kvalitetne pravne stručnjake koji ispunjavaju uvjete za predsjednika Vrhovnog suda, a kojih ima zasigurno na desetke. Bilo bi dobro da se na javni poziv javi što više kandidata, pa ako treba i 50, i izabere najbolji, a ne ovako.

NACIONAL: Kako komentirate ulogu predsjednika Milanovića u cijelom procesu odabira predsjednika Vrhovnog suda?

Smatram da je predsjednik u svojim izjavama vrlo često dobro i točno detektirao sve probleme u pravosuđu. Također smatram da su predsjednikove namjere plemenite i bez bilo kakvih osobnih interesa, ali kao što sam ranije naveo, mislim da put kojim se ide nije dobar. U tom pravcu osobe koje pomažu predsjedniku trebale bi stvarno pomagati da se nađe najbolje rješenje, odnosno da provjere i prouče sve prijavljene kandidate, njihove mane i vrline, te da predsjedniku od svih prijavljenih predlože najbolja rješenja. Kakve su to provjere ako se predsjedniku kao kandidat predlaže osoba koja pet godina ne ispunjava sudačku normu i protiv koje se vodi i stegovni odnosno disciplinski postupak?

 

‘Svakog suca treba vrednovati kroz njegov sveukupni rad pa tako smatram da kandidat za predsjednika VSRH treba biti osoba koja je stručna i koja se iskazuje među najboljima u svom sveukupnom radu’

 

NACIONAL: Pretpostavljam da tu mislite na suca Radovana Dobronića, koji je i izbor predsjednika Milanovića. Jeste li sigurni da su ti navodi točni?

Ne može se gledati i vrednovati rad suca, odvjetnika ili bilo koga drugog kroz jedan predmet/spis. Niti se suca Dobronića može isključivo vrednovati kroz spis tzv. Franak niti se, primjerice, mene može vrednovati samo kroz spis Frane Lučića. U svakoj parnici postoje dvije strane, tužitelj i tuženik, i svaka od tih strana zastupa svoja stajališta. Sudac prema zakonima, sudskoj praksi, bilo domaćoj i europskoj, zauzme stav i donosi odluku, a ista odluka je podložna provjerama viših sudova u žalbenom i revizijskom postupku i to je samo jedna odluka od nekoliko tisuća sudskih odluka koje sudac donosi u svom radnom vijeku. Svakog suca treba vrednovati kroz njegov sveukupni rad pa tako smatram da kandidat za predsjednika VSRH treba biti osoba koja je stručna i koja se iskazuje među najboljima u svom sveukupnom radu. Ako je točna informacija da kandidat za predsjednika Vrhovnog suda pet godina ne ispunjava sudačku normu i da se protiv njega vodi i stegovni postupak zbog neurednog obavljanja sudačke dužnosti, tada smatram da takva osoba ne smije biti ni u bilo kakvom razmatranju za predsjednika VSRH. Takva se osoba iz moralnih razloga uopće ne bi smjela prijaviti na javni poziv za čelnika sudbene vlasti jer bi trebala biti primjer svim drugim sucima. Sve navedeno se odnosi na bilo kojeg kandidata za predsjednika VSRH.

NACIONAL: S druge strane, suci Vrhovnog suda na sjednici su velikom većinom podržali kandidaturu Marina Mrčele.

Točno je da su suci vrlo često zatvoreni sistem, ali što je često karakteristično i za mnoge druge profesije i u tom smislu mi je sasvim razumljiv stav sudaca Vrhovnog suda da glasaju za svog kolegu. U takvim zatvorenim sistemima često važi načelo međusobnog nezamjeranja i nisu skloni promjenama i svakog kandidata izvan svoje grupe smatraju i nekom vrstom potencijalne „ugroze“. Većinu sudaca Vrhovnog suda poznajem i to su sve stručni i časni ljudi koji su prošli cijeli put sudbene vlasti od najnižeg do najvišeg suda, pa i zbog toga smatram da se predlaganjem neadekvatnih kandidata koji ne zadovoljavaju najviše kriterije koje sam ranije spominjao, obezvrjeđuje i njihov dosadašnji život, rad i trud. Sudac Mrčela je izuzetno stručna i časna osoba s dugogodišnjim stažem, bez bilo kakvih afera, ali smatram da bi se izborom suca Mrčele ili bilo kojeg drugog suca Vrhovnog suda većinom zadržalo postojeće stanje, a ako je politika spremna na promjene, onda je, po mom mišljenju, najbolje rješenje osoba koja dolazi izvan sudstva, bez afera, koja će moći posve neopterećena odnosima u sudstvu pokrenuti određene procese i nužne promjene.

NACIONAL: Zašto se onda kandidirate ako je izvjesno da nemate podršku ni predsjednika ni sudaca Vrhovnog suda?

Predsjednik je u dosadašnjim prijedlozima unaprijed predlagao kandidate bez obzira na sve druge prijavljene te očito nije uzimao u obzir životopise i programe drugih kandidata, pa mislim i nadam se da će predsjednik osobno proučiti životopise i programe svih kandidata, po potrebi sa svakim obaviti razgovor i tek nakon toga izabrati onog kandidata za kojeg smatra da je najbolji. Mišljenje Vrhovnog suda i Saborskog odbora nije od odlučujućeg značaja već je to prijedlog predsjednika i stav saborske većine.

NACIONAL: Što biste vi, kao odvjetnik, promijenili u slučaju da ipak budete izabrani za predsjednika Vrhovnog suda i zašto smatrate da je odvjetnik u ovome trenutku bolji izbor od nekog suca?

U konkretnom slučaju suci, primjerice, prvostupanjskog suda rješavaju svoje spise, drže se svojih sudnica i u pravilu ne znaju što se događa u drugim sudnicama. Drugostupanjski i Vrhovni suci nešto znaju o svojim kolegama s nižih sudova kroz žalbene i revizijske postupke, ali samo posredno i ne dovoljno. S druge strane, odvjetnici, privatni ili državni, neposredni su akteri i poznavatelji rada svih sudaca kroz rasprave, sudske odluke, žalbene i revizijske postupke i kroz svoj neposredni rad vide puno širu sliku o svim sucima i koji su konkretni problemi pravosuđa. Posebno takvo poznavanje imaju odvjetnici, poput mene, koji su zastupali i velike sisteme, odnosno trgovačka društva, te su imali ogroman broj rasprava, nekada i po 50 rasprava tjedno. S obzirom na moje iskustvo i ogromna saznanja o pravosuđu, pokrenuo bih, potaknuo i ubrzao niz promjena, a posebice da se iz pravosuđa uklone osobe koje ne zaslužuju biti suci. Ubrzao bih rješavanje postupaka, inicirao bih postupke protiv sudaca koji štete ugledu sudstva, a tu mislim i na neprimjerena druženja i ponašanja i izvan sudnica. Pokušao bih utjecati na to da najbolji i najkvalitetniji napreduju, poticao sustav nagrađivanja prema rezultatima rada, inicirao specijalizaciju sudaca, poboljšanje materijalnih uvjeta rada te poduzimao i sve druge radnje koje sam detaljnije naveo u svom javno dostupnom programu u svrhu poboljšanja stanja u pravosuđu.

‘Tužno je, kao sada, primjerice, u predmetu Mamić, da se osječki suci druže na feštama i ‘tamburaju’ s osobom protiv koje vode kazneni postupak’, kaže odvjetnik Šime Savić. PHOTO: Luka Mjeda

NACIONAL: Vi smatrate da su najveći problem pravosuđa loši kadrovi?

U pravosuđu imamo pedesetak posto dobrih kadrova koji to i zaslužuju. Ostatak, odnosno jedna četvrtina, potpuno su zalutali u taj sistem i ne mogu se nositi sa zahtjevnim izazovima pravosuđa. Odnosno, sudac u pravilu rješava tuđe probleme i on mora biti osoba, razborit i pravičan, da taj problem uredi pravnim odnosom, odnosno presudom, ali nažalost vrlo često to nije tako pa suci nemaju te sposobnosti da odvažu bitno od nebitnoga i zato često postupci traju unedogled, odnosno desetljećima, primaju se plaće, rade se ogromni troškovi, a spis se nikako ne rješava desetljećima. Još veći problem su tzv. suci lijenčine koji ne ispunjavaju svoju normu. Ti suci ne shvaćaju da dobivaju od građana plaću, da građani od njih očekuju da rješavaju njihove probleme, već oni uredno primaju plaće koje su u odnosu na druge profesije (liječnike, profesore u školama) korektne, a ne rješavaju predmete već šetaju po gradu i nije ih briga za spise i probleme građana. I oni koji se ne mogu nositi sa zahtjevnim poslom suca, kojih ima nemali broj, i oni koji su nezainteresirani i ne žele raditi, tzv. lijenčine, moraju odstupiti i prepustiti časno mjesto suca osobama koje to mogu i žele, a takvih ima bezbroj, jer danas na jedno radno mjesto suca općinskog suda javit će se i pedesetak zainteresiranih. U izboru moramo birati najbolje, najsposobnije i vrijedne i moralno čiste osobe, a odmaknuti se od onoga pravila „tko koga ima“. Taj problem nije samo u pravosuđu, taj problem je u većini segmenata društva u javnom sektoru kod zapošljavanja, a s kojom praksom treba prestati.

NACIONAL: Što zapravo predsjednik Vrhovnog suda može uopće promijeniti?

Kao prvo, za predsjednika Vrhovnog suda, bio to predlagač ili saborska većina, treba birati najčasniju, najpošteniju i moralno čistu osobu. To vam je kao kad bi za tužioca, odnosno državnog odvjetnika, primjerice, u Dubrovniku, bila imenovana osoba protiv koje je dignuta optužnica, a pravdamo se da nema osuđujuće kaznene presude i da je svatko nevin dok ga sud ne proglasi krivim. Kakav autoritet bi imala osoba kao predsjednik Vrhovnog suda ako je u životu i radu imala prijave koje se odnose na njezin rad u sudstvu?

NACIONAL: Spominjali ste u javnim istupima i neulaganje u pravosuđe?

Zgrade sudova vrlo često djeluju zastrašujuće. Dođete, naprimjer, u Općinski sud u Sesvete ili sud u Dugom Selu. To su u pravilu najneuređenije zgrade u svojim mjestima, spisi su po podovima, vrlo često miševi trče po sudu itd. Država mora odlučno početi ulagati u pravosuđe, moraju se početi obnavljati zgrade, graditi nove zgrade, ulagati u sudnice, opremu, infrastrukturu, pa i u literaturu, naobrazbu, kao i seminare za dodatno osposobljavanje sudaca, i u tom dijelu je država zakazala i to se mora promijeniti.

NACIONAL: Javnost vas je prvi put upoznala prilikom rješavanja spisa Frane Lučića, odnosno kornatske tragedije. Ovih dana je bila godišnjica, a krivci još nisu utvrđeni. Kako to komentirate?

Ja sam preuzeo spis Frane Lučića po pitanju naknade štete nakon što je Frane Lučić već vodio postupke skoro preko deset godina. Do presude smo došli u roku od dvije godine, a nakon okončanja svega Frane Lučić medijski se oglasio, iako ja od njega to nisam tražio niti sam znao da će to napraviti, da mogu poslužiti kao primjer svakome. Što se tiče pitanja kaznene odgovornosti, tu se nisam previše „petljao“, ali mogu konstatirati da je tužno i porazno za cjelokupno pravosuđe da se nakon 13 godina sudskog postupka naprave toliki troškovi za državu i proračun, a da se nije došlo ni do kakvog odgovora i zbog toga obitelji poginulih prosvjeduju i danas. Takve stvari se u pravosuđu ne smiju događati. Nedavno, tijekom ljeta, čitam u medijima da je Vrhovni sud obustavio postupak protiv Zagorca u predmetu “vikendica“ te nakon 22 godine sud utvrđuje da je nastupila zastara postupka. Znači, 22 godine sudu nije bilo dovoljno da raspetlja nezakonitu obnovu jedne vikendice. Sve te godine suci su primali plaće i nisu uspjeli riješiti takav predmet. Svi koji su aktivno sudjelovali u tom spisu trebali bi odgovarati.

 

‘Kakve su to provjere ako se predsjedniku Milanoviću kao kandidat predlaže osoba koja pet godina ne ispunjava sudačku normu i protiv koje se vodi i stegovni odnosno disciplinski postupak?’

 

NACIONAL: Pokazuje li to i lošu organiziranost cijelog pravosudnog sustava?

Vođenje i organizacija u pravosuđu nisu dobri. Primjerice, odete u Županijski sud Bjelovar i na parničnom odjelu ili najvećem odjelu ima cca desetak sudaca i svi oni rješavaju sve vrste spisa po žalbama. Danas isti sudac, primjerice, rješava spis po pitanju odštete, sutra brakorazvodni spis, preksutra radni spor, pa vlasničkopravni, pa ovršni itd. – u nedogled. To vam je kao da u bolnicama isti doktor liječi i bubrege, i srce, i pluća itd. Zbog tih stvari treba organizacijski posložiti specijalizaciju sudova i sudaca tako da ne rade svi sve i tako će se dobiti na brzini, stručnosti i kvaliteti, a ne da nam izlaze različite presude po istim pravnim pitanjima, što stvara potpunu pravnu nesigurnost i nepovjerenje građana u sustav.

NACIONAL: Je li u tome zakazao i Vrhovni sud?

Jedno od najbitnijih i odlučujućih pitanja u pravu je jedinstvena primjena zakona, jedinstvena praksa. To je osnovna i najbitnija zadaća Vrhovnog suda i nedopustivo je, pa čak i od Vrhovnog suda, da o istoj stvari postoje tri različite odluke koje uređuju istu materiju. Tu Vrhovni sud mora odigrati najznačajniju ulogu.

NACIONAL: Vjerojatno iz svega toga proizlazi i toliko nepovjerenje građana u pravosuđe?

Već sam spomenuo da, između ostaloga, nepovjerenje vlada i zbog različite prakse, spomenuo sam i da postupci moraju biti brzi i učinkoviti i da ne mogu trajati desetljećima, a najbitnije je i da suci moraju odašiljati poruku časnih, poštenih i pravičnih osoba. Tužno je, kao sada, primjerice, u predmetu Mamić, da se osječki suci druže na feštama i „tamburaju“ s osobom protiv koje vode kazneni postupak. Tužno je da zalaze u različite sumnjive klubove ili konobe i druže se s osobama protiv kojih su podignute teške optužnice i to rade na način „baš me briga, nitko meni ništa ne može“. To je poražavajuće. Takve osobe treba ukloniti iz pravosuđa, da mu ne štete, i tako treba početi vraćati povjerenje u pravosuđe. Ovdje treba ponoviti da je velika većina sudaca dobra, poštena i pravična i takve treba stimulirati i njihov rad posebno vrednovati te oni moraju biti temelj napredovanja i rada sudstva, a iz sudstva odstraniti korov. Vjerujem da je to i u interesu te velike većine sudaca, samo za to treba imati odlučnost, koju mislim da imam.

Komentiraj