Gerry Cardinale kupio je AC Milan čime je nastavljen trend kupnje talijanskih klubova od strane američkih kompanija, u čijem su vlasništvu i Roma, Fiorentina, Spezia i Bologna. Svi oni žele da talijanska liga ponovo postane najbolja na svijetu

Posljednje desetljeće u nogometnom klubu AC Milan bilo je sve samo ne mirno. Nakon osvajanja naslova prvaka talijanske lige u sezoni 2010/11., započelo je turbulentno razdoblje učestalog mijenjanja vlasnika i razočaravajućih rezultata na nogometnim terenima. Jedini trofej koji je Milan nakon te sezone uspio osvojiti bio je talijanski superkup 2016., što za jedan od najtrofejnijih talijanskih klubova i jedan od svjetskih brendova predstavlja katastrofu.

U travnju 2017. bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi prodao je vlasništvo nad klubom za 740 milijuna eura kineskom konzorciju, na čijem se čelu nalazio Li Yonghong. Svi su vjerovali da time započinje novo poglavlje u životu AC Milana jer je kupnja označila najveće kinesko financijsko ulaganje u neki europski nogometni klub. No samo pola godine kasnije, nakon što je uložio 230 milijuna eura u igračka pojačanja, Li Yonghong zatražio je financijsku pomoć u vođenju kluba.

Tu u priču ulazi korporacija Elliott Management, američka investicijska kompanija koja najprije pokriva Yonghongov dug od 415 milijuna eura te vrlo brzo preuzima inicijativu nad Milanom s 99,93% vlasništva kluba. U četiri godine, koliko je bila vlasnik, kompanija je uspjela pomaknuti klub iz Milana s mrtve točke, premda se na pravi trofej čekalo do ove sezone. Milan je zahvaljujući sjajno složenoj momčadi pod vodstvom trenera Stefana Piolija nakon više od deset godina uspio osvojiti Serie A i osvojiti 19. trofej naslova prvaka, čime se izjednačio na drugom mjestu po broju osvojenih prvenstava s gradskim rivalom Interom.

Gerry Cardinale (lijevo) većinski je vlasnik investicijske tvrtke RedBird Capital Partners koja je platila 1,3 milijarde dolara kako bi postala većinski vlasnik nogometnog kluba AC Milan. FOTO: AC Milan

Već nekoliko dana nakon proslave naslova u javnosti je odjeknula vijest da se Milan prodaje. Njegov novi većinski vlasnik ubrzo je postao RedBird Capital Partners, još jedna američka investicijska tvrtka na čijem se čelu nalazi Gerry Cardinale. Riječ je o 61-godišnjem biznismenu, investitoru, filantropu, financijskom stručnjaku i poduzetniku rodom iz New Yorka koji je stvorio tvrtku RedBird Capital.

U svojem portfelju kompanija već ima udio vlasništva nad klubovima kao što su Liverpool u Premier ligi, košarkaški klub Boston Celtics u NBA ligi te francuski klub Toulouse koji će se naredne sezone boriti u francuskoj prvoj ligi. Cardinale je kompaniju osnovao 2014., a njezino financijsko ulaganje usmjerio je na četiri fronta: sport, medije, konzumerizam i financijske usluge. U borbi za otkup vlasništva nad Milanom uz RedBird se nalazio i arapski konglomerat InvestCorp, ali ih je Cardinale na kraju nadjačao s ponudom od 1,3 milijarde dolara koliko je u konačnici i platio za većinsko vlasništvo.

Određeni manjinski dio vlasništva i dalje je ostao pod Elliott Investmentom s nekoliko njihovih članova u upravi kluba, ali od lipnja ove godine Cardinale u AC Milanu vuče glavne poteze. U službenoj izjavi povodom otkupa vlasništva je rekao: “Vrlo smo uzbuđeni što ćemo igrati ulogu u novom poglavlju kluba koji će se vratiti na mjesto koje mu i pripada – na vrh talijanskog, europskog i svjetskog nogometa. Investicijska filozofija kompanije RedBird i njezini dosadašnji rezultati u vlasništvu klubova pokazali su da nogometne ekipe mogu biti uspješne na terenu i financijski održive izvan njega”.

Elliott Management, odnosno Gerry Cardinale nakon njih nisu prvi američki vlasnici talijanskih nogometnih klubova u posljednjem desetljeću. Štoviše, upravo je Serie A obilježena rastućim trendom američkog otkupa nogometnih klubova. Danas se klubovi kao što su Milan, Roma, Fiorentina, Spezia i Bologna iz Serie A, odnosno Parma i Venezia iz Serie B nalaze u američkom ili kanadskom vlasništvu.

Godina 2011. bila je prekretnica američkog ulaganja u talijanske nogometne klubove. U kolovozu te godine konzorcij američkih investitora otkupio je 67% vlasništva nad Romom u vrijednosti od otprilike 70 milijuna eura. Tim potezom obitelj Sensi, dugogodišnji vlasnik rimskog kluba, ostala je bez upravljačke kontrole i premda se potez činio neminovnim, jer je klub financijski “krvario”, svejedno je dočekan s dozom skepse i neodobravanja.

Kao odgovor na preuzimanje vlasništva, tadašnji predsjednik talijanskog nogometnog saveza Giancarlo Abete izjavio je: “Prodaja kluba nas rastužuje jer bih htio da sve legendarne obitelji koje su talijanski nogomet učinile velikim ostanu na čelu svojih klubova”.

Kyle Krause i njegova kompanija Krause Group otkupili su 2020. 90 posto vlasništva nad Parmom, koja se u to vrijeme natjecala u Serie A, za 100 milijuna eura. FOTO: imago images/Gribaudi/ImagePhoto/GuliverImage

Godinu dana kasnije, James Pallotta, jedan od prvih investitora, Amerikanac iz Bostona čiji su roditelji Talijani, otkupio je kontrolni paket dionica te tako postao prvim stranim vlasnikom nekog kluba (u ovom slučaju Rome) u Serie A. Tom je prilikom izjavio: “Vjerujem da je Roma jedan od najpodcjenjenijih sportskih klubova i brendova na svijetu” te istaknuo tisućljetnu povijest grada Rima, milijune turista koji ga posjećuju svake godine te nogometno naslijeđe kluba.

Koliko je ozbiljno mislio pokazao je sljedeće godine kada je Roma potpisala sponzorski ugovor s američkom kompanijom Nike, a također je dogovorena suradnja s brendom Disney, u čijem će se resortu na Floridi organizirati trening-kamp za igrače i trenersko osoblje. Pallotta je na čelu vlasnika Rome ostao do 2020. kada je zbog frustracije i financijskih gubitaka prodao klub za 199 milijuna eura drugim Amerikancima, teksaškom konglomeratu Friedkin.

Godine 2014. Kanađanin Joey Saputo bio je jedan od članova grupe koji su otkupili vlasništvo nad Bolognom, a 2019. američko-talijanski milijarder Rocco Commisso, osnivač Mediacoma, petog najvećeg američkog kabelskog operatora, preuzeo je upravljačku kontrolu nad Fiorentinom. Godinu dana kasnije, Kyle Krause odnosno njegova kompanija Krause Group otkupili su 90% vlasništva nad Parmom koja se u to vrijeme natjecala u Serie A, za iznos od 100 milijuna eura.

Rocco Commisso, osnivač Mediacoma, preuzeo je 2019. upravljačku kontrolu nad Fiorentinom. FOTO: imago images/NurPhoto/GuliverImage

Kada je ugovor o prodaji potpisan, Krause koji također ima talijansko podrijetlo, izjavio je da već neko vrijeme razmišlja o kupnji talijanskog nogometnog kluba zbog velikog potencijala koji se u tom natjecanju nalazi: “Nekada je to bila najbolja nogometna liga svijeta. Ne postoji razlog zbog čega to ne bi ponovno postala ili se barem tome približila”.

Robert Platek, partner privatne investicijske tvrtke MSD Capital, postao je petim američkim odnosno šestim zapadnjačkim vlasnikom nekog talijanskog kluba, točnije Spezije koju je kupio u veljači 2021. za 25 milijuna eura. Te godine još je jedan Amerikanac sa svojim klubom ušao u Serie A. Riječ je o Duncanu Niederaueru čija je Venezia uspjela ući u elitno društvo prvoligaških klubova, premda je ove sezone ponovno ispala. Niederauer je bivši izvršni direktor njujorške burze kojeg prati glas osobe koja propagira financijsku stabilnost, uredan budžet i manjak ega.

No unatoč značajnom priljevu zapadnjačkog kapitala i sve većoj promjeni vlasničkih struktura u talijanskim klubovima, ostaje dojam da se Serie A kao liga još uvijek nije pomaknula s mrtve točke na kojoj se već godinama nalazi. Juventus je i dalje jedini talijanski klub koji je izgradio vlastiti stadion, a druga dva najveća kluba (Inter i Milan) kao, uostalom, i većina drugih prvoligaša igra na stadionima koji nisu obnovljeni još od organizacije Svjetskog nogometnog prvenstva 1990. i koji mogu uprihoditi tek skroman financijski iznos i to isključivo na dan odigravanja utakmice.

Što se pak tiče televizijskih prava na prijenos utakmica, Serie A se nalazi tek na četvrtom mjestu najvrjednijih u Europi. Prošle godine televizijska prava na Serie A prodana su za 788 milijuna funti za cijelu sezonu. U usporedbi s njom, prava na prijenos njemačke Bundeslige iznosila su 1,1 milijardu funti, španjolske LaLige 1,4 milijarde funti, a engleske Premier lige 1,67 milijardi funti. Kada je prošle godine ugledni magazin Forbes objavio listu deset najprofitabilnijih nogometnih klubova u svijetu, na njoj nije bilo niti jednog talijanskog kluba, a Juventus je zauzeo 11. mjesto kao jedini klub iz Italije čija je vrijednost procijenjena iznad jedne milijarde dolara.

Koliko je situacija s talijanskim klubovima loša govori i podatak da se na Forbesovoj listi Milan, višestruki osvajač Lige prvaka odnosno Roma, redoviti sudionik tog najelitnijeg klupskog natjecanja s ukupnim prihodima od 559, odnosno 548 milijuna dolara nalaze između Evertona i West Ham Uniteda, klubova koji nisu zaigrali ni jednom u Ligi prvaka. Unatoč tome, a zahvaljujući dominantnoj i još uvijek ne tako davnoj prošlosti (u devedesetima Serie A je bila uvjerljivo najkomercijalnija, najprofitabilnija i najkompetitivnija nogometna liga svijeta), talijanska liga u Ligi prvaka donosi četiri predstavnika koji ne trebaju prolaziti dodatne kvalifikacije da bi zaigrali u natjecanju. Također, Italija je, poput Hrvatske, država u kojoj u sportskom smislu nogomet dominira i po popularnosti se nalazi ispred svih ostalih sportova.

Kanađanin Joey Saputo bio je jedan od investitora koji su 2014. godine kupili Bolognu, a sada je predsjednik tog kluba. FOTO: IMAGO/LaPresse/GuliverImage

Zbog svega toga, za sve one koji imaju dovoljno sredstava kupnja vlasništva talijanskog nogometnog kluba višestruko se isplati jer njihove cijene znatno su manje od cijena klubova iz, na primjer Premier lige, odnosno kada već spominjemo američke vlasnike, od cijena klubova koji se natječu u popularnijim sportovima u SAD-u kao što su košarka, bejzbol, američki nogomet pa čak i klubova iz domaće MLS lige.

Za usporedbu, 2019. nogometni klub Chicago Fire prodan je za 320 milijuna dolara, a cijena vlasništva neke NBA ili NFL momčadi redovito se kreće u milijardama dolara. Kao što je to slučaj s većinom američkih sportova, vlasnicima talijanskih klubova stadioni su na prvom mjestu jer oni mogu donijeti najveći profit. I to ne samo za vrijeme odigravanja jedne utakmice u prosjeku svaki drugi tjedan. Zbog toga su novi vlasnici Parme, Spezije i Bologne odmah nakon preuzimanja vlasničke kontrole nad klubovima najavili renovaciju njihovih stadiona kako bi povećali kapacitet, ali u prvom redu kako bi na stadionima stvorili opcije za dodatnu zaradu, kao što su restorani, kafići, dućani s klupskom robom i slično.

Robert Platek, partner privatne investicijske tvrtke MSD Capital, kupio je prošle godine Speziju za 25 milijuna eura. FOTO: imago images/Gribaudi/ImagePhoto/GuliverImage

U gradu Milanu, rivali Inter i Milan već se nekoliko posljednjih godina pokušavaju odvojiti od stadiona koji dijele (San Siro), odnosno svaki klub želi izgraditi vlastiti, moderan stadion koji bi išao u korak s 21. stoljećem. Vlasnici su svjesni da u stadionima leži najveći profit, od čijeg benefita ne bi profitirao nužno samo klub, već i grad. No Italija je specifična država u kojoj se odluke vlasti donose iznimno sporo, a mentalitet Talijana jedan je od onih koji ne voli prevelike promjene.

Upravo zbog nemogućnosti dogovora o gradnji parka Viola, novog sportskog centra i stadiona Fiorentine, njezin vlasnik Rocco Commisso u posljednje vrijeme razmišlja o prodaji vlasništva nad klubom. Nemogućnost selidbe Rome na novi stadion kapaciteta 60 tisuća sjedala, odnosno propast tog projekta, bio je jedan od razloga što je James Pallotta odlučio prodati klub. U intervjuu 2013. za Sports Illustrated, Pallotta je istaknuo da je jedan od razloga propasti Serie A njezino “neodržavanje koraka s vremenom; njezina nemogućnost praćenja svega što se u sportu događa. Ako u 21. stoljeću ne uložite u stadion, društvene mreže, razvoj brenda i sponzorstva, ne možete očekivati da će se vaš klub natjecati na top razini”.

Novi vlasnici Parme, Spezije i Bologne odmah su najavili renovaciju njihovih stadiona kako bi povećali kapacitet i stvorili opcije za dodatnu zaradu

Atraktivnost vlasništva nad nekim talijanskim nogometnim klubom također se može povezati i s činjenicom da mnogi Amerikanci podrijetlo vuku iz Italije, bez obzira na to radilo se o njima ili njihovim roditeljima. Trenutačno gotovo svaki američki vlasnik nekog kluba ima talijansko podrijetlo, što nije slučajno jer Talijanima je važnost obiteljskih korijena oduvijek bila na prvom mjestu.

Gerry Cardinale, novi vlasnik Milana, možda jest rođeni Njujorčanin koji se obrazovao na američkom Harvardu i britanskom Oxfordu i kojeg je nakon dvadeset godina rada u kompaniji Goldman Sachs američko društvo u potpunosti poslovno oblikovalo, ali zbog svojih roditelja on gaji ljubav i poštovanje prema Italiji i podrijetlu. Hoće li se i na koji način to odraziti na njegovo vođenje Milana, vidjet će se u vrlo bliskoj budućnosti.